HRVATSKOJ nogometnoj reprezentaciji ostala je još samo teoretska šansa da će se plasirati u osminu finala Eura nakon što joj je Italija zabila gol za 1:1 u posljednjim sekundama utakmice i tako ju ostavila na trećem mjestu tablice s dva boda i nadom da će joj se poklopiti četiri rezultata iz dvije skupine.
Samo nekoliko dana ranije je Hrvatska na vrlo sličan način ispustila i pobjedu protiv Albanije duboko u sudačkoj nadoknadi, što joj je efektivno izbilo prolaz iz ruku. Koliko god je bolno primiti gol u zadnjim sekundama, toliko očajavanje zbog načina na koji je Hrvatska ispala ne smije i ne treba sakriti očito - Hrvatska je na rubu ispadanja zato što je na turniru igrala loše. Sve ostalo su faktori koji nisu pod njenom kontrolom.
Dalić je nakon susreta rekao pravu stvar
Zlatko Dalić je nakon utakmice imao vrlo odmjeren i pošten komentar. "Nije lako, ali kad sve pogledamo, negdje ti da, negdje ti uzme. Oni penali koje smo prolazili, neke teške utakmice i sad je onda valjda 1:1.
Znali smo uživati u pobjedama, moramo se znati ponašati i u ovim teškim trenucima", poručio je izbornik i potpuno je u pravu, a ovakav poraz nije loš ni za korekciju kolektivne nacionalne percepcije onoga što se događa na terenu.
Kad je u zadnjem kolu grupne faze na Svjetskom prvenstvu Romelu Lukaku promašio četiri šanse iz peterca, tada je bila nacionalna izdaja to nazvati srećom. Umjesto toga, posezalo se za pobjedničkim mentalitetom Hrvatske i drugim, manje ili više apstraktnim, objašnjenjima kako čovjek koji je u karijeri zabio tristotinjak golova triput promaši prazan gol.
U suštini, Hrvatska je znala igrati puno bolje i ispadati (kao, primjerice, na Euru 2012. godine) i znala je igrati puno lošije i proći kao u prethodno spomenutom primjeru. U ljudskoj je prirodi da izbjegava do zadnjeg trenutka vidjeti svoje mane i nastoji iskoristiti svaku šansu da ih relativizira ili projicira u nešto puno prihvatljivije.
Sada, kada se više ne može sakriti iza pobjede, reprezentaciji je ostalo jedino da se suoči s istinom, a ona je jednostavna. Ovo je bio loše odigran i još gore pripremljen turnir u kojem nije ključno što je Hrvatska radila u onih dvadesetak sekundi protiv Albanije i Italije kad je primala golove u nadoknadi. Ključno je pitanje što je radila u preostalih 270 minuta na turniru.
Dalićevu tvrdoglavost je nemoguće objasniti. Brozoviću nije pomogao, nego odmogao
U proteklih mjesec i više dana se nekoliko tisuća stručnjaka, analitičara, trenera, novinara, navijača, potpunih laika i pijanaca složilo da je Marcelo Brozović u ovakvoj formi slaba točka momčadi.
Dalić je u pravu kad kaže da igrači ispred njega ne rade dovoljno da mu pomognu, ali pozicija korektora vezne linije podrazumijeva da moraš popravljati ono gdje ostali defenzivno zakažu. Brozović na ovom turniru jednostavno nije bio taj.
Grafika: Sofascore
Kasnio je i u reakcijama i u odlukama, lopte je gubio i bez pritiska, a čini se da su mu prve sustavne kritike došle i do glave i bio je daleko najnervozniji hrvatski igrač na terenu. No, krivac nije Brozović koji je davao sve od sebe i kojem su kombinacija biologije, forme, nedorađenog sustava i odmaka od nogometa s razvojnim podražajem otežavali da radi ono što je u prošlosti radio perfektno.
Misli li Dalić uistinu da stavljanje Brozovića na klupu znači nezahvalnost prema svemu što je napravio teško je reći, ali odluku da ga ponovno stavi u početnu momčad je još teže objasniti ikako osim pukom tvrdoglavošću.
Situacija bi bila vjerojatno barem donekle drugačija da Dalić godinama nije uporno izbjegavao tražiti i pronaći igrača koji ga može barem donekle zamijeniti i koji bi mu u ovakvoj situaciji bio idealan. Umjesto drugog zadnjeg veznog, Dalić je godinama na popis gurao petog stopera i šestog napadača. Samo, dok se pobjeđivalo, to nije bilo primjereno ni primijetiti.
Zašto je Hrvatska izgledala kao Španjolska s AliExpressa?
Dalić je protiv Albanije napravio četiri izmjene u odnosu na utakmicu protiv Španjolske. Protiv Italije je, pak, napravio još četiri promjene u početnom sastavu. I nakon Albanije smo pisali koliku pogubljenost i nabadanje u prazno sugerira toliki broj promjena gdje se igrači vrte kao na Football Manageru dok se ne pronađu oni s najboljom formom.
Stavljanje Kramarića na poziciju devetke i dva veznjaka (Pašalić, Majer) na krila efektivno je značilo da Hrvatska u posjedu igra u 4-6-0 formaciji. Ponovno je, kao i protiv Albanije, problem bio to što je većina momčadi nagurana u sredinu terena.
Time je Hrvatska često imala brojčani višak i zbog toga je mogla kroz duži period kontrolirati posjed. No, ofenzivno je ponovno bila potpuno bezopasna. Pozicijski je na momente podsjećala na šampionsku Španjolsku iz 2012. koja je igrala bez dubine, ali verziju s AliExpressa. Onu koja se ne kreće kompaktno i koja protivniku ostavlja puno prostora iza svojih leđa.
Na bekovima su ponovno zaigrali stoperi koji se nisu stigli na vrijeme podići i koji su morali cijelu utakmicu trčati za talijanskim bekovima bez bloka ispred sebe koji bi im olakšao posao.
Zašto se Dalić odlučio na takvu postavu i postavku protiv ekipe koja nema problema s prepuštanjem lopte i strpljivim branjenjem, protiv ekipe koja u napadu radi opterećenje na bokovima i protiv ekipe kojoj odgovara remi - teško je objasniti. No, objašnjenje da je "taktički plan u prvom poluvremenu bio ne primiti gol" je na rubu parodije.
Hrvatska je na utakmici u kojoj treba pobjedu bila opasna jednu minutu
Na koncu je Hrvatska imala tri velike šanse u utakmici u kojoj joj je trebala pobjeda. Protiv Italije taj podatak zvuči solidno, ali ga treba staviti u kontekst. Naime, sva tri udarca stigla su iz istog napada, onog u kojem je Modrić zabio gol nakon promašenog penala.
Onog koji je sviran jer je lopta na vrhu šesnaesterca pogodila suparnika u ruku. Hrvatska je za suparnika bila opasna ukupno jednu od devedeset minuta. Kada se uzme u obzir da je protiv Albanije postojala samo 30 minuta i da je protiv Španjolske počela kreirati tek kad je gubila s par golova razlike, onda je pričati o faktoru sreće ili (uistinu tendencioznom) suđenju potpuno bespredmetno.
Nije se dogodilo ništa strašno, ali ovo je bilo teško gledati
Ako ovo bude kraj Eura za Hrvatsku, nije se dogodilo ništa strašno. Iluzorno je očekivati da će ova momčad proći skupinu svaki put, a posebno kada su u njoj Španjolska koja je možda i najbolja momčad dosadašnjeg dijela turnira te Italija.
Može se očekivati odlazak nekih ključnih igrača poput Modrića ili Perišića, ali Hrvatska za svoju demografiju ima sasvim dovoljno talenata da ih pristojno zamijeni. Uostalom, koliko god to teško bilo priznati prosječnom Hrvatu, Mateo Kovačić je zadnja dva turnira odigrao mnogo bolje nego kapetan reprezentacije.
Ostaje gorak okus jer je Hrvatska igrala negledljiv nogomet i jer je Dalić inzistirao na principima koje vjerojatno nitko ne razumije. Ako je neki turnir nudio mogućnost da se osvježi momčad kojoj kapetan ulazi u 39. godinu života, kojoj ključni igrač ode u saudijsku ligu i kojoj je ofenzivno najmoćniji igrač potrgan pola godine, to je Euro na koji se plasiraju 24 reprezentacije.
Postoji samo jedna razlika između problema koji su se mogli donekle vidjeti već u Kataru. U Leipzigu je Zaccagni iz teškog kuta i iz prvog dodira pogodio suprotne rašlje. U Kataru je Lukaku promašio prazan gol i dao Daliću šansu da se zavara.