DENIZ AYTEKIN, njemački sudac turskog porijekla, koji je postao zloglasan nakon dijeljenja "pravde" na uzvratu osmine finala Lige prvaka 2017. kada je režirao prolazak Barcelone protiv PSG-a (6:1), vodi lisabonski uzvrat osmine finala Europa lige u četvrtak.
Barcelona je prije dvije godine u osmini finala LP-a zahvaljujući Aytekinu ostvarila ono što nikome u povijesti Kupa i Lige prvaka nije uspjelo: nadoknadila je četiri gola minusa iz prve utakmice (0:4) kod PSG-a pobjedom u uzvratu 6:1.
Ali nad epskim, povijesnim trijumfom koji je slavio cijeli nogometni svijet ostala je velika sudačka mrlja.
Aytekin nakon utakmice ni s kim nije razmijenio dres, ali da je to učinio, ispod njegova sudačkog žutog vidjeli bismo onaj Barcinih blaugrana tonova.
Neovisni i neutralni sudački eksperti tijekom i nakon utakmice tvrdili su ono što je bilo očito svakome tko je gledao utakmicu - oba penala koja je Aytekin dosudio za Barcelonu nisu postojala.
A kada je već riječ o penalima, Mascherano je u kaznenom prostoru Barcelone "forhendom" odnio Draxlerovu loptu, ali Aytekinu to nije bio penal za PSG.
Ludu završnicu utakmice režirao je Aytekin.
U zadnjoj minuti regularnog dijela, pri rezultatu 4:1 za Barcelonu koji donosi čisti prolazak PSG-u, sudac koji je i dotad sudio tendenciozno za domaćina daruje Barceloni nepostojeći penal za 5:1.
PSG-ov branič Marquinhos pratio je Suareza dok je prema njima letjela lopta, na što je Barcelonin napadač teatralno pao, bezrazložno se pritom hvatajući redom za lice, vrat i srce, želeći tragikomično lošom i nevjerojatno nesportskom glumom začiniti svoju simulaciju i pokazati da nema organa koji mu okrutni čuvar nije pokušao iščupati pogledom.
Sudac je, umjesto da mu pokaže drugi žuti karton za bijedno simuliranje jer je Suarez u 67. minuti zasluženo dobio karton za ružnu, ali ni blizu ovako odvratnu glumu prilikom žicanja penala, dosudio kazneni udarac za Barcelonu koji u gol pretvara Neymar.
Pet minuta kasnije, na kraju sudačke nadoknade, Sergi Roberto postavlja konačnih 6:1 i cijeli nogometni svijet divi se epskom, povijesnom trijumfu momčadi za koju je igrao još jedan Turčin osim Arde Turana.