Tekst: Dea Redžić
SASTANAK koji je Slaven Bilić jučer održao sa svojim stožerom; Aljošom Asanovićem, Nikolom Jurčevićem, i Robertom Prosinečkim (Marijan Mrmić nije bio nazočan) i vijesti koje su stizale nakon njega, dali su naslutiti da je ipak došao kraj vatrene četvorke na klupi hrvatske reprezentacije. Dogodio se obrat, ali samo za one koji u Bilićevom istutpu nakon Astane nisu prepoznali da rastanka neće biti.
Da ne bi bilo zabune, ova odluka ovisila je samo o Slavenu Biliću. Takav slučaj raritetan je u povijesti hrvatske A reprezentacije. Nije se rodio izbornik koji je nakon neuspjeha s velikim N uživao toliku podršku. Novinari niti o Ćirinim Vatrenima nisu pisali toliko hvalospjeva koliko o Bilić Boysima i njihovom zajedništvu (zato nas i žuljaju riječi Darija Srne o kolektivnom licemjerstvu spram rovinjske družine, koja se eto, samo htjela zabaviti, a zapravo je odradila posljednji čin tragedije), da bi na koncu priče uz Nanu ostali svi - osim medija koji nemaju riječi za opravdanje svega onoga što smo gledali u proteklom polugodištu. A gledali smo kako nam Capellova mašinerija zabija devet komada, gledali smo nemoć protiv Bjelorusa u Zagrebu, na jedvite jade izborenu pobjedu na Katarom i isti scenarij u Astani.
Da, bio je tu i Bilićev autogol u Rovinju, jedan za kojeg je javnost eto uspjela saznati. Jedan je naš korisnik rekao da su svi problemi reprezentacije počeli kada je Bilić u krevetu pokušavao riješiti Čarlijeve ljubavne probleme. I vjerojatno nije puno pogriješio. Ozljede su istina narušile harmoniju momčadi, ali Bilić je imao svojih propusta. No, odigrao je mudro jer je ostavio prostor za oba moguće scenarija. Uz dobro poznate riječi "dva su ciklusa dovoljna za svakog izbornika", Bilić je uvijek napomenuo i da "možemo razgovarati o ostanku, ako to javnost bude htjela." I zato je Bilić, u slučaju bilo koje odluke, priskrbio epitet - dosljednog. Za način se ne pita.
"Dva kvalifikacijska ciklusa dovoljna su za jednog izbornika", često je diplomatski odgovarao na upite o svojoj budućoj trenerskoj destinaciji.
Sada su te destinacije maglovite, ali Bilić je imao i druge razloge da digne sidro. Unatoč zagrljajima u Astani, unatoč velikoj podršci svlačionice, nakon svega što se dogodilo teško da on i igrači mogu biti na istoj valnoj duljini.
Bilić se ipak odlučio prihvatiti još jedne misije s hrvatskom reprezentacijom i to ne mora nužno biti loše. Dati nekome drugu priliku - nije smak svijeta kako se u Hrvatskoj na to običava gledati. Bilićevi plusevi i minusi vrlo su plastični, tu nema tajni, a ponajmanje potrebe da ih izbornik obrazlaže fiktivnom tijelu, kao što je Izvršni odbor HNS-a.
No, cijela pompa oko Bilićevog ostanka, kojeg iz ovih ili onih razloga propagiraju svi ključni likovi hr-nogometa (Mamić, Štimac, Marković), ali i navijači te javnost, još je dublje ispod površine gurnula jednu drugu anomaliju - pa kako je moguće da će Vlatko Marković opet preživjeti?!
Hoće li ikad on biti taj koji će preuzeti odgovornost za neuspjeh A reprezentacije, mada ni Bilića ni Cicu nije htio na klupi? Hoće li ga zagristi savjest jer su ga obmanuli oko Eura 2012, pa je on zato, logično, obmanuo čitavu hrvatsku javnost? Hoće li ikada netko od nadležnih postaviti pitanje oko štetnih ugovora za TV prava, namještanja utakmica u HNL-u? Sjeti li se taj uopće slučajeva od Spajića do Kwedija, bockaju li ga zatvorske gaže Novalića, Zeca, Zirduma? Predsjednik ipak mirno spava, i zato još jednom, mada se Marković Bilićevim ostankon dodatno potkožio, treba reći da je došlo vrijeme za korjenite promjene. A one se neće dogoditi Bilićevim ostankom...