U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 50 ili 100 godina.
TREĆEG lipnja 2000. godine mladi Mirko Filipović ušao je u ring Hallenstadion dvorane u Zurichu, na svoj prvi i jedini meč koji je ikada odradio u Švicarskoj. Dvadesetpetogodišnja senzacija iz Hrvatske brzo i atraktivno se penjala na listi najuzbudljivijih boraca svijeta, no krcata dvorana i 15 tisuća ljudi ipak je došlo gledati njegovog protivnika.
Deset godina stariji Švicarac je protiv Cro Copa imao 46. kikboks okršaj u svojoj karijeri. Iako je bio u dobrom pobjedničkom nizu, nije se moglo poreći da je izrauban i izranjavan. Djelovao je kao slavni i ostarjeli bend koji radi veliku turneju kako bi svojim fanovima još jednom dao šansu da ga vide i zaplješću mu prije nego odjaše u suton.
Odlazak je bio nagliji, dramatičniji i tragičniji nego što je itko i pomislio u tom trenutku. Dva mjeseca nakon što je sjajnom borbom pobijedio Cro Copa, teško je obolio i umro u samo nekoliko dana. Ovo je priča o Andyju Hugu, Samuraju s plavim očima, legendi koja je preko sirotišta i mesnice promijenila povijest borilačkog sporta.
Andreas Hug, kojeg nitko nikad u životu nije zvao pravim imenom, rođen je 1964. u Zurichu. Hugova majka Madelaine Hug-Baumann bila je Njemica, žena domaćica bez posebne naobrazbe. Njegov otac Arthur imao je francuske korijene i već je kao jako mlad čovjek završio u Francuskoj legiji stranaca. Prilikom jednog dopusta začeo je dijete sa ženom i otišao u Tajland na misiju.
Uskoro se pokazalo da se nikad neće vratiti i da Andy nikad neće upoznati svog oca. Bilo je puno teorija zašto i kako je Arthur poginuo. Službeno objašnjenje bilo je da je poginuo na misiji, ali Madelaine nikad nije prihvatila tu verziju priče, već je optuživala Francuze da skrivaju podatke o njemu jer su ga oni ubili.
Svjesna da se ne može financijski brinuti o svojoj djeci, Andyja je odmah po rođenju dala u sirotište, zajedno s njegovim bratom Charlyjem i sestrom Fabienne. Hug je u sirotištu proveo prve tri godine svog života, ali je u intervjuima kasnije svjedočio da se sjeća jako malo tog perioda u životu.
"Možda je tako i bolje. Sirotišta nisu tako strašna kakva se prikazuju u filmovima, vjerojatno smo svi zajedno tamo zaboravili da naši roditelji nisu ovdje. Ja ni ne znam kako je to imati oca", rekao je Hug.
S tri godine spasili su ga iz sirotišta baka i djed, ciglar koji dolazi iz Wohlena, malog prigradskog naselja od 15 tisuća ljudi koje se nalazi na sjeveru zemlje, u kantonu Aargau koji se kulturološki i jezično naslanja na Njemačku, odakle većina lokalaca i vuče podrijetlo.
Odrastanje nije lagan proces, a posebno je teško kada nemate roditelje i kada druga djeca to znaju. Hug je od najranije dobi u osnovnoj školi bio meta čestih verbalnih i fizičkih zlostavljanja od svojih vršnjaka, a posebno starije djece u školi.
Uz standardne salve uvreda, nekoliko puta je napadnut i istučen do mjere da više nije htio ići u školu. Umjesto da se preda na milost i nemilost švicarskom školskom sustavu i zrelosti kolega, napravio je konkretan korak za svoju obranu.
Bilo mu je deset godina kad je prvi put ušetao u lokalnu karate dvoranu, a u njoj je i ostao očaran filmovima o Rockyju u čijem je nesalomljivom duhu i autsajderskim trijumfima vidio šansu za sebe u okrutnom svijetu. Kada je djed za to čuo, strogo mu je zabranio da se bavi karateom.
Čovjek starog kova je prema bilo kakvom vidu nasilja, pa makar ono bilo legalizirano i sportski ustrojeno, osjećao snažno gađenje i htio je da se njegov unuk posveti isključivo akademskoj karijeri. Nakon višestrukih nagovora svoje žene, ipak je popustio, a Andy je u giju vidio prvu ljubav svog života.
Karate nije bio jedini sport koji je Hug trenirao. Iskušao se u gotovo svemu, a najveće uspjehe će, mislilo se, imati u nogometu. Tamo je brzo napredovao kroz švicarski sustav i dogurao je do U-16 reprezentacije te zemlje koja je tek slagala bazu za razvoj najpopularnijeg svjetskog sporta.
"Nogomet je bio dobar, ali sam puno više volio karate", kratko i jasno je Hug objasnio svoj odabir. Bio je dio Kyokushin škole karatea, stila koji se bazira na full-contact borbama i teškim sparinzima koji se iz Japana proširio diljem svijeta.
Nakon što je osvojio sve turnire koje je mogao na lokalnoj razini, i to protiv bitno većih i starijih protivnika, sa samo 13 godina ušao je u mladu švicarsku reprezentaciju s kojom se borio na turniru Četiri nacije u kojem su svladali Nizozemsku u finalu.
Hug je postao toliko dominantan da su se zbog njega morala promijeniti pravila. Iako je minimalna dob za profesionalne karate mečeve i ulazak u reprezentaciju bila 20 godina, njemu je dozvoljeno da se bori na toj razini već s 15.
Već 1979. godine postao je nacionalni prvak i lokalna, pa i nacionalna konkurencija mu više nije predstavljala veliki razvojni podražaj. Sve je češće putovao izvan granice Švicarske, a sa 17 je bio na prvom Europskom prvenstvu. Uskoro je postao najbolji na kontinentu.
Na četiri uzastopna Europska prvenstva uzimao je medalju - zlato u Barceloni i Budimpešti, srebro u Budimpešti i broncu u Katowicama. Zarade od takvih turnira nije bilo. Sa školom u trećem planu, bilo mu je jasno da će morati naći način da sam brine o sebi.
S 19 godina položio je tečaj za mesara. Iduće dvije godine radio je u najvećoj mesnici u gradu, a kako bi si financirao putovanja, često je radio i noćne smjene nakon kojih bi odlazio na trening. S 20 je shvatio da to ne može biti dugoročan plan, okačio je noževe, pile i salamoreznice o klin te se u potpunosti posvetio sportu.
"Nisam mogao raditi deset sati dnevno i onda još trenirati tri sata. Morao sam odlučiti što ću dalje sa svojim životom", objasnio je Hug, a uskoro mu se odluka isplatila. S 21 godinom je otišao na Svjetsko prvenstvo u karateu, koje se održava jednom svake četiri godine.
Turnir se, naravno, održavao u domovini karatea Japanu. Oduševio je tamošnju publiku nevjerojatnom originalnošću i atrakcijom tijekom meča, a već se tada vidjelo što će mu biti specijalka. Japanci to zovu kakato-geri, Zapadnjaci axe kick, a kikboks povijest kao Andy kick.
Riječ je o udarcu nogom pri kojem borac njome zamahuje visoko iznad svoje glave i pravocrtno ju spušta na protivnika, a izgled neodoljivo podsjeća na pokret kojim se sjekirom cijepaju drva. Pobijedio je prekidom u prve dvije runde, a s nove tri pobjede ušao je u finale.
Time je postao prvi Gaijin u povijesti. Riječ je o terminu koji su izmislili Japanci, a označava stranca. Kroz kolonijalnu i ratničku povijest Japana, riječ je imala pejorativan značaj, kako bi označila nepoznatu skupinu ljudi kao neprijatelje. No, u terminima borilačkih vještina, biti Gaijin i pobijediti Japance u njihovim vještinama predstavlja jednu od najviših neformalnih časti koje se mogu doživjeti.
U finalu ga je dočekao Shokei Matsui, jedan od najboljih japanskih karatista osamdesetih godina. Hugov neortodoksan stil bio je velika nepoznanica svima protiv kojih se borio. Takvu borbu gledali smo i u finalu. Low kickovima je držao suparnika na distanci, a svaki pokušaj suparnika da mu se približi kažnjavao je spinning kickovima u jetru.
Bio je nadomak pobjede, a onda je par sekundi prije kraja meča napravio kobnu grešku. U jednom klinču prilikom razdvajanja, udario je suparnika šakom u glavu. On je pao na pod, a Hug se odmah primio za glavu svjestan što je napravio. Na većini Kyokushin natjecanja to je zabranjen potez i diskvalificiran je.
Iduće četiri godine Hug je bio praktički neaktivan i cijeli taj period provodio je po dvoranama u domovini i Japanu u kojima je usavršavao svoje znanje i udarce. Jedan jedini izlet u kompetitivne vode u tom periodu bio je meč protiv Brazilca Francisca Filha.
Hug je izgubio nakon što ga je Brazilac poslao na spavanje lijevim high kickom. Bez obzira na poraz, njegova popularnost u Japanu rapidno je rasla. Tamošnji ljudi čudili su se i divili bijelom čovjeku koji dolazi iz zemlje čokolade i Alpa, a bori se kao da je začet u samurajskom hramu na vrhu Fujija.
godine prešao je na Seidokaikan, karate stil deriviran iz kjokušijanske škole koji je uskoro osnovao i prvu pravu profesionalnu karate svjetsku ligu. Predstavljalo je to i veliku stilsku promjenu ključnu za njegov razvoj.
U Kyokushin borbama protivnici su koristili ruke samo kako bi udarcima u tijelo kreirali dovoljno prostora da bace udarac nogom. Seidokaikan je stil koji uvelike nalikuje kikboksu i u kojem je Hugu prvi put u životu bilo legalno nekoga udariti šakom u glavu.
Zbog opčinjenosti stilom u kojem su dominirale tehnike koje nisu nikad viđene i objedinjene u jednom borcu, ali i izuzetnog poštovanja koje je demonstrirao prema protivnicima u meču i izvan njega, Japanci su prozvali Huga Samurajem Plavih Očiju.
1993. godina bila je ključna u njegovoj karijeri. Počeo je sve više koristiti i tehnike udarcima koljenom (posebno iz klinča). Pobjeđivao je muay-thai majstore u njihovim tehnikama, a u Seidokaikanu je osvojio prvo svjetsko prvenstvo. Godinu dana kasnije stigao je i do drugog finala protiv Massaakija Satake, jednog od najvećih karatista u povijesti.
Prva runda odrađena je po karate pravilima, a Hug je u njoj dominirao. Druga runda odrađena je po pravilima kikboksa, a Švicarac je ponovno bio puno bolji borac. Kada je odzvonio gong za kraj meča, suce se ništa nije pitalo o tome što misle tko je pobijedio.
Naime, u slučaju da meč ne završi nokautom, pobjednik se dobio tehnikom tameshiwarija, odnosno lomljenjem tvrdih predmeta. U nadrealnoj sceni koja je djelovala kao spin-off Karate Kida B produkcije, Satake i Hug su se natjecali tko će slomiti više cigli. Satake je slomio dvije više i proglašen je pobjednikom.
Po povratku s turnira, Hug je oženio Ilonu, svoju djevojku koja je radila kao model i fitness trenerica. No, ona nije htjela biti samo Andyjeva žena. Sanjala je studij umjetnosti i dizajna pa je u dogovoru s mužem otišla na sveučilište u Santa Monicu kako bi u jednoj od najboljih škola u Kaliforniji započela svoju novu profesionalnu karijeru.
Sa sobom je odvela i sina Seyu, kojem je dao ime po japanskoj riječi za zvijezdu. Za Huga su to bile i profesionalno i privatno najteže godine. On je stalno živio na putu između Švicarske i Japana, a žena i dijete su mu bili na trećem kontinentu.
U studenom 1993. godine i Hug se odlučio okušati u novom formatu K-1. Ako je UFC nastao da nam da odgovor na pitanje koja je najdominantnija borilačka tehnika, onda nam je K-1, napucan japanskim državnim i jakuza parama trebao dati odgovor na pitanje koja je najdominantnija udaračka tehnika na svijetu.
Karte za sve evente prodale su se u manje od jednog dana, a prvi meč Plavookog Samuraja predvodio je event kodnog i prikladnog imena Andy's Glove. "K-1 format je bio idealan za mene. Posvetio sam život borilačkim vještinama i nije bilo povratka. Postojala su dva puta. Jedan prema vrhu, a drugi u propast", rekao je Hug o novom izazovu.
Prva prepreka bio mu je Japanac Ryuji Murakami, kojeg je švicarski udarač već pobijedio po karate pravilima. Već u prvoj rundi nokautirao ga je desnim krošeom. U dobrim starim devedesetima su se borci znali boriti par puta po večeri, pa je na svoj drugi meč Hug čekao manje od mjesec dana.
U ne pretjerano impresivnoj predstavi pobijedio je vidno slabijeg Francuza Erica Alberta, a onda je dogovoren meč s najjačim udaračem svijeta, Hrvatskim Tigrom Brankom Cikatićem. Za razliku od današnjih praksi u borilačkim sportovima u kojima se nadama pažljivo biraju protivnici i grade karijere, Japanci su imali fetiš na to da talentirane, ali neiskusne borce, dovedu kao janje na klanje najboljima na svijetu.
Cikatić je bio netom okrunjeni kralj kada je nokautirao legendarnog Ernesta Hoosta i postao prvi K-1 prvak u povijesti. Prva runda pokazala je razliku u klasi. Cikatić je snažnim kombinacijama zakucavao Huga u užad i nikome nije bilo jasno kako nije došlo do nokauta.
Visok tek 1,80 i težak 95 kilograma, što ga je činilo jednim od najmanjih i najlakših teškaša, Hug je izgledao potpuno nedorastao ovoj razini. "Ne razumijem kako već nije u bolnici", čudili su se američki komentatori meča nakon što je Hug preživio nokdaun.
U drugoj rundi gledali smo bitno drugačiji meč. Hug je imao bolje kickove i bio je puno brži. U drugoj rundi bi suparnika presjekao lijevim direktom svaki put kad se Cikatić spremio baciti kombinaciju nogama. Dobro ga je zatresao par puta, a dvorana je proključala kada je švicarski samuraj poslao solinskog tigra na pod.
Najopakiji slugger na svijetu uspio se dići, ali je do kraja runde morao bježati po ringu dok se ne rekuperira. Svjestan da u zadnju rundu ulaze poravnati na sudačkim karticama, Hug je nastavio udarati tempo koji je 39-godišnji Cikatić sve teže podnosio. Švicarac je rutinski odradio posao do kraja i uzeo pobjedu sudačkom odlukom. "Kralj je mrtav, živio kralj", urlali su Japanci.
Već u idućem meču Hug je doživio prvi poraz, od Amerikanca Patricka Smitha. Bio je to meč popraćen kontroverzama. Američki novinar Dave Meltzer, koji je pokrivao borilačke sportove u Japanu, iznio je optužbu da je meč namješten kako bi se omogućilo da i SAD ima veliku zvijezdu u K-1.
Za vrijeme meča Hug je brinuo sasvim druge brige. Nije do kraja mogao zagristi štitnik za zube koji mu je ometao disanje. Nakon meča otkrilo se da ima veliki dentalni problem jer mu se kutnjaci ne zatvaraju pravilno i morao je operirati čeljust.
Meč je bio gotov nakon samo 19 sekundi u kojima je Smith triput svog protivnika bacio u nokdaun. Jedan od tih udaraca stigao je vrlo očito nakon sudačkog signala kada je Smith pogodio Huga aperkatom u bradu, ali žalba nije prihvaćena.
Osramoćeno i tiho Hug je uzeo mikrofon i ispričao se svojim navijačima i stoički poručio da će se vratiti. "To je duh karatea, ići dalje kad je teško", rekao je Švicarac azijskoj publici koja ga je još jednom smrtno zavoljela. Hug je tada zamjerio svom rivalu ponašanje nakon pobjede kada je gestikulirao i divljao po ringu, što je bila sušta suprotnost idealu ponašanja jednog borca na Dalekom Istoku.
Pet mjeseci kasnije organiziran je revanš na eventu sjajnog imena K-1 Revenge. Borci su od prve sekunde krenuli naprijed kao da im je to zadnji meč u životu. Ovog puta meč je trajao 56 sekundi, prije nego što je Hug natjerao suparnika middle kickom da se sagne, a onda ga brutalno nokautirao koljenom.
Hug je nakon toga povezao tri pobjede i 1995. je prvi put ušao na K-1 završni turnir. Već u prvom kolu imao je najteži mogući ždrijeb - južnoafričku zvijezdu i nokautera Mikea Bernarda. Hug je bio potpuno deklasiran u tom meču.
Tri runde ga je Bernardo tukao, a Hugovi fanovi su ga molili da padne i odustane. Noge su ga izdale tek u zadnjoj rundi. Bio je to iz bizarnog razloga jedan od najupečatljivijih kikboks mečeva u povijesti. Već u prvoj rundi komentatori, a onda i publika, primijetili su neobičnu smeđu mrlju na stražnjem dijelu Bernardovih hlačica.
Do kraja 1995. nanizao je još puno velikih mečeva. Pobijedio je Jeromea Le Bannera, a izgubio je od Bernarda (opet) i Hoosta. No, rezultati u ringu su mu u tom trenutku bili najmanji problem. Još jednom u životu je ponovno osjetio da negdje ne pripada.
Iza svih uspjeha, glamura i svjetala najvećih pozornica čekala ga je depresija. Što je više bio okružen nepoznatim ljudima koji ga obožavaju, to mu je bilo gore. "Zvijezda sam, ali se osjećam usamljeno. Ovdje imam jako malo prijatelja i nedostaju mi sin i žena", rekao je čovjek koji je po drugi put u životu na silu odvojen od obitelji.
Odlučio je vratiti se kući i rekalibrirati se i kao borac i kao čovjek. Nakon tjedana meditacije, odlučio je da će ga, kao i uvijek dosad u životu, samo borba u ringu izvući i odmaknuti od svih demona koji ga opsjedaju. Odlučio je da će nastupiti na K-1 Grand Prixu 1996. godine.
Napravio je veliki projekt od toga i složio je najbrutalniji trening kamp u svojoj karijeri. Na najbolje švicarske i strane borce koji su mu dolazili pomagati i sparirati potrošio je, procijenio je, preko 150 tisuća franaka i krenuo je po jedini sportski trofej koji mu je u životu nedostajao.
Amerikanac Bart Vale i Južnoafrikanac Duane van der Merwe, protivnici u prve dvije runde, podcijenili su Huga, napali ga svim silama i obojica su popila nokaut u prvoj rundi, a zajedno su u ringu izdržali malo više od tri minute. U polufinalu ga je čekao Hoost, peterostruki K-1 prvak koji je nešto ranije te večeri poslao Cro Copa u bolnicu brutalnim low kickovima.
Bio je to sukob stilova. Hoost kao borac koji nabija pritisak i pokušava skratiti kuteve protiv Huga koji se najbolje osjeća u sredini ringa gdje ima najviše prostora za bacanje svojih kreativnih kombinacija nogama. Ovog puta je Hug puno bolje koristio klinčeve i duge low kickove kojima je udarao dalju Hoostovu nogu.
Postao je to instant klasik kikboksa i jedna od najčuvenijih borbi u povijesti. Nakon tri runde eksplozivnih i teških udaraca u svaki dozvoljeni dio tijela, suci su dali dodatnu rundu. Nakon još jednog rata, rekli su da Hug ide u finale.
"Staromodni titani devedesetih iskovani su u ovakvim večerima", godinama kasnije pisali su nostalgično američki borilački portali. Finale je još jednom donijelo Bernarda, borca protiv kojeg Hug ima 0-2.
Tvrdi low kickovi pokazali su se ključnim na ovom turniru. Hug je tom tehnikom uspio mrcvariti agresivne borce i onemogućiti im u kasnijim fazama borbe dovoljno snage iz stajne noge. Kako je meč išao dalje, Hug je rastao, a Bernardo padao.
Nakon minute i 18 sekundi druge runde, Bernardo je jedva stajao na izmlaćenim nogama, a onda je Hug opalio udarac koji će postati poznat kao Hug Tornado. Riječ je o udarcu iz okreta kojim cilja koljeno i bedro i koji je godinama sakatilo protivnike po azijskim i europskim ringovima.
Hug je te večeri od velikana postao legenda. Dobio je konačnu potvrdu da je najbolji od najboljih i pridružio se kratkom popisu boraca koji mogu hodati po vodi i reći da su nekad bili prvaci svijeta.
Nakon trijumfa 1996. godine, Hug je do kraja 1999. godine nanizao još čak 25 borbi. Borio se sa svim najvećim imenima ovog sporta, a uspio je još dvaput doći do finala K-1 Grand Prixa i ostati kratak za milimetar.
Već iduće, 1997. godine, Hoost mu se revanširao i pobijedio ga odlukom sudaca. Do finala je stigao i iduće godine, treće u nizu, ali ga je pobijedio Aerts brutalnim nokautom lijevim high-kickom nakon malo više od minute borbe.
U tim godinama Hug je pobjeđivao Mauricea Smitha, Stefana Leku, Sama Greca, Raya Sefa i Musashija. Nakon nešto više od pet godina otkako se počeo baviti kikboksom, nije postojao nijedan velikan kojeg Hug nije pobijedio.
Osim Grand Prixova, osvajao je i pojaseve tada najznačajnijih kikboks organizacija. WKA pojas branio je čak pet puta, UKF triput, a jednom je bio prvak i po WMTC-u. Krajem 1999. godine je, kasnije će reći, prvi put počeo razmišljati o mirovini. Teza o oproštajnoj turneji tada je dobila i službenu potvrdu.
I dok se Hugova karijera bližila zalasku, karijera jednog drugog borca doživljavala je uzlet nakon što se vratio u Japan iz kojeg ga je potjerao Hrvatski Tigar. Mirko Filipović, tada 25-godišnja senzacija iz Privlake kraj Vinkovaca i polaznik policijske akademije, marljivo se i strpljivo probijao kroz kikboks svijet i skupljao iskustvo u borbama s prvacima stare škole.
Cro Cop nije te večeri uspio smjestiti high kick tamo gdje bi inače uspijevao. Iziritiran Hugovim kontrama u tijelo i koljena, ispao je iz ritma i nije se uspio nametnuti do kraja meča. Hug je nasmiješeno zahvaljivao publici nakon što su ga suci proglasili pobjednikom, sretan što ne odlazi na dnu nego sa stilom.
Mjesec dana kasnije otputovao je u Japan posljednji put u životu iz profesionalnih razloga, a da to nije ni znao. Nakon samo dvije minute je lijevim krošeom nokautirao japanskog udarača Nobua Hayashija.
Imao je u tom trenutku 37 pobjeda, devet poraza i jedan remi. Bio je sedmi mjesec 2000. godine, a Hug je kao i svaki put dotad, s 35 godina na leđima, otputovao doma kako bi se pripremio za idući meč. On nikad nije došao.
Hug je sve pripremao za Grand Prix 2000. godine. Prema izjavama njegovih prijatelja i obitelji, već tada je odlučio da odlazi, ali htio je otići kao samuraj, u zadnjem pokušaju da osvoji turnir i opet se popne na vrh svijeta.
Čim se vratio u Švicarsku, doživio je velike zdravstvene poteškoće. U samo par dana imao je čak 37 napadaja krvarenja nosa i visoke temperature. Švicarski doktori nisu uspjeli dijagnosticirati razlog. Unatoč zamolbama da to ne radi, Hug je otputovao u Japan 14. kolovoza na Grand Prix.
Dan nakon što je sletio, njegov osobni liječnik otkrio je tumor na lijevoj strani njegovog vrata. U bolnici su vrlo brzo ustanovili da je maligan. Tri dana nakon toga hitno je prevezen u bolnicu nakon što je imao još nekoliko napadaja groznice i visoke temperature da bi mu japanski liječnici konačno dijagnosticirali leukemiju.
Odmah je počeo kemoterapije, ali su ga liječnici upozoravali da bi mogao imati velikih problema jer mu tijelo nije dovoljno snažno. Nažalost, ta se prognoza pokazala točnom. Hug je dobio izljev krvi u mozak i upalu pluća, krvario je iz genitalija i očiju te je urinirao krv. 21. lipnja, tjedan dana nakon što je krenuo u Japan, bio je svjestan da će uskoro umrijeti.
Tada je rekao svojim poznanicima da se ne želi vraćati u Švicarsku, nego želi umrijeti u Japanu. Odlučio je obratiti se svojim fanovima i napisao im je pismo koje su prenijeli svi mediji u zemlji. "Mislim da ćete biti šokirani kad čujete u kojem sam zdravstvenom stanju. Kada mi je doktor rekao za to, bio je to ogroman šok čak i za mene.
Ali želim vas obavijestiti o svom stanju kako bih mogao zajedno s vama boriti se protiv ove bolesti. Ova bolest je najteži protivnik svih mojih borbi. No, pobijedit ću. Kao da sam u ringu, snagu ću crpiti iz vaših navijanja i pobijediti ovog jakog protivnika.
Nažalost, neću moći nastupiti na turniru u listopadu. Borit ću se protiv ove bolesti u Japanu i jednog dana ću se ponovno pojaviti s vama. Ne gubite nadu!", napisao je Hug 22. kolovoza kada se činilo da mu stanje ide nabolje te je uspio čak i jesti samostalno te gledati televiziju.
Idućeg dana upao je u komu iz koje se više nije probudio. Srce mu je stalo u tri navrata, ali su ga liječnici uspjeli pokrenuti. Kada je stalo četvrti put, proglasili su ga mrtvim. Njegovi dugogodišnji rivali Peter Aerts i Nobuaki Kakuda bili su u bolnici i satima ga nisu htjeli napustiti u njegovim zadnjim trenucima.
Kada je Hug umro, Aerts je plakao satima i pred okupljenim novinarima se zakleo da će svaku borbu do kraja života raditi njemu u čast. U trenutku smrti prekinuti su svi televizijski programi u Japanu i obznanjena je tragična vijest. Tisuće fanova spontano su se okupile pred bolnicom i tugovale za svojim junakom.
Na sprovod mu je došlo 13 tisuća ljudi, među kojima i švicarski i japanski predsjednik te većina njegovih sportskih rivala. Prije nego što je lijes spušten kako bi bio kremiran, najavljivač borbi u K-1 je uzeo mikrofon kako bi zadnji put najavio Hugovo ime prije nego se zastor zauvijek spusti.
Hug tako nije uspio ispuniti posljednje obećanje fanovima i prvi put u životu je protiv sebe imao protivnika protiv kojeg nije imao drugu šansu. Ali i debelo prije nego mu je u hramu Zenpuku-ji odzvonio posljednji gong, Hug je ušao u legendu. Dječak koji je odrastao bez roditelja i koji se preko mesnice probijao u svijet postao je Plavooki Samuraj. Jedan od najvećih koje je Japan ikad imao.
