U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Legendarni boksač George Foreman u samo 25 godina osvojio je olimpijsko zlato, postao profesionalni prvak svijeta, umalo umro u ringu, bankrotirao, vratio se boksu nakon deset godina stanke, zaradio milijune izvan ringa, ponovno postao svjetski prvak, dobio 12 djece i pet puta se ženio.
TIJEKOM punih sedam rundi 30. listopada 1974. u Kinshasi malo je onoga što se događalo u ringu ukazivalo na to da će George Foreman izgubiti svjetsku titulu. Njegov suparnik neprestano je bio u defenzivi; eskivirao, gurao, držao i bježao, naslanjao se na konopce, skrivao se iza visokog garda i tek povremeno pokušavao zaprijetiti, ali nije djelovao nimalo zabrinuto. Kao da je bio uvjeren da njegov trenutak tek dolazi, pozivao je Foremana da nasrne još jače.
Svjetski prvak u teškoj kategoriji uporno se držao taktike koja mu je u prethodnih pet godina donijela 40 pobjeda zaredom (37 nokautima) - desni kroše u tijelo, lijevi kroše u glavu. Tukao je neumorno i moćno, ali kako je meč odmicao, tako je sve rjeđe pogađao metu. Njegovi su udarci sve češće završavali u Alijevom bloku ili potpuno promašivali suparnika, što ga je strašno umaralo.
"George, govorili su mi da možeš udariti vrlo jako. Zar je to najbolje što možeš!?" zadirkivao je Ali svog sedam godina mlađeg suparnika kad bi se našli u klinču. I George bi ga zaista pokušao udariti još jače ne shvaćajući da srlja u zamku.
"Zaista sam mislio da će Muhammad Ali biti lak zalogaj. Vjerovao sam da će moja jedina briga biti kako ga nokautirati, ali ne i ozlijediti. No u šestoj rundi osjetio sam strašan umor, jedva sam disao", govorio je kasnije Foreman.
Alijeva taktička genijalnost
A onda je Ali potkraj osme runde okrunio svoju taktičku genijalnost. Shvativši da Foreman jedva stoji na nogama i da sve češće traži predah, s nekoliko dobro odmjerenih krošea nokautirao je svjetskog prvaka, za kojeg se smatralo da je nepobjediv. Foreman nikad nije bio na podu.
"Nije mi bilo na kraj pameti da ću se u toj borbi naći na podu i slušati kako mi sudac broji do 10. Bio sam potpuno shrvan gubitkom titule", priznao je Foreman nakon prvog poraza.
Bilo bi zaista nepravedno da je Kinshasa ostala vrhunac jedne velike boksačke karijere i fantastične životne priče. U samo 25 godina Foreman je osvojio olimpijsko zlato, postao profesionalni prvak svijeta, umalo umro u ringu, bankrotirao, vratio se boksu nakon deset godina stanke, zaradio milijune izvan ringa, ponovno postao svjetski prvak, dobio 12 djece i pet puta se ženio.
Bio je član najslavnijeg i najboljeg trijumvirata u povijesti boksa te istaknuti pripadnik generacije teškaša o kojoj se i nakon pola stoljeća prenose priče, pišu knjige i snimaju filmovi. A kao i obično kad je riječ o slavnim boksačima 20. stoljeća, obiteljsko nasljeđe i njegova boja kože nisu Foremanu ostavljali previše izgleda za bijeg od neimaštine, anonimnosti i tegoba na američkom jugu.
George Foreman rođen je 10. siječnja 1949. u Marshallu, u saveznoj državi Teksas. Njegovi roditelji J. D. Foreman i Nancy imali su nefunkcionalan i turbulentan brak, u kojem je rođeno sedmero djece. Georgeov otac bio je alkoholičar, često je izbivao iz kuće i zanemarivao obitelj.
"U Marshallu nije bilo posla, pa su se moji roditelji preselili u Houston ubrzo nakon mog rođenja. Moja majka uskoro se morala sama brinuti o djeci jer nas je otac napustio. Mučila se i naporno radila da bi nas školovala i sačuvala od nevolja. Jako je držala do našeg obrazovanja zato što sama nije imala mogućnost redovito pohađati školu. Morala je raditi na zemlji", prisjećao se kasnije George.
Okolnosti u kojima je George odrastao danas bismo nazvali oskudicom, ali to je bila i svakodnevna mučna borba za preživljavanje. Njegova se majka praktički sama brinula za sedmero djece, koja su bila više gladna nego sita. Doručkovalo se zobene pahuljice i razrijeđeno mlijeko, a ručalo sendviče s majonezom.
Naš tata nije i tvoj tata
George je kasnije tvrdio da je jedino petkom na jelovniku bio hamburger. Jedan veliki hamburger za njih osmero jer radeći slabo plaćene poslove 50-ih godina prošlog stoljeća, Nancy svojoj djeci nije mogla priuštiti ništa bolje od toga.
Nesretna Nancy često nije znala kako izaći na kraj s neposlušnim i gladnim mališanima, pa je ponekad posezala za batinama. Trpio je to godinama i mali George, da bi nakon 13. rođendana dao majci do znanja da više neće tolerirati fizičko kažnjavanje.
Braće i sestre često su zadirkivali Georgea tijekom odrastanja. Nikako nije mogao shvatiti zašto mu govore da je "Mo'head" i da nije sličan nikome iz obitelji. Godinama kasnije, nakon poraza od Muhammada Alija u Kinshasi, sestra Gloria rekla mu je istinu: "Znaš, naš tata zapravo nije i tvoj tata. Ono Mo'head zapravo je značilo Moorehead. Tvoj biološki otac zove se Leroy Moorehead."
Budući da se J. D. Foreman često odavao piću, svađama i skitnji, Nancy je u jednom njegovom odsustvu potkraj 40-ih godina pronašla utjehu i nježnost u odlikovanom veteranu Drugog svjetskog rata iz Arkansasa. Iz njihove kratkotrajne veze rodio se budući svjetski boksački prvak, koji je svoje pravo podrijetlo saznao tek kao 25-godišnjak.
S obzirom na obiteljsku situaciju, odsutnog oca i preopterećenu majku, moglo se i očekivati da će George zastraniti u tinejdžerskim godinama. Kako je brzo rastao i postajao fizički dominantan nad svojim vršnjacima, tako je shvatio da mišiće može koristiti kao "argumente" u raspravama i ventiliranju vlastitih frustracija.
"Do svoje 16. godine postao sam žestok i nediscipliniran momak, istinski problematičan nasilnik sklon alkoholu i agresiji. Nekoliko puta dnevno ulazio sam u tučnjave", govorio je George godinama kasnije.
U hjustonskoj četvrti Fifth Ward nije to bilo ništa neobično. Isprva su u ovom siromašnom predgrađu živjeli irski, židovski i talijanski imigranti, da bi se u drugoj polovini 19. stoljeća tamo naselile tisuće oslobođenih američkih robova koji su tražili posao u gradskim tvornicama. Nakon Drugog svjetskog rata Fifth Ward postao je crnački geto, zloglasan zbog kriminala i nasilja, u kojem je više od polovine populacije živjelo ispod granice siromaštva.
Američki nogomet ispred boksa
Ubrzo je napustio školu, nije imao posao i počeo se baviti sitnim kriminalom. Međutim, bio je svjestan da takav život nema perspektivu i da će prije ili kasnije završiti u zatvoru i razočarati majku, koja je bila ponosna što unatoč teškom odrastanju nijedno od njene djece nije u sukobu sa zakonom.
"U to vrijeme boks me uopće nije zanimao. Želio sam igrati američki nogomet, ali nisam ostao u školi dovoljno dugo da bih mu se sasvim posvetio. Zatim sam na televiziji vidio svoje nogometne idole Jima Browna i Johnnyja Unitasa kako promoviraju Job Corps. Pomislio sam kako je to prilika da izučim neki zanat ili čak da se bavim sportom poput njih dvojice, pa sam se prijavio", objašnjava Foreman.
Jobs Corps je poseban program pokrenut za mandata američkog predsjednika Lyndona Johnsona kako bi se mladima od 16 do 24 godine omogućilo da završe srednjoškolsko obrazovanje i steknu zanimanje koje će im olakšati zapošljavanje. Job Corps kojem se pridružio mladi Foreman i danas postoji diljem Sjedinjenih Američkih Država.
Georgea je edukativni program odveo prvo u Grants Pass u Oregonu. Tamo je prvi put u životu pročitao knjigu, uživao u tri izdašna obroka dnevno i, kako je sam rekao, bio okružen brojnim dobrim ljudima kojima je bilo stalo do njega i njegove budućnosti. Tamo je začeta njegova boksačka priča.
U studenom 1965. Foreman i njegovi kolege slušali su radijski prijenos dvoboja za svjetski teškaški naslov između Muhammada Alija i Floyda Pattersona. Netko mu je tijekom meča dobacio: "Hej, George, ti si snažan i agresivan momak, zašto se ne bi okušao u boksu?" Foremanu se ideja svidjela i za šest mjeseci, nakon selidbe u sljedeću etapu svoje edukacije za elektroničara u Pleasanton u Kaliforniji, odlučio se za realizaciju.
Dovoljno velik i ružan za boks
Prišao je Charlesu Docu Broadusu, boksačkom treneru i zaposleniku Job Corpsa, te mu samouvjereno rekao: "Želim postati boksač." Doc ga je odmjerio od glave do pete i odgovorio: "Hm, dovoljno si velik i ružan za boks. Dobro, dođi u dvoranu."
Već nakon tjedan dana Doc je odlučio testirati svog nadobudnog učenika u ringu. Foreman je pozvao prijatelje da prate meč, bio je uvjeren da će pobijediti. Pogotovo kad je shvatio da je njegov suparnik neki mršavi momak. Međutim, George ga nije uspio ni dodirnuti. Trčao je za njim pokušavajući se hrvati i pritom primao udarce, posrtao i padao, a nekoliko puta umalo je ispao iz ringa.
Publika se glasno smijala Foremanovoj nespretnosti. Odjurio je posramljen iz dvorane i odlučio da se više nikad neće vratiti. No nekoliko tjedana kasnije, hodajući prema Job Corpsu, susreo je Doca, koji se vozio na posao.
"Mislio sam da želiš postati boksač. Što se dogodilo? Zar si se preplašio?" provocirao ga je trener.
"Ne, nego nemam sportsku obuću u kojoj bih mogao trenirati", lagao je Foreman.
Doc se nije dao zbuniti, ušao je u svoj ured i ubrzo se vratio s kutijom u ruci.
"Donio mi je potpuno nove boksačke tenisice. Više nisam mogao odustati, nisam ga mogao razočarati, pa sam se vratio u dvoranu. Doc je imao beskrajno strpljenje, svakog dana radio je posebno sa mnom", prisjetio se Foreman.
Bilo je to sredinom 1966. godine. U listopadu 1968. George je bio olimpijski pobjednik u teškoj kategoriji. Na Olimpijske igre u Ciudad Mexicu krenuo je sa samo 22 amaterska nastupa (17-5), što je danas apsolutno nezamislivo.
Dead man walking
"Foreman je bio snažan momak koji je stalno upadao u nevolje. Bio sam siguran da će završiti u zatvoru ili biti izbačen iz programa ako mu ne pomognem da pronađe neki smisao u svom životu", rekao je kasnije Doc Broadus i dodao: "Nije previše razmišljao o taktici u ringu, ali je udarao izuzetno snažno i ubrzo počeo pobjeđivati."
U siječnju 1967. izborio je prvu amatersku pobjedu, i to nokautom u prvoj rundi. Već u ožujku 1968. godine Foreman je pod Docovim vodstvom postao prvak SAD-a u teškoj kategoriji. Tri mjeseca kasnije Broadus ga je poveo u Oakland na sparinge s bivšim svjetskim profesionalnim prvakom Sonnyjem Listonom smatrajući da je Foreman prerastao amatersku dvoranu Job Corpsa. Njihovo je kratkotrajno i intenzivno prijateljstvo (Liston je umro u prosincu 1970.) započelo zastrašujućom epizodom.
"Morao sam se penjati stepenicama do Listonove dvorane. Sjećate li se one scene iz filma The Green Mile kad netko viče 'dead man walking'? E pa tako sam se i ja osjećao u tim trenucima. Kad sam vidio Listona kako stoji na drugoj strani ringa, pomislio sam da Doc nije normalan i da je cijela ta moja boksačka priča otišla predaleko", prisjeća se Foreman.
Budući svjetski prvak kretao se brzinom munje izbjegavajući udarce bivšeg svjetskog prvaka, ali izdržao je samo do kraja druge runde.
"U jednom trenutku pogodio me desnim direktom. Pao sam pod konopce. Osjećao sam se kao da mi je netko bacio loptu medicinku u lice. Listonov trener i menadžer Dick Sadler odmah je povikao: 'Stani, dosta je bilo!' Bio sam jako sretan kad sam to čuo. Sonny se mrka lica i bez riječi povukao u svoj kut, poput lava koji je dokrajčio svoju žrtvu", opisuje Foreman, kojem je tada bilo samo 19 godina.
Sonny i George su nakon listopada 1968. često zajedno sparirali i prilično se zbližili, a imali su i istog menadžera. Čini se da je 17 godina starijem Listonu bilo stalo da savjetuje i izvede na šampionski put ambicioznog Foremana, čije je samopouzdanje poraslo kad je shvatio da se ipak može nositi i sa znatno iskusnijim profesionalcima.
Patriotizam se smatralo zastarjelim i otrcanim
"Isprva sam se bojao Sonnyja, ali kasnije sam ga zavolio. Dosta sam naučio od njega. Često je tražio od mene da mu nešto pročitam, ugovore i slično. Tako sam shvatio da je bio nepismen, bio je previše sramežljiv da bi to priznao. Trebalo mu je pola sata da podijeli pet autograma. Doslovce je crtao svoje ime na papiru."
Foreman je na Olimpijske igre krenuo u turbulentna i uzbudljiva vremena za svoju domovinu. Ameriku su 60-ih godina potresali rasni i socijalni nemiri, kao i prosvjedi zbog Vijetnamskog rata. Predsjednik Lyndon Johnson iznenađujuće je odlučio da se neće ponovno kandidirati. Nekoliko mjeseci prije Igara ubijen je Martin Luther King, a početkom ljeta 1968. i Robert F. Kennedy, mlađi brat američkog predsjednika Johna Kennedyja, ubijenog u Dallasu pet godina ranije.
Tamnoputi američki sprinteri Tommie Smith i John Carlos, zlatni i brončani na 200 metara, pokrenuli su u Ciudad Mexicu kontroverzu u koju je nesvjesno bio uvučen i 19-godišnji Foreman. Dok su stajali na pobjedničkom postolju i slušali američku himnu, Smith i Carlos spustili su glave i podigli stisnute šake u crnim rukavicama. Bila je to gesta podrške pokretu za emancipaciju i ravnopravnost američkih crnaca, koja je odjeknula svijetom.
Nekoliko dana kasnije Foreman je i sam osvojio olimpijsko zlato. Mediji su nagađali hoće li i drugi tamnoputi Amerikanci slijediti Smithov i Carlosov primjer, no boksački šampion držao se tradicionalnog domoljublja. Još u ringu uzeo je malu američku zastavu i ponosno njome mahao.
"Patriotizam se tada smatralo zastarjelim i otrcanim, ali na Olimpijskim igrama želio sam predstavljati Amerikance, a ne crnce ili bijelce. Neki su u Ciudad Mexicu isticali naše razlike, a ja sam samo htio biti Amerikanac. Želio sam iskazati zahvalnost naciji koja mi je pružila novu priliku. Osim toga, kao mlad čovjek bio sam vrlo ponosan na svoju zlatnu medalju i htio sam da svijet zna odakle dolazim. Nisam to učinio u znak protesta protiv onoga što su drugi radili", objasnio je Foreman.
Pobjeda prekidom protiv sovjetskog teškaša u finalu
Međutim, mnogi mu nikad nisu oprostili što nije iskoristio fantastičan sportski uspjeh i globalnu pozornost da podrži svoju crnačku braću. Kad se iz Meksika vratio kući, nije dočekan posebno srdačno; njegovi prijatelji i susjedi u Fifth Wardu držali su na zidovima postere Smitha i Carlosa.
Na samom olimpijskom turniru Foreman se prošetao do zlata. Samo je njegov prvi suparnik, Poljak Lucjan Trela ostao na nogama do kraja borbe. Ringovni sudac prekinuo je četvrtfinalnu borbu protiv Rumunja Iona Alexea (koji će četiri godine kasnije osvojiti srebro) u trećoj rundi, a Talijana Giorgija Bambinija Foreman je nokautirao u drugoj rundi. U finalu ga je čekao sovjetski teškaš Jonas Čepulis, koji je sva tri prethodna suparnika pobijedio prekidima. Očekivala se neizvjesna borba, ali zbog Foremanove nadmoći sudac je prekinuo meč već nakon 33 sekunde u drugoj rundi.
Foremanove mečeve u Ciudad Mexicu mogao je pratiti i dva mjeseca stariji Mate Parlov, koji je tada boksao u srednjoj kategoriji. Bodovno je izgubio u četvrtfinalu od kasnijeg prvaka Christophera Finneghana iz Velike Britanije, ali svoje olimpijsko zlato izborio je četiri godine kasnije u Münchenu. Jugoslavija je imala predstavnika i u teškoj kategoriji, Drnišanina Petra Miloša, koji je ispao već u prvom nastupu u osmini finala.
Prema današnjim boksačkim kriterijima, Foreman je bio potpuni početnik, ali u rukama je imao olimpijsko zlato i fantastičnu perspektivu. Slavni američki sportski komentator Howard Cosell opisao ga je kao "sirovog i nebrušenog, ali nevjerojatno moćnog". U sljedećim godinama postat će najbolji teškaš svijeta i zaslužiti reputaciju nepobjedivosti u ringu.
Nakon Olimpijskih igara Foreman je namjeravao nastaviti školovanje u Jobs Corpsu, no zbog politike štednje novoizabranog američkog predsjednika Richarda Nixona centar u Pleasantonu je zatvoren. Budući da mu ponuda nije nedostajalo, u ljeto 1969. odlučio se posvetiti profesionalnom boksu.
Navodno su ga vrbovali čak i Angelo Dundee i Cus D'Amato, poznati po suradnji s Muhammadom Alijem i Floydom Pattersonom, ali George se nije želio poslovno vezati za ljude koje ne poznaje. Trenera i menadžera pronašao je u Dicku Sadleru, kojeg je upoznao na sparinzima s Listonom.
Debitirao u Madison Square Gardenu
"Doc Broadus mi je dao svoj blagoslov. Rekao sam mu da ću se vratiti kad postanem prvak", prisjeća se Foreman, koji ipak nije održao svoje obećanje.
Prva ponuda pristigla je iz tadašnje svjetske boksačke metropole - njujorškog Madison Square Gardena. Foreman je zaradio 5000 dolara za pobjedu tehničkim nokautom u trećoj rundi protiv izvjesnog Dona Waldhelma. Ringovni sudac Zack Clayton prekinuo je meč nakon što se Waldhelm više nije bio u stanju braniti od udaraca teškaškog debitanta.
Više od 16.000 gledatelja na tribinama Madison Square Gardena tog 23. lipnja 1969. popratilo je njihovu borbu zvižducima negodovanja zbog neravnopravne predstave. Međutim, publika se ionako ponajprije okupila zbog glavne borbe večeri između još jednog olimpijskog pobjednika u teškoj kategoriji Joea Fraziera i Jerryja Quarryja.
Bio je kraj Waldhelmove karijere i početak impresivne Foremanove serije profesionalnih pobjeda, koja je potrajala gotovo pet i pol godina i zaustavila se na broju 40.
Zbog lokalnih propisa u New Yorku prije debitantskog meča morao je potpisati menadžerski ugovor sa Sadlerom. Njegove usluge plaćao je jednom trećinom svih prihoda. Foreman se odmah prisjetio Listonova ugovora i odredbe da Sadleru pripada polovina zarade. Smatrao je to nepravednim prema svom kolegi, boksačkom uzoru i prijatelju. Sjeme razdora bilo je posijano.
Ni Chuvalo nije uspio izdržati do kraja
Foreman je prvih godina profesionalne karijere bio vrlo aktivan. Do kraja 1969. imao je ukupno 13 mečeva, a tijekom 1970. godine još 12. Među njegovim "žrtvama" počela su se pojavljivati i zvučnija teškaška imena, kao što je George Chuvalo, kanadski boksač hrvatskog podrijetla.
Chuvalo je bio poznat kao izdržljiv i neugodan suparnik. Ni Muhammad Ali nije ga uspio srušiti u dvoboju za svjetski naslov 1966. godine. Samo dvaput u 93 profesionalna meča izgubio je prekidom. U kolovozu 1970. u Madison Square Gardenu punih 40 sekundi trpio je Foremanovu seriju udaraca prije nego što je ringovni sudac Arthur Mercante prekinuo meč.
Do dvoboja za svjetski naslov prema verzijama Svjetskog boksačkog vijeća (WBC) i Svjetske boksačke asocijacije (WBA) 22. siječnja 1973. protiv aktualnog prvaka Joea Fraziera u Kingstonu na Jamajci Foreman je pobijedio 37 puta zaredom, a samo su trojica njegovih suparnika dočekala odluku bodovnih sudaca.
Međutim, kako mu se mijenjala svakodnevica, tako je Foreman počeo iskazivati i promjene u karakteru i raspoloženju. Iz razigranog i pomalo naivnog dječaka koji je postao olimpijski pobjednik, unatoč uspjesima u ringu, pretvarao se u nesretnog, nezadovoljnog i frustriranog muškarca. Kasnije je priznao da se radilo o Listonovom utjecaju. Umjesto da bude svoj i jedinstven, George je počeo oponašati mračnu, šutljivu i zastrašujuću pojavu bivšeg svjetskog prvaka vjerujući da će mu to olakšati put do svjetskog vrha.
Down goes Frazier! I tako šest puta
Kako god bilo, suparnici su redom padali i unatoč tehnički manjkavom i krutom boksačkom stilu, Foreman je djelovao nezaustavljivo. Potkraj 1972. godine osigurao je pozicije prvog izazivača na ljestvicama WBC i WBA. Iako mu se nudio revanš protiv Muhammada Alija, kojeg je pobijedio dvije godine ranije u New Yorku u takozvanom meču stoljeća, Frazier je odlučio braniti svoje titule protiv pet godina mlađeg izazivača.
The Sunshine Showdown organiziran je 22. siječnja 1972. pred 36.000 gledatelja na Nacionalnom stadionu u Kingstonu. U ringu su se našla dvojica neporaženih teškaša i dvojica posljednjih olimpijskih pobjednika u teškoj kategoriji.
Kladionice su očekivale uvjerljivu Frazierovu pobjedu, no nakon nepune dvije minute borbe televizijski komentator Howard Cosell triput je ponovio svoju legendarnu frazu: "Down goes Frazier!" Foreman je pobijedio tehničkim nokautom četiri sekunde prije kraja druge runde. Ukupno je šest puta rušio nemoćnog šampiona.
Frazier je pokušavao prići Foremanu i postići nešto u klinču, ali tjelesno nadmoćniji izazivač stalno ga je odgurivao i moćnim krošeima vraćao na distancu. Foreman je zamahivao i pogađao poput drvosječe ne ostavljajući svom aktivnijem suparniku nimalo nade u pobjedu.
"Pravo je samoubojstvo boksati protiv Foremana napadačkim stilom poput Fraziera. Budući da je bitno niži i manjeg raspona ruku, Frazier se morao previše približavati da bi udario Foremana. I prije nego što bi išta postigao, George bi ga dohvatio krošeima", objašnjavao je slavni trener Cus D'Amato.
Nakon što je početkom druge runde i četvrti put bacio Fraziera u nokdaun, Foreman se navodno okrenuo njegovu treneru Yanceyju Durhamu i sugerirao mu da spasi branitelja naslova od daljnjih poniženja. No meč je ipak nastavljen do posljednjih sekundi druge runde, kad je ringovni sudac Mercante konačno označio kraj.
Frazier je padao šest puta, pretrpio je prvi poraz u karijeri i ostao bez titula. Za utjehu mu je ostala zarada od najmanje 850.000 dolara. Foreman je zaradio dvostruko manje, ali postao je treći najmlađi teškaški svjetski prvak u povijesti (nakon Floyda Pattersona i Muhammada Alija).
Početak nove boksačke ere
Foremanovi snovi bili su ostvareni. Popeo se na krov svijeta, iznad njega više nije bilo nikoga. Imao je novac, slavu, poštovanje, žene su ga obožavale... A bile su mu tek 24 godine.
Foremanova predstava u Kingstonu bila je tako uvjerljiva demonstracija nadmoći da su ga sportski komentatori proglasili nepobjedivim i najavili početak nove boksačke ere. Međutim, Foreman se lako obračunao sa sljedeća dva izazivača, Portorikancem Joseom Romanom i Kenom Nortonom te i sam počeo vjerovati u vlastitu nedodirljivost. Zato je već sljedeće godine šokantno ostao bez titula.
Legendarni boksački obračun u Kinshasi ili "The Rumble in the Jungle" osmislio je Don King (iako je samu frazu skovao Ali), sposoban i dotad praktički anoniman promotor. On je prvi shvatio da bi različite osobnosti i boksački stilovi Georgea Foremana i Muhammada Alija mogli iznjedriti boksački spektakl za pamćenje. Foreman je bio povučen, ozbiljan i šutljiv, a Ali pompozan, zabavan i razgovorljiv. Alijeve su kvalitete bile brzina, rad nogu i tehničko savršenstvo, dok je Foremanov forte bila razorna snaga.
Don King je bio svjestan kako dvojici boksača mora ponuditi nešto izuzetno da bi uopće pristali surađivati s njim. Kao i toliko puta kasnije u promotorskoj karijeri, pridobio ih je novcem. Obećao im je po pet milijuna dolara, fantastičan iznos u to doba, iako u tom trenutku nije imao pojma kako će pronaći novac. Ali je pristao i prije nego što je čuo što se nudi jer mu je bilo važno vratiti svjetsku titulu.
Foremana je trebalo nagovarati mjesecima, no i njemu je Don King pronašao slabu točku. George nije smatrao Alija opasnim suparnikom i svidjela mu se financijska strana ponude, no upravo je bio usred razvoda od Adrienne Calhoun, prve od svojih pet supruga.
Zatajio milijune od prve supruge
"Don King mi je učinio uslugu i šutio o milijunima dok moj razvod nije bio konačan. I kad je smislio da ćemo boksati u Zairu, bio sam njegov dužnik i morao sam pristati", objasnio je Foreman.
Lukavi promotor pronašao je financijera u zairskom diktatoru. Mobutu Sese Seko izgradio je autoritarnu vlast u bivšem Belgijskom Kongu (današnjoj Demokratskoj Republici Kongo) i svidjela mu se simbolika dvojice velikih afroameričkih boksača koji se bore za svjetsku titulu u zemlji svojih predaka.
Bila je to odlična prilika da Mobutu promovira svoj režim i svoju zemlju, koja je 10-ak godina ranije proglasila neovisnost. Račun su, dakako, platili zairski porezni obveznici.
Neporaženi Foreman u Kinshasu je stigao kao uvjerljiv favorit na kladionicama. Malotko je davao šanse izazivaču. Alijevi obožavatelji smatrali su Foremana uzurpatorom – mračnom Listonovom kopijom koja nikad neće moći zamijeniti njihovog heroja. Međutim, nije se moglo zaobići činjenicu da je Foreman bez ikakvih problema nokautirao Fraziera i Kena Nortona, jedinu dvojicu teškaša koji su dotad bili pobijedili Alija.
Pred oko 60.000 gledatelja na Stade du 20 Mai u Kinshasi Foreman je u već opisanoj borbi nokautiran u osmoj rundi. No prema njegovim riječima, moglo je i moralo završiti drugačije. Teško je prihvatio poraz.
"Moj trener Dick Sadler i njegov pomoćnik Archie Moore govorili su mi da samo gledam njih, a ne suca ako ikad završim u nokdaunu. Kad sam podigao glavu, vidio sam kako mi Sadler pokazuje da čekam. Odbrojavanje je odmicalo i bio sam spreman za nastavak borbe. I kad sam se konačno pridigao, sudac je prekinuo meč", rekao je Foreman.
Izgubio je isključivo zbog vlastite gluposti
Krivca za poraz dojučerašnji je šampion prvo pronašao u Sadleru. Optuživao ga je za lošu reakciju nakon što se našao na podu, pogrešne savjete tijekom meča, nepotrebnu dehidraciju u danima prije ulaska u ring... Čim su se vratili kući u Ameriku, Foreman je otpustio trenera/menadžera s kojim je surađivao tijekom dotadašnjih pet godina profesionalne karijere.
Sadler je hladno odgovorio: "Izgubio je isključivo zbog vlastite gluposti."
Još je godinama Foreman iznosio razne teorije o tome zašto je poražen ne priznajući Alijevo umijeće i vlastite pogreške. Tvrdio je da su konopci ringa u Kinshasi namjerno bili olabavljeni kako bi se Ali mogao naginjati i ljuljati na njima, da se otrovao hranom i vodom te da ga je Sadler namjerno sabotirao i zanemarivao ostavivši ga da sam osmisli put do pobjede.
George je godinama nakon Kinshase bio šokiran, depresivan i zbunjen, kao da je završio na stranputici. Trebalo mu je gotovo 15 mjeseci da ponovno uđe u ring, ovaj put s novim trenerom Gilom Clancyjem. No to više nije bio onaj stari Foreman. U sljedećem meču protiv Rona Lylea pobijedio je nokautom u petoj rundi, ali se i sam dvaput našao u nokdaunu.
Zahtijevao je revanš, ali ovaj put se Aliju nije nimalo žurilo, pa se Foreman ponovno morao okrenuti postupnom usponu na ljestvicama. Ostao je ogorčen na Alija i neprestano ulazio u ružne javne rasprave s njim, zbog čega mu je publika sve više okretala leđa. Njihov je sukob potrajao desetljećima sve dok 1996. godine Foreman nije pomogao već teško bolesnom Aliju da se popne na pozornicu prilikom dodjele Oscara dokumentarnom filmu When We Were Kings, koji je redatelj Leon Gast snimio o legendarnom obračunu u Kinshasi.
Gil Clancy znao je što i kad treba reći
"Ali je najhrabriji čovjek s kojim sam se ikad našao u ringu, a moj problem bio je odnos s Dickom Sadlerom. Postoji jezik koji treneri koriste za vrijeme mečeva i ako ne znaju kako ga govoriti, onda borci mogu propasti. Za razliku od Sadlera, Gil Clancy znao je što treba reći i kad to treba reći", priznao je Foreman godinama kasnije.
Vratio se na pobjedničke staze i ponovno nokautirao Joea Fraziera te pomalo hvatao nekadašnju nokautersku formu. Prije uzvratnog meča protiv Muhammada Alija trebao je 17. ožujka 1977. pobijediti još samo sunarodnjaka Jimmyja Younga.
Foreman je ponovno podcijenio suparnika i sve ono što se nenadano može dogoditi u ringu. Boksali su u sparnoj i slabo ventiliranoj dvorani u San Joseu u Portoriku. Osim toga, George je u grad stigao samo dan prije borbe i nije se uspio aklimatizirati. U ringu je djelovao usporeno i iscrpljeno. Young ga je uspio srušiti u 12. rundi i slaviti jednoglasnom odlukom bodovnih sudaca.
Drama je uslijedila u svlačionici dvorane Coliseo Roberto Clemente. Foreman je iz ringa izašao razočaran i frustriran novim neuspjehom, ali te večeri rođen je novi i drugačiji George.
Bio je nemiran. Što zbog vrućine, što zbog frustracije porazom, počeo je hodati naprijed-natrag po svlačionici. Razmišljao je o budućnosti. Je li vrijeme da se ostavi boksa? Odjednom su mu koljena popustila i pao je na pod.
"Našao sam se između života i smrti. Ležao sam i vrištao: ‘Isus Krist oživljava u meni.’ Vidio sam krv na svom čelu i rukama, ali ništa nisam čuo. Bio sam nigdje, oko sebe sam osjetio potpunu prazninu. Bio sam mrtav, ali oko mene nije bio raj. Dotad nisam vjerovao u religiju, nisam vjerovao u Boga, smatrao sam da je kršćanstvo za gubitnike, ali sada sam molio Boga da mi pomogne. Čuo sam ga kako traži da promijenim svoj život i ja sam ga poslušao", rekao je Foreman.
Napustio boks s nepunih 29 godina
Njegov trener Clancy imao je puno prizemnije objašnjenje za Georgeovo stanje: "U tom ringu bilo je vruće kao u paklu, halucinirao je zbog dehidracije."
Je li Foreman zaista bio blizu smrti ili se radilo o halucinaciji i religijskom transu, teško je reći. No njegova boksačka karijera završila je u 29. godini. Vratio se svojim kršćanskim korijenima, odmah prestao trenirati i potpuno se posvetio vjeri. Posljednji put u crkvu je ušao još kao buntovni tinejdžer, i to kako bi dobio besplatan obrok.
Nije još bio siguran u kojem će ga smjeru odvesti posvećenost Bogu, ali vratio se u Houston i uskoro počeo okupljati ljude oko sebe. I to na pločnicima i javnim mjestima, zapravo gdje god bi se našlo nekoliko sljedbenika koji su ga bili spremni poslušati.
"Potom smo se počeli sastajati po kućama i proučavati Bibliju, no uskoro nas je bilo previše. Onda sam kupio zemljište s ruševnom kućom na sjeveroistoku Houstona i tamo postavio šator, u kojem smo održavali evangelička okupljanja. Isprva nisam namjeravao pokretati vlastitu crkvu, ali s vremenom se pokazalo da to olakšava moju misiju", objasnio je sada bivši boksački šampion.
Za svećenika se zaredio već 1978. godine, a uskoro je osnovao Crkvu Gospodina Isusa Krista. Želio je pomoći svojim sugrađanima i susjedima oko duhovne dobrobiti. Međutim, ubrzo je shvatio da to nije dovoljno i da bi mogao učiniti još više za tinejdžere i djecu iz neprivilegiranih sredina, iz kakve i sam potječe.
Šest milijuna dolara nestalo u tri godine
"Nakon što sam napustio boks, nisam više ništa želio imati sa sportom, ali ponekad sam zalazio u boksačku dvoranu svog brata. Jedna je žena bila očajna zbog svog sina, pokušavala ga je maknuti s ulice i zainteresirati za boks. Prepoznala me i zatražila moju pomoć, no odgovorio sam joj da se bavim samo crkvenim propovijedima. Nekoliko mjeseci kasnije njen sin završio je u zatvoru zbog oružane pljačke", ispričao je Foreman i nastavio:
"Shvatio sam da tom dječaku više ne mogu pomoći, ali da u Houstonu postoje još mnogi koji će krenuti njegovim putem. Odlučio sam otvoriti Centar za mlade, mjesto gdje će se djeca družiti bez ikakvih obaveza. Nisam im namjeravao propovijedati ni bilo što drugo, nego samo paziti na njih. Sve sam financirao vlastitim novcem."
Bilo je to 1983. godine. Foreman je boksačku karijeru završio sa šest milijuna dolara na bankovnom računu. Bilo je to više nego dovoljno za lagodan život, no vlastita crkva i centar nagrizali su ušteđevinu, a dogodile su se i neke neuspješne investicije, pa je već 1986. godine bio sasvim blizu osobnog bankrota.
Njegov financijski savjetnik otvoreno mu je rekao: "George, lijepo je to što pomažeš ljudima, ali moram te upozoriti da ćeš završiti kao Joe Louis, koji je pod stare dane dočekivao goste ispred hotela Caesars Palace u Las Vegasu. Ne možeš si više priuštiti Centar za mlade, morat ćeš ga zatvoriti."
Zašto bi djeca trpjela zbog mojih financijskih problema?
"Došlo mi je da zaplačem. Ne zbog sebe, već zbog djece koja svakog dana dolaze u moj centar. Tko će se brinuti o njima ako ja ne budem mogao? Ta djeca su me trebala i ja ih ne mogu prepustiti ulici. Zašto bi ona trpjela zbog mojih financijskih problema? A onda mi je sinulo! Mogao bih se vratiti boksu. A možda bih mogao ponovno postati svjetski prvak", pomislio je Foreman.
Ali od meča s Youngom u Portoriku prošlo je gotovo deset godina. Foreman uopće nije trenirao, nije volio ni pričati o svojoj boksačkoj prošlosti, prestao je čak i pratiti boks. Kao i mnogi bivši sportaši, u međuvremenu je otkrio svijet kalorične hrane – cheeseburgere, grickalice, krafne, voćne kupove – sve ono što je tijekom karijere morao zaobilaziti. Imao je gotovo 150 kilograma, ali ništa ga nije moglo odvratiti od cilja da pomogne svojoj obitelji, crkvi i centru za mlade.
Gotovo da nema teškaškog šampiona koji se nije pokušao vratiti u ring i svi su napravili fatalnu pogrešku - željeli su se vratiti izravno na vrh, odnosno tamo gdje su bili kad su napustili sport, ustvrdio je Foreman. "Ako se namjeravate vratiti, morate krenuti od dna. Morate poštovati boks. Ja sam morao iznova učiti boks, morao sam razviti potpuno novi stil", dodao je.
Spariranje s prijateljima i susjedima
Ponovno je opremio vlastitu dvoranu i počeo trenirati. U početku si nije mogao priuštiti plaćanje sparing-partnera, pa su uskočili njegovi prijatelji i članovi crkvene zajednice, ljudi koji nisu imali nikakve veze s boksom. Uspio je dovesti se u natjecateljsku formu, skinuti kilograme, pa čak i bitno popraviti kondiciju, ali da bi pobjeđivao u ringu, morao je ponovno udarati ljude.
"To mi je bilo najteže. U 10 godina nisam nijednom stisnuo šaku. Bio sam druga osoba. Nisam želio nikoga povrijediti. Ponovno sam naučio udarati, ali razlika je u tome što više nisam udarao u ljutnji. Da sam samo prije to shvatio, nikad ne bih bio napustio boks", rekao je Big George.
U prvom povratničkom meču 9. ožujka 1987. u Sacramentu tehničkim nokautom u četvrtoj rundi zaustavio je Stevea Zouskog. Tada mu je bilo 38 godina i malotko je vjerovao da može ponovno postati svjetski prvak. Javnost ga nije baš shvaćala ozbiljno. Ali Foreman je u dvije godine prekidima i nokautima pobijedio 18 suparnika, redom mlađih od sebe.
Nakon što je postigao 24. pobjedu zaredom, u travnju 1991. dobio je priliku boksati protiv 14 godina mlađeg Evandera Holyfielda za svjetske naslove u teškoj kategoriji prema WBC i IBF verzijama.
Holyfield je nakon ravnopravnih 12 rundi pobijedio jednoglasnom odlukom bodovnih sudaca, ali Foreman je izborio poštovanje boksačkih fanova i stručnjaka. Osim toga, zaradio je najmanje 12.5 milijuna dolara, više nego dovoljno da Centar za mlade koji nosi njegovo ime bude otvoren još godinama. A sigurno je ostalo ponešto i za njegovu crkvu.
Zaostaješ u bodovima. Moraš ga nokautirati
Dvije godine kasnije Foreman je ponovno izgubio, također odlukom bodovnih sudaca. Slobodna svjetska titula prema verziji Svjetske boksačke organizacije (WBO) pripala je prerano preminulom Tommyju Morrisonu (glumio je Tommyja Gunna u filmu Rocky V).
Ipak, Foreman se u međuvremenu nametnuo kao istinska boksačka atrakcija i nezaobilazna figura vrhunskog sporta u Americi. Nije to više bila kopija mrgodnog Listona, nego ljubazni, pristupačni, dobro raspoloženi i pomalo pretili veteran koji na svakom koraku širi vedrinu i optimizam.
Već u studenom 1994. dobio je i treću šansu da postane svjetski prvak. S druge strane ringa u Las Vegasu stajao je 26-godišnji Michael Moorer, koji je držao IBF i WBA titule. Te večeri Foreman je nosio iste crvene hlače kao prije 20 godina kad je izgubio od Alija u Kinshasi.
Energičniji i agilniji Moorer imao je meč pod kontrolom i već je pobijedio kod bodovnih sudaca. Trebao je samo ostati na nogama do kraja. Uoči 10. runde Foremanov trener Angelo Dundee otvoreno mu je rekao: "Zaostaješ u bodovima. Moraš ga nokautirati."
Nakon dvije minute borbe u 10. rundi Foreman je desnim krošeom dobro pogodio Moorerovu bradu. Svjetski prvak pao je kao pokošen i više se nije dizao. Foreman je prvo pogledao prema nebu, a onda kleknuo u svom kutu i posvetio se molitvi. Mislio je na ljude u Houstonu, svoje prijatelje, obitelj, zajednicu, djecu iz Centra za mlade i sve one u svojoj crkvi.
"Čim sam ga pogodio, te sekunde dok je još stajao, znao sam da je gotovo. Bio sam svjetski prvak u teškoj kategoriji. Bio sam sretan, ali na drugačiji način. Nisam slavio na isti način kao u prethodnim borbama za svjetski naslov jer više se nije radilo o meni", prisjeća se Foreman svog povratka na svjetski tron, možda i najnevjerojatnijeg u povijesti sporta.
Uskoro je ostao bez WBA naslova zato što nije želio boksati protiv prvog izazivača Tonyja Tuckera, a IBF-ovu titulu ostavio je 28. lipnja 1995., nakon što ju je prethodno uspješno obranio protiv njemačkog izazivača Axela Schulza.
Roštilj profitabilniji od boksa
S 46 godina i 169 dana bio je najstariji svjetski prvak u teškoj kategoriji u povijesti i drugi najstariji svjetski prvak nakon poluteškaša Bernarda Hopkinsa ako se u obzir uzmu sve težinske kategorije. Foreman je nastavio boksati sve do tijesnog poraza od Shannona Briggsa 22. studenoga 1997. Zauvijek je otišao iz ringa u dobi od 48 godina s konačnim učinkom od 76 pobjeda (68 nokautima) i pet poraza.
"Imao sam prekrasan, čudesan život. U Las Vegasu sam bio na koljenima i zahvaljivao Bogu. Bio sam neizmjerno sretan. Ljudi nisu mogli vjerovati da sam ja onaj isti čovjek koji je izgubio od Alija. Pomirio sam se s tim. Već godinama sam zahvalan zbog 'The Rumble in the Jungle'. Danas mi je drago što se ne može spomenuti Muhammada Alija a da se ne spomene George Foremana. Naša borba bila je globalni i povijesni događaj, nešto zaista posebno. To će se pamtiti zauvijek i jako sam sretan što sam bio dio toga", rekao je Foreman ponovno postavši svjetski prvak nakon 21 godinu.
Nakon četiri propala braka George se 1985. napokon skrasio s petom suprugom Mary Joan Martelly. Imaju sedmero zajedničke djece (George IV, George V, George VI, Leola, Natalie, Isabella i Courtney), a Foreman ima još četvero djece iz prethodnih veza i brakova (Michi, Georgetta, George Jr. i George III). S obitelj živi u hjustonskom predgrađu Huffman. Njegov Centar za mlade otvoren je i danas.
Foreman više nema nikakvih financijskih problema, ali ne zahvaljujući boksu, nego sasvim drugačijem biznisu. Nakon pobjeda protiv Moorera pristao je za postotak od prodaje sudjelovati u reklamnoj kampanji za inovativni roštilj koji se može koristiti u zatvorenim prostorima i termički obrađivati hranu s obje strane istodobno. Roštilj je postao hit na američkom tržištu i procjenjuje se da je Foreman u samo pet godina zaradio gotovo 300 milijuna dolara, puno više nego što je ikad stekao u boksu.