KAD je Jugoplastika 1989. u Munchenu šokirala košarkaški svijet i prvi put postala prvak Europe, više ništa nije bilo isto u košarkaškom poretku na Starom kontinentu. U samo dvije godine, momčad s Gripa je tri puta u nizu pokorila Europu i od ''dječjeg vrtića'' iz Splita služeno je postala najbolja momčad 20. stoljeća.
Trenutak kad je kapetan Jugoplastike Duško Ivanović nakon pobjede u finalu u Munchenu na glazbu s tribina navijača grčkog Arisa zaplesao sa suprugom sirtaki, u kolektivnoj svijesti košarkaških fanova tog doba postao je simbol rađanja mitske dinastije europske košarke.
Kukoč, Rađa, Ivanović, Sretenović, Sobin, Perasović i ostali uspostavili su novi košarkaški poredak lišen bilo kakvih granica i krutih trenerskih šablona, poredak u kojem su carevali ljepota, mašta, hrabrost, umjetnost, vic, talent. Igra Jugoplastike je bila pjesma, a najljepša melodija prestala je svirati tek kad su došli divljaci s topovima i tenkovima.
Božo Maljković je rekao kako je Toni Kukoč bio daleko najbolji igrač kojeg je ikad trenirao, za Dina Rađu je dodao da je bio klinac koji je redefinirao ulogu centra u europskoj košarci, no za velikog Božu je Duško Ivanović bio najvažniji igrač Jugoplastike.
''Duško Ivanović je bio ključni igrač te generacije. Duško je najvažniji igrač tog vremena. Najviše akcija smo radili zbog njega, a zahvaljujući svom iskustvu, mogao je pogoditi najteže šuteve. Igrao je dobru obranu, a što je najvažnije, bio je najveći radnik u ekipi. Duško je najbolji igrač kojeg sam u karijeri vodio kad je radna etika u pitanju.
Ni Aca ni ja nismo mogli smisliti trening, a da on nakon treninga nije ostao još na parketu odraditi svoju standardnu šutersku dionicu te trčanje uz stepenice. Sjećam se priprema na Igmanu. Ja za njima na biciklu, a on pada, gubi svijest, ali šprinta samo da bude prvi. Majka nije rodila takvog radnika. Duško je bio čuvar momčadi. Kao Krešo u Ciboni. Od tih klinaca je napravio šampione i onda je otišao'', prije par godina u velikom intervju za Index rekao nam je idejni tvorac najbolje momčadi 20. stoljeća Božo Maljković.
Duško Ivanović je bio jedan od najboljih šutera u povijesti jugoslavenske košarke (12. svih vremena), igrajući za podgoričku Budućnost bio je 1983. najbolji košgeter lige i stalno u vrhu u konkurenciji Dražena Petrovića, Slobodana Jankovića, Dražena Dalipagića, Zdravka Radulovića i ostalih majstora kraljice igara.
U Jugoplastici je Ivanović imao sasvim drugu ulogu. Manje je zabijao, ali je na parketu bio produžena ruka Bože Maljkovića i čovjek koji je imao zadatak splitske klince naučiti da se ne igraju košarke i da pobjeđuju. U tome je uspio.
Nakon što je završio impresivnu igračku karijeru, Ivanović je započeo ništa manje fascinantnu trenersku. S Limogesom je osvojio sve, sjedio je na klupi velikana Barcelone i Panathinaikosa, vodio je i ruski Khimki, bio je izbornik i reprezentacije BiH, ali najveći trag ostavio je u Baskiji.
U tri navrata, punih 13 godina je trenirao Baskoniju iz Vitorije i od malog, provincijskog kluba bez rezultata i tradicije stvorio je jednu od najboljih momčadi Europe koja je za brojne stručnjake igrala najljepšu košarku u Europi.
S Ivanovićem smo razgovarali o njegovim počecima, pričao nam je kako je morao promijeniti šut i kako je zbog tog neobičnog izbačaja i danas prepoznatljiv kod starijih navijača. Objasnio nam je zbog čega je došao u Jugoplastiku iako mu je Olimpija iz Ljubljane davala puno više novca. Ivanović nam je i otkrio kako je odbio poziv Dude Ivkovića da 1988. ode s reprezentacijom Jugoslavije po olimpijsko srebro u Seul i tamo dijeli minutažu s Draženom Petrovićem.
Od crnogorskog stručnjaka čuli smo kako je bilo trenirati Scolu i ostatak legendarne argentinske družine u Baskoniji, a čuli smo i njegovu reakciju na teške optužbe Dimitrisa Diamantidisa, Jacoba Pullena i posebno Marija Kasuna, koji je rekao da mu je Ivanović uništio karijeru.
Naravno, dotakli smo se i kraha hrvatske košarke i pitali smo ga bi li prihvatio ponudu svog bivšeg suigrača Dina Rađe da dođe u Hrvatsku i preuzme reprezentaciju koja je dotaknula samo košarkaško dno.
Baskonia je vaš klub. Stalno se tamo vraćate. Što vas posebno veže za Vitoriju?
Da, 13 godina sam proveo u Vitoriji, tu sam napravio najveće uspjehe u karijeri. Osvojili smo tri naslova prvaka, nekoliko Kupova, Superkup, jedino nismo Euroligu, mada smo bili dva puta na Final Fouru. Vjerojatno je u pitanju taj neki njihov mentalitet koji mi je jako blizak, tako da se sve poklopilo.
U Vitoriju sam došao 2000. iz Limogesa u kojem sam osvojio trostruku krunu – prvenstvo, Kup i Kup Radivoja Koraća. Dobio sam ponudu Baskonije i odlučio sam je prihvatiti. Sjećam se da su me mnogi uvjeravali da ne idem tamo, da imaju čudnog predsjednika, da stalno mijenjaju trenere, ali bio mi je to izazov i prihvatio sam. Supruga mi je liječnica i željela je tamo naći posao.
No, trebala je napraviti specifikaciju svih ispita i diplome s fakulteta u Beogradu. Za sve to joj je trebalo godinu dana pa sam joj rekao da je bolje da se ne muči s tim, jer tko zna koliko ćemo uopće ostati u Vitoriji s obzirom na to da su imali praksu stalnog mijenjanja trenera. Na kraju se pokazalo da smo ostali punih 13 godina, a supruga nikad više nije radila kao liječnica.
Prije vašeg dolaska u Vitoriju Baskonia je bio klub bez zapaženijih rezultata i bez neke velike košarkaške tradicije. Vašim dolaskom klub je postao sila, ne samo u španjolskim, već i u europskim okvirima i mnogi će reći da ste početkom 2000-ih baš vi igrali najljepšu košarku u Europi. Kako vam je to uspjelo?
Trenerski posao počeo sam u Fribourgu, u Švicarskoj. Tom klubu dugujem puno jer su mi još kao igraču dali šansu da treniram. Košarkom sam se počeo baviti iz ljubavi prema tom sportu i želio sam pobjeđivati. Takav sam bio i kao igrač, takav sam i kao trener.
Koju god ekipu da preuzmem, smatram da na temelju mog rada i rada čitave momčadi, možemo igrati protiv bilo koga na svijetu. Taj mentalitet sam pronašao u Vitoriji i smatram da je to bila dobitna kombinacija. Baš smo kliknuli.
Taj pobjednički karakter ste sigurno dobrim dijelom pokupili iz Splita s kojim ste dvije godine zaredom poharali Europu?
Naravno. U Splitu sam doživio igračku konfirmaciju. Ne znam znate li, ali ja nisam ni trebao doći u Jugoplastiku. Sve je skoro bilo dogovoreno da pređem u Olimpiju iz Ljubljane, ali tada me nazvao Božo i pristao sam doći u Split iako su mi u Ljubljani davali dvostruko više novca. Presudan je bio sportski motiv.
Iskreno, puno sam bolje igrao u Budućnosti nego u Splitu, ali problem je bio taj što je Budućnost bila mali klub, nitko nas nije ni pratio ni gledao. Puno mi je lakše bilo igrati u Jugoplastici jer su Dino, Toni i ostali suigrači preuzeli na sebe ogroman dio posla koji sam uglavnom sam obavljao u Budućnosti. Pobjednički karakter sam imao i u Podgorici, ali sigurno da je on puno više došao do izražaja u Jugoplastici koja je bila najbolja ekipa u Europi.
Pričat ćemo o Jugoplastici, ali vratimo se još malo na Baskoniju. Arvidas Macijauskas je bio jedan od najboljih šutera početka 2000-ih. Kod vas u Baskoniji je igrao perfektno, a užitak ga je bilo gledati na Eurobasketu 2003. koji je Litva premoćno osvojila. Nakon toga je otišao u NBA i praktički je nestao. Što mu se dogodilo?
Kod mene je bio godinu dana i mogu reći da je bio poseban igrač. Nevjerojatno ga je bilo gledati kako igra. Bio je tipičan primjer košarkaškog kilera. Imao je sve, šut, brzinu, karakter, pozitivni bezobrazluk. Nimalo nije sličio na klasičnog Litvanca. Trenirao sam Štombergasa i Timinskasa, bili su dobri momci, ali prilično zatvoreni, više ruski tipovi.
Macijauskas je bio totalno drugačiji. Vedar, otvoren, stalno nasmijan. Bio je jedan od najtalentiranijih igrača koje sam vidio u životu. Mislim da je pogriješio što je jako brzo otišao u NBA. Tamo nije dobio priliku, a onda je imao i peh da se igrajući košarku s društvom u Litvi ozbiljno ozlijedio i rano je završio karijeru. Šteta, jer je po svom talentu mogao napraviti puno toga.
Scola, Oberto, Nocioni, Sconochini, Gabriel Fernandez... Baskonia je početkom 2000-ih igrala na argentinski pogon. Kako i zašto toliko Argentinaca u Vitoriji?
Kad sam stigao u Baskoniju, tamo je već bio Scola, koji je imao 19 godina, Oberto je također bio jako mlad, Nocioni isto. Čitava ta sjajna generacija argentinskih košarkaša koji su bili 2002. svjetski doprvaci, a dvije godine kasnije u Ateni i olimpijski prvaci je prošla kroz moje ruke. Samo je Ginobili nedostajao.
Ti momci su me po stilu igre, karakteru i ambiciji podsjećali na košarkaše iz bivše Jugoslavije. Nažalost, kod nas se to promijenilo. Kod klinaca više ne vidim tu strast prema košarci, ljubav i ambiciju.
Tim Argentincima ništa nije bilo teško, krvavo su radili jer su voljeli košarku i zato i jesu sve osvojili. U košarci je sve čisto i jasno, nema tu neke velike filozofije. Problem je samo što nekad neki treneri kompliciraju i filozofiraju.
Postoji jedna zanimljiva anegdota s vama i Scolom u glavnim ulogama. Scola je došao kod vas tražiti da sutradan svi igrači dobiju slobodan dan jer padaju od umora. Vi ste im planirali ionako dati slobodno, no kad ste čuli što vas Scola traži, odlučili ste ostatku momčadi dati slobodan dan, ali ne i njemu. Je li to u vama tada proradio duh nekadašnjih trenera bivše Jugoslavije i profesora Ace Nikolića koji je uvijek tvrdio da igrača nakon treninga mora boljeti glava, ali ne noge?
Profa je sve točno rekao. Trener u prvom redu mora educirati svoje igrače. Jedan od mojih postulata je da umor ne postoji. Uvijek sam svojim igračima govorio da mi ne pričaju o umoru jer on postoji samo u njihovim glavama. Toga sam se držao i kao igrač i kao trener.
Scola ne samo da vam to nije zamjerio, nego je često pričao kako ste baš vi imali najviše utjecaja na njegovu karijeru, a slično je pričao i Mirza Teletović, koji je rekao da ste vi od njega napravili igrača.
Naravno da mi je ugodno čuti te komplimente. Uvijek se trudim iz svakog igrača izvući njegov maksimum i sve što radim je za dobro igrača i momčadi. Naravno da igrača u tom trenutku to ne shvaćaju, nisam ni ja bio iznimka. Često sam bio ljut i mislio sam da me trener bez pravog razloga kažnjava ili tjera na nešto što nije potrebno.
Kasnije sam shvatio da je to bilo za moje dobro i dobro svih mojih suigrača. Puno igrača koji su bili kod mene su kasnije napravili fenomenalne karijere baš zato što su shvaćali što im govorim i zašto im to govorim.
U međuvremenu ste sjedili na klupi dva europska velikana – Panathinaikosa i Barcelone. Kako je bilo voditi te dvije institucije?
Predivno iskustvo i velika čast. Samo mi je žao što u oba kluba nisam mogao raditi s pravim ljudima. Pri tome mislim na ljude koji su tada bili na čelnim pozicijama u Panathinaikosu i Barceloni.
Scola i Teletović su vas hvalili, ali bilo je i slučajeva gdje su neki igrači dali prilično negativne komentare o njihovim iskustvima s vama. Dimitris Diamantidis je rekao da ste mu bili najgori trener s kojim je ikad radio u karijeri.
Žao mi je što tako misli. Kako sam već rekao, uvijek se trudim izvući maksimum od svakog igrača. Kad sam došao u Atenu, Dimitris je već bio na zalazu karijere, a tamo su ga držali kao malo vode na dlanu. Očekivao je da će imati povlašten status u ekipi, ali za mene je zvijezda samo onaj tko to pokaže na terenu. Sve ono što je bilo ranije to ja ne priznajem. Navikao je da ga svi tetoše i uzdižu, od mene to nije dobio i tu je bio problem.
Sezonu 2016/2017. bili ste trener ruskog Khimkija. Tamo je bio tada Jacob Pullen koji je također ne baš biranim riječima pričao o vama. Rekao je da niste imali kontrolu nad ekipom i da ste uvažavali jedino Alekseja Šveda koji je jedini imao sve ovlasti u momčadi, dok su svi ostali bili pomoćna radna snaga.
Treba saslušati i drugu stranu. To što je on rekao nije istina. Osobno sam ga ja doveo na probu na mjesec dana i realno, nije zaslužio ostati. Međutim, brat mu je tada bio ubijen i bilo mi ga je žao. Pozvao sam ga i rekao sam mu kako nije zaslužio ostati, ali da ću mu dati šansu ako mi obeća da će skinuti višak kilograma, promijeniti mentalitet i raditi kako treba.
Pristao je, ali čim je potpisao ugovor, vratio se na staro. Bio je totalno bez ambicija i bez volje za košarkom. Pullen je dobar igrač, ali to nije dovoljno da bude u mojoj momčadi.
Pred početak play-offa sam ga odstranio iz ekipe i bez njega smo izbacili Zenit te igrali finale ruskog prvenstva, što nam je osiguralo Euroligu. Čuo je da je gazda kluba obećao svim igračima ogromne premije i zvao je i molio me da se vrati. Naravno da sam ga odbio. Žao mi je što tako misli o meni, ali sam je kriv. Šansu je imao.
Šved i Ivanović
Mario Kasun, kojeg ste trenirali u Barceloni, u jednom podcastu nedavno je rekao da mu je epizoda u Kataloniji najgora u karijeri upravo zbog vas. Rekao je da ste se iživljavali na njemu te da ste ga doveli do srčane bolesti i depresije. Bivši hrvatski reprezentativac je pričao kako ste ga tjerali da trenira s teško ozlijeđenim gležnjem i kako ste ga svakodnevno šikanirali. Što se tu dogodilo?
Ne mogu vjerovati da je Kasun rekao nešto tako. Malo je reći da sam iznenađen s ovim što ste mi sad rekli. Nikad u životu nisam tjerao nekog igrača da trenira ili igra ako je taj ozlijeđen. Ako liječnik kaže da je igrač ozlijeđen, nema šanse da ću igraču reći da trenira.
Dakle, ako mu je liječnik rekao da je ozlijeđen, onda laže da sam ga tjerao da igra i trenira. Nikad nisam radio razliku između najvećih zvijezda i juniora. Prema svakome sam imao isti tretman tako da to što je rekao nije istina. Mislio sam da imamo dobar odnos. Uvijek sam mu pokušavao pomoći.
Mario je bio dobar igrač, ali prije svake utakmice je bio prestrašen. Je li je on sam sebi nametnuo dodatni pritisak koji nije mogao izdržati, to ne znam, mogu reći samo da sam imao jednak tretman za svakog igrača. Uvijek sam ga smatrao dobrim momkom. Radio je vrijedno, trudio se, nekad je igrao bolje, nekad slabije, ali sve je to dio sporta.
Mislio sam da imamo dobar odnos. Ako Mario to stvarno iskreno misli, jer ponekad ljudi da im bude lakše sami sebe lažu, onda mi je jako žao zbog toga. Nikad u životu moj cilj nije bio da nekoga maltretiram ili omalovažim, jedino što sam uvijek želio je da iz svakog igrača izvučem maksimum.
Otkud ljubav prema košarci?
Počeo sam u Bijelom Polju, a imao sam sreću da sam živio odmah do igrališta. Stariji brat je igrao košarku i dolazak u Jedinstvo je bio logičan put. Tada se igralo na otvorenom, a prava senzacija je bila kad su nam stavili staklene table. Takve table nismo nikad u životu vidjeli.
Premda ste bili jedan od najboljih šutera u povijesti jugoslavenske košarke, nikad niste zaigrali za reprezentaciju. Je li vam žao zbog toga?
Nije. Imao sam dva puta priliku, ali nije bilo suđeno. S reprezentacijom sam bio na Univerzijadi u Bukureštu 1981. Tada sam bio jedan od najboljih strijelaca u ligi, a izbornik je bio Boša Tanjević. Odmah na prvom treningu sam shvatio da sam mu tek 12. igrač. Rekao sam si da ću ostati, pokušati se izboriti za mjesto u sastavu, ali nikad nisam dobio priliku.
Danas sam s Bošom veliki prijatelj i ništa mu ne zamjeram. Svaki trener ima svoju viziju igre i ima pravo računati na igrače za koje smatra da su mu potrebni. Ja mu nisam trebao. Pred Igre u Seulu sam bio najbolji igrač lige i tadašnji izbornik Dušan Ivković me pozvao.
Otvoreno sam mu u Beogradu rekao da nisam raspoložen za igrati u reprezentaciji. Duda mi je dao 20 dana da razmislim i ako prihvatim, da dođem na pripreme na Roglu. Duda mi je rekao da ću 20 minuta igrati ja, a 20 minuta Dražen. Rekao sam mu da ću razmisliti, ali nisam se predomislio.
Odbili ste ići na Olimpijske igre i odbili ste srebrnu medalju?
Tako je. Odbio sam, a onda je Duda pozvao umjesto mene Željka Obradovića.
Krasio vas je jedan specifičan, neobičan izbačaj lopte zglobom visoko iznad glave. Otkud takav šut?
Silom prilika. Kad sam počeo igrati košarku u Bijelom Polju, nismo imali prave trenere. Ne bih želio nikome umanjiti važnost, ali više manje smo svi učili sami. Nitko nas nije učio, sve smo morali sami. Nisam uvijek imao takav šut. Na početku sam šutirao dosta niže, no kako sam uvijek zabijao puno koševa, tako su obrane na meni bile bolje i čvršće, protivnici su mi prilazili blizu i morao sam podići ruku kako bih šutirao.
Sjećam se kad mi je pokojni profa Nikolić, koji mi je puno pomogao i kao igraču i treneru jednom rekao: ''Dule, mi bismo tebe trebali snimiti kako šutiraš. Nikad u životu nisam vidio nešto slično.'' I danas mi puno ljudi kaže da me se najviše sjećaju po tom šutu. Ponavljam, silom prilika sam počeo tako šutirati.
U Budućnosti smo se stalno borili za ostanak i kako sam ja bio najvažniji igrač, očekivalo se da svaku utakmicu zabijem 30 poena. Odlično su me čuvali i morao sam podići ruku kako bih imao šanse zabijati.
Imali ste 30 godina kad vam je 1987. stigao poziv Bože Maljkovića koji vam je odredio karijeru. Rekli ste da ste imali dvostruko veću ponudu Olimpije pa me zanima zašto ste se odlučili doći u momčad koju vodi anoniman trener i čiju svlačionicu čine uglavnom tinejdžeri poput Kukoča, Rađe ili Perasovića?
Zoran Janković, član uprave Olimpije, koji je kasnije bio i gradonačelnik Ljubljane, želio je da dođem. Bio sam u Ljubljani i razgovarao sam s ljudima iz kluba, ali Janković nije bio na tom sastanku. To je presudilo. Bez obzira na to što smo se praktički dogovorili da dođem, odnos ljudi iz Olimpije mi se nije svidio i odlučio sam prihvatiti ponudu iz Splita.
Sjećam se da sam u Makarskoj razgovarao s ljudima iz Jugoplastike i da je na sastanak došao Božo s nekim svojim raspalim Jugom. Iako su u Olimpiji nudili dosta više novca, presudio je sportski motiv i odnos ljudi iz Splita prema meni. Sad znam da nisam pogriješio, ha-ha.
Ne da niste pogriješili, nego ste postali kapetan i službeno najbolje klupske momčadi 20. stoljeća. Poznata je izjava Dina Rađe koji Maljkovićev dolazak u Split komentirao riječima: ''Zašto nam dolazi anonimni trener da se uči na nama?'.' Za vas je rekao da ste od prvog dana u svlačionici bili prihvaćen kao lider, vođa i mentor prema kojem su svi igrači gajili ogroman respekt.
U Splitu nisam radio ništa što nisam radio i prije u Budućnosti. Košarku sam počeo igrati iz ljubavi, no brzo sam shvatio da ako se mislim ozbiljno baviti njom, da joj se moram maksimalno posvetiti. Ne znam znate li, završio sam pravni fakultet i dok sam igrao u Budućnosti, radio sam kao pravnik.
Ozbiljno sam se spremao položiti pravosudni ispit i planirao sam živjeti radeći posao u struci. Nisam računao da bih mogao živjeti od košarke. No odlaskom u Split se sve promijenilo i tada sam vidio da će mi košarka biti primaran posao. Možda je točno da sam naporno i krvavo trenirao, ali ponavljam, ništa nisam radio više nego u Podgorici.
Ne postoji teži i lakši posao. Svaki posao se mora obavljati s maksimalnom posvećenosti jer je to jedini način da se u nečemu uspije. Drago mi je da su moj odnos prema košarci Toni, Dino i ostali momci prepoznali.
Kako je bilo biti kapetan i lider budućim stanarima Kuće slavnih Kukoču i Rađi?
Njih dvojica su bili divni momci, mladi, puni volje, želje i energije da svakim treningom nešto novo nauče. Bilo je zadovoljstvo igrati s njima. Istina, puno smo radili, naporno smo trenirali, ali nikad nisam osjetio da netko ne može, da netko neće, da je netko nezadovoljan. Mislim da je Jugoplastika upravo zato i postala najbolja ekipa u Europi. Talenat, ambicija, želja i puno rada. To je bila Jugoplastika.
Rekli ste da vas je Božo Maljković nagovorio da dođete u Split. Kako ste vi kao jedan od najboljih šutera u povijesti druge najjače lige iza NBA lige odlučili vjerovati mladom i anonimnom treneru i na koji je način Maljković izgradio svoj autoritet u momčadi?
Osjetim i danas da svaki put kad uđem u neku novu svlačionicu, kako me igrači pozorno promatraju, odmjeravaju me, gledaju što sam obukao, naročito kad izađemo na parket. Igrači odmah shvate zna li neki trener svoj posao ili ne zna. Njih je teško prevariti.
Za Božu se odmah vidjelo da on zna svoj posao. Bio je fantastičan psiholog, znao je jako dobro na različite načine pristupati različitim igračima kako bi od njih dobio maksimum. Iako Božo na početku nije imao ime, od prvog dana je bilo jasno da ima kvalitetu.
Pretpostavljam da ste od svih trenera s kojima ste radili u karijeri nešto uzimali. Što ste konkretno uzeli od Maljkovića?
Puno toga. U Budućnosti sam radio s dosta dobrih trenera, no Božo je bio puno veći nivo. Često kažem da se od nekih trenera može naučiti kako se neke stvari rade, ali puno više kako se ne treba raditi. Od Bože sam naučio kako trebam raditi.
Jugoplastika je 1988. osvojila naslov prvaka Jugoslavije i već u prvoj sezoni u Europi popela se na vrh. Najprije u polufinalu moćna Barcelona sa San Epifanijom i Audijem Norrisom u polufinalu, a onda u finalu možda i najjači Maccabi ikad sa strašnim Mageeom, Simsom, Mercerom, Barlowom i legendarnim Doronom Jamchyjem. Kolika je to senzacija bila?
Barcelona nas je u regularnom dijelu sezone oba puta dobila. U prvoj utakmici igranoj u Barceloni su nas pregazili. Nismo znali gdje se nalazimo. No, u drugoj, koju smo također izgubili, shvatili smo da ni oni nisu nepobjedivi i da možemo igrati protiv njih. Najveća kvaliteta Jugoplastike je bio taj što smo svi vjerovali da možemo igrati protiv svake momčadi i nismo se nikoga plašili.
Na stranu to što smo svi mi vjerovali da možemo, činjenica je da nam nitko nije davao ni grama šanse i taj je trijumf zaista odjeknuo Europom. Tako da se mogu složiti da je to bila golema senzacija. Znam da ja nisam prvih 15 dana bio svjestan što smo napravili i kakav smo rezultat ostvarili.
Je li istina da ste najveći nagradu za osvajanje naslova prvaka Europe dobili od jednog njemačkog Hrvata koji je svakom igraču poklonio videorekorder i da je njihovo unošenje preko granice u Jugoslaviju bio pravi cirkus pa su neki igrači uređaje skrivali čak i ispod mantila?
Ha-ha, da, točno je. Videorekorder je u ono vrijeme bilo nešto jako rijetko i sjećam se da smo svi strahovali na carini hoće li nam ih uzeti. Danas malo smiješno zvuči da smo za nagradu dobili videorekordere, ali to je bilo takvo vrijeme. No, nitko od nas tada nije razmišljao ni o kakvim nagradama.
Željeli smo samo postati prvaci Europe. Uvjeren sam da je i danas tako. Sumnjam da netko tko danas uđe u finale Eurolige razmišlja o tome što će dobiti kao nagradu ako osvoji titulu. Cilj ti je jedino taj pehar.
Prilično je fascinantno kako je Jugoplastika u samo godinu dana totalno promijenila svoj rejting i percepciju europske košarke. U Munchen 1989. ste došli kao apsolutni autsajderi, dok ste u Zaragozi 1990. bili veliki favoriti. Kako je to moguće?
To nije bio naš problem, to je bio problem medija i europske košarkaške javnosti koja nije mogla prihvatiti da Jugoplastika ima fantastičnu ekipu i te prve godine. Mi smo znali da smo jaki, ali Europa nas je gledala kao na neku mladu, nepoznatu ekipicu koja će na Final Foru biti topovsko meso. Mi smo samo igrali košarku, a to što kažete je bio problem i pogreška europskih košarkaških stručnjaka koji nam nisu vjerovali.
Božo Maljković je u jednom intervjuu za Index rekao kako su za propast Jugoplastike krivi svi oni koji su stvorili Jugoplastiku, a onda je pustili da crkne. Pri tome ni sebe nije poštedio kritike za krah trostrukog prvaka Europe. Kako vi gledate na to?
Božo je malo previše emotivan. Naravno da postoji krug ljudi koji za propast Jugoplastike snosi najveći dio krivice, ali tko su ti ljudi i zbog čega se to dogodilo, zaista ne znam. Iz Splita sam otišao 1990. i kasnije nisam detaljno pratio što se događa u klubu. Međutim, mogu reći da nije problem utvrditi tko je kriv za propast Jugoplastike ako zaista postoji volja da se dođe do tog odgovora.
Nakon druge titule u Zaragozi odlučili ste napustiti Jugoplastiku i otišli ste u Gironu. Pomalo neobična odluka jer Girona nije bila top klub u Španjolskoj. Zašto ste otišli iz Splita i kad ste odlazili jeste li možda razmišljali da biste se jednom vratili završiti karijeru u Jugoplastici?
Mislim da je jako važno prepoznati trenutak kad trebaš otići. Nakon te druge titule čvrsto sam odlučio da ću otići i prihvatio sam ponudu Girone. Riječ je o jednom malom klubu čiji su ljudi bili izuzetno korektni prema meni. Tamo sam igrao odlično, mislim da sam bio na prosjeku od 27 poena po utakmici, a onda se dogodila diskus hernija i to je praktički bio kraj moje karijere. Iz Jugoplastike sam otišao misleći da ću se jednom vratiti i siguran sam, bez obzira na rat, da bi to bilo moguće.
Koncem 80-ih počeo je raspad Jugoslavije. Jeste li ikad u Splitu imali ikakvih problema zbog toga što ste Crnogorac?
Ne, nikad. Tri godine koje sam proveo u Splitu su bile tri fantastične godine, neovisno o rezultatima Jugoplastike. Moja obitelj i ja smo uživali u Splitu, tu smo se osjećali kao kod kuće. Ne samo da nisam imao nikakvih problema, nego nisam ni vidio da je bilo tko imao nekih problema zbog nacionalizma. Predivni ljudi, prekrasan grad, fenomenalna atmosfera. Tri nezaboravne godine mog života.
Dođete li kad u Split?
Rijetko, tu i tamo u prolazu. Mislim da sam posljednji put bio prije dvije godine. Vidio sam da se puno toga promijenilo, riva danas izgleda jako lijepo.
Vodili ste reprezentaciju BiH na Eurobasketu 2015. u Francuskoj. Kako je došlo do te suradnje i kakvo je bilo iskustvo trenirati BiH?
U siječnju 2014. me nazvao predsjednik Saveza Dino Konaković i pitao me bi li mogao doći do mene da razgovaramo o poslu. Tada nisam ima klub i pristao sam na sastanak. Došli su on i generalni tajnik Saveza Haruna Mahmutovića. Odmah sam vidio da je riječ o dvojici zaljubljenika u košarku.
S toliko su entuzijazma i ljubavi pričali o košarci da sam u njima vidio sebe. Rekao sam im da prihvaćam posao i danas mi je jako drago da sam donio tu odluku. Jedino mi je žao što su pred sam početak Eurobasketa odustali Teletović, Đedović i Nurkić.
Da je samo jedan od te trojice igrao, uvjeren sam da bismo daleko dogurali. Ovako, nismo imali izgleda, ali momci su dali sve od sebe, borili su se muški i jako mi je drago da sam imao čast biti im trener.
Znam da niste unutra i vjerojatno nemate pravu sliku situacije, ali unatoč tome možete li pokušati detektirati zbog čega je hrvatska košarka dotaknula samo dno?
Zaista ne znam i ne razumijem što se događa. Hrvatska ima sve da bude košarkaška velesila. Ima dobre igrače, ima tradiciju, ali nema rezultat. Nije da se želim ograditi od odgovora na ovo pitanje, ali da bih argumentirano nešto rekao trebao bih znati više o problemima u hrvatskoj košarci. Međutim, jako sam iznenađen s ovim što vidim jer se zna da je Hrvatska ta koja bi se uvijek trebala boriti za medalje.
Hrvatska će ubuduće igrati kvalifikacije za kvalifikacije. Srbija, koja je do nedavno bila svjetska velesila, polako pada, propustila je Igre u Tokiju, a kako stvari stoje, male su šanse da se plasira na SP iduće godine. Makedonija je nakon bljeska na Eurobasketu 2011. nestala, Crna Gora i BiH nekako guraju u skladu sa svojim mogućnostima, a čast nekad druge najjače nacije na svijetu na pravi način danas brani jedino Slovenija. Zašto?
Skup dobrih igrača ne čini i dobar tim. Nesebičnost, požrtvovanje, želja, upornost, karakter, jedinstvo i disciplina su osnova da bi se napravio prvi korak k stvaranju dobre ekipe. Uz dobru organizaciju, razrađen plan, skromnost i puno rada dolaze i rezultati.
Vaš suigrač iz Jugoplastike je Dino Rađa, koji je jedan od čelnih ljudi HKS-a. Kako Hrvatska posljednjih godina luta s izbornicima, što biste napravili da vas Dino jedan dan nazove i ponudi vam klupu Hrvatske?
Prihvatio bih. Zašto ne? Hrvatska je ekipa koja ima kvalitetu i naravno da bi mi to bio izazov. Ja sam profesionalac i nikad ne znam gdje me put može odvesti, no pravi profesionalac će prihvatiti neki posao samo ako vidi da ta ekipa ima potencijal. Hrvatska ga ima.
Jeste li ikad s Dinom razgovarali na tu temu?
Bilo je nekih razgovora, ali ništa konkretno.
Vaša Girona se bila ugasila. Onda se iz NBA lige u Gironu, klub iz kojeg je otišao u Ameriku, vratio Marc Gasol, kupio ga i igrajući za njega sad ga je vratio u prvu španjolsku ligu. Kako to komentirate?
Fenomenalan potez. Kad sam bio u Barceloni, Marc je tada bio junior, ali već sam tada vidio da se radi o jako pametnom momku. Posebno me oduševilo to što je on, kao čovjek iz košarke, kupio klub, dao je svoje pare i vratio je Gironu u elitu. Skidam mu kapu na tome.
U samo nekoliko mjeseci su preminuli Goran Sobin i Zoran Sretenović s kojima ste igrali u Jugoplastici.
Užasno. I to jedan za drugim. Nekad se uhvatim da razmišljam da to ne može biti tako, ali nažalost život je takav. Te tri čudesne godine u Splitu najviše pamtim zbog njih dvojice i ostalih suigrača. Sreća, radost, veselje i osmijesi.
Jeste li u kontaktu s bivšim suigračima iz Splita?
Ponekad se čujemo, ali ne održavam neki stalni kontakt.
Repić vam je postao zaštitni znak. Kako je došlo do toga da se odlučite za ovakvu frizuru?
Ha-ha. Bio sam na odmoru, nisam imao klub i nisam se dugo šišao. Vidim, svi treneri na kratko ošišani, pa sam rekao da ću probati napraviti nešto drugačije. U Crnoj Gori mi je jedan prijatelj predložio da kosu zavežem u rep i tako je ostalo do danas.
Planovi za budućnost?
Nikad se ne zna. Mi treneri nikad ne znamo ni gdje ćemo otići ni kad ćemo otići.
Možda Hrvatska?
Nikad se ne zna.