PODBACILA je. Čak i više od toga, njezin nastup u Torinu bio je debakl bez premca. Jer ako više od dvije godine skačete konstantno preko dva metra, a onda u trenutku "kad se broji" ostanete na visini koja vam realno služi samo za zagrijavanje, teško je upotrijebiti blaži izraz.
> Blanka spoznala problem: Sabotira me mali demon!
No, više od Blankinog podbačaja čudi reakcija ultra iznenađenih hrvatskih medija koji kao da do sada nisu pratili njezinu karijeru pa im je još jedno veliko natjecanje bez adekvatnog rezultata palo kao grom iz vedra neba. Svi se iščuđavaju, pitaju se što se događa s najboljom visašicom svijeta, trebamo li se brinuti i upaliti znak za uzbunu? Neki su otišli tako daleko da su angažirali psihologe koji su analiziravši Splićanku zaključili da je podbačaj u Torinu zapravo podbačaj na psihoplanu. Ma dajte, a mi smo mislili da je Blanka u samo par dana zaboravila skakati...
Nažalost, povijest sasvim jasno pokazuje da još od Svjetskog prvenstva u Parizu 2003. traje Blankin niz "lošijih" rezultata na velikim natjecanjima. Splićanka jednostavno nije "želudac" za veliku scenu. Barem ne u ovom trenutku, što naravno ne znaci da to jednog dana neće postati. Najveći ožiljak ostao je nakon prošlogodišnjih Olimpijskih igara u Pekingu, a ništa manje ugodan, doduše novčano, nije bio niti poraz u Bruxellesu samo dva tjedana kasnije. Istini za volju nazvati pekinško srebro podbačajem bilo bi neistinito i neozbiljno.
Je li problem u fantomskoj konkurenciji?
Ako preskočite 205 centimetara i svejedno ste drugi, onda vam ne preostaje ništa drugo do nakloniti se kraljici velikih natjecanja Tiji Elebaut. Bruxelles i poraz od Ariane Friedrich na posljednjem natjecanju Zlatne lige koji joj je odnio jack pot ipak puno više podsjeća na upravo završeno Europsko prvenstvo. Baš je tamo Blanka dokazala svoju psihičku labilnost u odlučujućim trenucima, a izjava da ne možeš izgubiti 500 tisuća dolara koje nikada niti nisi imao, samo je floskula u koju niti sama nije vjerovala. Slično je i s opravdanjem koje je između redova ponudila nakon povratka iz Torina.
"Nisam mogla naći motivaciju cijelu zimu", rekla je Blanka pokušavši pronaći alibi za skromnih 192 centimetra. U istinitost njezinih riječi ne treba sumnjati. Posebno ako dolaze iz ustiju 25-godišnje žene koja već dvije godine nema pravu konkurenciju i koja se po europskim mitinzima poigrava s protivnicama koji pored nje izgledaju blago rečeno komično. Tu i tamo pojavi se kakav blijesak Elebaut, Friedrich ili pomalo ugaslih Ruskinja, no većina mitinga je jednosmjerna ulica kojom Vlašić s kroči neviđenom lakoćom i niže pobjede čiji niz nema premca u današnjoj atletici.
No isto tako je apsurdno vaditi se na nedostatak motivacije u trenutku kada hvataš zalet pred punim stadionom na Europskom prvenstvu. To nema nikakvog smisla, k tome još više ako tvoj otac i trener tvrdi da si u tim trenucima spreman za svjetski rekord. U tom momentu motivacija uopće nije faktor, posebno u sportu poput skakanja u vis.
Pravi razlog Blankinog psihičkog raspada u Torinu ipak treba tražiti u jednoj drugoj izjavi. Onoj koju je dala prije samog odlaska na EP. Tu zapravo leži bit cijelog problema.
"Smatram da će se pitanje zlata odlučivati na visinama iznad 205 centimetara. Moram tako razmišljati i onda ću biti spremna za svaki rasplet", rekla je oprezno Blanka. No, za zlato je bilo potrebno samo 201, a samim time se i njezin "strah" pokazao potpuno neopravdan. Svaki put kada je pred njom natjecanje gdje postoji realna mogućnost podbačaja, a još k tome postoji i dostojna protivnica (ovaj put Friedrich) Blanka nažalost ne može izdržati pritisak. Zašto? To zna samo ona...
Put prema besmrtnosti
Sve ovo ne bi imalo smisla pisati da Blanka Vlašić nije za dvije klase bolja od svih ostalih visašica na svijetu. Zaista smiješno zvuče riječi: podbačaj, fijasko ili debakl kada se govori o olimpijskom srebru, o samo jednom porazu u cijeloj sezoni Zlatne lige ili u krajnjoj liniji o 5. mjestu na Europskom prvenstvu. Pa svatko ima pravo na loš dan, na lošu biometeorološku prognozu, na jednu lošu izvedbu. Posebno u sportu poput ovog gdje odlučuju doslovno milimetri.
Ipak, pravi šampioni su pokazivali zube u najtežim trenucima i upravo su zato postali besmrtni. Ljudi se nisu divili samo njihovoj nadmoći u tehničkom i taktičkom dijelu sportske igre, oni su bili kraljevi jer su gazili konkurenciju na velikoj sceni. Upravo ih je njihova psiha učinila predmetom divljenja.
Nekoć Pete Sampras, a danas Roger Federer kraljevi su bijelog sporta jer su razbijali konkurenciju na na travi All England Kluba i betonu Melbourne Parka. Janica Kostelić je snježna kraljica jer je uzela 6 olimpijskih medalja uključujući i one u disciplinama koje joj nisu bile forca, a Michel Jordan je dobio nadimak gospodin zrak jer je svojim Bullsima donosio naslove NBA prvaka pogađavši nemoguće šuteve u prijelomnim trenucima utakmica.
Blanka je u posljednje dvije godine daleko najbolja visašica svijeta, jedna od najboljih atletičarki na svijetu, ali i najbolja hrvatska sportašica. Njezini uspjesi su neupitni, a njezina nadmoć nad konkurencijom gotovo nerealna. Ipak, za status besmrtnosti trebat će prevladati još samo jedan strah. Strah od same sebe.
Marko Petrak
Foto: AFP, Cropix