Krajem 2011. krenula je čak i udružena institucionalna hajka na kriminal koji je pojeo nogomet, a poznato je da takve pojave kod nas slijede nakon godina novinarskih prozivki i stotina objavljenih članaka.
Od borca za Hrvatsku do borca za hrvatsku šutnju
Mi smo stalno i uporno to radili, Boban cijelo to vrijeme ne da ništa nije napravio, nego je demonstrativno šutio, a na svaki uljudni upit za "najobičniji" komentar kad bi ga vidjeli na nekom od događanja, reagirao bi bahato i osorno, poput uvrijeđene frajlice.
Iako su ga svih tih godina mnogi doslovce preklinjali da se barem oglasi, ako veće neće pokušati spasiti hrvatski nogomet i ono malo njegovog, do danas nepovratno izgubljenog ugleda, "zagrebački nogometni ban", kako mu je tepao Ivo Tomić, umjesto analize aktualnog hrvatskog trenutka, komentirao je Jovetićeve rolice za Fiorentinu.
Sindrom Nine Morić: Ako si posljednjih deset godina "zaboravio hrvatski", nastavi glumiti Talijana
Čovjek čijim je udarcem nogom u milicajčeva prsa "započeo domovinski rat", ostao je nijem. Gluh pak nije bio, saznajemo krajem 2011. Manirom rasnog intelektualca, ipak je cijelo to vrijeme poimao trulu hrvatsku stvarnost, pa makar iz udobnosti talijanskog studija, da bi na kraju ipak počastio javnost artikulacijom svojih stavova.
Nakon što smo godinama "uživali" u Mamićevoj strahovladi u hrvatskom nogometu, koja nam je ogadila i Dinamo i reprezentaciju, slušali mumificirane lutke iz njegova sarkofaga u Rusanovoj i protiv svega toga pisali i upozoravali, Boban nam objašnjava da tako eto, stoje stvari.
Gdje su, što ne rade? Štimac je "facelifting", Šimić "pogrešan put", Šuker "potrošen", a Bobanu "ne pada na pamet"
One koji su zaboravili, podsjećamo da je Boban bio predsjednik uprave jedinog sportskog dnevnika u državi. Funkcija koju je dobio izmišljena je samo za njega i do tada je nije bilo "u strateškom i personalnom rasporedu" korporacije, ali nismo primijetili da je s te pozicije, makar posredno, utjecao na promjenu odnosa u hrvatskom nogometu. Možda i je, ali na način da je u njegovoj kući, kao i ostalima, na nekoliko novinara koji pišu "protiv Mamića", dolazio barem jedan koji je njegov pouzdanik.
Boban je odlučio prorogoboriti protiv situacije u hrvatskom nogometu i podijeliti par packi nekadašnjim suigračima koji su se, svaki na svoj način, uključili u borbu: Štimac mu ne odgovara jer bi bio "facelifting", Šimić je odabrao "pogrešan put", a Šukera je "potrošio" Mamić. Za prvog i trećeg je teško proturječiti Bobanovoj ocjeni, ali on ovo nije rekao kako bi se uključio u raščišćavanje, jer mu to "ne pada na pamet".
Vođe i simboli ne smije šutjeti
Apologeti Bobanovog "ne bi se štel mešati", reći će kako je on odveć fini i obrazovani kozmopolit da bi gacao po našoj blatnoj nogometnoj kaljuži. Kakav malograđanski kukavičluk! Boban je od najranijih dana bio i ostao predodređen za vođu, lidera i simbola.
Dok neki njegovi "nasljednici" (Niko Kranjčar) medijsku pompu nisu opravdali u mjeri u kojoj je fama stvarana, Boban je od Dinamove trake koju mu je Ćiro dao kao klincu, preko Čilea '87, sjajnih partija u jugo-ligi, mitskog 13. svibnja '90, preko odlaska u tada najbolji klub na svijetu, do vodstva prve i najjače hrvatske reprezentacije, bio - vođa.
Takvima kao što je Boban bio, zabranjeno je šutjeti i progovarati deset godina prekasno.