VLADIMIR JUGOVIĆ (53) najtrofejniji je srpski nogometaš svih vremena. Sa Zvezdom je 1991. bio europski i svjetski prvak, Juventusu je 1996. s bijele točke donio drugi i zasad posljednji naslov u Ligi prvaka, a tijekom 90-ih, u doba prije Bosmanova pravila, kad su u najjačoj ligi svijeta mogla igrati samo tri stranca, bio je još član Sampdorije, Lazija i Intera.
Kasnije je još igrao u Atleticu, a u Monacu je s bivšim suigračem i tadašnjim trenerom Didierom Deschampsom te legendarnim Dadom Pršom gradio temelje za senzacionalno finale Lige prvaka monegaškog kluba 2004.
Jugović je u karijeri dijelio svlačionicu s najboljim igračima tog doba, od Mancinija, Viallija, Platta, Gullita, Nedveda, Bokšića, Vierija, Roberta Baggia, pa sve do samog Il Fenomena - Ronalda Luisa Nazarija de Lime. U velikom intervjuu za Index s Jugovićem smo prošli njegovu čitavu nevjerojatno sadržajnu i trofejnu karijeru te čuli do sada nikad ispričane detalje.
Jugović nam je dao svoje viđenje razlike hrvatskog i srpskog nogometa, rekao nam je da smatra da je Tomislav Ivić ključ čudesnih rezultata hrvatske reprezentacije, a otkrio nam je i zbog čega mu je uzvratna utakmica polufinala Kupa prvaka protiv Bayerna u Beogradu važnija i draža od finala u Bariju protiv Marseillea.
Saznali smo zbog čega je Jugović nevjerojatno cijenio Alena Bokšića i Dadu Pršu te zbog čega smatra da je Pavel Nedved bio Luka Modrić prije Luke Modrića, a otkrio nam je i tko je za njega najbolji igrač u povijesti.
Ne bih želio to komentirati. Nemam na to ništa reći.
Ajmo ovako, u utakmici za predsjednika Saveza između dva velika imena srpskog nogometa pobijedio je kandidat s većom podrškom u tom trenutku.
Iskreno, ne znam u čemu je razlika i jako mi je teško detektirati zbog čega je Hrvatska napravila sjajne rezultate, a Srbija nije. Međutim, jako mi je drago da je netko iz regije uspio napraviti ovakvo nešto što je napravila Hrvatska. Po meni je ključan razlog za hrvatske rezultate činjenica da ste imali Tomislava Ivića.
Kao rezultat njegove škole, dobili ste rezultate kakve ste dobili. Mislim da činjenica da mu se cijeli nogometni svijet divio dovoljno govori kakav je bio trener. Ako je jedan Ottmar Hitzfeld glasao za Ivića kao najboljeg na svijetu, o čemu bismo mi više trebali razgovarati na tu temu?
Utakmica između Partizana i Hajduka 1976. u Beogradu, kad je Ivić napravio totalnu pomutnju promjenama pozicija igrača Hajduka i dobio utakmicu 6:1, najbolji je dokaz njegove genijalnosti. Njegova škola je bila ključna te su se iz nje stvorili ostali treneri koji su kasnije napravili odlične rezultate.
Ivić je bio drugačiji. Gledao sam dokumentarac o njemu i bio sam impresioniran. Na Ivića su se kasnije nadovezali Biće Mladinić, Ćiro Blažević, Dalić, igrači su ih pratili i to je to. Nema tu neke velike filozofije.
Luka treba biti uzor svim mladima, koji se u njega mogu ugledati kako biti profesionalac i kako se treba baviti nogometom. Želite li toliko dugo trajati u samom nogometnom vrhu, eto, postoji model, a on se zove Luka Modrić.
Ono što je Novak Đoković u tenisu, to je Luka Modrić u nogometu. Podigli su granice na jedan puno viši nivo. Ne samo na terenu nego i po ponašanju, profesionalizmu, posvećenosti onim čime se bave... Njih dvojica trenutačno trebaju biti uzori mladim ljudima s ovih prostora i pokazatelji što znači biti pravi sportaš.
U izobilju se ne moraju stvarati rezultati. Nikola Tesla sigurno nije živio u izobilju, pa je opet postao vjerojatno najveći znanstvenik svih vremena. Novac ne mora nužno biti presudan faktor za uspjeh, a rezultati koje ste naveli su najbolji dokaz za to. Najvažniji je karakter.
Netko napravi jedan dobar rezultat i time se zadovolji, a s druge strane ima onih koji stalno žele ponavljati te rezultate i glad za uspjehom ih tjera naprijed. Netko juri rekorde, a netko uživa u životu i drugim stvarima mimo sporta. Svatko je osoba za sebe.
Vjerojatno kao i svatko tko je igrao nogomet, i ja sam počeo na ulici, ispred zgrade. Najvažnije je bilo igrati, družiti se, a kasnije sam igrao u klubovima u kojima sam igrao, osvojio sam puno toga i rekao bih da svatko ima neki svoj put. Kod mene je primarno bilo to što sam volio nogomet, volio sam igru, a onda me ta igra kasnije dovela do nekih uspjeha.
Osvojio sam dvije Lige prvaka, igrao sam još dva finala. S pet različitih klubova sam stigao do polufinala. Imao sam sreću da sam u svakom klubu u kojem sam igrao nastupio barem u polufinalu nekog europskog kupa. Sa Zvezdom, Juventusom, Interom, Lazijem, Sampdorijom, Monacom...
Gdje god da sam igrao, ostavio sam neki trag. Važno je ne zaboraviti da sam igrao u svim tim klubovima u vrijeme kad su mogla igrati samo tri stranca. Nije isto igrati sad gdje stranci više ne postoje. U moje vrijeme su samo tri strana igrača mogla igrati i ne moram vam govoriti kakva je bila konkurencija i koliko je teško bilo upasti u sastav.
Vremena su drugačija i ne treba ih uspoređivati. Meni je nogomet omogućio da upoznam puno različitih sredina, drugačijih kultura i fantastičnih ljudi. Upravo je to moj najveći uspjeh u karijeri. To je neprocjenjivo bogatstvo.
U Zvezdu sam došao 1983. s nepunih 13 godina. Nije me Zvezda dovela, sam sam se izborio da dođem. Rođen sam u malom mjestu Milutovcu i igrao sam za sve omladinske amaterske selekcije Srbije. Ubrzo sam dogurao i do kapetana omladinske reprezentacije Srbije, tako da sam se sam preporučio.
Malo je nedostajalo da završim u Partizanu. Partizan me zvao, želio me, ali sam bio navijač Zvezde i to je prelomilo. Bilo je drugačije vrijeme, sustav je bio drugačiji i nije se lako bilo izboriti. U Zvezdi sam imao najnormalniji nogometni put.
Najprije sam igrao za omladince i protiv Sarajeva smo osvojili naslov prvaka Jugoslavije. Dobili smo ih 6:1. Za prvu momčad sam debitirao tek kasnije, kad sam se vratio iz vojske.
Ja sam inzistirao na tome. Nije mi se sviđalo sjediti na klupi. Kad voliš nogomet, onda želiš igrati. Moj savjet mladima je: ako volite nogomet, onda trebate igrati. Bolje je igrati u drugoj, trećoj ili četvrtoj ligi nego sjediti na klupi u prvoj. Naravno, ako pri tome vjerujete u sebe.
U vojsku sam otišao 1988., a nakon što sam se vratio, došao sam u Rad. Da, bio sam u vojsci. Očito sam bio jedan od rijetkih koji nisu ''ukapirali'' tadašnja vremena, ha-ha. Zanimljivo, bio sam mladi reprezentativac i prvak Jugoslavije sa Zvezdom, a kad sam došao u vojsku, nisam bio čak ni u sportskoj četi kao neki drugi sportaši. Tako da sam i to morao odraditi na teži način.
Tu smo sezonu završili peti, a sjećam se da smo u Zagrebu dobili Dinamo, koji se sa Zvezdom borio za naslov prvaka. Dobili smo ih na one ''Miljanićeve penale'', a utakmica se odigrala desetak dana prije čuvenog neodigranog derbija na Maksimiru 15. svibnja 1990.
Ljupko Petrović, koji mi je bio trener u Radu, došao je u Zvezdu kao trener i vratio me. Inzistirao je na tome i eto, vratio sam se na Marakanu.
Znaš kako ja gledam na to? Kad se napravi jedan veliki rezultat, onda se čitava priča romansira. Čitav taj uspjeh Zvezde danas se romansira. Po meni je u pitanju bio samo splet raznih okolnosti, puno više nego što je nešto bilo planirano i sustavno građeno. No to je samo moje mišljenje. Je li Robi došao planski? Nije. Je li Belodedić stigao planski? Nije.
Jesam li ja došao planski? Kod nas se takve stvari i takve priče predimenzioniraju i romantiziraju te neki ljudi često znaju sami sebi pridavati puno više zasluga od onoga što je zapravo bilo. Iza svakog uspjeha stoji neka priča, samo je razlika u tome tko tu priču priča i tko na kojoj istini inzistira.
Zvezda je bila dobro organiziran klub i ako je planski bilo da se proda Piksija da bi se iduće sezone osvojilo Ligu prvaka, onda netko tko je to odlučio očito je bio genijalac.
Čak bih se prije odlučio za utakmicu s Bayernom. To je bilo finale prije finala. Jedan moj prijatelj, inače poznati kuhar, jednom je rekao da kad jedeš škampe, osjetiš sve moguće okuse i mirise. Mislim da svatko tko je bio na toj utakmici dobro zna o čemu govorim.
U tih 90 minuta igre svaki je navijač proživio sve moguće emocije - od sreće, pa do tragično primljenog gola, strepnje i straha, sve do neviđenog raspleta sa sretnim završetkom. Ta erupcija sreće kad je pao drugi gol bila je daleko najveća na stadionu Zvezde i nikad se nešto slično više neće ponoviti. Dobiti Bayern na takav način, neobičnim i specifičnim golom, bilo je nešto nevjerojatno.
Vidjeti igrače Bayerna kako nakon kraja padaju na koljena i plaču... Dali su sve od sebe, ali nisu uspjeli. Zvezda bi protiv takvih protivnika uvijek prije vodila 2:0, 3:0, ali bi ispadala. Ovaj put smo mi prošli, a Nijemci su ispali. Lineker je izrekao onu čuvenu rečenicu o nogometu i Nijemcima koji na kraju uvijek pobijede. E, ovaj put nisu, ha-ha.
Ne znam što bih rekao. Činjenica je da smo tu utakmicu izgubili. Netko mi je rekao da Zvezda u čitavoj svojoj povijesti jedino s Hajdukom ima negativan skor. Hajduk je tada imao odličnu ekipu, bili su tu Bokšić, Jarni, Bilić, Štimac, vrhunska ekipa koja je iskoristila trenutak i dobila nas zasluženo.
Možda je i točno da su neki igrači, ne svi, bili mislima u Bariju, ali izgubili smo od ekipe koja je bila momčad za respekt. U nogometu nekad gubiš, nekad pobjeđuješ. Utakmica se odigrala u jako čudnoj atmosferi.
S ove vremenske distance mogu reći da smo u to doba odigrali puno utakmica koje su bile slične toj, tako da smo na to i navikli i ne mogu reći da nas je taj segment poremetio. Hajduk je tog dana bio bolji, iskoristio je naš loš dan i zasluženo je dobio.
Boka i ja smo prvi put skupa igrali u mladoj reprezentaciji Jugoslavije. Zatim u Juventusu, a onda i Laziju. Veliki, veliki igrač. Uvijek smo imali odličan odnos i super smo se družili. Boka je briljirao u ekipama koje su igrale na kontre. Takva snaga, takva brzina.
Bio je kompletan igrač i mogao je sam igrati u špici. Sjajno je bilo igrati s njim jer bi uvijek bar tri igrača bila oko njega, tako da bi rasteretio ostatak ekipe. S obzirom na predispozicije koje je imao, mislim da je mogao imati i veću karijeru, ali ne znam, možda je stvar karaktera. Kao igrač bio je svjetsko čudo.
Uvijek se ističu ta dva gola, a ljudi zaboravljaju da sam ja često zabijao iz drugog plana. U prvoj sezoni u Serie A za Sampdoriju sam zabio 11 golova, što za igrača na mojoj poziciji nije baš mala stvar. Što se tiče tog finala u Tokiju, treba reći da smo od 40. minute igrali s igračem manje, kad je Dejan Savićević dobio crveni karton. Baš sam nedavno čuo da je to napravio namjerno.
Tako sam čuo. To je u jednom intervjuu rekao naš tadašnji golman Zvonko Milojević. Navodno je razlog bio to što je branio Milojević, a ne Dejanov veliki prijatelj Dragoje Leković. E sad, to ne mora biti točno, samo kažem ono što sam pročitao.
Odluka je bila da se automobil proda i da se novac ravnomjerno podijeli svima. Mene nitko ništa nije ni pitao, ali nema veze. To je suština, u to smo vrijeme odgajani da je najvažnije da sve pošteno dijelimo.
Zato uvijek kad se priča o tituli u Bariju, inzistiram na tome da smo taj naslov uzeli upravo zato što smo svi bili podjednaki. Nogomet je kolektivna igra. Ako niste spremni podrediti se ekipi, teško da ćete doći do nekih uspjeha.
Kad malo bolje razmislim, vidim da kamo god sam dolazio, otvarao sam neke nove početke. Otvorio sam novi ciklus sa Zvezdom jer smo skupa došli Ljupko i ja. Otvorio sam novi ciklus sa Sampdorijom jer smo zajedno stigli Eriksson i ja. Otvorio sam ciklus s Juventusom, s kojim sam bio prvak Europe.
S Lazijem također, s kojim sam igrao finale Kupa UEFA-e. S Monacom također, koji je kasnije igrao u finalu Lige prvaka. U svakom novom projektu, u svakom klubu gdje sam igrao, bio sam od početka. Ili bi stigao novi trener ili bi se događalo nešto drugo.
To ljeto kad sam stigao, u Romu je otišao Boškov, a pokojni Vialli u Juventus. Umjesto Gianluce stigla su četiri nova igrača - Buso, pa Corini, Chiesa i Bertarelli. Zatim i još nas par mlađih. Bio je to početak novog ciklusa s pomlađenom ekipom.
Tada sam prvi put u životu shvatio da se ne može uvijek samo pobjeđivati, da u nogometu postoje i porazi. A taj poraz je bio jedan od bolnijih u mojoj karijeri. Baš nismo imali sreće. Do 88. minute smo vodili 3:1, a onda je Zenga primio neki glupi gol i ispali smo na penale.
Tada sam prvi put, u tom entuzijazmu koji me držao, shvatio da nisi predodređen da svaki put moraš nešto dobiti. Koliko god mi je tada bilo teško zbog tog promašenog penala, već iduće godine mi se to vratilo kad sam zabio za Juventus za osvajanje Lige prvaka.
Bio je više od igrača. Bio je igrač, trener i sportski direktor. Bio je sve. Tri u jednom. Mislim da sam time sve rekao.
Tako je. Baš kako sam rekao, u Juventusu smo otvorili novi ciklus. Već prve sezone smo uzeli Ligu prvaka, a ta je generacija igrala tri finala zaredom. Ja sam igrao i finale 1997., koje smo izgubili od Dortmunda, a iduće sezone je Real golom Mijatovića slavio u finalu.
Igrati tada u Juventusu, u kojem su igrala samo tri stranca, bilo je nešto nevjerojatno. Od stranaca smo samo bili ja, Paolo Sousa i Didier Deschamps. S ove distance, to sad zvuči nevjerojatno.
Jednako dobro kao i u Zvezdi s Robijem, Pančevom, Belodedićem, Savićevićem... Ili u Sampdoriji s Gullitom, Mancinijem, Lombardom, Plattom... Ili u Laziju s Nedvedom, Nestom, Signorijem, Bokšićem... U svim ekipama u kojima sam igrao imao sam sreću da su oko mene bili sve vrhunski igrači.
Tako da ne bih izdvajao nijednu momčad kao posebniju od neke druge. U Atleticu sam igrao s Juninhom, Kikom... U Monacu dva beka su bili Evra i Abidal, o ostatku ekipe ne moram ni govoriti. U Interu sam bio s Ronaldom, Baggiom, Zanettijem, Zamoranom... Ponavljam, imao sam sreću da sam u svakom klubu igrao s velikanima, ali i oni su imali sreću da su igrali sa mnom, ha-ha.
Jednom riječju, lider. Bio je vođa, bio je mangup, odličan igrač i vođa. Lider.
Ne. Bio sam totalno smiren. Kasnije su mi pričali neki prijatelji, koji su utakmicu gledali na stadionu s gazdom Juventusa Giannijem Agnellijem, da je on neposredno prije nego što sam izveo taj udarac rekao: ''Ne brinite, osvajamo. On je Srbin, neće on promašiti.''
Da, takav klub, a samo dva naslova prvaka Europe. Nekad treba imati i malo sreće. Pogotovo danas, kad u domaćem prvenstvu možete biti i četvrti a da na kraju osvojite Ligu prvaka. U finalu Lige prvaka 1997. protiv Borussije u München u bili smo veliki favoriti, ali Dortmund je u jednoj čudnoj utakmici uzeo titulu.
U prvih desetak minuta sudac nije svirao čisti penal nakon faula na meni, a s druge strane, morate shvatiti da nije lako igrati protiv Nijemaca u Njemačkoj. No dobro, što da se radi, život ide dalje.
Na to pitanje ja ću dati protupitanje. Tko je bio Zidaneu omiljeni igrač i uzor kad je bio mlad? Blaž Slišković. Očito je naučio puno od Blaža.
Dogodilo se. Postoji razlika između Juventusa danas i Juventusa onda. Tada je praksa bila da za velik novac prodaju starije igrače i kupuju mlađe, a danas rade obratno. Neka to bude moj odgovor na ovo pitanje.
Odličan. Odmah prve sezone smo uzeli kup i s Interom igrali finale Kupa UEFA-e. Bio sam najbolji strijelac Lazija u Kupu, a te smo sezone dobili sva četiri gradska derbija protiv Rome.
Jedini način je bilo ne dozvoliti mu da primi loptu između vezne i defenzivne linije. Kad bi se okrenuo licem prema golu s loptom u nogama, tada bi dolazilo do problema. Prije te utakmice dobili smo Inter u prvenstvu, prilično lagano, koliko se sjećam, a onda i Milan u finalu kupa.
Imali smo odličnih prvih 11, ali nismo imali tako širok kadar da bismo jednako dobro mogli igrati na tri fronta. Tada se Lazio tek počinjao formirati, a do tog kupa godinama nisu ništa osvojili. U tom finalu stigao nas je umor i bili smo iscrpljeni, posebice nakon osvajanja titule protiv Milana.
Kad malo sad vrtim film, ispada da nema igrača koji je nešto značio u Serie A s kojim nisam igrao. Pola ekipe Juventusa iz moje generacije danas su treneri. Čitav vezni red. Paolo Sousa, Zidane, Conte i Deschamps. Mancini je bio trofejni klupski trener i s Italijom je bio prvak Europe. Siniša je također bio jako uspješan trener u Italiji.
Moja karakteristika je bila da sam birao klubove u koje sam dolazio. Nisam imao problem s mijenjanjem sredine. Kad jednom napustiš klub koji voliš, onda ti kasnije to više nije problem.
Svaku promjenu sredine sam shvaćao kao nešto novo, kao dodatno iskustvo koje me samo može oplemeniti i nečemu naučiti. Tako sam i otišao u Atletico, da promijenim kulturu, da upoznam neke nove ljude, da ne bude sve isto.
To je bila njegova priča. Tijekom sezone bih ga pitao je li bio u nekom restoranu. Samo bi rekao da nije i da čeka da završi sezona, pa će na miru. Nije mu padalo na pamet bilo kakvo opuštanje dok je sezona trajala. Koliko pamtim, nikad se nije prošetao gradom dok su nas čekali utakmice i treninzi. Zato je i zaslužio Zlatnu loptu. Bio je Modrić prije Modrića.
Da, stalno su me zvali on i Arrigo Sacchi, koji je bio trener. Nakon što smo ih izbacili u polufinalu Kupa UEFA-e, baš su me nagovarali da dođem. Kad sam napokon pristao, obojica su napustili klub, a da priča bude luđa, Vieri je spakirao kofere u otišao upravo u Lazio, odakle sam ja došao.
Ne treba uvijek vjerovati ljudima, ha-ha. U Atleticu mi je bilo odlično, imali smo sjajnu ekipu, a protiv Sociedada sam zabio najljepši gol u karijeri, škaricama. A onda je došla ta kobna utakmica s Obilićem i sve je otišlo nizbrdo.
Uništili su mi skočni zglob. Morao sam igrati i ozlijeđen, a kad na takvom nivou igraš nedovoljno spreman i u bolovima, onda se veže ozljeda na ozljedu. Ode mišić, pa ode zadnja loža, pa ode koljeno... Nekad ne treba biti predobar. Čovjek se često žrtvuje za ekipu i napravi puno stvari na svoju štetu umjesto da nekad gleda samoga sebe.
No, nema veze, što je bilo, bilo je. Događa se. Taj igrač Obilića koji me je ozlijedio kasnije je rekao u jednom društvu, u kojem su bili neki moji prijatelji, da je to napravio namjerno jer su dobili zadatak da Juninha i mene izbace iz igre.
Čovjek je uletio u mene na trideset metara od našeg gola, u situaciji koja ni po čemu nije bila opasna za njih. Jasno je bilo da je to napravio namjerno. Na koncu konca, to su riječi dečka koji je mene ozlijedio.
Bio je čovjek koji je obožavao nogomet. Bio je drugačiji od drugih predsjednika. Ostalo mi je u sjećanju da je od glave do pete obučen u bijelo držao golove kad smo u klub došli Sacchi i ja. Dok sam bio tamo, Gill je bio u zatvoru i sjećam se da bi iz ćelije došao na utakmicu i prije susreta bi nam držao govor. Nema što, karijera mi je stvarno bila zanimljiva, ha-ha.
Ma da, ali to već više nisam bio pravi ja. Nakon te ozljede u Atleticu šest mjeseci nisam igrao. Dvije trećine zadnje lože bile su mi potrgane. U Interu sam igrao neke utakmice na kojima se nisam mogao ni zatrčati. To je sad već ona druga, tamnija strana medalje u karijeri sportaša.
Zbog tih ozljeda nisam igrao obje utakmice u kvalifikacijama za Euro 2000. protiv Hrvatske. Postoji jedna izreka: ''Ništa nema ljepše da doživiš od toga da ti sin bude bolji od tebe, a ništa ružnije od toga da te netko tvoj ozlijedi.'' I to namjerno. Ali, sve je to život, ojačaš.
U jednom trenutku u Interu smo bili ozlijeđeni i ja, i Ronaldo, i Baggio i Vieri. Inter je tada imao čudo od ekipe, ali su nas ozljede stvarno dotukle. Lippiju također nije bilo lako jer je dolazio iz Juventusa, a u to doba navijači nisu tek tako prelazili preko takvih stvari.
Ne znam je li se u međuvremenu nešto promijenilo, ali onda je bilo gotovo pa nemoguće postići da navijači Intera prihvate ikonu i legendu svog najvećeg rivala. Lippi je bio trener Juventusa kad se dogodio onaj čuveni nedosuđeni penal za Inter na Delle Alpiju. To mu navijači Intera nisu nikad zaboravili i nije mu bilo lako u Interu. Dodao bih da me unatoč svemu jako lijepe uspomene vežu za period u Interu. Cimer mi je bio Dario Šimić.
Teško je to reći, ali za mene se uvijek izdvaja igrač koji je neprikosnoven jedan na jedan. A boljeg u tom segmentu od Ronalda nije bilo. Imao je tehniku, snagu i silinu. To je talent, to se ne može naučiti. To ili imaš ili nemaš. Protiv svakog sistema, koliko god on dobar bio, razliku pravi individualac.
U izjednačenoj partiji šaha pobijedit će onaj igrač koji razbije protivnikovu obranu jednim neočekivanim i klasnim potezom. Kod svakog igrača si mogao očekivati nešto, kod Ronalda baš ništa. Što će napraviti, na koju će stranu krenuti, kojom će nogom driblati. Ronaldo je bio takav igrač, koji je sam mogao rješavati utakmice. Da, Ronaldo je najbolji.
I dalje sam vukao ozljedu, a na mjesto trenera je stigao Hector Cuper. Svaki trener kad dođe, pravi svoju selekciju igrača. Deschamps je tada bio trener u Monacu i imao sam sreće da s njim igram u Juventusu te da mi kasnije bude trener. Kasnije se pokazalo da osim što je bio fantastičan igrač, postao je i sjajan trener i svjetski prvak s Francuskom.
Još jedno veliko iskustvo. Znate ono kad vam na mobitelu piše da vam je memorija puna. E, takva je i moja karijera. Gdje sam sve bio i s kakvim igračima sam sve igrao... Jednom sam u Italiji doživio da su s tribina na teren bacili Vespu.
Dado je bio fenomen. Sjećam se da je imao ogromnih problema s koljenom. Hrskavica mu je bila toliko potrošena da su mu morali lomiti potkoljenicu kako bi sve iznova zaraslo i kako bi mogao uopće hodati. Čovjek se nakon operacije i takve ozljede vrati jači nego ikad. Kako drugačije ga okarakterizirati nego kao fenomen? U tom periodu je bio najbolji i najvažniji igrač Monaca.
Otpisan igrač, koji je prema logici trebao završiti karijeru, pristane da mu lome nogu i nakon pola godine se vrati i bude bolji nego ikad te najzaslužniji za to što je Monaco senzacionalno izborio finale Lige prvaka. Dado je pozitivan primjer kako čovjek treba vjerovati u sebe.
Privatno, Dado je bio genijalan dečko. Pozitivan do bola. Predobar čovjek i netipičan igrač. Normalan i pozitivan. Top momak po svim kriterijima.
Razmišljao jesam, ali se zvijezde nisu poklopile. Mislim da bih bio dobar trener s obzirom na iskustvo koje imam i da sam dosta studiozan kad je riječ o nogometu, ali jednostavno se nije dogodilo. Uvijek morate imati dobrog mentora, nekoga tko će odmah prihvatiti da budete s njim.
S druge strane, bio sam i umoran od svega i dogodila se neka vrsta zasićenja. Bio sam svugdje i nigdje. Kroz cijelu karijeru sam lutao i tražio stalno neka nova iskustva. Vjerojatno mi je nedostajao taj neki osjećaj pripadnosti i mislim da je to glavni razlog zašto se nikad nisam odlučio baviti trenerskim poslom.
Kad sam odlazio iz Monaca, nisam još želio završiti karijeru. Kako su mi se djeca rodila u Beču, rekao sam "što da ne". Iskreno, znao sam da će mi nakon kraja karijere biti problem vratiti se normalnom životu. Sve kreće iznova. Potpuno novi život.
Nema više treninga, nema karantena, čovjek se polako opušta i to zna biti veliki problem. Kako se meni baš nije pretjerano išlo u teretanu, da bih bar u nekoj mjeri bio u formi, radije sam odlučio još malo produljiti karijeru. Na kraju ni Admira nije bila kraj, već sam završio u njemačkom Ahlenu.
Posljednjih 20 godina stalno ljetujem na Mallorci. Tamo smo igrali mali nogomet, a tu se našao i vlasnik Ahlena. Čovjek me počeo nagovarati da dođem, a ja eto pristanem, zašto da ne? Volim tu spontanost, a i bilo je zabavno. Tamo su mi suigrači bili Željko Sopić i Zoran Mamić.
Sve ovisi o tome kako gledamo na stvari. Ne smije se zaboraviti da su nas 1999. bombardirali. Ne možemo uspoređivati Brazil, Francusku, Njemačku ili Englesku sa Srbijom. Zato i kažem da Hrvatskoj svaka čast da s toliko malo profesionalnih igrača radi čudesne rezultate u kontinuitetu.
To je isto kao da se pitamo zbog čega Ligu prvaka ne mogu igrati klubovi s budžetom od 10 milijuna, a igraju oni s 500 ili 600 milijuna. Na SP-u u Francuskoj je malo nedostajalo da i mi odemo u četvrtfinale, ali dogodila se ona prečka iz penala. No sve je to sastavni dio nogometa.
Da bi se gol sastavio, potrebne su dvije stative i jedna prečka, tako da je i ona dio nogometne igre. Toliko nam je falilo, ta nijansa koja radi razliku.
Ne znam, rekao bih da je Hrvatska u tim vremenima bila motiviranija od nas, imala je veću želju.
Pa jednostavno. U sportu, ali i u životu netko voli više, a netko manje raditi. Zato onaj tko voli više raditi, studirati, trenirati dolazi do boljih rezultata i većih uspjeha. Ali radije nemojmo ulaziti u detalje.
Mislim da ne postoji bivši ili sadašnji nogometaš koji bi bio protiv toga, ali nažalost, mi o tome ne odlučujemo. Nemamo tu moć.
