NAKON dugog vremena u Zagrebu se ponovno priča o košarci. Razlog za to je utakmica KK Dinama i KK Cibone u Kupu Krešimira Ćosića, koja će se sutra u 18 h odigrati u Draženovom domu pred glasnom publikom.
Iako su Bad Blue Boysi nekoć podržavali Cibonu, sutra će navijati za KK Dinamo, klub koji je uz njihovu podršku uzeo najpoznatije zagrebačko sportsko ime prošlog ljeta. U razgovoru s više izvora iz navijačkog svijeta pokušali smo saznati za koga će sutra navijati dinamovci, kako je nastala i pukla ljubav između BBB-a i Cibone te može li Dinamo ikada nadmašiti Cibonin značaj.
Prapočetak Boysa vezan je uz Cibonu: "Tad smo jedini mi mogli ući badava na tekmu"
Bad Blue Boysi su danas prepoznatljiv navijački brend koji svi vežu uz Dinamo, ali prapočeci organizacije bili su vezani upravo uz Cibonu. Jedan od starijih navijača s tribine ispričao nam je kako je to izgledalo iz prve ruke.
"Grupa je nastala 1986. godine. To je povijesni fakt, ali prva organizacija navijača dogodila se puno ranije. Kad je tadašnja Lokomotiva u sezoni 1975./1976. promijenila ime u Cibona, netko je skužio da momčad može imati pravu podršku samo ako bude organizirano navijanje. Kaj znači organizirano navijanje? Znači da imaš određen broj ljudi koji dolaze na utakmicu ne samo da bi je pogledali nego da čitavo vrijeme aktivno bodre svoju momčad i suparnika stavljaju pod pritisak", rekao nam je.
Uskoro su stigli i prvi konkretni potezi: "Počeli smo se lagano okupljati na utakmicama. Sjećam se da je tada Cibona izdala i nekakve iskaznice, prve zastave su napravljene i slično tome. Bitno je napomenuti i da smo mi kao navijači tada mogli badava ući na utakmicu. Tada, za razliku od danas, nije bilo nikakvih ulaznica za džaba. Malo po malo ljudi koji su se družili i išli na Cibonu počeli su zajedno ići i na Dinamo. Tako je sve počelo", dodao je.
Dražen je zapalio grad i navijače, a sve je puklo zbog bengalke, domara i nereda na utakmici s AEK-om
Sredina i kraj osamdesetih godina zlatno su doba zagrebačke i hrvatske košarke. Cibona je bila, na krilima Dražena Petrovića, jedna od najuzbudljivijih momčadi Starog kontinenta, koja je uzela dvije vezane titule prvaka Europe. Do 1987. Cibona je nastupala u Ledenoj dvorani Doma sportova, a tada je preselila u novu dvoranu, popularno nazvanu Draženovim tornjem.
Tih godina Bad Blue Boysi fanatično su pratili košarkaški uspjeh Cibone, uglavnom u domaćim derbijima protiv Jugoplastike, Zvezde i Partizana te u europskim pohodima.
"Kao i svi zagrebački navijači, osamdesetih sam podjednako pratio Dinamo i Cibonu. Mora se reći da je Dinamo tada rezultatski loše stajao, točnije rečeno nakon 1983., a Cibona je proživljavala svoje zvjezdane trenutke i bila na krovu Europe. Od osnivanja BBB-a 1986. do utakmice s AEK-om 1989. BBB-i su organizirano pratili Cibonu i bili joj vjetar u leđa na mnogim utakmicama. Naravno, tek kao dio veće vojske navijača koja je pratila Cibonu, pogotovo u europskim finalima. Cibona i Dinamo bili su sinonimi, podjednako voljeni i slavljeni", rekao nam je jedan stariji pripadnik Dinamove navijačke skupine.
Ljubav je pukla naglo i bolno. Cibona je dočekala grčki AEK u Kupu pobjednika kupova. Bila joj je potrebna pobjeda visokom razlikom. Momčad je igrala sjajno uz odličnu podršku s tribina sve do jednog incidenta koji je naglo eskalirao. Naime, u dvorani je zapaljeno nekoliko bengalki. Iako tada to nije bio nimalo neobičan kolorit za dvorane u kojima se igrala košarka, domar je utrčao s protupožarnim aparatom i pošpricao pola tribine. Dim se uskoro raširio po čitavoj dvorani i navijači su bili prisiljeni potražiti spas. Neki od njih su i ušli na teren, a danima nakon susreta lamentiralo se o "huliganima koji se ne znaju ponašati u novoj dvorani".
"Cibona je htjela NBA priču. Dođe 300 Zadrana i igraju kao da su kod kuće"
Nakon te utakmice uprava Cibone na čelu s Mirkom Novoselom se manje-više jasno odrekla Bad Blue Boysa zbog prouzročenih nereda. Brojni Dinamovi navijači smatraju i danas da je takva reakcija uprave bila pretjerana s obzirom na to da se radilo o ne tako nesvakidašnjem incidentu tih godina, kad je navijački pokret bio lud i masovan, a utakmice u podjednakoj mjeri sportski događaji i ispušni ventil generaciji koja je osjećala da živi u državi i sistemu kojima se bliži kraj.
"Do kraha je došlo zato što je tadašnja uprava na čelu s Mirkom Novoselom željela 'civiliziranu' NBA publiku koja mlati hot-dogove i Coca Colu, a ne prave navijače. Dobili su tada novu dvoranu koju je Cibona rezultatima definitivno zaslužila, ali opet, u kontekstu tadašnjeg vremena kratkovidno je bilo stvarati neku NBA publiku, posebno jer ti dođe 300 Zadrana i napravi domaćinsku atmosferu, što se kasnije događalo mnogo puta. Da Jugoslavija nije propala, možda bi to napravili i Delije i Grobari", rekao nam je jedan navijač s tog susreta pa dodao: "Incident na AEK-u 1989. godine, zapravo jednu upaljenu baklju, Cibona je na pressici osudila kao da je netko bacio bombu na parket. Nije da je to baš normalno ponašanje za dvoranu, ali to ni danas nije toliko čudno, pale se baklje i dalje, kamoli tada, kada se palilo bez problema i čak je i milicija uglavnom tolerirala bengalke."
"Devedesetih se došlo slušati Pipse, koji su zabranjeni na Maksimiru". Evo kako je nastao kultni poklič o Pepsiju
Devedesete godine donijele su navijačima Dinama novu borbu protiv vrha vlasti, ovaj put hrvatske. Naravno, promjena imena u HAŠK Građanski pa Croatiju obilježila je devedesete godine. Iako tada više nije bilo organiziranog navijanja, ipak sve spone između Cibone i navijača nisu puknule.
"Dolazili su ljudi s tribine i tada na Cibonu. Nije to bilo neko organizirano navijanje, više podrška kakva se može vidjeti na zapadnoj ili istočnoj tribini Maksimira", kaže nam navijač koji je stasao u tom svijetu. "Cibona je tih godina vukla i neke poteze kojima je htjela vratiti Boyse. Tako je puštala Dinamo ja volim, koja je na Maksimiru bila zabranjena. Također, imali su jedno vrijeme i akciju da svatko s Ciboninim ili Dinamovim šalom ima besplatan ulaz. Danas se to čini banalno, ali tih godina to je puno značilo dinamovcima, koji su na neki način ostali bez svog kluba", dodaje.
Drugi je ispričao kako je došlo čak i do toga da je grupa navijala za KK Zagreb: "Pepsi, tadašnja alfa i omega KK Zagreba, skužio je da su nakon AEK-a narušeni odnosi Boysa i Cibone, pa je uletio u priču. Počeli smo ići na KK Zagreb i navijati. Prvo iz revolta, ali kasnije nam je to pasalo. Bili smo mladi. Gostovanja, pijanke, zajebancija, to nam je tad bilo sve. Otud i onaj kultni poklič 'Nek poskupe kruh i keksi, samo nek je trener Pepsi.'"
Cibona je navijače zanimala samo protiv srpskih klubova. Zadnja točka pucanja bio je Partizan
"Krajem devedesetih i početkom 2000-ih uglavnom se išlo navijati protiv srpskih klubova. To je uvijek moglo nabrijati ekipu i to je u tim trenucima bilo bitnije od svih problema koji su nagomilani s Cibonom. Na jednom derbiju protiv Partizana 1998. nakon tekme napali smo Grobare na čelu s njihovim vođom koji su stigli kao klupska delegacija. Četiri godine kasnije napadnut je trener Dule Vujošević. Tu se vidjela promjena i u državnoj politici. Incident iz 2002. godine bio je skandal nacionalnih razmjera. Ono što se četiri godine ranije dogodilo, a objektivno je i gore, nije se doživljavalo tako ozbiljno", kaže nam najmlađi od sugovornika.
Konačno, opisao je i koja je bila posljednja točka pucanja veze između Cibone i Bad Blue Boysa. "Bila je to tekma s Partizanom 2004. godine. Trebali smo imati veliku koreografiju, a klub ju je zabranio. Prije tekme smo se svi vidjeli i dogovorili da nema organiziranog navijanja. Ja sam ušao u dvoranu da pogledam tekmu u miru i otad se, barem mislim, više nisam vratio na Ciboninu tekmu."
Za koga će dinamovci navijati sutra?
Dinamov navijački kup ima neku vrstu kognitivne disonance. S jedne strane stoji Cibona, koja je oduvijek bila sinonim za košarku u Zagrebu, a mnogi Zagrepčani voljeli su je ili je i dalje vole jednako kao i Dinamo. Ipak, Cibonine utakmice već godinama bilježe slabu posjetu, klub je u ogromnim financijskim problemima i rezultatski nije gore stajao u posljednjih 40 godina. Davno su se, opravdano ili neopravdano, odrekli svojih navijača.
S druge strane je novokomponirani KK Dinamo, klub koji tek treba stvoriti veliku tradiciju i publiku. Ipak, činjenica da su uspjeli vratiti Boyse na košarku nakon 15 ili 20 godina govori kako bi u budućnosti mogao biti značajan faktor. Teško je odlučiti što je teže - navijati protiv Cibone ili navijati protiv Dinama.
Naši sugovornici bili su podijeljeni oko toga za koga će biti sutra.
"Nije dovoljno samo dati ime Dinamo nečemu i očekivati da će se ljudi u to zaljubiti preko noći. Ja sam odrastao kao cibonaš i ne mogu protiv nje navijati. Cibona = Dinamo, to je za mene oduvijek vrijedilo", rekao je jedan.
Drugi se ni najmanje ne slaže: "Odavno nemam emocija prema tom klubu, koji je na neki način bio preteča Mamićevog Dinama, poligon za muljaže i privatne 'dealove' s ciljem izvlačenja novca u vlastite džepove. Klub bez navijača nije klub, a u ovom se slučaju klub jasno i nedvosmisleno odrekao BBB-a i izbacio nas iz dvorane. Kasnije su BBB-i pratili i KK i RK Zagreb jer su njihove tadašnje uprave shvatile koliko im znači navijačka podrška, ali Cibonu više nikad, što je rezultiralo i strašnim padom njene popularnosti i posjećenosti dvorane. Naravno, razlog leži i u padu popularnosti košarke, ali sve to je isprepleteno. NBA model publike u europskoj košarci je teška glupost. I danas se u mnogim dvoranama navija 'nogometno' i to je tim momčadima prednost unatoč povremenim incidentima."
Treći nije siguran hoće li ići na utakmicu. "Vjerojatno ću i otići, ali nemam odgovor na pitanje za koga ću navijati. S jedne strane sam odrastao uz Cibonu, ali nisam jako dugo bio na njihovoj tekmi. Jesam li ja onda navijač Cibone? S druge strane, grupa gura zdrav projekt i protiv Dinama ne mogu navijati."
Može li Dinamo ikada doseći Ciboninu slavu?
Popričali smo i s predsjednikom KK Dinama Marijanom Pojatinom. Pitali smo ga kako je došlo do ideje da se stvori i košarkaški Dinamo, koji je značaj toga kluba danas i čemu se nada u budućnosti.
"Naša najveća snaga trenutno su Bad Blue Boysi, koji nam daju velik vjetar u leđa. Nismo u ovo uletjeli kao muhe bez glave, pažljivo smo osluškivali bilo navijača. Bez konsenzusa nikad ne bismo uzeli ime Dinamo jer znamo koliko je ono golemo", rekao je Pojatina.
"Mi smo tu da gradimo priču na jednom zdravom načinu upravljanja i navijanja, da vratimo ljude u dvoranu, da pokažemo da je Zagreb košarkaški grad i da je Hrvatska košarkaška država. To nam je misija, popularizirati košarku, imati što više klinaca koji će doći trenirati", dodao je.
Ipak, usporedbe s Cibonom odbija: "Oni su bili najveći, ali to je neko drugo doba. Bilo je to zlatno doba hrvatske i jugoslavenske košarke, neki drugi model i neki drugi okvir za sve. Mi se vodimo svojim principima. Naš je put drugačiji, ali želimo velike stvari. Vidim nas uskoro u prvoj ligi, a nadam se i u europskim natjecanjima. Ime kluba nam to omogućuje. Kao Rudeš smo bili osuđeni na to da budemo lokalna priča."
Naši sugovornici navijači nisu sigurni hoće li Dinamo ikad moći "zamijeniti" Cibonu ili izgraditi veliko rivalstvo. "To će, kao i uvijek, najviše ovisiti o rezultatu. Ako Dinamo bude konkurentan Ciboni, sve je moguće, ali za to će trebati dosta vremena", rekao nam je navijač s početka teksta.
Drugi je zaključio s onim što KK Dinamo za njega predstavlja: "Koliko vidim, KK Dinamo je zdrava sportska priča, klub sa sjajnom školom košarke, klub koji vode entuzijasti, a ne žmukleri, za razliku od Cibone, i meni je to dovoljno da za njega u ovom dvoboju navijam svim srcem. A oni koji su doveli do ovoga sa strane Cibone, još od 1989. do danas, neka se zamisle. Ne toliko zbog Dinama koliko zbog pada popularnosti Cibone. Moja želja je da jednom imamo Dinamo koji okuplja i NK, i KK, i Futsal sekciju i ako treba još sportova koji će svi biti ponosan predstavnik Zagreba i Hrvatske.
Budućnost klupskog sporta je članski model funkcioniranja klubova, a članovi moraju biti obitelji zaljubljenika u pojedini sport i neko klupsko ime. Tako funkcioniraju klubovi širom Europe, pa i Real, i Barcelona, i Bayern, dakle najveća imena u nogometu, ali i drugim klupskim sportovima. Nije poanta samo navijati, poanta je da ti klubovi okupljaju i stotine ili tisuće djece, rekreativaca, ljudi koji vole sport i da onda sukladno svojoj snazi dobiju i neke beneficije od lokalne zajednice, ne nužno kroz novac, ali definitivno kroz korištenje javnih prostora, dvorana i stadiona. To će onda privući i sponzore i novac, koji bi država definitivno trebala manje oporezivati jer ulaganje novca u sport je ulaganje u zdravlje nacije, a nekim ljudima koji žive za svoje klubove i mnogo više od toga."