MIRAN MARIČIĆ (27) osvojio je prvu od dosadašnjih pet hrvatskih medalja na Olimpijskim igrama u Parizu. Strijelac iz Bjelovara došao je do bronce u finalu zračne puške na deset metara i tako započeo niz koji su nastavila zlatna veslačka braća Martin i Valent Sinković te judašica Barbara Matić, srebrna tenisačica Donna Vekić i brončana bacačica diska Sandra Perković.
Maričić je s prijateljem, kumom, konkurentom i mentorom Petrom Goršom (36) nastupio i u trostavu, u kojem nije ušao u finale. Unatoč tome, nakon što je zgrabio broncu, vratio se u Hrvatsku i dobio svečane dočeke u Zagrebu i svom Bjelovaru. Dva dana nakon što su mu sugrađani pljeskali u centralnom parku, a on se rasplakao, dao je intervju za Index.
Iako je bio svjetski juniorski prvak te je osvajao medalje na svjetskim i europskim prvenstvima, ovaj član Streljačkog društva Bjelovar 1874 tek je s olimpijskom medaljom dobio pozornost. Među ostalim, govorio nam je o nagloj popularnosti, objasnio pojedinosti streljaštva, istaknuo probleme koje hrvatski sportaši imaju, pa i komentirao Yusufa Dikeca (51), turskog strijelca koji je neobičnim pristupom streljačkom natjecanju postao hit Olimpijskih igara.
Prošlo je tjedan dana otkako ste osvojili olimpijsku broncu u disciplini zračna puška 10 metara. Kako se sada osjećate?
Dojmovi su se slegnuli, uspio sam se odmoriti i kvalitetnije spavati kod kuće. Bilo je emotivno nakon velikog dočeka u Bjelovaru, no postajem svjesniji uspjeha. U planu mi je odmoriti se, iako će mi trebati određen period kako bih potpuno postao svjestan što sam napravio u Parizu.
Ranije ste u karijeri imali velike uspjehe, no olimpijska medalja je posebna. Prepoznaju li Vas na ulici?
Dosta mi je ljudi prišlo u Bjelovaru i na aerodromu u Parizu. Slijedi mi zanimljiv period života. Drago mi je što sam na taj način ispromovirao streljaštvo. Olimpijske igre su posebne, streljaštvo se na njima najviše prati. Finale Petra Gorše i mene čak je prekinulo prijenos rukometa na HRT-u.
Kako se nosite s pozornošću koju dobivate?
Nadam se da će biti u normalnim granicama. Drugačije mi je, ali prilagodit ću se. To dolazi s olimpijskom medaljom, za to sam radio.
Dojam je da su osobe koje se bave streljaštvom povučene. Jesam li u krivu?
Streljaštvo će privući određen tip, rijetko se nađe eksplozivna i ekstrovertna osoba. Malo jesmo povučeniji i smireniji, ali svi koji smo u svjetskom vrhu smo skroz normalne i opuštene osobe.
Rasplakali ste se na dočeku u Bjelovaru.
Jesam, dosta sam plakao zadnjih dana. Drago mi je što su sve bile suze radosnice, prvo na dočeku u Zagrebu, zatim me je i govor dirnuo, pa na dočeku u Bjelovaru, gdje sam vidio mnogo bliskih osoba.
Kada sam uzeo mikrofon i počeo govoriti, shvatio sam da sam ih dirnuo, bilo je suza i s druge strane. Ponosan sam što sam zaslužan za suze radosnice. Jako me je dirnula spoznaja da sam ušao u besmrtnost sporta, to je velika stvar.
Nogomet je prvi hrvatski sport, a u Bjelovaru rukomet ima poseban status. Kako ste Vi završili u streljaštvu?
Za to je zaslužan jedan od dvojice starije braće. Bio sam na prelasku iz četvrtog u peti razred osnovne škole kada sam razmišljao o bavljenju sportom. Mislio sam otići na nogomet, ali je u to vrijeme Petar Gorša postao svjetski viceprvak. To je orilo po lokalnim i nacionalnim medijima.
Brat je čuo za njega i savjetovao mi da probam streljaštvo. Otpočetka mi se svidjelo. Imao sam 11 godina i osjetio sam ljubav prema videoigrama i oružju. Djed i otac su mi bili lovci, no nikad do dolaska na streljanu nisam imao direktan doticaj s oružjem. Oružje, njegova mehanika i zvukovi kod muških izazivaju simpatiju, kao i filmovi u kojima gledamo kako ih koriste.
Tako je i meni sve to bilo zanimljivo. Otišao sam na streljanu početkom školske godine i upoznao ekipu. Okruženje je bilo dobro, atmosfera ugodna i uživao sam trenirajući. Napredovao sam malo-pomalo, ispunjavao jedan po jedan cilj, dobivao bolju opremu i pušku. Sve me to motiviralo da treniram. No, imao sam dvije veće krize, o kojima dosad nikome nisam govorio, zbog kojih sam htio odustati.
Prva je bila u ranim danima, nakon godinu dana treniranja. Nisam uspijevao shvatiti što mi se želi reći oko pojedinih elemenata, pa ih nisam odrađivao na najbolji mogući način. To me poljuljalo. Dijete ne razumije neke stvari. Nisam se mogao smiriti do potrebne razine kako bi metci završili tamo gdje trebaju, ipak je sport kompleksan. U tom trenutku nisam bio staložen, ali sam svejedno odlučio nastaviti.
Druga kriza bila je u prvom razredu srednje škole. Doživio sam mali šok prelaskom iz osnovne u srednju, bjelovarska Gimnazija bila je puno zahtjevnija. Tadašnji trener Petar Gorša tada je otišao iz kluba i atmosfera je bila loša, a ja sam bio jedini klinac koji je trenirao. Uvjeti su bili loši, gori nego danas, smrzavao sam se na streljani tijekom zime.
Nisam bio motiviran. No, dao sam si ultimatum - odradit ću normu za reprezentaciju ili ću prestati. Zanimljivo je - evo, naježio sam se - što sam otišao i ostvario osobni rekord. Očito je to bio znak da moram nastaviti sa streljaštvom. To mi je bila najbolja odluka u životu.
Cijelu karijeru trenirate u Bjelovaru. Kako su se razvijali uvjeti na streljani tijekom godina?
Otpočetka sam u Bjelovaru, od rujna 2008. Uvjeti su jako slični, objekt je isti, s time da se malo doradio u svrhu održavanja temperature, stoga više nema smrzavanja zimi kao što je bilo od 2010. do 2017.
Imamo veći broj elektronskih meta novije generacije, što nam je jako bitno. Uvjeti su koliko-toliko u redu, ali i dalje ispod granice normalnog. Grad Bjelovar planira energetsku obnovu streljane, zbog čega vjerujem da više nećemo imati problem s temperaturom.
Uvjeti su u redu što se tiče zračne puške, no nema uvjeta po pitanju malog kalibra, pa moram trenirati u Zagrebu, dok sam na pripremama ove godine bio u Austriji i Mađarskoj.
Međutim, najavljena je izgradnja malokalibarske streljane u Bjelovaru. Projekt je u procesu posljednje tri godine. Financije su uvijek problem, Grad Bjelovar ne može sve sam izgurati. Čak je i na dočeku gradonačelnik Dario Hrebak iznio ideju izgradnje dvorane za mali kalibar, kakve nema u Hrvatskoj.
To je velik hendikep jer nemamo zatvorenu malokalibarsku streljanu, što je važno kako ne bi bilo utjecaja vjetra. Sve mora biti mirno kako bismo radili na sebi, svojoj poziciji i stavu. U zatvorenom je lakše raditi i tada će metak završiti tamo gdje treba. Vani to često nije slučaj, čak i na povjetarcu.
Kako ste se razvijali kao strijelac, jeste li odmah krenuli u trostavu i disciplini zračna puška na 10 metara?
Krenuo sam rekreativno, nisam razmišljao da bih jednog dana mogao biti na olimpijskom postolju. Naravno, s vremenom se pojavila ta želja, ali prvenstveno sam uživao u druženju. Tri-četiri godine nakon što sam počeo, shvatio sam da imam smisla za streljaštvo.
Prva sljedeća veća želja bila mi je medalja na državnom prvenstvu, koja je s vremenom došla. Idući cilj bila je reprezentacija. No, propustio sam je dvije-tri godine zaredom jer bi se na natjecanjima uvijek nešto dogodilo zbog čega bih ispao. Sada sam stalni član reprezentacije od 2016. godine.
Idući cilj bio je skupiti iskustvo jer je jako teško smiriti se u kvalifikacijama, a osobito u finalu. Dakako, pojavila se potom i želja za velikom medaljom. Osvojio sam je 2017., kada sam bio svjetski juniorski prvak. Imao sam nevjerojatnu glavu s 20 godina. To mi je promijenilo život, shvatio sam što želim u životu - profesionalno streljaštvo. Promijenio sam se kao sportaš.
Malu krizu imao sam i nakon tog zlata. Naime, medalja mi je otvorila brojna vrata. Dobio sam novu pušku, opremu i sponzoriranu municiju. Nisam se preispitivao, ali imao sam dojam kako ljudi žele da se dokažem, a rezultat je pao i s promjenom puške na koju sam se morao priviknuti.
Međutim, tako je trebalo biti jer sam 2018. bio treći na Svjetskom prvenstvu. Bio je to nevjerojatan uspjeh, trenutno drugi najveći uz olimpijsku broncu.
Može li se živjeti od streljaštva?
Imamo veliku podršku Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva obrane RH, koji nam omogućavaju bavljenje sportom i financijsku sigurnost, to je veliko olakšanje za sportaše. No, u zadnjih godinu dana dogodila se čudna stvar. Vlada je odlučila davati državne stipendije, a sada se dogodio apsurd jer su gradovi ukinuli svoje stipendije, pa sportaši primaju manje no što su primali prije.
Na prvu je zvučalo jako dobro i pozitivno, a ispalo je loše. Pojavom nacionalne stipendije brojni su gradovi pomislili da država daje sredstva, pa oni svoja davanja mogu ukinuti. To je korak unatrag. U Bjelovaru će se stipendije vratiti kroz razne nagrade.
Hrvatski standard je jako porastao uvođenjem eura. Od prošle stipendije od, recimo, 2500 kuna pali smo na 2000 kuna. Standard je porastao, a naša primanja pala. Najviše to pogađa mlađe dobne kategorije poput juniora i mlađih seniora, kojima 50 eura puno znači.
Teško mi je čuti da netko više trenira, a prima manje novca. Sport je krpanje kraja s krajem, pogotovo kada nema većih rezultata poput europskih, svjetskih i olimpijskih medalja. Za razvoj sportaša je jako bitno da osjeti dotok novca kako bi mogao preživjeti. Kanta proteina je, primjerice, blizu 100 eura. Dio gradova nije najbolje pristupio razvoju sportaša.
S druge strane, dobro je što su stipendije na razini države i bilo koji sportaš, gdje god živio i boravio, dobivat će naknadu i više ne mora mijenjati boravište. Trebalo je to biti ekstra 265 eura za sportaše prve kategorije, 200 za drugu kategoriju, a 135 eura za treću kategoriju. Od tog se novca ne može živjeti, ali sportašima puno znači.
Sjećam se svoje prve stipendije koju sam počeo primati u srednjoj školi. Bilo je to 1000 kuna i osjećao sam se kao najbogatiji čovjek. Sa 16-17 godina si možeš lijepo ušparati, to je motivacija. No, šamarčina je kada puno treniraš, a uzmu ti i to malo.
Za razvoj mladih sportaša to nije dobra stvar. Svaka čast gradovima koji nisu ukinuli svoje stipendije, no uglavnom sam čuo da su sportaši jako tužni. Razgovarao sam s ljudima koji su se oprostili od sporta jer nisu vidjeli smisao. Dok ne dođe velik rezultat, nema ni primanja.
Jeste li bili smješteni u olimpijskom selu?
Bili smo u studentskom domu u Châteaurouxu, gradu 300-tinjak kilometara udaljenom od Pariza, u kojem su bila tri olimpijska sela za strijelce. Smještaj nije bio ništa posebno, tipične studentske sobe. Mana je bila što smo imali zajedničke kupaonice, pa je nas 30-40 koristilo istu. Neugodno je bilo i što su imali problem s instalacijama, pa je često voda curila, no to su brzo rješavali.
Najveća mana bila je hrana. U našem smještaju je bila jako suha i nekvalitetna, a izbor loš. Nevjerojatno mi je da nas je na doručku dočekalo četiri komada jako tvrdog kruha i apsurdno je da su nam za doručak posluživali meso sa žara. Tko to jede ujutro? No, i to smo progurali.
Doručak i večeru imali smo u svojem smještaju, a na ručak smo išli na drugu lokaciju. Tamo je bila potpuna suprotnost. Izbor je bio nevjerojatan, namirnice friške, a kuhari su pred nama spremali jela. Dakle, nismo svi imali jednake uvjete.
U olimpijsko selo pozvani smo dan prije odlaska. Prvo smo išli na press-konferenciju u Hrvatsku kuću, gdje smo imali kvalitetan hrvatski ručak s hrvatskim namirnicama. Navečer smo se zabavili sa sportašima i ljudima iz Hrvatskog olimpijskog odbora.
Probao sam jedan obrok u olimpijskom selu i također mi se čini da nije na najvišoj razini. Kvalitetniji nego kod nas, ali moglo je biti i bolje. Na Igrama u Tokiju je, recimo, hrana bila odlična.
Je li Vas na neki način impresionirao netko od hrvatskih ili stranih sportaša koje ste upoznali?
U olimpijskom selu bio sam s hrvatskim sportašima. Drago mi je vidjeti što su olimpijski pobjednici i osvajači brojnih medalja ostali na zemlji. Često vidimo da uspjeh mijenja ljude. Možda su to nesigurne osobe slabijih karaktera. S druge strane, veseli me kada vidim hrvatske sportaše da su normalni ljudi.
Petar Gorša Vam je istovremeno trener, prijatelj i suparnik. Kako funkcionira Vaš odnos?
Ujedno mi je i kum i naš odnos ne može biti bolji. Na liniji se ne šparamo, motiviramo se i uvijek jedan drugoga želimo pobijediti. Par mjeseci nakon što sam počeo sa streljaštvom, on me preuzeo. Izgradio me kao strijelca, najviše u tehničkom i mentalnom smislu, jer je sve to prošao i zna o čemu priča.
Gorša je u samom svjetskom vrhu po pitanju znanja, možda i nema bolje osobe od njega. Nakon što je otišao iz Bjelovara, morao sam pronaći trenera. Od 2017. radim s Damirom Bošnjakom, koji mi pomaže vidjeti stvari koje ja ne vidim. Strijelac ne može sve primijetiti jer je fokusiran na jednu stvar, a na druge ponekad zaboravi.
Turčin Yusuf Dikec (51) postao je hit Olimpijskih igara nakon što je sa streljačkom partnericom Sevvalom Ilaydom Tarhan osvojio srebrnu medalju u disciplini 10 metara zračni pištolj za mješovite timove. Njegova posebnost je u tome što je pucao bez pomagala poput slušalica, kape i posebnih naočala, a ruku je držao u džepu. Poznajete li ga i što možete reći o njegovom načinu pucanja?
Nemamo prijateljski odnos, ali susrećemo se na streljani. Drago mi je što je postao senzacija. Izvan izgleda kao da ima opušten pristup. Zanimljivo mi je što nišani s oba otvorena oka. Nema šilt na glavi ni streljačke naočale, ali ima streljačke cipele i dobar pištolj. Ruku drži u džepu zbog ravnoteže, netko je stavi iza leđa ili na remen.
Pištolj kao disciplina nema opremu poput puške. Također, zanimljivo je što je opušten na liniji. Njegovom se pojavom promoviralo streljaštvo. O njegovom privatnom životu ne znam ništa.
Suprotnost Yusufu, prema internetu, bila je Južnokorejka Kim Ye-ji. Imala je full opremu i izgledala ozbiljno. Bilo je zanimljivo vidjeti njezine oštre crte lice, streljačke naočale, kapu i hladnokrvno ponašanje. Mi strijelci sami odlučujemo što ćemo nositi i kako ćemo postaviti oružje, ali moramo zadovoljiti tehničke standarde, koji se kontroliraju prije nastupa. Sve što vidite na TV-u je unutar pravila.
Ima li dopinga u streljaštvu?
Nisam nikad osobito proučavao, no znam da postoje lijekovi poput beta blokatora koji usporavaju rad srca i koji mogu opustiti čovjeka. Koristim isključivo stvari koje su dozvoljene, a prije toga napravim analizu kako mi se ne bi dogodila bezvezna greška, pa da uzmem lijek za glavobolju i zbog njega padnem na doping-kontroli.
Uz vlastito istraživanje, imamo podršku nutricionistice Mimi Vurdelje, koja je u HOO-u zadužena za nas. Kada moram popiti lijek koji dosad nisam uzimao, javim se gospođi Vurdelji i ona kaže smijem li. Dosad svega tri puta nisam bio siguran, no ništa se oko dopinga ne smije prepustiti slučaju, posljedice su katastrofalne, od suspenzije do mrlje na leđima.
Najavili ste odmor nakon Olimpijskih igara i rekli da će iduća streljačka sezona biti opuštenija.
Odradit ću par masaža, a onda idem barem dva tjedna na godišnji odmor. Sezona je bila naporna, od hvatanja kvota za Olimpijske igre do samog nastupa na Igrama. Sretan sam što sam na Igrama bio u top formi. Nakon odmora slijede kondicijske pripreme do listopada, kada ću nastaviti sa streljačkim pripremama. Planiram promijeniti pušku, tako da ću morati s njom odraditi testiranja.
Završili ste Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu. Planirate li se u narednim godinama baviti isključivo streljaštvom ili razmišljate i o poslovnoj karijeri?
Htio sam doći do diplome kako bih imao plan B. Velika medalja dogodila mi se 2018. godine, nakon čega sam ušao u razne programe, pa mi je streljaštvo postalo prioritet. Rekao sam samome sebi da moram stisnuti i riješiti fakultet.
Ne razmišljam ni o čemu osim o profesionalnom sportu, ne želim da mi išta crpi energiju. Volio bih i nakon karijere ostati u sportu, vjerujem da će mi se nakon olimpijske medalje otvoriti brojna vrata. Sada razmišljam o idućoj sezoni i novom olimpijskom ciklusu.
U idućoj sezoni imat ću četiri svjetska kupa, dva europska prvenstva i jedno svjetsko. Bit će opuštenije zato što neće biti stresa zbog hvatanja olimpijskih kvota.
Kakvi ste kad ste pod stresom?
Na treningu si vizualiziram što me čeka na natjecanju. Pokušavam si nabiti pritisak, što je teško postići. Obično odradim format meča kakav me čeka na natjecanju. Stres je sličan kao i u svemu drugome. Znaš da ne smiješ griješiti, veća greška te košta finala.
Upoznao sam se sa stresom kroz sve ove godine, sretan sam zbog svega što sam doživio. Kvota za Olimpijske igre stvarala mi je najveći stres. Ali ne mogu opisati koliko mi je drago što sam se toliko mučio, to me izgradilo kao sportaša i osobu.