OVO JE priča koja traje cijelo stoljeće. Ovo je priča koja nema nikakve veze s današnjim nogometom. Ova priča zaslužuje biti ispričana, piše u uvodu velikog teksta koji je talijanski nogometni portal Calciomercato danas objavio o Nikoli Gazdiću, jednoj od prvi legendi Hajduka, koji je inspirirao Miljenka Smoju na lik Rica iz Velog mista, a Rico je kasnije pretvoren u Hajdukovu maskotu.
"Postoji mjesto, Hrvatska, u kojem se ova priča nikad ne prestaje pričati. Posebno među stanovnicima Splita i navijačima Hajduka", nastavlja autor Remo Gandolfi i podsjeća talijanske čitatelje na Hajdukovu slavnu prošlost, trofeje, pa i nastanak ideje o klubu u praškoj pivnici Flek.
Objašnjava podrijetlo imena Hajduk i naglašava šahovnicu na klupskom grbu, zbog koje je postojala opasnost da klub ni ne zaživi, no zabrani su doskočili ponudom da vojska ima klub na raspolaganju jer bi vojnici koji redovito treniraju bili spremniji za slučaj sukoba.
"U tom trenutku ova priča zapravo počinje", piše Gandolfi.
Rat je zaustavio Hajdukov i Gazdićev rast
"Tih ranih godina rođena je prva legenda u klupskoj povijesti. Legenda se prenosila u tolikoj mjeri da Nikolu Gazdića čak i danas smatraju jednim od pet najvećih nogometaša u povijesti Bilih, koja traje više od 100 godina.
Nikola Gazdić rođen je pet ili šest godina prije 1900. Budući da nema preciznih podataka, to se pretpostavlja jer je 1912. već bio u prvoj momčadi i zabijao golove. Uskoro je pokazao vrlo natprosječnu kvalitetu, bio je odličan tehničar, znao je predriblati protivnika, bio je brz i imao snažan i precizan udarac. Brzo je postao idol sve većem broju navijača na Starom Placu."
Calciomercato dalje navodi kako je Prvi svjetski rat prekinuo i Hajdukov i Gazdićev rast, a nakon njega nije bilo službenih natjecanja, ali svejedno su se igrale živopisne i spektakularne utakmice, a Gazdić je bio najveća zvijezda.
Bio je zvijezda, ali se naglo počeo gasiti. Sve je kulminiralo u Zagrebu
"Njegovi brojni golovi omogućavali su Hajduku da uvijek blista u okršajima s drugim klubovima iz Splita, i što je još važnije, etabliranijima i organiziranijima iz Zagreba. Bilo je ljudi koji su na utakmice išli samo zbog njega. O njegovoj klasi, eleganciji i prvenstveno nevjerojatnoj sposobnost da pronađe put do gola pročulo se i izvan hrvatskih granica.
A onda su naglo i neobjašnjivo njegove izvedbe postale sve slabije. Neshvatljivo je izgubio lucidnost, pogreške su se nizale, a njegovi predasi na travnjaku postajali su sve češći. Više nije mogao biti prevaga na kakvu su suigrači i navijači naviknuli."
Priča se dalje seli u Zagreb, gdje je Hajduk otputovao na dugo iščekivane okršaje s Građanskim i HAŠK-om. U obje je doživio težak poraz, a svi su krivca vidjeli u Gazdiću.
"Kad se momčad vratila u Split, navijači su bijes usmjerili prema svom donedavnom miljeniku. Za Gazdića je to bilo poniženje koje nije mogao podnijeti. Čak je morao napustiti Split. On, duša Hajduka, koji je već zabio više od 100 golova u manje od 90 utakmica. Doslovno je pobjegao u Beograd.
U Beogradu je saznao strašnu vijest
Tamo je otišao na liječnički pregled. Morao je saznati zašto se tako ubrzano umara, sve češće iritantno kašlje i gubi težinu.
Odgovor ga je shrvao. Tuberkuloza.
Vratio se u Split i obavijestio klub o svojem stanju. Odgovorili su mu da 22. svibnja u Split dolazi Građanski i da mu se treba osvetiti te da je šteta što nije u stanju igrati.
Nikola Gazdić ni u trenutku nije dvojio. Tog će dana biti na terenu sa suigračima kako bi osvetio težak poraz otprije nekoliko tjedana.
Liječnici su ga pokušavali odgovoriti kako god su znali, objašnjavali mu da u takvom stanju ne smije igrati, ali njemu su zvučali kao pokvarena ploča. Nije htio ni čuti.
Bio je dobro svjestan rizika
Nije više mogao podnositi prijezir naroda niti dana. Ne, Nikola Gazdić nije onaj tip kojeg su vidjeli na dvije užasne utakmice u Zagrebu i 22. svibnja svi će to morati priznati.
Svjestan je rizika i vrlo dobro zna da fizički ne može što je nekad mogao. Ali Nikola Gazdić zna igrati nogomet, zaustaviti loptu, predriblati protivnika i zabiti gol. To se ne zaboravlja. Čak i ako ponekad moraš zastati kako bi uhvatio dah.
Ta njegova odlučnost sve je uvjerila. Tog 22. svibnja 1921. među 11 igrača koji su izašli na teren protiv Građanskog bio je i on.
Velika je znatiželja vladala oko Nikole Gazdića, kako onih koji ga se sjećaju kao fenomena sposobnog promijeniti tijek utakmice, tako i onih koji su nekoliko tjedana ranije u Zagrebu gledali 'duha'.
Loš početak Hajduka. Gazdić je skupio snagu
Utakmica je krenula loše. Nakon četvrt sata napadač Ivan Gradec donio je Građanskom vodstvo. Činilo se da slijedi još jedno razočaranje za navijače na Starom placu. Gazdić je bio svjestan da mu je ovo najvjerojatnije posljednja prilika. I da ne može dopustiti da tako završi.
'Ne želim da me Split ovako pamti.'
To je vjerojatno misao koja mu je prolazila kroz glavu prije nego što je primio loptu više od 30 metara od gola, prošao četiri protivnička igrača poput čunjeva i prebacio golmana prelijepim lobom.
Gol za izjednačenje. Gol koji je Gazdića ponovno spojio s narodom. Gol koji je sve podsjetio tko je Nikola Gazdić. Sad je navijačima on ponovno sve, skandiraju njegovo ime, mole ga da ne prestane, iako mu tijelo to treba.
Nedugo prije kraja Gazdić ponovno dobiva ono svoje iznenadno i nezaustavljivo ubrzanje. Ekstremnom lakoćom prolazi dvojicu protivnika, ulazi u kazneni prostor i sprema se na udarac kada ga braniči Građanskog obaraju, savršeno svjesni da bi im u protivnom s te udaljenosti presudio.
Jedanaesterac. Loptu uzima suigrač Franz Mantler koji obavlja svoju dužnost i šalje loptu iza golmana Dragutina Vrđuke.
Rezultat se više nije mijenjao. Na kraju susreta svi navijači su na travnjaku. Nikoli Gazdiću je laknulo. Navijači i suigrači pobjednički ga nose na ramenima. Nije moglo biti slađeg revanša", prenosi Calciomercato događaje sa Starog placa pa prelazi na sudbonosni dio.
Kašljao je krv. Bolest je uzela danak
"Kad se Nikola vratio u svlačionicu, bio je iscrpljen. Njegov napor u tom stanju bio je ogroman. Počeo je kašljati i pljuvati krv. Njegovi uplašeni drugovi pohrlili su mu u pomoć.
'Nije mi ništa, momci, događalo mi se i ranije. Sve je u redu', razuvjerio ih je.
Ali nije bilo u redu. Bolest je već prošla fazu izlječivosti. Nikola Gazdić više nikad nije zaigrao nogomet, a iduće godine napustio je ovaj svijet. Vjerojatno miran jer je u posljednjoj utakmici života uspio učiniti ono što je naučio od hajduka koji su se borili protiv Otomanskog Carstva.
Ispraviti nepravdu."