MANCHESTER CITY prvi je put u povijesti zasjeo na krov Europe. Sinoćnja utakmica u Istanbulu donijela je Pepu Guardioli trofej koji je čekao od svog odlaska iz Barcelone i bar još jednu recku u životopisu jednog od najvećih nogometnih trenera ikad.
Kad zavirimo ispod te patine prvaka i posvetimo se samom dvoboju, valja reći da je zapravo Inter bio momčad koja je jasnije i bolje izvela svoj plan na terenu. Talijanski predstavnik u finalu je odlučio visoko braniti nalete engleske momčadi i zatvarati igrače skraćivanjem distanci.
Inzaghijeva strategija u potpunosti ugušila City
Ta ideja na terenu je izgledala kao dvostruka zona napadača i vezne linije koja je držala protivničke veznjake u nepovoljnim pozicijama. Sjajna struktura s pravovremenim iskakanjima i, što je još važnije, s odlično odmjerenim distancama između igrača u bloku i onih koji tek trebaju primiti loptu potpuno je ugušila Građane.
Prije nego što je bio primoran izaći zbog ozljede krajem prvog dijela, Kevin De Bruyne trošio se izlascima iz svoje idealne pozicije, a inače smireni i precizni Rodri nije uspijevao spojiti dva točna dodavanja. Krila Guardioline momčadi bila su gotovo u potpunosti izolirana, a linije dodavanja zagušene.
Interovi igrači nisu dopustili ulazak lopte u prostore u svojoj zadnjoj trećini pa su se svi pokušaji Cityja odbijali od prve dvije linije bloka. Dodamo li tome izvrsno i agresivno markiranje Haalanda na dugim loptama, City je izgledao prilično nemoćno.
U tih prvih 35 minuta možda pokoji trenutak možemo pripisati nervozi, ali sve više od toga bila bi silna nepravda prema Simoneu Inzaghiju i planu koji je osmislio za taj dvoboj. Taktički momenti u obrani upareni s vertikalnim izlascima na nepostavljenu obranu protivnika učinili su ih boljim suparnikom u velikom dijelu meča.
Operacija uspjela, ali pacijent preminuo
Ideja s kojom je Inter igrao imala je samo jedan izraziti i nekoliko manjih nedostataka. Ovaj najveći sastojao se od jednostavne činjenice da se takva struktura mogla održavati samo strašno discipliniranom i nevjerojatno iscrpljujućom trkom.
Mogli smo to vidjeti na kraju prvog dijela kad su popustile linije, a City bar donekle uspio premjestiti težište igre na dijelove terena koji im odgovaraju. Isto se ponovilo otprilike 15 minuta nakon ulaska u drugo poluvrijeme.
To su bili trenuci kad su Talijani trebali izdržati pritisak ili uvesti zamjene. Njihov je problem bio to što su i potrebne zamjene bile bar maleni minus u odnosu na igrače koji su izašli s terena. Ne toliko u kvaliteti, koliko u kontekstu u kojem mogu igrati.
Koliko je god pogodak Cityja sjajnim udarcem Rodrija došao nakon nekoliko odbijenih dodavanja, on je bio savršen primjer urušavanja zone protivnika. Inter jednostavno nije mogao na isti način gušiti protivnika svih 90 minuta.
Ponekad i sreća mnogo znači
Nerazzurri i njihovi navijači zapravo najviše trebaju žaliti jer ta nemogućnost nije bila presudna. Ono što im je oduzelo bolje šanse za pobjedu su njihovi napadači. Lautaro Martinez, koji je unatoč svim svojim talentima slabo prepoznavao kretanja suigrača, Edin Džeko, koji nije mogao doći do završnice, i Romelu Lukaku, koji je dominirao u duelima, ali promašivao u završnici.
S tako slabom konverzijom i nekoliko sjajnih obrana Edersona jednostavno nije bilo moguće dobiti čak ni dobrim dijelom indisponirani City. S druge strane, momčad iz Manchestera je iskoristila i ono malo (izuzmemo li Fodena) što je stvorila.
S obzirom na tijek cijele utakmice, taktičke segmente i periode dominacije, teško se oteti dojmu da su prvaci Europe imali dosta sreće. Njih ta sreća neće previše mučiti, pogotovo jer su se često sami nalazili s druge strane loše konverzije.
Tripleta Cityja još više podigla Guardiolu u povijesnim okvirima
U očima navijača i mnogih stručnjaka Pep Guardiola ovim je naslovom napravio još jedan korak prema statusu najboljeg trenera u modernom nogometu. I to se čini poput neke kozmičke pravde prema strategu koji je ovoj igri i njenom razvoju donio mnogo.
Samo što je taj zaključak jednako iskrivljen i prvoloptaški koliko je i suštinski pogrešan. Menadžer ove momčadi osvaja trofeje gotovo kao posljedicu svoje sulude posvećenosti razvoju igre. Njegov fokus nikad nije bio na pojedinim momentima, kao što je bio onaj sinoć u Istanbulu.
Ono čime se on bavi su procesi i strategija. I u toj svojoj potrazi često griješi, ali još češće nalazi rješenja koja su drugima nedokučiva. Upravo zbog njegovog pristupa konceptima igre i teškog karaktera jako ga je lako ne voljeti.
Jako je lako zvati ga raznim nadimcima od "klošara" do najviše uvriježene "ćelave prevare". No u povijesnom kontekstu mnogo je značajnije to što momčadi diljem svijeta danas razigravaju od golmana nego što on ima jedan trofej više.
Naravno, teško je pomiriti želju za kritikom na račun moćnih bogataša i nagon za pohvalom ludih ideologa. Koliko god to bilo tako, nakon finala u Istanbulu i triplete koja je sletjela na Etihad bar će još nekoliko zlih jezika govoriti malo tiše nego do sada.