HRVATSKA je na otvaranju Eura izgubila od Francuske 22:27, ali mlada ekipa izbornika Horvata nije razočarala. Klinci, od kojih njih nekoliko nikad nisu igrali na velikom natjecanju, pružili su fantastičan otpor olimpijskom prvaku i da nije bilo nekoliko kontroverznih odluka čeških sudaca u 46. minuti, mogli su možda i do senzacije.
Lino Červar, čovjek koji je Hrvatsku vodio do svjetskog i olimpijskog zlata, rekao nam je da je zadovoljan igrom Hrvatske, da je oduševljen pristupom te da daje maksimalnu podršku Horvatu i cijelom stožeru. Červar nam je objasnio kako on tumači renesansu srpskog rukometa (Hrvatska i Srbija igraju drugo kolo grupne faze u subotu), rekao nam je što misli o Horvatovom pomlađivanju reprezentacije i zbog čega se u rukometu pod hitno moraju mijenjati pravila.
Kako komentirate utakmicu protiv Francuske?
Puno važnije od samog rezultate je dati bezuvjetnu potporu svima, igračima, izborniku Horvatu, Ivanu Baliću. Izgubili smo i naravno da ne treba slaviti poraze, ali smo od olimpijskog prvaka izgubili s pet, šest debitanata, klinaca koji nikad u karijeri nisu odigrali takvu utakmicu, protiv takvog rivala. Pokazali su srce, volju. Želju i borbu. To je ono što me veseli.
Naravno da je bilo pogrešaka, posebice u prvih 10 minuta. Mali Halil i Martinović su mogli i bolje odigrati, ali prevladale se emocije. Na samom početku su momci ušli previše emotivno, bez razuma, akad se tako uđe u utakmicu, kad nisi hladne glave, onda su greške neminovne.
No, oduševilo me to što su se nakon 2:7 uspjeli vratiti i da nije bilo one sudačke smijurije iz 46. minute, tko zna kako bi završilo. Ova je utakmica pokazala da sam uvijek bio u pravu kad sam inzistirao na našoj djeci čiji je potencijal golem. Tko je prije utakmice s Francuskom mislio da će mali Lučin biti naše prvo ime? Nitko.
Činjenica je da nam mora prioritet biti rad u klubovima, da moramo raditi s klincima, a ne dovoditi strance. Trebamo osigurati bolje uvjete u svim klubovima, a ne da postoje dva kluba, a da ostali jedva spajaju kraj s krajem. Treba postojati jasna strategija inače možemo zaboraviti da ćemo više ikad biti rukometna sila. Makedonci su jučer bili na koračić od senzacije protiv Slovenije.
Znate zašto senzacije? Jer su protiv ekipe prepune fantastičnih internacionalaca igrali s igračima iz druge ili treće lige. Počeli su s momcima koji nikad u životu nisu odigrali ni približno tako važnu utakmicu, a do samog kraja su Sloveniju držali u šaci. To je jedini ispravan put.
Dok sam bio u Makedoniji, postojale su dvije struje. Moja je bila ona da se oslanjamo na djecu, na naše klince od kojih ćemo stvarati igrače i ljude. I postojala je ona Vardarova struja. Došao je bogati Rus, kupio je sve što je kupiti mogao i osvojio je Ligu prvaka. No, što je ostavio makedonskom rukometu? Ništa, jednu veliku nulu. Takva strategija donosi kratkotrajna zadovoljstva, ali nema tu nikakve budućnosti. Naš put treba biti drugačiji.
U subotu nas čeka Srbija. Kakav dvoboj očekujete?
Bit će teško. Nemojmo misliti da će biti lagano, ali optimist sam, vjerujem u ove momke, vjerujem u naš stručni stožer i nadam se da ćemo pobijediti i plasirati s eu drugi krug. Naš cilj treba biti stvoriti momčad koja će se plasirati na Igre 2024. te SP 2025. koje ćemo skupa s Danskom mi organizirati.
Srbija je u kvalifikacijama dobila Francusku i odigrala je remi. U prvom kolu su deklasirali Ukrajinu. Kako komentirate to da su godinama s jakim individualcima bili bez rezultata, a da sad bez pravih zvijezda izgledaju napokon dobro i ozbiljno?
Dogodilo im se isto što im se dogodilo u nogometu. Ono što je Piksi Stojković donio njihovim nogometašima, to je Toni Girona donio rukometašima. Srbi su uvijek u svim kolektivnim sportovima imali jake individualce, ali za pravi rezultat su nužno trebali lidera.
Bio je užitak gledati kako su njihovi nogometaši igrali u Portugalu. Rukometaši su konačno shvatili da je tim najbolji pojedinac. Možda više nemaju zvijezde poput Ilića, Šešuma ili Nenadića, ali imaju jak timski duh i altruizam.
Prije početka Eura u javnosti je dosta polemika bilo oko sastava za koji se odlučio Horvat. Izostavio je Karačića, Štrleka, Šegu, Marić je dobio poziv u zadnji trenutak. Je li i vas Horvat iznenadio?
Takve tlapnje koje moramo slušati su dokaz da kod nas ne postoji nikakva strategija. Znate što, pun mi je kufer lekcija takozvanih stručnjaka i neznalica te njihovih besmislenih rasprava. Umjesto da se pruži maksimalna podrška stožeru i ovim klincima koji tamo predstavljaju Hrvatsku, svi u prvi plan guraju neke pojedince. Zašto nema ovoga, zašto nema onoga? Stvarno mi je dosta toga.
Najprije, tko je rekao da ti igrači, koji su nesumnjivo obilježili hrvatski rukomet, opet neće biti u reprezentaciji? Koliko znam, Horvat to nikad nije rekao. Zatim, ti ljudi koji sad nešto pametuju pojma nemaju kako izgleda stvarna situacija u reprezentaciji, baš kao što nisu imali pojma kako je izgledala u Egiptu prije godinu dana.
Nisu imali pojma da sam tamo skoro umro, da sam primio 40 injekcija, a to nije zajebancija. No, stalno su napadali. Kao i sad, a pojma nemaju da je Karačić imao koronu, da je Marić imao koronu… Nažalost, živimo u vremenima kad se ništa ne može planirati, no pravac mora postojati i dajem punu podršku Horvatu i svim njegovim odlukama.
Francuska je zasluženo pobijedila, no i sami ste rekli da je moglo biti svašta da nije bilo te 46. Minute kad je Hrvatska zaradila tri uzastopna isključenja i tu je zapravo izgubila utakmicu. Kako komentirate suđenje?
Apsolutno sam nezadovoljan. Ono što smo vidjeli protiv Francuske, samo potvrđuje tezu koju ponavljam godinama – da se rukometna pravila moraju hitno mijenjati. U današnjem rukometu jednostavno ne smije postojati riječ subjektivno u kontekstu suđenja.
Danas ne vjeruje ni brat bratu, a kamoli će se vjerovati nekom sucu. Svi su sportovi uveli tehnologiju osim nas i vaterpola koji i dalje jedini imamo zastarjela i konzervativna pravila. Ili uvesti tehnologiju, ali na pravi način, ili pojednostaviti pravila. Sudac za istu stvar može suditi faul u napadu, sedmerac ili ništa.
To zbunjuje i igrače, a kamoli neće gledatelje koje takve odluke samo odbijaju od rukometa. Ili pasivni napad. Nekome se diže ruke nakon 20 sekundi, a nekome se pušta minutu i pol da drži loptu. Srbi su protiv Ukrajine skoro dvije minute imali napad.
To nije normalno i to se mora mijenjati. U dvoboju dvije podjednake momčadi, gdje detalji odlučuju, sudac je taj koji odluči pobjednika, a to nije dobro. Bolji tim mora pobijediti na pošten način, a ne odlukom nekog amatera.