IVICA KOSTELIĆ je mjerna jedinica za hrabrost među hrvatskim sportašima. Nakon što je trenirajući odrastao u šumi te se godinama spuštao suludo brzom stazom u Kitzbühelu, odlučio je prebaciti se na jedrenje oceanima i ekspedicije poput one u kojoj su ga crnogorski spasioci izvukli iz Jadranskog mora.
Legenda hrvatskog skijanja nije jedina koja ima pomaknutu granicu straha. Marijo Možnik (38) skakao je padobranom, što ga je moglo koštati života u jednom slučaju, ima 50-ak skokova bungee jumpingom, glavom je prilikom windsurfinga razbio jedro, a okušao se i u snowboardingu, skijanju, ronjenju s bocama...
Javnost ga zna po fantastičnim rezultatima u gimnastici, no od nje je nakratko bio i odustao zbog hladnokrvnog ruskog trenera, s čijim se metodama rada nije slagao. Sportu ga je vratio trener Željko Jambrović, dok se pod Tigranom Goričkim specijalizirao za preču nakon što je ranije trenirao višeboj, odnosno parter, konj s hvataljkama, karike, preskok, ruče i preču.
Pokazalo se da je to bio savršen izbor za rođenog Zagrepčanina. Vrteći se na preči, osvojio je broncu na Svjetskom prvenstvu u Nanningu (2014.), europsko zlato (2015.) i srebro (2012.) u Montpellieru i srebro na Mediteranskim igrama (2013.) te je skupio 19 medalja u Svjetskom kupu, u kojem je i trostruki ukupni pobjednik na preči (2010., 2013., 2014.).
Završio je Kineziološki fakultet, na kojem od 2012. predaje gimnastiku, te Visoku školu za sportski menadžment. Karijeru vrhunskog sportaša zaključio je 2017. godine, a od 2020. je predsjednik Hrvatskog gimnastičkog saveza.
U Indexovom Intervjuu tjedna govorio je o zaljubljenosti u adrenalin, strahovima, suradnji s Red Bullom, gimnastičkim uvjetima u kojima je vježbao, pa i popularnom šanku "s kojeg je izgradio najveće svjetske medalje".
Jeste li Vi najhrabriji hrvatski sportaš s obzirom na količinu ekstremnih sportova kojima ste se bavili?
To me još nitko nije pitao. Vjerujem da ima i hrabrijih, na pamet mi pada Ivica Kostelić, nema što on nije radio. Vjerujem da bih se mogao natjecati s nekima po pitanju hrabrosti. Činjenica je da volim adrenalin i ekstremnije sportove i aktivnosti, one su mi čest hobi, ispušni ventil i užitak.
Kao mlađi sam se bavio i većim brojem takvih aktivnosti, primjerice padobranstvom, imam 20-30 skokova. No kako kasnije nisam imao vremena, tako sam prestao. Također, starenjem smanjujem rizične aktivnosti. I dalje volim snowboardanje i skijanje tijekom zime te sve vrste surfanja po ljetu. Svaki moj odmor je aktivan, nisam navikao ležati, volim se baviti sportom.
Imam i preko 50 bungee jumping skokova, među ostalim, s Masleničkog mosta i Mosta Franje Tuđmana u Dubrovniku. Pomičem granice pazeći da budem u okvirima sigurnosti. Doduše, to je relativan pojam. Što meni nije strašno, nekima jest. Imam pomaknutu granicu straha. Kad se bavite takvim aktivnostima, morate biti potpuno fokusirani, tako zaboravite na svakodnevne brige.
Čega se najviše bojite?
Nemam strahova u smislu fobija, ali rekao bih da se malo više bojim morskih pasa, pa mi nije ugodno u dubokim vodama iako se bavim i ronjenjem s bocama. No uspio sam i taj strah djelomično riješiti.
Sjećate li se situacije u kojoj ste pomislili da Vam je život na rubu?
U jednom skoku padobranom mi nije bilo ugodno. To me streslo, pa sam usporio s ekstremnim aktivnostima. Kad sam iskočio iz aviona, vjetar me okrenuo na leđa, a imao sam automat na padobranu. Otvorio se među nogama te se zapetljao. Srećom, u potpunosti se otvorio, ali ja sam visio naopako.
Trebalo mi je vremena kako bih se okrenuo, pomogla mi je gimnastička fleksibilnost. U tečaju padobranstva prolaziš kroz sve mogućnosti, ali ne znam je li se ovo ikome dogodilo. Ne možeš odbaciti taj padobran i otvoriti rezervni jer si zapetljan. No izvukao sam se.
U ostalim aktivnostima bilo je padova, kao u boardanju ili pri izvođenju trikova u parkovima, i to za vrijeme moje sportske karijere. U windsurfingu sam glavom razbio jedro. Srećom, nikad nije bilo ništa ozbiljnije. S vremenom, kako sam postajao zreliji, smanjivao sam rizične aktivnosti.
Godine 2011. postali ste prvi gimnastičar kojeg je sponzorirao Red Bull.
Poznato je koliko je Red Bull marketinški jak, koliko sportaša okuplja i koliko promovira sport. Kako sam u to vrijeme naginjao ekstremnim sportovima i pratio ih, istovremeno dolazeći na vrhunac karijere, povezao sam se s Red Bullom preko prijatelja koji je kao brendirani vozač BMX-a već surađivao s njima.
Počeli smo razgovarati, pratili su moje aktivnosti i rezultate. Dotad nijedan gimnastičar nije surađivao s njima. Red Bull ne traži samo najbolje sportaše, bitna im je i osobnost, ne žele "dosadne", asocijalne osobe bez karizme. Svidjelo im se što volim ekstremne sportove, što sam imao pratitelje i što sam u tom trenutku završavao fakultet.
Isprva su me pratili i pomagali mi, a kasnije sam postao njihov brendirani sportaš, što je značilo da sam dobio ugovor i nosio njihovu odjeću. Samo smo dvojica gimnastičara bili brendirani Red Bullovi sportaši, mislim da nakon nas nitko nije.
Riječ je o velikoj i uspješnoj tvrtki koja ti želi pomoći kroz dijagnostički centar, u kojem sam dobio sportske smjernice, pa i kroz evente koje organiziraju. Ugovor je zaključen kad sam završio karijeru. Dandanas sam s njima u jako dobrim odnosima, surađujemo kroz projekte.
Ne možete o konkretnim iznosima koje ste dobivali od Red Bulla, no o kakvom se novcu otprilike radi?
Konkretni iznosi su tajni. Da ne bi ljudi pogrešno mislili, nisu to iznosi kakve dobivaju vozači Formule 1, haha. Prilagođeni su našem tržištu. Bio je to solidan dodatak tijekom bavljenja vrhunskim sportom, ali nije se mogla osigurati egzistencija. Danas je vjerojatno i bolje.
Bitno je što se otvaraju brojna vrata i što su spremni podržati projekte. Primjerice, kad je engleski gimnastičar Sam Oldham došao na Kineziološki fakultet u Zagrebu, imali smo edukaciju i promociju. Osim financijskih benefita, puno je i indirektnih. Čovjek se ne može obogatiti, moraš imati karijeru nakon karijere, s čim nikad nisam imao problema.
Jeste li se bojali završetka karijera?
Uvijek sam radio nešto izvan sporta. Koliko sam god volio gimnastiku, trenirajući je svakodnevno od sedme godine i odlazeći na pripreme u Rusiju po tri tjedna od desete godine, nisam bio samo u njoj. U jednu ruku je to prednost, u drugu mana. Možda bih imao i bolje rezultate da sam bio potpuno fokusiran, no volio sam prakticirati i druge sportove i htio završiti Kineziološki fakultet nakon gimnazije.
Stvarao sam temelje za karijeru nakon sportske, bio sam svjestan da sam u sportu u kojem ne mogu osigurati kapital kojim ću pokrenuti ozbiljan posao. Važno je to i zbog samoaktualizacije čovjeka, moraš imati nešto što te ispunjava.
Kad sam bio fokusiran samo na sport, pritisak mi je bio veći na natjecanjima. Gimnastika je iznimno zahtjevna, fizički i psihički, jer imate jedan pokušaj u kvalifikacijama pa jedan u finalu. Imate samo deset, odnosno danas osam elemenata, s tim da svaki trenutak dekoncentracije može uzrokovati pogrešku, što se dogodilo Tinu Srbiću na preči na Olimpijskim igrama u Parizu.
Jedna sekunda izbriše sve snove, s tim se nije lako nositi. A ja sam uvijek imao nešto drugo, balansirao sam i bio svjestan da mi je obrazovanje na prvome mjestu. Zahvaljujući i treneru Tigranu Goričkom, koji je završio Kineziološki fakultet, uspio sam sve odrađivati.
Dani su mi i danas ispunjeni, nemam puno praznog hoda, tako bolje funkcioniram. Prijelazni period kraja karijere skoro nisam ni osjetio jer sam već od 2012. radio na Kineziološkom fakultetu. Sada imam više vremena pohvatati sve aktivnosti.
Filip Ude je za Index ispričao kako je kao dijete odlazio na treninge u Bratislavu, gdje su spavali u podrumu, te je kao najstariji ponekad morao loviti štakore. Vi ste spomenuli odlaske u Rusiju na treninge. Kako je to izgledalo?
Tadašnji uvjeti su neusporedivi s onima koje imamo danas. Išli smo također u Bratislavu i u Moskvu. Nismo išli samo zbog uvjeta i infrastrukture već i zbog trenera od kojih su naši treneri učili. Zahvaljujući tome je naša generacija vrhunskim rezultatima probila led.
Sjećam se tih iskustava. Spavali smo kao sardine u potkrovlju na strunjačama, i to takvima da su mi noge virile. Gledalo se da se što više uštedi, htjeli smo što dulje biti na pripremama. Bilo je to korisno iskustvo, ojačalo nas je.
Da mi je netko rekao da ćemo imati toliko gimnastičkih centara koliko imamo danas, ne znam bih li mu vjerovao. A da ne govorim o rezultatima postignutim u zadnjih 20 godina. To je fenomen. Ipak govorimo o globalnom sportu, jednom od najgledanijih na Olimpijskim igrama, u koji ulažu najveće zemlje svijeta.
Kad se mi iz Hrvatske probijemo i takvim zemljama tijekom 20 godina uzimamo olimpijske, svjetske i europske medalje, to je nevjerojatno. Nova generacija predvođena Tinom Srbićem i Aurelom Benovićem pokazuje da će se to nastaviti.
Pomaže nam i situacija s Iljom Kovtunom, Ukrajincem koji je zatražio naše državljanstvo jer se osjeća ugodno u Hrvatskoj. Bude li išlo sve po planu, već iduće godine nastupat će za Hrvatsku. Radi se o vrhunskom sportašu.
Hrvatska gimnastika od 2008. godine, kad je Ude osvojio olimpijsko srebro, doživljava rast. Gotovo na svakom velikom natjecanju od tada imamo predstavnike u finalu i osvojenu jednu ili više medalja. Drago mi je što sam dio te generacije.
Godine 2020. postali ste predsjednik Hrvatskog gimnastičkog saveza. Koji su Vaši najveći uspjeh i najveći neuspjeh na čelu Saveza?
Ovo mi je drugi mandat. Kao velik uspjeh istaknuo bih domaćinstvo Europskog prvenstva u ženskoj i muškoj sportskoj gimnastici, koje će se u kolovozu 2026. održati u Zagrebu. Dobivanje domaćinstva je rezultat dokazano kvalitetne organizacije Svjetskog kupa u Osijeku, koje je otišlo na najvišu razinu olimpijskog kvalifikacijskog sustava za Olimpijske igre u Los Angelesu.
Otvoreno je i puno klubova, pa danas nema županije bez gimnastičkog kluba. Usprkos koroni, s 50 klubova došli smo na 80. Djeca se mogu baviti gimnastikom u svakom većem gradu. Na nama kao Savezu je osigurati uvjete, nakon čega klubovi stvaraju trenere i sportaše. Pogrešaka uvijek ima, pokušavamo ih minimalizirati.
Kao rođeni Zagrepčanin 2015. govorili ste da je odnos Grada Zagreba prema gimnastici bio sramotan i da je "gadljivo kad te političke elite, koje do jučer nisu ni znale kako se zoveš, nakon medalje na sva zvona hvale, fotografiraju se s tobom na aerodromima, pripremaju ti bankete, ponašaju se u najmanju ruku kao da su oni svojim znojem i trudom došli do tog rezultata, a onda nakon samo dva-tri dana zaborave na sva dana obećanja". Kako danas gledate na svoje izjave i kakva je danas situacija u Zagrebu?
Uvijek sam bio direktan i otvoren. U tom trenutku bili smo svjesni da smo samo tako mogli pritiskati političke strukture koje određuju što je ili nije bitno. Gimnastika je u Zagrebu i Hrvatskoj bila u procvatu, ali osjećali smo da se to ne valorizira. Bilo nam je važno riješiti infrastrukturu.
Kad god sam mogao tijekom karijere zbog rezultata govoriti u medijima, koristio sam to kako bih rekao da uvjeti nisu usporedivi s onim što smo ostvarivali. To je bilo i opasno na toj razini gimnastike. Nisam štedio one koji su mogli reagirati. Bili smo uporni i u jednom trenutku je palo na plodno tlo.
U Zagrebu se 2018. našao model da se dvorana u Lučkom, koja je trebala biti rukometni dom, prenamijeni u gimnastički dom. Grad ju je uzeo u najam na pet godina i dao je Zagrebačkom gimnastičkom savezu na korištenje. Kad je najam istekao, vlasnik je mogao prodati dvoranu, a današnja gradska uprava i gradonačelnik Tomislav Tomašević su je kupili.
Bilo je sluha, pa danas imamo gimnastički centar koji koriste klubovi cijele Hrvatske. Uz to, imamo centre u Nedelišću i Osijeku. Intenzivno radimo na tome da u ovom olimpijskom ciklusu riješimo gimnastičke centre u Splitu i Rijeci. Mi smo kao plivanje, jednostavno moramo imati svoj prostor s iskopanom jamom i skupim spravama.
Gimnastika ima velike benefite, njome se mogu baviti bebe od puzanja do ljudi treće životne dobi. Ona je baza za sve sportove, razvija koordinaciju i fleksibilnost, pruža temelj za bilo koji sport kojim će se djeca kasnije baviti.
Spomenuli ste jako skupu opremu, a Vi ste do svjetske bronce došli trenirajući na spravi pričvršćenoj na šank. O čemu je tu bila riječ?
ZTD Hrvatski Sokol je u tom trenutku u Zagrebu, pa i na razini cijele Hrvatske, po infrastrukturi bio jedan od najboljih klubova. Ima posebnu dvoranu s dušom, ali ona ima svoje nedostatke. Ima stupove i galeriju, a ispod dvorane u podrumu je noćni klub.
Jama iskopana ispod preče, koja nije po gabaritima po kojima bi trebala biti, a na kojoj sam napravio sve rezultate, nalazi se točno iznad šanka, tamo gdje visi piće. Tako je nastao taj naslov u medijima. Uvjeti nisu bili adekvatni, ali našlo se spomenuto rješenje s Lučkim.
Hrvatski Sokol i dalje ima dvoranu u kojoj djeca uče osnove, nakon čega se najbolje šalje u Lučko. Uvjeti su osnova, ali potrebni su i treneri entuzijasti, koji su prihvatili taj poziv, koji žive sa sportašima i nemaju puno slobodnog vremena. Također, tu su i roditelji i obrazovni sustav.
Željko Jambrović je trener koji Vas je uveo u elitnu gimnastiku. Imali ste još trenera, a u intervjuu za Index ste 2015. izdvojili jednog Rusa. Kako se on zvao i zašto je s njim bilo toliko teško da ste razmišljali o prestanku bavljenja gimnastikom?
Imao sam tada 14-15 godina, kad se ulazi u pubertet, pa je nezgodno zadržati sportaše jer na njih utječu brojni faktori poput društva, škole i drugih aktivnosti. Anatolij Rinkov bio je ruski trener, koji je u jednom periodu došao u Hrvatski Sokol. Bio je vrhunski stručnjak, ali je pedagoški pristup tada bio drugačiji, pogotovo u Rusiji. Uopće se nije prilagodio našem mentalitetu.
Sjećam se da sam kod njega u selekciji bio na kraju jer sam bio najviši. Da sam bio u većoj zemlji, Kini ili Rusiji, vjerojatno ne bih ni prošao dalje jer se tako radi selekcija. Time možemo razbiti mit da gimnastika snižava djecu, već je riječ o selekcioniranju - viši ostaju rekreativci, a niži idu u vrhunsku gimnastiku.
U Hrvatskoj treba improvizirati jer je potrebno zadržati one koji su talentirani. Bilo je talentiranijih i po konstituciji boljih od mene, ali pomalo su otpadali, pri čemu ruski trener nije pomagao svojim metodama. Treninzi su bili intenzivni i teški, psihički i fizički zahtjevni, išli smo preko svojih granica.
Da, profesionalni sport to i traži, ali može se postići blažim metodama. Bio je hladnokrvan, strog i oštar. Nije dobro ako odeš u ekstrem. Danas je drugačije, radi se na zaštiti djece. Sport nije sve u životu, ne moraš žrtvovati mentalno zdravlje djeteta za uspjeh. Opet, tanka je granica. Želiš li biti uspješan u profesionalnom sportu, ponekad moraš trpjeti.
Sjećam se kako sam bio prestao s gimnastikom na nekoliko mjeseci. Bilo mi je previše, nisam se osjećao dobro. Vratio me trener Željko Jambrović, nastavio sam raditi s njim, a ne s ruskim trenerom. Sa 17 godina mi je pristupio trener Tigran Gorički, koji je baš bio završio sportsku karijeru.
Smatrao je da bih mogao postići uspjeh na preči jer sam visok 183 centimetra, a ne u višeboju. Ponudio mi je suradnju, imao je ideju kako ćemo to ostvariti, a i on je bio specijalist za preču. I ja sam procijenio da višeboj baš i nema smisla, osjetio sam da bi me kao mlad trener s 18 godina mogao dovesti na najvišu razinu.
Višeboj je surova disciplina, danas sve manje prolazi, sportaši se specijaliziraju za jednu spravu. Ali potrebno ga je proći kako bi se razvile sve vještine i kako bi se shvatilo na kojoj spravi imaš potencijal. Pokazalo se kao dobra odluka.
Mogli bismo reći da Vaše prezime poznaje cijeli svijet. Na Svjetskom prvenstvu u Stuttgartu 2007. godine izveli ste element koji je dobio ime po Vama te je ušao u pravilnik Svjetske gimnastičke federacije.
Da, mogli bismo tako reći. Element je od 2009. u službenom bodovnom pravilniku. Puno ga je gimnastičara izvodilo u finalima Olimpijskih medalja, pa i Tin Srbić. Svi koji su u vrhunskoj gimnastici znaju za taj element. S obzirom na to da se pravilnik prilagođava u svakom olimpijskom ciklusu, suci spuštaju težinu onim elementima koji se često izvode i podižu onima koji se rijetko izvode kako bi se promijenio trend.
Moj su element prebacili s težine E na težinu D jer se često radio. Danas-sutra će ga možda opet vratiti, ali uvijek će biti zapisan u pravilnik. To mi je pomoglo po pitanju prepoznatljivosti, takav detalj može pomoći osobito kad dolazite iz male zemlje u usporedbi sa zemljama s kojima se borite za svjetski vrh.
Ušli ste u povijest svjetske gimnastike i zauvijek ćete ondje ostati.
Da, element uglavnom ostaje u pravilniku, dosad se baš i nisu brisali. Nakon što prijavite element, morate ga uspješno izvesti. Suci ga analiziraju i odlučuju je li dovoljno originalan. Ima elemenata koji nemaju prezime, ali ako je dovoljno originalan, može dobiti i prezime.
Kako riješiti problem subjektivnosti u gimnastici?
Radi se na tome. Fujitsu razvija sustav baziran na umjetnoj inteligenciji. Postavljaju se kamere oko sprave koje neinvazivnom metodom mogu uloviti sve pokrete iz svih kutova koji su najvažniji. Ljudskom oku je to jako teško vidjeti u takvoj brzini.
Na velikim natjecanjima se sada koristi taj sustav, ali zasad je na razini da ga se koristi ako dođe do komplikacija ili žalbi, ne sudi se samo na temelju njega. Suci pružaju otpor jer bi time nestala njihova uloga, a govorimo o velikom lobiju unutar gimnastičke federacije. Logično je da nisu ljubitelji takvog sustava. Dugoročno vjerujem da ćemo ići u tom smjeru, to bi bilo najpoštenije.
S druge strane je umjetnički faktor gimnastike, ipak smo mi spoj sporta i umjetnosti, što se kompjuterski zasad ne može izmjeriti. Faktor sudaca je zato dosta bitan, osobito u ritmičkoj gimnastici. Danas je već sve više sudaca te se uzima aritmetička sredina, no i dalje je stvar ljudske procjene.
Radite na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu od 2012. godine. Kako je raditi s mladim sportašima?
Konkretno radim na predmetu Sportske gimnastike, to nije vrhunska gimnastika, već prolazimo osnove gimnastike. Lijepo je raditi s mladim ljudima, pripremamo ih za rad ako se zaposle kao profesori ili treneri. Puno je primjera u kojima su ljudi nakon fakulteta ostali u gimnastici, čak i otvorili klubove. Posao me ispunjava.
U međuvremenu se pojavila i uloga predsjednika Saveza, pa sam cijeli dan u sportu. Dan je ispunjen, ali nikad mi nije teško. Kad vidite rezultate, lakše se nositi sa svim u životu.
Jeste li na Kineziološkom fakultetu susreli studenta kojeg biste mogli nazvati "frikom", s nevjerojatnim sportskim predispozicijama?
Ne mogu izvući konkretno ime, ali svaka generacija ima nekoga tko vas iznenadi. Mali dio je iznenađujuće nekoordiniran, dok su neki nevjerojatno svestrani. Tada vam bude žao što s takvim talentom nisu bili u konkretnom sportu.