U RANIM godinama hrvatske samostalnosti jedna od najvećih sportskih zvijezda bio je Branko Cikatić, borac iz Solina koji je 1993. osvojio K-1 turnir u Japanu i donio mladoj državi jedan od prvih velikih međunarodnih uspjeha.
Cikatić je turnir osvojio s 38 godina pod vodstvom slavnog nizozemskog trenera Thoma Harincka, koji mu je s vremenom postao velik obiteljski prijatelj i kum. Cikatić je 2020. preminuo u dobi od 64 godine nakon dvije godine bolesti, ali njegova udovica Ivana i sin Bruno pokušavaju održati uspomenu na njega i nedavno su svoj kickboxing klub Tigar Cikatić iz Splita preselili u Zagreb, u paviljon 11 Zagrebačkog velesajma.
Harincku je već 80 godina, ali još je izuzetno vitalan, a 3. studenog će u čast pokojnom prijatelju u Zagrebu održati seminar o kickboxingu i chakurikiju, vještini koju je osmislio i koja je preteča današnjeg kickboxinga.
Igrom slučaja Harinck je u Zagrebu bio 4. listopada, baš na Brankov rođendan, pa smo iskoristili priliku za intervju s legendom borilačkog sporta, koja je trenirala i druge velike svjetske borce, poput Petera Aertsa i Badra Harija.
Harinck već gotovo 30 godina dolazi u Hrvatsku, u kojoj je kupio čak dvije kuće te je počasni građanin Kaštela. Kaže da, unatoč dobi, i dalje može gotovo sve kao dok je bio aktivan, samo mu high-kickovi idu nešto teže jer je ukočeniji nego nekad.
U sat vremena razgovora Harinck se prisjetio anegdota iz japanskih avantura s našim borcem, ispričao kako je nastao chakuriki, objasnio što mu se sviđa kod Hrvata, a dotaknuli smo se i Cro Copa, nedavnog Gloryjeva eventa u Zagrebu i Badra Harija. Kaže da Antonija Plazibata nikad nije upoznao, ali da mu se jedna stvar kod njega ne sviđa.
Bio je odlično raspoložen dok nismo došli do Cikatićeve bolesti i smrti, kad mu je glas počeo drhtati, a oči se puniti suzama, ali završili smo u pozitivnom tonu, uz uvjerenje da će Hrvatska ponovno imati prvake u kickboxingu.
Što vas dovodi u Zagreb?
Dugo sam trenirao Branka Cikatića, a kad je osvojio K-1 turnir 1993., vratio sam se s njim u Zagreb i to mi je bio prvi susret s Hrvatskom. Toliko mi se svidjela da sam svake godine počeo dolaziti tu na odmor. Odsjeo bih u Brankovoj kući u Solinu, a nakon nekoliko godina odlučio sam sa suprugom kupiti kuću u Kaštel Sućurcu. Često sam u Hrvatskoj, sviđa mi se zemlja, ljudi i zato se svake godine vraćam.
Klub Tigar Cikatić preselio se ove godine iz Splita u Zagreb, kako vam se sviđaju nove prostorije?
Dvorana je velika, ima puno vreća za udaranje... Bio sam, naravno, i u staroj dvorani ispod Hajdukova stadiona, ali ova nova izgleda fantastično.
Idućeg mjeseca održat ćete seminar u Zagrebu, o čemu se radi?
Držao sam seminare po cijelom svijetu, ali skoro će mi biti 81 godina pa, iako sam još u formi, ne radim to više. Održat ću još ovaj jedan jer sam obećao Brankovu sinu Bruni, iz poštovanja prema Branku, koji mi je bio poput mlađeg brata. Želim pomoći Bruni da uzdigne ovu dvoranu, da se čuje za nju i zato sam odlučio da će mi zadnji seminar u životu biti ovaj, zbog obitelji Cikatić.
Imate 80 godina, ali izgledate kao da ste u sjajnoj formi. Što još možete raditi, a što ne?
Mogu i dalje raditi gotovo sve, samo su mi high-kickovi postali teži jer više nisam tako fleksibilan. Još sam u formi jer treniram svakog dana, za sebe, 20-25 minuta, i dobro se osjećam.
Izumili ste stil chakuriki. Po čemu se razlikuje od ostalih stilova kickboxinga?
Kad sam imao sedam godina, išao sam u školu, a jedan stariji dječak mi je skočio za vrat, srušio me i udarao. Vratio sam se kući plačući, nisam znao ništa o borbama, a mama me onda upisala na judo. Došao sam do smeđeg pojasa, ali nisam smio zaraditi crni jer sam bio mlađi od 12 godina.
Onda sam se prebacio na boks, imao nekoliko mečeva, boksao sam i u vojsci. Zatim se otvorila škola kyokushin karatea i otišao sam tamo. Nakon šest mjeseci imao sam narančasti pojas. Održavao se veliki državni turnir samo za crne pojase, a jedan momak iz moje dvorane se razbolio, pa me trener pitao da ga zamijenim, iako nemam crni pojas, i ja sam pristao.
U kyokushin karateu možeš nogom udarati u noge, tijelo i glavu, ali ne smiješ udarati rukom u glavu. A ja sam imao boksačko zaleđe, bio sam predobar rukama, pa sam ga tako udario i nokautirao, što me diskvalificiralo.
Bio sam razočaran i, dok sam se vozio kući, razmišljao sam o tome kako mi se sviđa kyokushin, ali kako bi ga bilo dobro kombinirati s boksom i stvoriti kompletni, zaokruženi borilački stil. Nazvao sam ga chakuriki, što znači snaga, moć.
Počeo sam ga razvijati, kombinirati udarce nogom i boks, a nakon nekoliko mjeseci okupio sam 4-5 prijatelja i počeli smo zajedno raditi. To su bili počeci chakurikija, 1972. godine. Uskoro nas je bilo 10, pa 20, sve više kad se pročulo. Trenirali smo u maloj dvorani s dvije vreće, bez ringa.
Uskoro smo otišli na jedan turnir slobodnih borbi, na kojima se moglo koristiti bilo što, taekwondo, kung-fu, karate... Imali smo male rukavice i sve je bilo dopušteno. I nas petorica pobijedili smo sve, nokautirali ih, bili smo puno jači od ostalih. Nakon toga se pročulo za chakuriki i za dvije godine već sam imao 100 učenika.
Imali smo iste ogrtače kao u karateu, ali ne bijele, nego smo ih bojili u crveno, pa su bili različitih nijansi. Kasnije su počeli proizvoditi ih u crvenoj, pa su svi mogli imati isti.
Chakuriki je zapravo bio početak kickboxinga u Nizozemskoj i cijeloj Europi, samo što se onda nije tako zvao. Ali, budući da udaramo nogama i boksamo, nastao je kickboxing. Borili smo se po Nizozemskoj, kasnije po Njemačkoj, i sve lako pobjeđivali.
Nakon šest godina dobio sam poziv u Tajland da se borimo protiv muay thai boraca. Mislio sam da ćemo i tamo sve pobijediti, ali svi moji borci su nokautirani. Iznenadili su nas koljenima i laktovima, nismo znali za to. A to su bili profesionalni borci, koji su od toga živjeli, moji dečki su bili amateri, išli su u školu ili radili.
Poslao sam dečke kući, a ja sam ostao još tri mjeseca i toliko toga naučio, tehnike klinča, koljena, laktove... Vratio sam se u Nizozemsku, počeo učiti ljude muay thaiju i osnovao savez. Uskoro smo imali 45 klubova, konkurencija je bila sjajna, a zatim smo se proširili i osnovali Europski muay thai savez.
Nakon nekog vremena vratio sam se u Tajland i ovaj put je bilo puno izjednačenije, dobili smo neke borbe. To mi je bilo važno jer me bilo sram kako smo onda izgubili. Tajlanđani su me pozvali, kao prvog bijelca, da budem član odbora u njihovu savezu, što se razvilo u Svjetski muay thai savez.
Kako ste upoznali Branka Cikatića?
Bilo je to u Švedskoj, na nekom natjecanju hrvatskih i švedskih boraca, a ja sam bio sudac. Branko je dobio svoju borbu high-kickom, a poslije mi je prišao, predstavio se, rekao mi da je čuo za moju chakuriki dvoranu u Amsterdamu i pitao me može li doći trenirati sa mnom.
On nije imao novca, a ja ga nisam imao gdje smjestiti, pa sam mu rekao da može spavati u dvorani, u uredu je bio krevet. Tako je tu ostao trenirati, postajao sve bolji, osvojio europski naslov i 1993. u Japanu osvojio K-1 turnir, postao je moj prvi prvak.
Išao sam tamo s Peterom Aertsom, svojim mladim borcem, koji je imao nekih 18-19 godina, ali bio je jako dobar. Dva tjedna prije turnira organizator me nazvao i pitao imam li još jednog borca jer se Novozelanđanin razbolio i otkazao. Poveo sam i Branka, koji je imao 38 godina, bio dvostruko stariji od Aertsa.
Branko je osvojio turnir, dobio sve tri borbe nokautom. Aerts je tijesno izgubio od Ernesta Hoosta, koji se borio s Cikatićem u finalu. Branko je postao ogromna zvijezda u Japanu, odlazili smo tamo 5-6 puta godišnje, borili se u Australiji, Americi... Chakuriki se proslavio jer smo pobjeđivali toliko ljudi. Peter Aerst je osvojio K-1 turnir 1994. i 1995., pa smo tri godine zaredom imali prvaka.
Kad smo se iz Japana vratili u Hrvatsku, dočekalo nas je sigurno 100 ljudi, puno novinara, kamera, a kad sam se vratio s Aertsom, samo jedan novinar, i to iz njegovog rodnog mjesta. To je razlika u mentalitetu ljudi u Hrvatskoj i Nizozemskoj.
Bilo je to ratno vrijeme, ljudi su bili gladni bilo kakvog uspjeha i međunarodnog priznanja, zato im je vjerojatno puno više značilo.
Da, moguće, Branko bi nakon pobjeda uvijek govorio da to radi za svoju domovinu koja je u ratu, da pomogne djeci.
Kad ste ga upoznali, jeste li imali dojam da bi mogao postati vaš prvi prvak?
Ne. Bio je dobar boksač, ali udarci nogom mu nisu bili nešto, u usporedbi s našima. Prva tri mjeseca imao je velikih problema jer su ga stalno udarali u noge, a low-kickove se tada nije učilo ni u Hrvatskoj ni igdje u Europi.
Vidio sam da je dobar borac i da je snažan, ali nisam znao koliko dobar. Zato sam bio odlučio povesti Aertsa u Japan, jer je bio kompletniji borac od Branka. Peter je sa mnom već bio trenirao tri godine, a Branko dosta kraće. Ali bio je odlučan, želio je učiti i nakon godinu dana sam smatrao da je na razini mojih ostalih boraca. I to je dokazao pobijedivši mnoge borce nakon toga.
S kakvim ste se izazovima suočavali u radu s njim? Je li bio tvrdoglav, mislio da je bolje nešto drukčije?
Dugo je trenirao u mojoj dvorani i nikad mi nije rekao ni jednu krivu riječ, uvijek je bio pun poštovanja. U mojoj dvorani je disciplina, nema priče, a on je uvijek bio gladan učenja. Bio je puno stariji od mnogih boraca, ali uvijek je želio učiti, ostajao je nakon treninga vježbati udarce u noge.
Nikad mi nije rekao da je nesretan ni nezadovoljan, jedino mi je puno kasnije priznao da me ponekad mrzio jer sam ga tako jako gurao, ali nikad mi to nije pokazao jer je znao da je to dobro za njega, da će tako doći na viši nivo. Bio je primjer mlađim borcima kako se treba ponašati prema učitelju.
Možete li nas provesti kroz te tri borbe kojima je osvojio K-1 1993.?
U prvom kolu za protivnika je imao Tajlanđanina i nokautirao ga je. Zatim protiv japanskog borca, njega je također nokautirao, bila je to laka borba za njega. U finalu se borio s Ernestom Hoostom, višestrukim prvakom i vrlo slavnim, jako dobrim borcem. I njega je nokautirao i osvojio turnir a da se nije ni pošteno oznojio.
To je fasciniralo Japance, došao je kao zamjena i pobijedio sve. Bili su fascinirani njegovim kamenim pogledom, "tigrovim okom", impresivnom staturom. Ali turnir je za njega bio lagan, težih je borbi imao u Nizozemskoj i kasnije u karijeri.
Kolika je bila njegova popularnost u Japanu?
Svi su ga prepoznavali. Čak i poslovni ljudi, u odijelima, skidali bi sakoe i pitali ga da im se potpiše na majicu. Branko je bio drukčiji od drugih ljudi, kako je izgledao, vidjelo se i po načinu na koji je hodao. A žene, plakale su uz ring od uzbuđenja kad bi ga vidjele. A on je uvijek bio pristojan, dao bi autogram, znao je i popiti kavu s ljudima.
Navodno su ga jednom tražile yakuze i željele njegov novac?
Bilo je to kasnije, imao je MMA borbu s Markom Kerrom. Ali tada nismo puno radili na tehnikama na tlu, nego smo se fokusirali na K-1. Ali Pride je ponudio velik novac i pristali smo. Protivnik je bio odličan hrvač, svjetski prvak, pa sam rekao Branku da pazi da ne završe na tlu.
Kad je borba počela, Kerr ga je pokušao srušiti i odgurao ga je na konopce, a Branko se uhvatio za konopce jednom rukom, a drugom ga udarao laktom. Sudac ih je rastavio, a kad je borba nastavljena, opet isto, Branko se ponovno uhvatio za konopce i udarao laktom, nakon čega ga je sudac diskvalificirao.
Za razliku od većine ostatka svijeta, Japanci plaćaju unaprijed, a svota je bila velika. Idućeg jutra sjedili smo u hotelu i pili kavu kad nam je prišlo sedam lijepo odjevenih Japanca, svi u odijelima, svi bez malog prsta. Bili su to yakuze.
Nisu se obratili njemu, nego meni: "G. Harinck, Branko je diskvalificiran pa želimo dio novca natrag." Rekao sam mu da žele njegov novac, a on je ustao i zaurlao: "Tko želi moj novac?! Ne dam ništa nikome, gubite se, iš!" A oni su se samo naklonili, okrenuli i odšetali poput pingvina.
A ima još jedna anegdota... Vraćali smo se 1993. s K-1 turnira. Običaj je da učitelj leti prvim razredom, a učenik u ekonomskom. Meni je to odgovaralo jer sam mogao zaspati, a letenje je jedino čega se bojim u životu. U jednom trenutku je došao i probudio me, kaže da je izgubio novac od pobjede, a radilo se u velikoj svoti. Otišao je u WC i zaboravio ga tamo, a kad se vratio, više ga nije bilo.
Bilo je s nama i desetak Brankovih prijatelja iz Hrvatske, među njima i jedan ogroman, od valjda 2.20 metara. Sve veliki dečki, stoje s nama u prednjem dijelu aviona. Zamolio sam stjuardesu da mi da mikrofon i rekao da smo izgubili 100.000 dolara na WC-u i da ćemo sad pretražiti sva sjedala.
U tom trenutku ustaje i dotrčava neki mladić: "Oh, ja sam pronašao novac." Da nismo to napravili, vjerojatno bi ga ukrao. Ali nije bio Japanac, mislim da je bio Filipinac, Japanci ne kradu.
Ta borba s Kerrom bila mu je jedna od samo dvije po MMA pravilima, krajem karijere. Mislite li da bi bio dobar u MMA-u da ga se prihvatio ranije?
Ne znam, uvijek je bio malo krut, ali bio je dobar borac. Možda da je počeo kao mlađi, ali kad je došao kod mene, mislim da je bio prestar za MMA. Naravno, bio je odličan u stand-upu, ali kad bi borba otišla na tlo, to mu je bio problem. Bio je snažan, a ljudi ionako više vole borbu na nogama nego na tlu, ali ne mislim da je bio za UFC.
Vaš odnos daleko je nadilazio standardni odnos trenera i sportaša. Što vas je privuklo njemu da postanete tako dobri prijatelji?
Njemu je puno značilo što sam mu dopustio da besplatno spava u dvorani dok nije imao novca, ali radio sam to i s drugim borcima. Poslije treninga bismo otišli na kavu i odnos je rastao polako, s vremenom.
S mladim borcima uvijek imam striktno odnos učitelja i učenika, ali s Brankom je rastao. Osim toga, on je bio puno stariji od ostalih. Nakon borbi pozvao bi mene i obitelj k sebi u Solin. Moj sin Tobias iste je dobi kao Brankov sin Bruno i oni su se sprijateljili, tako da mi je Branko postao više obitelj nego učenik.
S vremenom ste postali počasni građanin Kaštela...
Još ne govorim hrvatski jer je jako težak, ali razumijem neke riječi, a moj sin govori puno bolje. Hrvati su divni ljudi. Možda na početku malo zatvoreni, ali kad te prigrle, to je divno. Nedavno sam kupio kuću i u Klokovcu kod Krapinskih Toplica.
Sviđaju mi se ljudi u Hrvatskoj. Muškarci su ovdje muškarci, u Nizozemskoj su više kao žene, premekani. Vrijeme je prekrasno, u Nizozemskoj stalno kiši, a Kaštela su ljeti turističko mjesto. Hrvatska mi je osvojila srce, volim prirodu, more, idem u šumu. Putovao sam po cijelom svijetu, ali ovo je mjesto za mene posebno, zato smo tu kupili dvije kuće koje će ostati djeci i unucima.
Kako ste reagirali kad ste čuli da je Branko preminuo?
Strašno...
Posjetio sam ga u bolnici prije nego što je umro, jedva sam ga prepoznao koliko je bio mršav. Primio sam ga za ruku i dozvao ga: "Branko." Otvorio je oči i rekao: "A, Thome..." Bile su mu to posljednje riječi...
Što mislite, koja je njegova ostavština svijetu kickboxinga i hrvatskom sportu?
Mislim da ima veliko značenje za sport, ali govorio je kako je razočaran odnosom vlade prema njemu, nisu mu htjeli pomoći, a bio je junak ove zemlje. U Japanu su prvi put čuli za Hrvatsku zbog Branka Cikatića. Mnogi su se zainteresirali, poslovni ljudi počeli su dolaziti, Mitsubishi je htio doći u Hrvatsku...
Branko je napravio puno za Hrvatsku u Japanu, mislim da ljudi to ne shvaćaju. Upoznao sam predsjednika Tuđmana, neke generale, svi su bili ludi za njim. Ali nakon toga nije dobio priznanje koje je zaslužio. Mislim da ga je to razočaralo i da je takav odnos vlade jedan od razloga što se razbolio. Više nije trenirao i mentalno se slomio.
Imao je zaštitarsku tvrtku i mislim da su ga se političari bojali jer je bio premoćan, ali ne znam točno što se događalo. Samo znam da nije dobio priznanje kao drugi veliki hrvatski sportaši, poput Modrića. On je fantastičan nogometaš, ali Branko je bio heroj kojeg se nije tretiralo poput heroja. Zaslužio je bolje. Tužno je što je ovako završio. Bio je mlađi od mene, ja sam trebao otići prvi...
Oprostite...
Cikatić je imao težak odnos s Mirkom Filipovićem, ne trebamo o tome, ali što mislite o Cro Copu kao borcu?
I Mirko je trenirao kod mene jer je bio Brankov učenik. Bio je mlad i jako je poštovao Branka. Ne znam što se dogodilo između njih, Branko mi nikad nije rekao niti je želio govoriti o tome. Još sam dobar s Cro Copom, odem u njegovu dvoranu, bio sam u Zagrebu kad je osvojio K-1 turnir, za mene je on bio jedan od najboljih boraca na svijetu.
Žao mi je, to su dva fantastična borca, Branko je bio više u kickboxingu, a Mirko u MMA-u, nadao sam se da će pomagati jedan drugome, ali negdje putem su se razdvojili, ne znam zašto.
Osim Branka, Solin je dao još jednog sjajnog kickboksača Antonija Plazibata. Jeste li ikad imali priliku raditi s njim?
Ne, zapravo ga nikad nisam ni upoznao. Znam se s većinom boraca iz Hrvatske, ali s njim se nikad nisam susreo, iako mu je kuća u Solinu blizu moje, a i trenirao je u mojoj dvorani u Amsterdamu.
S Brankom sam držao seminare i treninge za mlade hrvatske borce, pa tako i s Mladenom Brestovcem, koji je nedavno u Zagrebu imao oproštajni meč, ali Plazibata nikad nisam upoznao. Znam da je dobar i snažan borac, ali ne znam što je s njim, nije se borio nakon što je slomio ruku.
Jedino mi se ne sviđa što se ponaša razmetljivo i psuje. Branko to nikad nije radio, uvijek je poštovao protivnika i onda ga nokautirao. Ne volim kad borci prijete da će nekoga jebati ili ubiti.
To je više stvar marketinga, persona za fanove koji žele zlikovca.
Moguće. Takav je bio još jedan veliki borac s kojim sam radio, Badr Hari, ali tek nakon što je otišao od mene. U to vrijeme bi pristojno najavio da će nokautirati protivnika i to je bilo u redu, ali omalovažavanje i psovanje je došlo kasnije, a to mi se ne sviđa, nije moj stil.
To su većinom dečki s ulice, ali ovo je borilačka vještina i ne učimo ih da se tuku na ulici. Djeca gledaju te borbe i, kad vide kako se ti borci ponašaju, misle da je to normalno. Ja svoje učenike učim da u našem sportu mora postojati poštovanje.
Plazibat je dobar i snažan borac, ali nisam vidio puno njegovih borbi, osim one posljednje, kad je izgubio od Osane, koja nije bila tako dobra. Puna su mu usta Rica Verhoevena, želi ga ubiti, ali to će biti teško. Da bi ga "ubio", mora biti 100 posto na svom vrhuncu.
Kako objašnjavate takvu Ricovu dominaciju? Čovjek nije izgubio skoro 10 godina.
Rico nije spektakularan borac. Nije Branko, nije Badr Hari, ali pobjeđuje, a to je svrha borbe. I radi to na vrlo pametan način. Nekoliko puta bio je u nokdaunu, ali je ustajao, što znači da je 100 posto spreman. On je najkompletniji borac, nije nokauter, ali pobjeđuje.
Mislim da mu sljedeća borba mora biti posljednja. Svi kažu da nije borac za turnire, ali ako osvoji sljedeći turnir i ostane neporažen, to je prilika da ode na vrhu jer šampioni često ostanu predugo i onda ih nokautira netko mlađi. Ako je pametan, nakon 10 godina bez poraza će se povući, postati glumac ili nešto drugo i prestati se boriti.
Više puta ste spomenuli Badra Harija, kakav je on bio borac u usporedbi s Brankom?
Bili su prilično drukčiji borci, ali obojica su prošla moj sustav. Badr ne trenira toliko otkako se obogatio i postao slavan. Ima djevojke, izlazi, zabavlja se i trenira samo pred borbe, a to nije dovoljno. Branko je uvijek trenirao, čak i kada nije bilo borbi, da ostane u formi, sparira s drugima pred njihove borbe i tako svi jedni drugima pomažu.
Badr nije toliko posvećen, zadnjih godina je gubio od boraca za koje nikad nisam čuo. Ali navodno se sprema za povratak, tako da ćemo vidjeti. Vrlo je talentiran, dok je radio sa mnom, imao je 50 borbi, a izgubio samo jednu, kad sam ga poslao kao zamjenu u zadnji čas protiv puno većeg protivnika. Ali sjajno se držao protiv njega, tad si je i počeo stvarati ime.
Posljednjih godina samo boksa i pokušava tako nokautirati protivnika, a to nije ispravno jer, ako ideš samo na nokaut i ispušeš se, onda si gotov. To mu se dogodilo na zadnjih pet mečeva i nadam se da će sad biti pametniji. Moraš ići na pobjedu, a ne samo na nokaut, iako ljudi to vole gledati. Možda će se vratiti u poluteškoj kategoriji umjesto u teškoj.
Jeste li bili u Zagrebu na Gloryjevu eventu, primijetili neke mlade hrvatske borce?
Ne, pozvali su me i došao sam, ali morao sam otići dan prije eventa na kćerkinu sveučilišnu proslavu. Gledao sam borbe, ali ne one prve u kojima su bili Hrvati. Znam da imate cijelu generaciju mladih boraca iako im ne znam izgovoriti ime. Nadam se da će i Bruno u klubu stvoriti nove generacije.
Borci iz Hrvatske uvijek su bili dobri, imaju pravi mentalitet, gladni su, željni borbe i to mi se sviđa kod njih, mislim da će Hrvatska opet imati prvake.
Mislite li da Glory ima budućnost u Hrvatskoj nakon što je ovaj event slabije prošao zbog Plazibatove ozljede?
Ne znam, čujem da ljudi nisu bili posebno zadovoljni, da kažu kako borbe nisu bile baš uzbudljive. Sjećam se i da one godine kad su u Zagrebu imali event zbog Cro Copa mnogi borci nisu bili plaćeni, ne znam je li Mirko dobio novac.
Ali Hrvatska definitivno ima budućnost u kickboxingu, ima puno dvorana diljem zemlje, dečki se vole boriti, samo im nedostaje promocija u kojoj bi se mogli zajedno boriti. Vjerujem da će Hrvatska opet imati svjetskog prvaka.