LUDA, nestvarna sezona Premiershipa završit će u nedjelju negdje oko 18 sati. Tada ćemo doznati je li Brighton uspio napraviti senzaciju i gurnuti naslov u ruke Liverpoolu (koji igra s Wolvesima) ili će Manchester City pobjedom na Amex Stadiumu postati prva momčad nakon 2009. godine koja je obranila naslov prvaka.
Kako bilo, ovu sezonu pamtit ćemo po nikad viđenoj utrci Cityja i Liverpoola za naslov prvaka u kojoj su jedni druge otjerali do krajnjih granica i po tome da su nijanse, a u nekim slučajevima i milimetri, odlučile novog prvaka Engleske.
Nova su to vremena za Premiership u kojemu je Liverpool nakon pet godina ponovno u igri za naslov prvaka, a Manchester City je jedna od najboljih momčadi u povijesti Premiershipa koja će, ako pobijedi Brighton, osvojiti gotovo 200 bodova (198) u posljednje dvije sezone.
Liverpool na naslov prvaka čeka od 1990. godine, a u devedesetima je triput bio treći i jednom drugi, ali je to sigurno bila najjača momčad u povijesti Premier lige koja nikad nije osvojila titulu. A City? Mlađim čitateljima to je danas teško shvatiti, ali Manchester City je u to vrijeme uglavnom bio ne pretjerano bitan engleski klub koji je u osamdesetima plesao između prve i druge lige, a osnivanje Premier lige 1992. godine dočekao je kao manje-više stabilan prvoligaš.
No nekako s osnivanjem Premier lige City je polako počeo tonuti. Te i sljedeće sezone nekako je izbjegao ispadanje, ali onda je došla sezona 1995./1996. koja će Cityju neočekivano trasirati put u, vjerovali ili ne, treću ligu.
U ljeto 1995. godine momčad je preuzeo Allan Ball, legendarni igrač Arsenala i Evertona i svjetski prvak s Engleskom 1966. godine. No navijačima nije legao jer nije bilježio najbolje rezultate s bivšim klubovima, a zamjerali su mu da je posao dobio na račun prijateljskog odnosa s vlasnikom i bivšim suigračem iz reprezentacije Francisom Leejem. Ball se odmah neshvatljivo riješio Paula Walsha, najboljeg strijelca iz prošle sezone, i doveo tipa koji će u toj sezoni zabiti samo četiri gola. Bilo je tu dosta sumnjivih igrača, a da će sezona biti katastrofalna bilo je jasno nakon prvih 11 kola u kojima je City skupio samo dva boda i poprilično sigurno držao zadnje mjesto na tablici. No digao se, osvojio 36 bodova u sljedećih 27 utakmica i kupio si šansu za ostanak.
Najjača momčad koja nikad ništa nije osvojila
Liverpool je, pak, bio potpuno drukčija priča. Moćna momčad s Davidom Jamesom, Nigelom Cloughom, Stanom Collymoreom, Jamiejem Redknappom, Steveom McManamanom, Robbiejem Fowlerom i velikim Ianom Rushom imala je strašno jaku konkurenciju u vidu Manchester Uniteda, Newcastlea i Arsenala te nikako nije uspijevala osvojiti naslov. Redsi su u sezonu ušli loše, s pet poraza u prvih 16 kola, ali su do kraja sezone izgubili još samo dvije utakmice, no uoči posljednjeg kola nisu više mogli ni gore ni dolje s osiguranog trećeg mjesta.
Manchester United je kolo prije osigurao naslov prvaka ispred Newcastlea, ali je zato borba za opstanak bila potpuno neizvjesna. QPR i Bolton su bili odavno ispali, a u posljednje kolo su potpuno poravnati na 37 bodova ušli Coventry City, Southampton i - Manchester City.
Coventry i Saintsi imali su puno bolji gol razliku (-18) od Cityja (-25) i puno lakši raspored, iako protivnici sva tri davljenika nisu imali nikakvog rezultatskog motiva. Coventry je igrao kod kuće protiv Leedsa, Southampton je bio domaćin Wimbledonu, a nesretni Manchester City igrao je na svojem stadionu protiv Liverpoola.
Situacija je bila jasna. Cityju pobjeda, osim one s desetak golova razlike, neće biti dovoljna ako i Coventry i Southampton pobijede. Liverpool nije igrao ni za što osim za ponos pa je na stari stadion Maine Road došao u najjačem mogućem sastavu. Sve je bilo spremnu za pravu dramu.
Kao da mu moćni Liverpool nije bio dovoljno jak protivnik, igrači Manchester Cityja već u 6. minuti pucali su sami sebi u nogu. McManaman je krasnim driblingom na lijevoj strani okrenuo jednog domaćeg igrača i poslao loptu u sredinu gdje ju je nesretni Steve Lomas skrenuo u vlastiti gol za 0:1. No City se nije predavao, iako mu baš ništa nije išlo. Quinnov udarac završio je malo preko gola, a prekršaj za kazneni udarac sudac je nešto kasnije izvukao na rub šesnaesterca. A onda je u 41. minuti, u jeku domaćih napada, McManaman povukao kontru i dodao Rushu čiji se udarac s 20 metara odbio od jednog Cityjeva igrača i završio u golu za golemih 0:2.
Danas teško shvatljiva vremena
Bilo je to vrijeme bez mobitela, društvenih mreža i livescore sustava. Jedini izvor informacija na tribinama i klupi bio je stari, dobri tranzistor ili čudo zvano mobitel koje je izgledalo poput cigle i koje su uglavnom imali samo gledatelji u ložama.
Poluvrijeme: City - Liverpool 0:2, Coventry - Leeds 0:0, Southampton - Wimbledon 0:0.
Momčadi koje se bore za opstanak ne odustaju do posljednje sekunde pa tako nije ni City. Nisu mu na ruku išli ni drugi rezultati, ali Ballova momčad nastavila je s napadima. Od prve minute nastavka u valovima su napadali, ali jednostavno nije išlo. I kad se činilo da je sve izgubljeno, u 71. minuti Kinkladze je iznudio penal, a Uwe Rösler ga rutinski zabio za 1:2. Dalo je to novu energiju Cityju koji je jurnuo po preokret i izjednačio već u 78. minuti kad je Symons zakucao loptu u gol za 2:2.
Maine Road je eksplodirao od oduševljenja, a onda se tribinama počela širiti vijest da Coventry gubi od Leedsa i da će Cityju i bod biti dovoljan za ostanak. Ta vijest došla je nekako i do domaće klupe koja ju je prenijela igračima. U rijetko viđenoj situaciji, Cityjevi igrači trošili su vrijeme na sve moguće načine, odugovlačili s ispucavanjima i zabijali se u korner, čuvajući loptu i trateći vrijeme.
Ono što nitko, nevjerojatno, nije znao jest da Coventry uopće nije gubio od Leedsa nego je i na toj i na utakmici Southamptona i Wimbledona rezultat bio 0:0, što je značilo da Cityju igra samo pobjeda.
Slučajno saznali da im rezultati ne idu na ruku
Informacije su putovale puno dulje nego danas i lažne vijesti su se jako dugo širile. Prvi koji je shvatio da sve ide kvragu bio je Nigel Quinn koji je nešto ranije izašao iz igre i sjedio je na klupi. Njemu je netko javio da rezultati ne idu Cityju na ruku pa je Quinn ustao s klupe, otrčao do aut-linije i suigračima rekao da hitno moraju dati još jedan gol jer u protivnom ispadaju iz lige.
Kad su to shvatili, bilo je prekasno.
Komforna situacija čuvanja lopte najednom se pretvorila u mahnito jurišanje po pobjedu do koje dečki u plavom nisu uspjeli doći i susret je završio 2:2. Uskoro su doznali da su Coventry i Southampton također remizirali (0:0), što je značilo da je City nakon sedam godina ispao iz prve lige.
Allan Ball je dobio otkaz, brojni igrači napustili su momčad, a City je dvije godine kasnije iz druge ispao u treću ligu. No u sljedeće dvije sezone ponovno se vratio u Premiership iz kojeg više nije ispadao, a 2009. godine preuzeli su ga katarski šeici i od njega stvorili jedan od najmoćnijih klubova na svijetu.
Liverpool je za to vrijeme polako tonuo u prosječnost uz bljesak 2005. godine kad je u onom preokretu u Istanbulu osvojio Ligu prvaka. Najbliže tituli bio je 2014. godine kad je tri kola prije kraja imao pet bodova prednosti ispred Cityja i na kraju bio drugi, a preporod je doživio sljedeće godine kad ga je preuzeo Jürgen Klopp.
Točno 23 godine nakon tog ludog posljednjeg kola Premier lige City i Liverpool bore se za nešto puno vrjednije. Ne u izravnom dvoboju, ali zato u ništa manje dramatičnom.