TEŠKO je objasniti što se dogodilo u samo 24 sata. Naravno, o nogometu govorimo. Svjedočili smo, bez dvojbe, najluđem raspletu u povijesti, ne samo Lige prvaka, nego i nogometne igre. Najprije Liverpool. Tko je normalan davao Redsima ikakve šanse protiv raspucanog Messija i kompanije nakon 0:3 s Camp Noua? Nitko. Osim njih samih i Kopa Anfielda.
24 sata ludila
Oslabljeni Liverpool, bez Salaha i Firmina, s golemim zaostatkom protiv mega momčadi koju predvodi možda i najveći svih vremena. Liverpool je zabio četiri, a nije primio ni jedan. Da priča bude još luđa, junaci su bili ljudi iz petog plana. Georginio Wijnaldum je ove sezone odigrao 45 utakmica za Liverpool. Do utorka je zabio svega tri gola. Sva tri u Premiershipu, ni jedan u Ligi prvaka. Ušao je s klupe, zabio dva komada u par minuta i postao heroj Anfielda. Što tek reći za Divocka Origija. Osporavani belgijski napadač nije ni trebao igrati, ali ozljeda Firmina natjerala je Kloppa da ga gurne u vatru. Čovjek je otvorio i zatvorio Barcu. Čudo? Naravno, ali bilo je i većih.
Međutim, samo 24 sata kasnije, na Johan Cruyff Areni Ajax je samo trebao dovršiti ono što je odradio u Londonu. Nakon prvih 45 minuta momčad u koju su se svi zaljubili ove sezone zbog njene hrabrosti, mladosti, lepršavosti i napadačkog nogometa imala je tri gola prednosti. U tim je trenucima Tottenham, ni po čemu velika i spektakularna momčad, bio potučen do nogu. Bez ikakve vizije i ideje što i kako napraviti. A onda je krenulo.
Prije uzvratnih utakmica nema nogometnog kolumnista na svijetu koji nije pripremao tekst o velikom finalu dviju slavnih sestrinskih momčadi nastalih na filozofiji i avangardi najvećeg nogometnog vizionara Johana Cruyffa. Od svega ništa. Finale će prvog dana lipnja u Madridu igrati Liverpool i Tottenham.
Zato se vraćamo na početak teksta i potpisujemo tezu da smo u samo 24 sata bili svjedoci nečega što se racionalno ne može objasniti, a kad je to tako, kad logika i bilo kakvi smisleni argumenti ne drže vodu, onda imamo pravo kad stvari nazivamo čudima. Ili bajkama, kako hoćete.
Bajke i čuda nam trebaju, pogotovo danas
Po svojoj definiciji bajkovito je sinonim za nešto lijepo i nešto što završava sretno, a baš zbog činjenice da nisu potpuno nestvarne, one su trajan izvor inspiracije. Bajke su inspirativne i one tjeraju na maštanje, kreaciju, grade karakter, jačaju povjerenje u sebe i pripremaju čovjeka na sve ono loše što ga čeka u vanjskom, realnom svijetu. Pobjede junaka, posebice onih iz drugog plana, životnih autsajdera, postaju naše osobne pobjede i zato nam one trebaju. Pogotovo danas.
Osobno, sinoć sam navijao za Ajax. Taj klub zavolio sam 1993., kad sam na svoje oči gledao što Van Gaalov stroj radi Hajduku, a dok sam živ, tvrdit ću da je Ajax iz 1995. najbolja nogometna družina u povijesti. Želio sam finale Ajax – Liverpool. Međutim, noćas nisam išao tužan spavati. Zaspao sam zadovoljan jer ono što se samo par sati prije toga dogodilo u Amsterdamu ima sve elemente bajke.
Navijao sam za Ajax, ali na kraju drago mi je bilo što je Tottanham napravio ono. Zato što vjerujem u bajke
A kako smo rekli, one nam trebaju. Posebno u nogometu, današnjem modernom nogometu, u kojem kolo vodi novac, najvažnije naslove uzima probrana elita, a marginalcima s dna hranidbenog lanca prilaz u taj kružok strogo je zabranjen. Da je Ajax prošao u finale, ne bi bilo nezasluženo, priča bi bila posebna, ali i očekivana. Ono sinoć nije bilo očekivano, pa čak ni normalno. Bila je to bajka, čudo, a čudima ću uvijek davati prednost ispred osobnih afiniteta i simpatija.
Zato mi je pomalo drago što je moj Ajax ispao i zato nemam pravo biti tužan. Bila je to pobjeda nogometa i trijumf svih nas koji vjerujemo u bajke.