STEPHEN CURRY jedan je od najboljih šutera NBA lige svih vremena, ali mnogi su sumnjali kako nije dovoljno dobar da uspije u najboljoj košarkaškoj ligi svijeta.
Playmaker Golden State Warriorsa za portal The Players Tribune napisao je intimnu priču u kojoj otkriva da je kao dijete skoro odustao od košarke, ali je zahvaljujući podcjenjivanju zadržao motivaciju do današnjeg dana i uspio.
Zbog nedostatka visine i snage nije igrao za jako sveučilište. Na NBA draftu Warriorsi su ga uzeli kao 7. pick. Ispred njega su izabrani igrači koji su imali puno lošije NBA karijere kao što su Ricky Rubio, Hasheem Thabeet, Tyreke Evans i Jonny Flynn. U međuvremenu, Curry je tri puta osvojio NBA naslov, a dva puta je uzeo nagradu za MVP-a lige.
Njegov tekst prenosimo u cijelosti.
Ljeto je 2001. Imam 13 godina i igramo za naslov prvaka države u Tennesseeju.
Bio sam visok 167 centimetara i imao možda 45 kilograma.
Teško smo izgubili, a ja sam igrao vrlo loše.
Napokon sam dobio priliku koju sam čekao cijelu godinu, da vidim kako mogu protiv najboljih, i nisam uspio. Stvarno nisam uspio. Osjećaj je bio kao poziv za buđenje. Trenutak istine i samo jedna lekcija koju sam mogao naučiti. Da nisam dovoljno dobar.
Sjećam se da sam ušao u sobu u hotelu, mislim da je bio Holiday Inn Express, i samo sam potonuo. Nisam bio bijesan, nisam bio ljut jer smo izgubili, bio sam... Potišten. Bio sam u oklopu. Osjećao sam se... Pa, mislim da sam se osjećao kako su nas naučili da se moramo osjećati na takvim velikim turnirima, to je dio košarkaške kulture, kao da vam život ovisi o tome. Moj tata je prošao taj put i dospio do lige. A njegov sin? Njegov sin nije mogao pokazati što zna protiv nekih tamo 13-godišnjaka.
Onda sam rekao sam sebi, ali nisam bio bijesan: "Ok. To je to? Nisam dovoljno dobar? Ovo je... Gotovo?
Za mene u tom trenutku doista je bilo gotovo.
Ali također su me u tom trenutku posjeli moji roditelji, u tom Holiday Innu u Tennesseeju. Dali su mi najvažniji savjet u životu.
Da barem imam transkript jer je tu bilo nekih super stvari. Ukratko? Moja mama je vodila riječ. Rekla je: "Steph, reći ću ti ovo samo jednom. Poslije ovoga danas, ovaj košarkaški san... Bit će kakav će biti. Ali ovo ću ti reći. NITKO ne može napisati tvoju priču osim tebe. Nijedan skaut. Nijedan turnir. Nitko od ostalih klinaca koji možda neke stvari rade bolje. Nitko od tih ljudi, nitko ne može biti autor tvoje priče osim tebe. Samo ti. Zato dobro razmisli. Uzmi vremena. Onda idi i napiši što želiš napisati. Ali samo znaj, ovo je tvoja priča."
Čovječe, taj trenutak mi je ostao u pamćenju.
Ostao je sa mnom kroz godine odrastanja i kroz cijelu košarkašku karijeru. To je bio najbolji savjet koji sam ikada dobio. I svaki put kad sam ga trebao, svaki put kad su me zanemarili, podcijenili ili čak pokazali manjak poštovanja, sjetio sam se tih riječi i ustrajao sam.
Rekao sam si: "Nitko ne može napisati ovu priču osim mene. Ovo nije priča ostalih, nego je moja priča."
Čekajte, samo malo. Niste valjda mislili da je ovo jedna od onih priča gdje klinac dobije ohrabrenje roditelja i odjednom se sve promjeni na bolje, jel da? Jer...
STVARNO nije bilo tako.
Čovječe, i dalje sam bio toliko ispod radara da je to bilo nevjerojatno.
Sjećam se da je dio problema bila moja mršavost. Bio sam jako, jako mršav. Nisam mogao dobiti na kilaži da me ubiješ. Ja i moj rođak Will ušli bismo u GNC, mali šoping centar u našem kvartu. Gledali samo police tražeći neki magični lijek. Nikad nismo imali novca, tako da nismo ništa kupili. Mislim da smo samo pokušavali... Znate što, uopće ne znam što smo pokušavali. Udahnuti magiju GNC prašine? Ostali bismo tamo 20 minuta, buljeći u velike tegle misterioznog praška. Moram... imati... Wheybolic.
I onda, jednog dana, iz ničega, dogodilo se.
Nabildali smo se.
Ne, šalim se. Nikad se nismo nabildali. Narastao sam nekoliko centimetara i skauti su me takvog promatrali u srednjoj školi: nizak, mršav, šutira tu i tamo.
Možete pogoditi kako je završilo.
Sastanak pred cijelom školom
Sjećam se kada je sveučilište prvi put razmišljalo o meni. Virginia Tech se zanimala za mene.
Ili bih trebao reći: Virgina Tech je pokazala interes.
Nije se činilo toliko ludo da su me htjeli. Moj tata je pohađao to sveučilište, ja sam rekao da bih volio biti tamo i čak sam počeo postizati dobre rezultate u srednjoškolskoj košarci.
A kada je pomoćni trener Virginije ponudio da će navratiti do škole kako bi se SASTAO sa mnom?
Stvarno sam mislio da ću dobiti ponudu.
Predložio sam da se sastanemo "tijekom ručka". Kul potez, zar ne? Vrlo profesionalno. Samo... Imam 16 godina, idem u školu s još 360 djece. "Ručak" je zapravo značio "ručak u školskoj kuhinji." Pred svim učenicima. Možda ipak nije bilo tako kul.
Ali veliki dan je došao, napokon je bilo vrijeme ručka. Njihov pomoćni trener je ušao. Imao je odjevenu polo majicu i kapu na glavi sa znakom sveučilišta. Rukujemo se, sjednemo i budimo iskreni, osjećao sam se hrabro. CIJELA ŠKOLA kao da ne može prestati pričati o meni i mom sastanku. Svi imaju onaj pogled "Ne gledam što se događa". Osjećam se kao da sam na krovu svijeta.
I onda taj lik kaže: "Pa, ok, Stephen, hvala na sastanku. Bilo mi je zadovoljstvo. Pozvali bismo te na sveučilište kao walk-on" (Walk-on je naziv za osobu na američkim sveučilištima koja postane dio ekipe bez da ga je sveučilište regrutiralo i ponudilo mu školarinu. Najčešće takvi igrači na sveučilištima imaju minorne uloge).
Ispalo je da se Virgina Tech sastala sa mnom ne zbog usluge mom tati jer on ne bi on tražio tako nešto. Bilo je to više zbog pristojnosti. Walk-on mjesto za sina legende? Morao bih platiti svoj put.
Drugim riječima, nisu bili zainteresirani.
Volim Davidson svim svojim srcem
Sjećam se da je iskustvo na Davidsonu bilo takvo da me je prizemljilo.
Smiješno zvuči, ali sada je tamo zaista lijepo. Stvarno, ako čitate ovo, idite na Davidson. Nevjerojatno sveučilište sa sjajnim košarkaškim programom. Ali kada sam ja bio tamo, sjećam se koliko je glasna bila poruka koju smo dobili. Nismo igrali koledž košarku s najboljima. Bili smo samo STUDENTSKI sportaši. Dijelili smo teren na treninzima s odbojkaškom ekipom.
A ovo je popis opreme koju smo dobili: dva para tenisica godišnje, dvije ili tri majice i par štitnika za gležnjeve. To je bilo to. Jedna od najboljih uspomena do danas s tih treninga na Davidsonu bila je kada bi dolazila nova oprema. Bilo je to poput drugog Božića. A što se tiče onih štitnika za gležnjeve, čovječe. To je bila potpuno druga situacija. Na početku sezone bili su bijeli, a na kraju više nisu bili te boje.
Svejedno, to je bila ljubav. Pohađati Davidson, igrati i pobjeđivati na toj razini košarke učinilo me ovakvim kakav sam danas. Shvatio sam što znači nešto izgraditi. Nešto što ti nitko nikada ne može uzeti. Nešto što je samo tvoje.
Čega ću se najviše sjećati iz tog vremena? Vjerujem da svi misle da je pobjeda nad Wisconsinom na Sweet Sixteen dijelu NCAA turnira, ili utakmica protiv Kansasa tijekom Elite Eight dijela. Ali ništa od toga.
Najviše ću se sjećati onoga što se dogodilo između tih dviju utakmica.
Vraćao sam s večere, nakon treninga, večer prije utakmice s Kansasom. Šećem hodnikom i onda se dogodila najčudnija stvar. Skrenuo sam i naletio na pola ekipe. Dečki su sjedili na podu, u trenirkama i sa starim laptopima iz 2007. To je bila skupina likova koji su razbili Georgetown i Wisconsin. Sjede na podu i tipkaju.
Upitam ih: "Što to radite?".
Cijela ekipa je odgovorila u isto vrijeme: "ROKOVI".
Ozbiljno. To je istinita priča. 12 sati prije Elite Eighta, 12 sati prije najveće utakmice u našim životima ti dečki su pisali zadaće u hodniku. Ubijali su u tom Wordu čovječe. Volim Davidson svim svojim srcem.
Underrated
Sjećam se Douga Gottlieba koji je bio veliki analitičar NBA drafta u to vrijeme. Pričao je kako postoji šest razigravača u draftu s većim potencijalom od mene. SportsCenter je objavio tvit s komentarom, a mislim da je netko našao taj tvit nekoliko godina kasnije kada smo pobjeđivali u Golden Stateu.
Players' Trib, ako želite slučajno screenshotati taj tvit i zalijepiti ga ovdje, vjerojatno se ne bih ljutio.
Naravno, zezam se, i sada se samo smijem takvim stvarima. Ali tada? Čovječe... Teško je opisati koliko su me takvi komentari nervirali.
Sve analize skauta male su fokus na stvarima koje nisam mogao raditi. "Prenizak". "Loše završava na obruču." "Ekstremno limitiran." I dalje ih se sjećam. Ono što je još luđe, što danas, iako igram kako igram, iako puno posebnih tipova igrača ulazi u ligu i pokazuju što mogu, i dalje takvi takozvani eksperti analiziraju košarku na stari način. S fokusom što igrači ne mogu.
Umjesto da otkriju potencijal onoga što mogu.
Nedavno sam dobio ideju.
"The Underrated Tour" ("Turneja podcijenjenih). Radi se o sljedećem. Ima puno košarkaških kampova, zar ne? Brojni kampovi, u SAD-u, u cijelom svijetu. I to je super. U takvim kampovima je puno NBA likova stvorilo ime. I treba nastaviti s tim. Ali postoji druga stvar o kojoj sam razmišljao što se tiče tih kampova. Ako malo razmislite, vidjet ćete da ekskluzivna grupa djece sudjeluje na njima, cijelo vrijeme. Isti igrači koje su skauti ocijenili s četiri ili pet zvjezdica. Igrači koje svaki skaut već zna, idu od grada do grada, od kampa do kampa.
I onda sam razmišljao, bez ikakvog manjka poštovanja prema tim klincima, tim velikim talentima. Što je s ostalom djecom? Što s djecom koja, zbog nekog razloga, dobivaju ocjene od dvije ili tri zvjezdice? Ne kažem da takva djeca trebaju biti u svakom kampu. Ali stvari stoje tako da takvi klinci ne dobiju poziv ni u jedan kamp. Smatram da onda imamo problem. Mislim da tu djecu, djecu koja vole košarku, djecu koja bi trebala istraživati tu ljubav, stavljamo u situaciju da im namećemo ograničenja. Situaciju u kojoj ograničenja dolaze ispred toga da samostalno testiraju svoje granice.
To je ideja kampa "The Underrated Tour". Stvoriti košarkaški kamp, u partnerstvu s Rakutenom, za sve srednjoškolske košarkaše koji su ocijenjeni s tri ili manje zvjezdica. Kamp za djecu koja vole igrati i koja traže šansu da pokažu skautima da bi njihova slaba točka u igri zapravo mogla biti tajna snaga.
Kamp za sve koji neće dozvoliti ostatku svijeta da mu napiše njegovu priču.
Shvatio sam kako ljudi pretpostavljaju da kada dosegneš određenu razinu uspjeha, da osjećaj "podcijenjenosti" nestaje. I kada dosegneš jedan od ultimativnih ciljeva, taj osjećaj nestane zauvijek.
Moje iskustvo? U mojoj glavi nikada ne nestane.
U mojoj se nije ni smanjio.
Nije se smanjio 2010. kada sam pokušao natjerati pet franšiza da požale zbog svojih draft odluka. Ni 2011. kada sam pokušao pokazati da više vrijedim kao igrač, nego igrači za zamjenu. Ni 2012. kada sam imao velikih problema s gležnjevima i nakupio puno poraza. Ni 2013. kada sam pokušao opravdati produljenje ugovora, a puno ljudi nije smatralo da to zaslužujem. Ni 2014. kad sam naumio pokazati ekspertima da su u krivu kad su govorili da "Curryjeva košarka neće funkcionirati u doigravanju". Ni 2016. kada smo rušili rekord Bullsa od 72 pobjede u regularnoj sezoni. Ni 2017. pokušavajući shvatiti kako su WarRiorsi PRokoCkaLi 3-1 PRedNOst u FinalU. Ni 2018. pokušavajući savladati hrpetinu ozljeda i jako dobru ekipu Rocketsa i što god su nam još bacili na putu. Čak ni 2019., čovječe, čak ni ove godine, kada pokušavamo izaći iz groba u koji ljudi pokušavaju zakopati naš povijesni uspjeh.
Taj osjećaj nikada nije otišao.
Postao je sve veći i veći dio mene.
I mislim da je to jedna od najvećih stvari koje sam naučio u posljednjih 17 godina. Na početku taj osjećaj podcijenjenosti počinje kao osjećaj koji svijet gura na tebe. Ali što ako naučiš vladati njime?
Može postati osjećaj koji guraš na svijet.
I što više razmišljam o tome, shvatio sam da zbog toga pišem ovo. Zato pokrećem "The Underrated Tour". Jer već imam jedan svoj kamp, i odličan je. Ali znate tko ne bi dobio pozivnicu na takav kamp?
Ja.
I kažem vam, zaista vidim nešto u tom liku.
Nemojte ga zanemariti.
Mali je ubojica.