ALLEN IVERSON jedna je od legendi NBA lige. "The Answer", kako mu je bio nadimak, za portal The Player's Tribune napisao je intimnu priču i otkrio zašto se oblačio kao gangster iz kvarta zbog čega su ga uvijek kritizirali. Opisao je svoj najluđi susret s Michaelom Jordanom i odgovorio tko je za njega veći, Mike ili LeBron.
Iverson je najveći dio karijere proveo u Philadelphia 76ersima (1996. - 2006., 2009. - 2010.), 2001. godine proglašen je MVP-jem lige i bio je jedan od najboljih igrača svoje generacije. Karijeru je završio 2011. godine u turskom Bešiktašu, a 2016. uvršten je u Hall Of Fame.
Njegov tekst prenosimo gotovo u cijelosti:
"Larry Hughes voli pričati ovu priču.
Početak je sezone, a Larry je rookie, klinac. Završili smo s treningom i svi dečki su na parkiralištu kraj dvorane. Tipičan dan. Zafrkancija, pričanje o svačemu… I dok tako pričamo, prilazimo mojem Bentleyju.
Meni Bentley ne znači previše. To je samo auto, ali ne svim ljudima. Ako ste Allen Iverson, to je Bentley. Ako niste, to je BENTLEY. Za Larryja je to bio BENTLEY. I imao je onaj zapanjeni pogled.
Tako Larry stoji na parkiralištu i ima onaj zaprepašteni pogled. Gleda auto… Gleda mene… I kaže: 'Yo, A.I., daj meni nabavi jedan!'
Nisam oklijevao ni sekunde.
'Stari, uzmi moj.'
Nikad u životu nisam vidio nekog toliko zahvalnog. Ali, sad ide zabavni dio. Larry je vjerojatno mislio da je to moj jedini Bentley. Ha, ha. Ne baš. Imao sam ih, ‘ajmo reći, nekoliko. Ja sam dobar tip, ali nisam toliko dobar da bih ti dao svoj jedini Bentley.
I tako, Larry uzima ključeve, baca torbu na stražnje sjedalo i odjuri s parkinga. Nikad u životu nije vozio takav automobil i vjerojatno je pomislio:
'E, danas ću dužim putem kući da me svi vide u njemu.'
Uglavnom, sljedećeg jutra na treningu sam ugledao Larryja i pitam ga kako mu je bilo. Pogledao me kao da je vidio duha i rekao mi:
'Ti baš nisi normalan.'
'O čemu ti', upitao sam ga.
'U redu, jasno mi je. Ovo je neka inicijacija za rookieje, je’l da?', odgovara i izgleda kao da nije oka sklopio.
'Kakva inicijacija, Larry, što pričaš ti?', upitao sam ga.
'OSTAVIO SI MI PRAZAN REZERVOAR!'
Do dana današnjeg Larry misli da sam mu dao auto znajući da je rezervoar prazan i da sam znao kako on neće znati protumačiti Bentleyjev indikator za gorivo. Ispostavilo se da se Larry vozikao okolo, naokolo te da je ostao bez goriva daleko u zapadnom dijelu grada koji nije baš najugodniji. Tako je satima sam sjedio u tom Bentleyju usred periferije i čekao cijelu noć dok mu netko nije pomogao.
Ja i Larry smo danas kao obitelj, ali on i dalje priča tu priču svakome. Postala je urbana legenda. Za polovicu ljudi koji je čuju ja sam okrutni gad koji mu je smjestio, a za drugu polovicu sam svetac koji je rookieju dao svoj Bentley.
Ne znam zašto, ali često razmišljam o toj priči u zadnje vrijeme. Ne baš o njoj, više o onome što ona predstavlja. Shvatio sam da cijeli svoj život ja nisam bio samo neka osoba. Nikad nisam bio ono što ja zapravo jesam. Neki me vole, neki me mrze. No svi oni imaju svoj način tumačenja onoga što ja jesam, a to često uopće nije točno. Kao da sam više od samog života, neka ikona ili košarkaški mit.
No, u cijelom svojem životu nikad nisam mogao biti - običan. Običan tip, ljudsko biće. Jesam li dobar? Ma, jesam, barem tako mislim. Jesam li griješio? Čovječe, tko nije. Naravno da jesam. Tu negdje, između pogrešaka i onog najboljeg u meni, tu negdje sam pravi ja. Tu je A.I.
I mislim da nikad niste imali priliku upoznati tog tipa.
Upravo to sam želio postići kad sam dobio priliku napisati ovaj tekst. Nisam želio pisati o trenerima, treninzima i utakmicama. Pun mi je kufer tih priča. Iskreno? Želio sam ovo napisati kao jedna obična osoba. Nešto kao 'Evo nekoliko stvari o Iversonu koje želim da znate'. Piše: Allen Iverson. Pa, krenimo redom.
Obožavam crtati. Jako puno ljudi to ne zna.
Znate, ja sam iz doba u kojem su tipovi strašno puno pričali na parketu i željeli su te ubiti trash-talkom. Gary, Reggie, KG, Kobe… Cijela ta generacija. Oni su na taj način pokušavali doći u prednost. To mi je uvijek bilo smiješno jer ja nisam bio neki brbljavi tip na terenu, a uvijek bih našao način da budem u prednosti. Ja bih crtao. Da, crtao bih.
Kažeš mi nešto ružno? Isprovociraš me? A ja uzmem papir i olovku i pokopam te. Nacrtao bih te kao karikaturu, sa svim tvojim najružnijim karakteristikama. Bilo je baš brutalno. Vjerujte mi, nitko nije želio i ne želi biti na krivoj strani moje olovke.
Sve oko nas su stereotipi
Jako, jako puno vremena provodim gledajući filmove, totalni sam filmski fanatik. Kad gledam neki film puno pažnje obraćam na detalje. Jedan od najdražih filmova mi je “Vrućina” s Al Pacinom, Robertom de Nirom, Valom Kilmerom i ostalima. Pljačkaju sve živo, De Niro je šef. Zajebana ekipa.
Zadnji put kad sam ga gledao sam shvatio da su baš uglađena ekipa zato jer nose odijela. Ti uredni bijelci hodaju uokolo u odijelima i nitko ne njih ne posumnja zbog svih tih silnih stereotipa tko bi što trebao nositi. Razumijete? I redatelj je tu želio istaknuti poantu. Nije važno čime se baviš, nego je važno što ljudi misle čime se baviš. Sve oko nas su stereotipi. Čovječe, koliko puta su me etiketirali zbog mojeg načina odijevanja…
“Vidi ga, lopov. Ima frizuru kao gangster, ne oblači se kao profesionalni sportaš.”
Čuo sam na stotine takvih komentara. Znaju li oni uopće što to znači? Nakit je nakit, kosa je samo kosa, odjeća je odjeća. Je li netko ikada počinio zločin s kosom!? U redu, mlad sam i crnac sam i oblačim se kako se oblačim. Ali, pitajte se, čime se bavim? Izađem iz auta, odšetam do svojeg ureda i radim.
To je ludo do mjere koju uopće ne možete shvatiti. Idem po ulici, ne znam, 2001. godine i na vrhuncu sam. Tada sam valjda bio jedan od deset najpopularnijih ljudi u Americi. I bude tu zahtjeva za autograme, ljudi me žele dotaknuti i to. Stopostotna ljubav, uživao sam u tome. No, vjerovali ili ne, bilo je onih koji bi me odmjerili od glave do pete i prešli na drugu stranu ulice. Kunem vam se, neki ljudi se bolje osjećaju pokraj bijelca kriminalca nego pokraj crnca koji je poznata osoba. I sad vi recite da je to normalno!?
Reći ću vam zašto sam se oblačio kako sam se oblačio
Vrlo jednostavno. Ako dolaziš iz određenih sredina i ako si odrastao na taj jedan način, onda će jedan od najvećih utjecaja na tebe biti način oblačenja starijih dečkiju u kvartu. Morate shvatiti da u mojem kvartu nije bilo baš previše odvjetnika koji su hodali u odijelima. Nitko nije govorio: 'E, kad zaradim neku lovu, kupit ću si Armanijevo odijelo.'
Zašto bi to netko učinio? Sigurno ne zbog posla, jer tamo odakle ja dolazim nije bilo takvih poslova. Došao sam u poziciju da mogu kupiti što poželim, ali sigurno nisam želio nositi odijela. Da ste mi u tim godinama dali odijelo, nosio bih ga eventualno na nedjeljnu misu. Ozbiljno. Nama su odijela bila crkvena odjeća.
Kad sam došao u NBA, nisam se želio promijeniti preko noći. Zašto i bih? Bio je to stari Allen, dečko iz Newport Newsa. I, kao što sam rekao, dok sam odrastao JEDINO što sam želio raditi je nositi odjeću kao stariji dečki iz kvarta. Pod time mislim prave čizme, prave hlače, prave majice, skupe. Kad sam počeo zarađivati, mogao sam si to priuštiti. E, to je bio status.
Svi su mi govorili da se počnem drukčije oblačiti, da pokrijem tetovaže, ošišam se i slična sranja. To mi je bilo kao da mi govore da budem netko drugi ili da budem tko god poželim, ali ne Allen Iverson.
Da vam kažem nešto o Jordanu i LeBronu…
Moram jer sve češće slušam priče da je LeBron veći od Mikea.
Slušajte. Kao prvo, ja volim LeBrona i neizmjerno ga poštujem. On je najbolji igrač svoje generacije, jedan od najboljih svih vremena, divan muž i otac, sjajan primjer mladima i još puno toga. Pa pogledajte samo što radi u onoj školi u svojem Akronu. Prekrasno.
Ali, ljudi. Mi ovdje pričamo i o MIKEU. O Michaelu Jordanu, OK? Pričamo o crnom Isusu.
I to je sve što vam mogu reći na tu temu. Mike je G.O.A.T, Mike će uvijek biti G.O.A.T. i točka. I, molim vas, nemojte me vrijeđati s nekakvim statistikama jer mi nećete promijeniti mišljenje.
Evo jedna priča o Mikeu. Nije neko čudo, ali ni ne mora biti. Godina je 2003. i na njegovoj smo zadnjoj All-Star utakmici. Znate da sam ja cijeli život nosio Reebok, ali ima nekih posebnih prilika, a ovo je bila takva. Htio sam mu na taj način odati počast. Našao sam neku njegovu Nikeovu majicu, izrezao Nikeov znak i došao u dvoranu. Tražio sam Mikea.
Ušao sam u jednu svlačionicu - nema ga. Ušao u drugu - nema ga. Treća - nema ga. Napokon, došao sam do trenerske sobe. Otvaram vrata… Nema nikoga. Samo Mike. I to u pozi kakvu si uopće ne možete zamisliti.
Mike sjedi u svojem dresu zavaljen u onoj uredskoj stolici kao da ga apsolutno zaboli za sve drugo na svijetu. Držao je noge na stolu i - pušio cigaru. Pogledao me na trenutak, odmjerio što nosim na sebi, nasmijao se i kimnuo glavom. I povukao dim.
TI SE ZAJEBAVAŠ!? Ja za sebe mislim da sam cool, dobar sam lik. No, Mike je jedina osoba na svijetu, NA SVIJETU, koja može tako lako biti toliko cool i to kao da iznad glave ima aureolu cool-osti.
Nikad neću zaboraviti tu scenu. Sjećam se svih najmanjih detalja. Alo, ljudi, sjedi u dresu i puši cigaru prije All-Star utakmice. U trenerskoj sobi. Da ponovimo, sjediš u trenerskoj sobi u dresu i pušiš jebenu cigaru prije svoje zadnje All-Star utakmice!? Čovječe, pa ti si kralj svijeta. Svije-ta.
Molim vas, budite pristojni u ovom slučaju i nemojte me pitati je li zaista bilo tako. Nemojte to raditi kad je u pitanju crni Isus. I nemojte to pitati kad se govori o tome je li Mike G.O.A.T.
Što mislite o ovim današnjim super momčadima? Ili ih mogu nazvati kukavičkim momčadima?
Ha! Samo se šalim. Šalim se ljudi, u redu? Ne želim zvučati kao neki olinjali stari veteran koji ne želi da se njegov sport razvija. Danas jednostavno ima puno načina kako složiti momčad.
Ali, osobno, ja sam više volio onu staru školu u kojoj sam ja rock zvijezda, neki mali general, a svi ostali salutiraju i moji su vojnici. Sviđalo mi se kako sam gradio odnos s tim dečkima. A moji dečki su IGRALI. Danas se lako zaboravlja da smo mi 2001. godine dobili 56 utakmica. Rasturali smo u oba smjera. Danas svi koriste statistike, neke sustave tradeova i učine momčad boljom. Ma, ne sviđa mi se to.
Meni su jednom trejdali mog čovjeka Vernona Maxwella. Ljudi su stvarno mrtvi-hladni trejdali Vernona. Vjerujte mi, niste željeli biti blizu mene u trenutku kad sam saznao da ga više nema. I danas mrzim taj trade. Zašto su mi to napravili? Jer je neki algoritam tako izračunao? Čovječe, zaboravite te fore. Nisu mogli izračunati koliko je on značio za momčad i koliko puta nas je izvukao. Ozbiljno, to je jedna od najvećih lekcija koje sam naučio: Ne možeš sve izmjeriti nekakvim brojkama. To vrijedi za košarku, za život, za sve.
Moja najbolja petorka (bez mene): Steph Curry, Jordan, Kobe, LeBron, Shaq.
Da se vratim malo na LeBrona…
Pod “LeBronom” mislim na cijelu današnju generaciju. Stalno me ispituju što mislim o tome što se dečki danas bave modom, uređuju se i odbacuju moj stil odijevanja.
Ljudi nisu normalni ako misle da oni na taj način nešto odbacuju. Ma ne. Samo se malo vratite u prošlost i shvatit ćete o čemu govorim. Ljudi stvarno misle da sam ja predstavljao široke hlače, tetovaže, pletenice… Dajte, molim vas. Ja sam predstavljao samog sebe i to je to.
Za mene je 'budi svoj' značilo da se tako oblačim, vro jednostavno. S druge strane, svi pripadnici LeBronove generacije se isto oblače! Pitajte ih! Tko je utjecao na njihov stil? Ja.
No, to je najmanje važno. Meni je najvažnije da sam promijenio način na koji se percipiraju uspješni, bogati, mladi crni sportaši. Jesam li se pokušao prilagoditi? Ma kakvi! Volio sam hip hop i svima sam to davao do znanja. Pokazivao sam svima moje tetovaže, ali sam istovremeno mogao biti vani do jutra i drugi dan zabiti 50 koševa uz deset asistencija. Nisam bio neki robot koji je razmišljao samo o košarci. Bio sam stvarna osoba iz stvarnog svijeta. I kad sam izlazio iz kuće tako sam se oblačio.
Želio sam biti kao otvorena knjiga i nikad u životu nisam lagao. Čitajte me ili me nemojte čitati, ali nemojte samo pogledati korice i onda suditi. To je sve što ću reći na tu temu. Mladi igrači u NBA-u danas nisu uspješni UNATOČ tome što se ponašaju onako kakvi jesu. Uspješni su upravo zato jer JESU onakvi kakvi jesu.
A sad mi recite čije je to naslijeđe…
Za kraj, da se vratim na priču o Larryju Hughesu
Dugujem vam još tu istinu, ako ni zbog čega onda zbog činjenice da ste došli do ovog dijela teksta i na tome sam vam zahvalan. No, stvar je u tome što sam vam već rekao istinu. Jesam bio neki dobročinitelj što sam mu dao taj auto, neki tip koji će zbog toga gostovati kod Oprah? Molim vas… Bio sam najobičniji frajer, to je najdosadnija istina.
Znate što je najsmješnije u toj priči? Ja nikad, od kad vozim, nisam vodio računa o gorivu u automobilu. Valjda sam u jednom trenutku i pomislio da mu ni ne treba gorivo, ha, ha. Ne mogu ni izbrojati koliko puta mi se dogodilo da idem prema kući i čujem onaj zvuk “bip, bip, bip” i shvatim da imam otprilike još 15 minuta dok mi auto ne stane.
Kao prvo, nikad, nikad, nikad u toj situaciji nisam stao na benzinsku i uvijek sam nekako došao kući. To sam vam ja.
Eto, to je to. Nadam se da ste dobili dojam kakav sam zapravo lik. Svi se mi s godinama nekako mijenjamo i rastemo. Tražimo neki put kroz život. To sam valjda i ja, pravi Allen. Imam 43 godine, u mirovini sam, ali još se držim.
Bip, bip, bip? Ma kakvi.
Ima tu još goriva.
Allen Iverson"