HRVATSKA je odigrala 1:1 protiv Walesa u prvoj utakmici kvalifikacija za Euro, a izbornik Zlatko Dalić je na teren poslao ekipu koja je po svim linijama bila logična. Obrambena linija odgovarala je već prokušanim receptima koje smo mogli očekivati nakon Lovrenovog umirovljenja. Vezna linija i krila također su bili u ustaljenoj strukturi, a u napadu se nalazio jedini ranije isprobani napadač koji je u formi.
Rutinski obrasci i nova rješenja
Struktura igre momčadi bila je u jednakoj mjeri ustaljena i prilagođena pojedincima na terenu. To se najbolje moglo vidjeti u različitom pristupu u igri na poziciji krila, Perišića s jedne i Kramarića s druge strane. Asimetričnost je nudila popriličan broj opcija.
Hrvatski napad s lijeve strane se gradio preko jasne osovine Gvardiol - Sosa - Perišić uz pomoć Kovačića ili Brozovića. U toj strukturi krilni igrač najčešće je tražio prostor duboko. Na desnom boku Kramarić se izvlačio prema veznoj liniji. Svojim kretanjima oslobađao je prostor iza leđa u koji bi ulazili Juranović bočno i Modrić centralno.
Bilo je lijepo vidjeti kako Josip Šutalo aktivno sudjeluje u izgradnji napada u desnim zonama terena. Jedini pojedinac kojem ova struktura nikako nije odgovarala u konstruktivnoj igri bio je Marko Livaja. Temeljni razlog za to je što se zapravo nije tražio prolaz kroz centralne zone terena. Bez tog elementa njegov doprinos u izgradnji napada nije ni moguće očekivati.
Najčešći pokušaji ulaska prema golu protivnika odvijali su se kroz prilično solidne centaršuteve ili kombiniranjem na samim kutovima kaznenog prostora. Sosa, Perišić i Kovačić na lijevoj te Modrić i Juranović na desnoj strani imali su pomoć "plutajućeg" Kramarića za ulazak u dobre situacije.
Tome svakako treba dodati i niz jako dobrih centaršuteva s obje strane koji su pred golom pronalazili svoje mete. Nedostajala je realizacija u ključnim trenucima da se utakmica odvede ka mirnijoj završnici.
Rutina kroz tempo umjesto bezvoljnosti
Sa svim tim elementima u vidu, Wales je bio prilično sretan što je u prvih sat vremena utakmice gubio s jednim pogotkom razlike. Nije igra Hrvatske do tog trenutka bila rapsodija, ali bila je itekako dovoljna da se ovog protivnika dovede u bezizlaznu poziciju.
Do toga nije došlo na vrijeme i u posljednjih 20 minuta dvoboja se činilo kako igrači samo čekaju kraj. Wales je nekako stidljivo krenuo prema naprijed i zapravo su jedine njegove stalne prijetnja bila duga ubacivanja rukom. Umjesto da prostor koji se počeo otvarati iskoristi, Dalić se odlučio za populizam i uvođenje bivših igrača Hajduka kako bi zaigrali na Poljudu.
Livajina izmjena bila je prisilna, ali izlasci Kovačića i Kramarića umjesto kojih su ušli Vlašić i Pašalić igrački nikako nisu doprinijeli momčadi. Ne zato što njih dvojica nisu dovoljno dobri igrači, već zato što u kontekstu ove utakmice njihove vještine donose malo.
To je temeljna greška Zlatka Dalića u usmjeravanju igre u završnici. Utakmicu je trebalo ubiti tempom koji Velšani ne bi mogli izdržati, a hrvatski strateg odlučio ju je u potpunosti umrtviti. Protiv protivnika koji ionako nije u stanju za visok intenzitet, to se pokazalo totalnim promašajem.
Bila je ovo prilika da se momčad s dosta novih igrača u kadru krene navikavati na rutinu lomljenja protivnika. Hrvatska je jednostavno nije iskoristila. I onda su u prvi plan isplivali hrvatski demoni.
Lekcije koje se ne nauče postaju demoni prošlosti
Branjenje prekida koje graniči s komičnim temeljni je element igre koji Hrvatska nije uspjela ispraviti kroz čitav Dalićev mandat. Bilo je perioda i utakmica u kojima to nije dolazilo do izražaja u velikoj mjeri, ali sinoć se pokazalo kao detalj koji je presudio.
Velik broj dugih ubačaja rukom s gotovo iste pozicije omogućio je gostima da „pročitaju“ hrvatsku obrambenu zonu i ubace skakača između dva obrambena igrača. Prijenos na drugu stativu i kašnjenje u rotaciji doveli su do izjednačenja i gubljenja dva boda.
Kad se svedu računi, ova utakmica bi trebala biti samo lekcija i malena propuštena prilika. Nije vrijeme za uzbunu ni za paniku, ali svakako je za korekcije. One bi trebale doći već idući tjedan u utakmici protiv Turske.
Kao što sebičnost Andreja Kramarića ili promašaj Matea Kovačića nisu odlučili ovaj dvoboj, ni on neće biti ključan na putu prema Euru. Ono za čime, osim za tri boda, Hrvatska treba žaliti je prilika da se gradi na bazi kvalitetne igre, a tu će Dalić imati još dosta posla. Više sa samim sobom nego sa svojim igračima.