Degradirao je žene, divio se Hitleru, mrzio je komuniste, ali obožavao Jugoslaviju

U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Bobby Fischer bio je jedan od najbriljantnijih šahovskih umova, ali i jedna od najkontroverznijih sportskih ličnosti svih vremena. Šahovska genijalnost obilježila ga je jednako koliko i mržnja prema gotovo svemu, a posebno Židovima te naposljetku i njegovoj domovini.

"DOSTA mi je ovih ruskih svinja", poručio je usred Moskve u jeku Hladnog rata 15-godišnjak iz SAD-a kojemu je najveća želja dotad bila upravo posjetiti glavni grad Sovjetskog Saveza. Možete samo zamisliti kakva je bila reakcija SSSR-a na negodovanje ovog dječaka, kojeg su, unatoč svemu, smatrali uvaženim gostom u svojoj zemlji.

Taj 15-godišnjak bio je Robert James Fischer. Ili jednostavnije - Bobby Fischer. Sovjetska mašinerija vidjela je da pred njom stoji drzak mladić koji ne respektira nikoga i koji sebe smatra najboljim. No vidjela je i da to ne radi bez pokrića te da je pred njom isto tako genijalan um koji će zaista postati jedan od najboljih šahista ne samo svog nego i svih vremena.

U tom trenutku Fischer kao da se zakleo da će sam uništiti dominaciju tada nepobjedivih sovjetskih šahista. Njegova se borba protiv tog precizno uglađenog stroja savršeno uklopila u hladnoratovski kontekst druge polovice 20. stoljeća, no Fischer je istovremeno vodio puno veće borbe.

Fischer se nije samo borio protiv ljudi s druge strane šahovske ploče. Fischer se borio i protiv onih koji su mu bili najbliži. Borio se zapravo protiv cijelog svijeta, ali najveću borbu vodio je sam sa sobom. I svaka od njih ostavila je traga na njemu, zbog čega ga se danas ne gleda samo kao jednog od najvećih šahovskih umova svih vremena, nego kao i jednu od najkontroverznijih ličnosti u povijesti sporta.

Njegovi neprikosnoveni šahovski uspjesi bili su isprepleteni sa žestokim antisemitizmom, divljenjem Adolfu Hitleru, glasnom mizoginijom te kasnije vrlo izraženom mržnjom prema svojoj domovini, zbog čega je gotovo dva desetljeća živio kao bjegunac od zakona.

Odrastao je uz majku i sestru. Otac mu je bio čovjek iz Rijeke?

Bobby Fischer rođen je 9. ožujka 1943. godine u Chicagu. Majka mu je bila Regina Wender Fischer, državljanka SAD-a rođena u Švicarskoj čiji su roditelji bili Židovi iz Poljske. Oca nikada nije upoznao.

Regina se sa svojim prvim suprugom, njemačkim znanstvenikom Hans-Gerhardtom Fischerom, povezala 1930-ih godina u Moskvi, gdje je studirala medicinu. S Hansom je Regina imala kći Joan, no bračni par Fischer ubrzo se razišao. Regina je malu Joan sa sobom odvela iz Moskve zbog jačanja antisemitističkih politika pod Staljinom. Kratko su se zadržale u Parizu, a kada je izbio Drugi svjetski rat, preselile su se u SAD.

Ondje se četiri godine kasnije rodio Bobby. Regina i Hans tada još nisu bili službeno razvedeni pa je i Bobbyju nadjenuto prezime Fischer. Ipak, Bobby s Hansom, osim prezimena, vrlo vjerojatno nije imao nikakve veze.

Ne samo da ga nije upoznao, nego je izgledno da mu Hans uopće nije bio otac. Ta je teorija svjetlo dana ugledala tek početkom 21. stoljeća, no ima snažna uporišta. Prema njoj je Bobbyjev otac zapravo bio Paul Nemenyi, mađarski Židov rođen u Rijeci.

O tome svjedoče i zapisi FBI-ja, koji je 1950-ih istraživao Reginu zbog njenih komunističkih stavova, kao i zbog činjenice da je boravila u Moskvi. U njima stoji da Hans-Gerhardt Fischer, iako je u braku s Reginom službeno bio do 1945., tijekom Drugog svjetskog rata uopće nije boravio u SAD-u pa samim tim nije ni mogao biti Bobbyjev otac. Uz to je Nemenyi, ugledni matematičar i fizičar, do svoje smrti 1952. svakog mjeseca slao novac Regini i financirao Bobbyjevo školovanje.

Nije imao oca… ali u svojoj glavi - ni majku

Obitelj Fischer tada je zapravo živjela u beskućništvu jer se Regina učestalo selila u potrazi za poslom i neprestanom željom da izgradi karijeru. Bobby tako nije imao ni oca ni dom, a barem u njegovoj glavi - ni majku.

Regina nije bila osobito brižna prema svojoj djeci. Politički aktivizam i karijera bili su joj na prvom mjestu, a sve to je ostavilo traga na Bobbyju. Bol uzrokovana nedostatkom majčinske ljubavi pretvorila se u prijezir. Fischer se počeo protiviti svemu što je njegova majka bila. A bila je, između ostaloga, komunistkinja i Židovka.

U takvim okolnostima, Fischer je kao šestogodišnjak počeo igrati šah sa svojom pet godina starijom sestrom Joan. Joan je brzo izgubila zanimanje za šah, ali Bobby se nepovratno zaljubio. Igrao je sam protiv sebe i vrlo studiozno proučavao knjige sa starim partijama.

Nedugo nakon što je napunio sedam godina, imao je sreću da se obitelj preselila u New York, gdje je mogao igrati na javnim događanjima pa je njegov talent brzo primijećen. Počeo je raditi s vrlo cijenjenim i kvalitetnim mentorima, a njegove šahovske vještine razvijale su se strelovitom brzinom.

Kao klinac je srušio sve rekorde i htio igrati sa svjetskim prvakom

Fischer je tako s 13 godina postao juniorski prvak SAD-a (u konkurenciji do 21 godine), što je rekord koji i danas stoji. Nepune dvije godine poslije (1958.), dva mjeseca prije 15. rođendana, osvojio je titulu prvaka i u seniorskoj konkurenciji. I taj je rekord i dalje nedodirljiv.

Iste je godine postao tek 57. igrač u povijesti šaha koji je dobio titulu velemajstora, a među njima je s 15 godina, šest mjeseci i jednim danom bio daleko najmlađi. Rekord najmlađeg velemajstora u povijesti držao je 33 godine, kada ga je oborila najbolja šahistica svih vremena Judit Polgar u dobi od 15 godina, četiri mjeseca i 28 dana.

Premda je Fischer svojoj majci zamjerao mnoge stvari, vjerojatno i s pravom, ne može se poreći da mu je ona pomogla u ranoj karijeri. Tako mu je nedugo nakon što je postao američki prvak svim silama pokušavala organizirati put u Sovjetski Savez s početka teksta. Pisala je i Nikiti Hruščovu, a naposljetku je cilj ispunila uz pomoć televizijskog game-showa. Bobbyju je pratnja na putu u SSSR bila njegova sestra Joan.

Fischer se ondje nije dugo zadržao. Radio je sa šahistima iz središnjeg moskovskog šahovskog kluba, no uparivali su ga s igračima za koje se pokazalo da nisu ni blizu njegove razine. Samouvjereni i već pomalo ljutiti Fischer stoga je zatražio da mu se organizira meč s tadašnjim svjetskim prvakom Mihailom Botvinikom, što su Sovjeti odbili.

Naposljetku su mu dopustili da igra protiv Tigrana Petrosjana, jednog od najjačih sovjetskih šahista tog vremena i kasnijeg svjetskog prvaka. Fischer je protiv Petrosjana igrao brzopotezni šah te je izgubio u većini partija. Iako mu je omogućeno da igra s iznimno jakim igračem, Fischer je i dalje bio bijesan jer je saznao da neće odigrati nijedan službeni meč pa je Ruse nazvao "svinjama" i odlučio napustiti zemlju.

Ruku mu je pružila Jugoslavija. On ju je doživotno zavolio

Iduća Fischerova stanica bila je Jugoslavija. Osvajanjem američkog prvenstva, stekao je pravo nastupa na Interzonal turniru u Portorožu. Turnir se održavao u kolovozu i rujnu 1958., no Bobby i njegova sestra stigli su i ranije. Pozvao ih je Jugoslavenski šahovski savez nakon što im je epizoda u SSSR-u završila ranije od očekivanog. Zanimljivo je da je Fischer uoči natjecanja u Portorožu posjetio i Rijeku. Nagađa se da je to napravio zato što je već tada znao tko mu je zapravo bio otac i htio je vidjeti njegov rodni grad.

Na Interzonalu su nastupali gotovo svi najbolji šahisti tog vremena. Mjesto među najboljih šest na Interzonalu vodilo je na Turnir kandidata, čiji pobjednik ujedno postaje i izazivač za svjetsku titulu. Fischer je u Portorožu bio autsajder te se nije očekivalo da se 15-godišnjak bez iskustva na međunarodnoj razini može nositi s najboljim igračima svijeta.

On je pak bio prepun samopouzdanja, a jugoslavenskom sportskom novinaru Miroslavu Radojčiću je rekao: "S velemajstorima mogu remizirati, a na ovom turniru ima barem pola tuceta pacera i njih namjeravam pobijediti."

Tako je i bilo. Fischer je senzacionalno završio na diobi petog mjesta s Islanđaninom Fridrikom Olaffsonom. Ispred njega bila su dva kasnija svjetska prvaka, Mihail Talj i Petrosjan, najuspješniji jugoslavenski šahist svih vremena Svetozar Gligorić te vrlo jaki Mađar Pal Benko.

Rezultat iz Portoroža omogućio je Fischeru da iduće godine nastupi na Turniru kandidata, koji se također održavao u Jugoslaviji, i to na tri lokacije - u Bledu, Zagrebu i Beogradu. Ondje je završio šesti od osam šahista. Presudila su mu četiri poraza od Talja, koji je pobijedio na tom Turniru kandidata, a nakon toga srušio i Botvinika sa svjetskog trona.

Fischer je obožavao - Vinkovce. Sve zbog prijateljstva koje se izrodilo u Portorožu

Interzonal u Portorožu bila je prva od mnogobrojnih Fischerovih poveznica s Jugoslavijom, ali i s Hrvatskom. Iako je dobar dio svog života vodio borbu s komunističkim sustavom i Sovjetskim Savezom, Jugoslaviju je zavolio. Ona mu je pružila ruku kada mu je bilo teško i u njoj je upoznao njemu neke vrlo drage ljude.

Jednog od tih ljudi upoznao je upravo u Portorožu. Bio je to tada 27-godišnji Vinkovčanin Anđelko Bilušić, koji mu je postao veliki prijatelj. Zahvaljujući Bilušiću, Fischer je dvaput boravio u Vinkovcima. Prvi put je došao 1968., kada je nastupio na jakom turniru, dok je dvije godine poslije ondje proveo gotovo dva mjeseca - odmarajući se.

"Odmah mu se svidjelo jer nije volio svu tu medijsku buku koja se oko njega stvarala. U Vinkovcima mu je bilo dobro i, najvažnije, mirno, a već drugi dan nakon što je izazvao pomutnju na korzu i u mjesnoj kavani, nitko više nije obraćao pozornost na njega, osim kakvog prijateljskog dobacivanja 'Ej, Bobby!' To mu se sviđalo. Želio je biti neprimjetan", prepričao je Bilušić u jednom intervjuu za Jutarnji list i dodao da se Fischeru toliko svidjelo u Vinkovcima da je htio otkazati nastup na jakom turniru u Buenos Airesu, ali ga je Bilušić na zamolbu Argentinaca razuvjerio.

Kaže i da je Fischer obožavao fiš paprikaš, kulen i janjetinu te da bi rado popio i koju rakiju ili čašu crnog vina. Bilušić ga je vodio na trčanje i plivanje na Bosut, a čak je znao zaigrati i mali nogomet.

U Vinkovcima je stoga oformljena momčad Bobby and Old Boys, koja se natjecala u veteranskoj konkurenciji i za koju su igrali bivši prvoligaški nogometaši i reprezentativci. Fischer je bio pomalo nespretan i nezgrapan, ali je znao zabiti koji gol i bio bi sretan kao malo dijete, tvrdi Bilušić, koji je Fischera vodio i u lokalne kavane.

"Znali smo tako sjediti u kavani u ženskom društvu. Sviđale su mu se naše snaše, ali katkad bi usred razgovora zastao, izvadio mali šah koji je uvijek nosio u unutarnjem džepu sakoa i brzo bi postavio neku poziciju jer ju je odmah morao iskušati. Uvijek mu je dio mozga bio zauzet šahom, u svako doba i svagdje. Sjećam se da bih ga onda trknuo nogom da pusti šah i opusti se u ženskom društvu", govorio je Bilušić.

Sa 16 godina je i konačno ostao sam. Sam sa šahom

Žensko društvo i svijet odraslih Fischer je upoznao 1959. kao 16-godišnjak, kada je već nedvojbeno postao jedan od najboljih šahista svijeta. Tada se i ispisao iz srednje škole tvrdeći kako se "u školi ne nauči ništa". Iste godine morao se početi brinuti sam o sebi jer ga je majka ostavila u stanu u New Yorku i odselila se kako bi se posvetila svom poslu u medicini.

Usamljeni Fischer u početku se nije dobro snalazio u ulozi odraslog čovjeka. Na jednom turniru u Buenos Airesu 1960. debelo je podbacio, a američki šahist Larry Evans tvrdio je da je to zato što je Fischer tijekom tog turnira izgubio nevinost s djevojkom s kojom ga je on upoznao. Pal Benko je njegov slab rezultat objasnio na isti način: "Upleo se u žene i seks. Nakon toga je rekao da više nikad neće miješati žene i šah te je to obećanje i održao."

Fischer se 1961. vratio u Jugoslaviju te je nastupio na jakom turniru u Bledu, gdje je završio na drugom mjestu. Ispred njega je bio samo Talj, ali Fischer je od njega prvi put ikad u međusobnim dvobojima bio bolji.

Jedva punoljetni Fischer postao je antisemit. Hitlerove ideje bile su mu primamljive

Svi slojevi Fischerove vrlo kontroverzne i zamršene ličnosti već tada su počeli izlaziti na vidjelo iako je bio jedva punoljetan. Ljudi koji su mu bili bliski tvrde kako je već nekad oko te 1961. godine, prije turnira u Bledu, razvio jake antisemitističke stavove unatoč svom židovskom porijeklu.

"Idolizirao je Hitlera i o njemu je čitao sve čega se uspio domoći. Također je zagovarao vrstu antisemitizma koje se mogao domisliti samo um koji je kompletno odsječen od stvarnosti", zapisao je nizozemski velemajstor i pisac Jan Hein Donner, koji ga je nakon toga odveo u ratni muzej. 

"To je na njega ostavilo jaku impresiju jer on nije zla osoba. Nakon toga je bio suzdržaniji u svojim izjavama. Barem prema meni", dodao je Donner.

U kasnijim stadijima života Fischer je opet bio vrlo glasan po pitanju svog antisemitizma. "Kako je i Adolf Hitler napisao u Mein Kampfu, Židovi nisu žrtve, Židovi su ti koji nanose žrtve!" zagrmio je u razgovoru s jednom mađarskom radio postajom 1999. godine. Nakon toga je krenuo iznositi argumente kojima je negirao Holokaust te ga nazvao "izmišljotinom koju su Židovi stvorili za prikupljanje novca".

Sebe je pak nazvao žrtvom međunarodne židovske zavjere, a Sjedinjene Američke Države okarakterizirao je kao "farsu kojom upravljaju prljavi, kukastonosi i obrezani židovski gadovi".

Tvrdio je da se žene ne bi trebale miješati u intelektualne poslove

Uz prijezir prema Židovima, Fischer nije imao visoko mišljenje ni o ženama. U jednom intervjuu iz 1963. godine govorio je: "Žene baš i nisu dobre u šahu. Vjerujem da bih im svima mogao dati skakača prednosti i opet lako pobijediti."

Na pitanje voditelja zašto je tome tako i jesu li žene loše u šahu, Fischer je odgovorio: "Uh, užasne su u šahu. Ne znam zašto je tome tako, pretpostavljam da nisu baš tako pametne."

Rekao je i da sebe ne smatra ženomrscem, a kada ga je voditelj pitao za mišljenje o ženama, izjavio je: "Kada govorimo o šahu, nemam veliko mišljenje o njima. Izvan šaha? Mislim da se ne bi trebale miješati u intelektualne poslove. Trebale bi se strogo držati kućanstva."

"Ženino mjesto je za užarenim štednjakom, je li?" ubacio se voditelj, na što je Fischer dodao: "Ne, ne znaju kuhati, ali mogu ostati u kući i čistiti." Za razliku od svih ostalih njegovih stavova, Fischer je po pitanju žena kasnije vrlo rijetko progovarao. Je li u međuvremenu promijenio mišljenje ili nije smatrao da o tome treba govoriti - teško je reći.

Fischerov um bio je zamršen, ali i usredotočen na šah. Sovjeti su ga mogli pobijediti samo na prevaru

Premda je Fischerov um bio zaokupljen svim navedenim strahotama, i dalje je, prije svega, bio fokusiran na šah. Na idući Turnir kandidata čekalo se do 1962., a Fischer je u njega ušao kao veliki favorit nakon dominantne pobjede na Interzonalu. Ipak, završio je tek na četvrtom mjestu. Ispred njega bila su tri sovjetska šahista - Petrosjan, Efim Geller i Paul Keres.

Bio je to neočekivan, ali i nepošten rezultat. Fischer je poslije turnira optužio spomenuta tri igrača da su imali dogovor po kojem su svoje međusobne mečeve završavali brzim remijima kako bi čuvali energiju i koncentraciju za duge i iscrpljujuće mečeve s Fischerom. Fischer, dakako, nije imao takav luksuz. On se za svaki bod morao namučiti.

Iako Fischerove tvrdnje nikad nisu izričito dokazane, stručnjaci se uglavnom slažu da su one bile točne te da su sovjetski šahisti zaista imali opisani dogovor. To možda i najbolje potvrđuje činjenica da je FIDE (Svjetska šahovska federacija) nakon toga promijenio sustav natjecanja na Turniru kandidata kako bi se izbjegla mogućnost takvih dogovora između šahista.

Fischera je nepravedni neuspjeh izrazito demotivirao pa se u sljedećim godinama povukao u polumirovinu. Unatoč promjeni sustava, ogorčeno je odbio sudjelovati na Interzonalu 1964., zbog čega se dvije godine kasnije nije mogao boriti za svjetsku titulu.

Nije dugo izdržao bez šaha, ali uspjehu se ispriječila njegova privrženost Svjetskoj Božjoj crkvi

Fischer nije dugo izdržao u tom poluumirovljenom stanju. Tako je 1965. izrazio želju da nastupi na memorijalnom turniru u čast Joseu Raulu Capablanci, nekadašnjem svjetskom prvaku s Kube. Američke vlasti nisu mu dozvolile da putuje u komunističku Kubu, no Fischeru je palo na pamet da bi on svoje poteze mogao igrati iz SAD-a, a da bi oni telefaksom bili dostavljeni u Havanu. Fischer je u takvim uvjetima, u kojima je gubio na vremenu tijekom slanja poteza, završio na drugom mjestu. Pobjednik turnira bio je bivši svjetski prvak Vasilij Smislov.

Nakon toga je Fischer i sedmi put u svojoj karijeri postao prvak SAD-a. Nastupio je i na vrlo jakom Piatigorsky kupu, gdje je također završio na drugom mjestu, iza Borisa Spaskog, koji će mu kasnije postati najveći rival.

Fischer je tada imao svega 23 godine, ali to je bio posljednji turnir u njegovoj karijeri iz kojeg nije izašao kao pobjednik. Jasno, poneku partiju je izgubio, ali više nitko nikad nije završio ispred njega na turniru ili ga dobio u pojedinačnom meču.

Zahvaljujući pobjedi na američkom prvenstvu, Fischer se vratio na Interzonal, koji se 1967. održavao u Tunisu. Nakon prvih 10 partija bio je u uvjerljivom vodstvu, no poslije toga je došao u sukob s organizatorima. Fischer je tada bio poklonik kršćanske denominacije pod nazivom Worldwide Church of God (Svjetska Božja crkva) te se raspored natjecanja kosio s njegovim tadašnjim vjerskim uvjerenjima.

Organizatori su ispoštovali njegov zahtjev da ne igra nijedan meč između zalazaka sunca u petak i subotu, ali to je prouzrokovalo situaciju u kojoj je Fischer morao igrati četiri dana zaredom. Tvrdio je da je uoči turnira imao garanciju da se takvo što neće dogoditi pa je zbog toga iz protesta prvo predao dva meča, a onda se i povukao. Tako je ostao bez još jedne šanse za napad na svjetsku titulu.

Novopečeni Amerikanac ustupio je svoje mjesto Fischeru. Krenula je nova turneja po Jugoslaviji

Fischer je zatim odbio sudjelovati i na američkom prvenstvu 1969. godine. Razlog je bio taj što se nije slagao sa sustavom natjecanja i nagradnim fondom. Samim tim nije stekao pravo nastupa ni na idućem Interzonal turniru, ali ranije spomenuti Pal Benko, koji je u međuvremenu postao američki državljanin i prvak, odlučio je prepustiti Fischeru svoje mjesto.

Uoči Interzonala, Fischer se još jednom uputio u Jugoslaviju. Na opće iznenađenje nastupio je na događaju koji je prozvan "mečom stoljeća". Radilo se o dvoboju šahista iz Sovjetskog Saveza protiv šahista iz ostatka svijeta, koji je održan u Beogradu tijekom ožujka i travnja 1970. godine.

Uz to što je sama njegova pojava iznenadila javnost, Fischer je napravio i neočekivan ustupak kada je prihvatio zahtjev danskog velemajstora Benta Larsena. Larsen je, naime, uoči tog turnira bio u sjajnoj formi pa je tražio da on igra na prvoj ploči. Sovjeti su na kraju stigli do tijesne pobjede, no Fischer je s dvije pobjede i dva remija bio najbolji pojedinac cijelog ogleda.

Iz Beograda se šahovska elita preselila u Herceg Novi na neslužbeno Svjetsko prvenstvo u brzopoteznom šahu. Fischera se dotad nije smatralo osobito snažnim igračem u toj vrsti šaha pa su favoriti za pobjedu bili Petrosjan, Talj i Viktor Korčnoj. Ipak, Fischer je pomeo konkurenciju. Završio je prvi s 19 od maksimalna 22 boda, dok je drugoplasirani Talj ostao 4.5 bodova iza.

Turnir u Herceg Novom privukao je veliku pažnju javnosti pa je dvorana tijekom cijelog dana bila dupkom puna. Zanimljivo je da se u susjednoj prostoriji prikazivala prijateljska utakmica u nogometu između Jugoslavije i Austrije, no nju je ondje pratilo tek desetak ljudi.

Brzopotezne partije iz tog vremena uglavnom nisu bile zapisivane te su pale u zaborav, no Fischer je nakon završetka turnira u Herceg Novom po sjećanju ispisao gotovo sve partije koje je odigrao tog dana. Te je zapise čuvao organizator turnira Slobodan Bodo Stojnić, a nakon njegove smrti prodani su na aukciji za 28 tisuća dolara.

Najneočekivaniji poraz karijere doživio je u Hrvatskoj

Na prijelazu travnja i svibnja Fischer je sudjelovao na Turniru mira u Rovinju i Zagrebu iako je sve do posljednjeg trena izgledalo kao da neće nastupiti. Zahtijevao je dodatnih tisuću dolara naknade za sudjelovanje, a organizatori su to odbili. Ipak, Slovenac Bruno Parma, koji je po rasporedu bio Fischerov protivnik u prvom kolu, prišao mu je i rekao: "Bobby, znaš li da su Rusi sretni jer nećeš igrati?" Nakon toga se odmah predomislio.

Fischer je i taj turnir nadmoćno osvojio. Iza njega ostali su Petrosjan, Korčnoj, Smislov, Gligorić i drugi vrlo jaki velemajstori. Unatoč tome, Fischer je u Rovinju doživio vjerojatno najneočekivaniji poraz karijere. Svladao ga je tada 28-godišnji hrvatski šahist Vlatko Kovačević, koji je u svjetskim okvirima bio nepoznat igrač te nije imao ni međunarodnu titulu.  

"Tijekom večere popio sam dvije čaše crvenog vina, razmišljajući o tome kako je moj suparnik nepoznat, a ja ću igrati s bijelim figurama. Tada sam ušao u meč, ali on je igrao bolje od svjetskog prvaka", rekao je Fischer nakon meča.

Kovačević, danas 82-godišnji velemajstor, kasnije se prisjetio: "Fischer je u toj partiji vodio bijele figure, dakle imao je veliku prednost. Ja sam tada bio, mogao bih reći, anonimni šahovski majstor. U svjetskim relacijama nisam predstavljao baš ništa. Da je bila organizirana neka kladionica, koeficijent na Fischera bi bio vjerojatno 1.01, a na mene sigurno stotinu. Šanse da ja napravim nešto u toj partiji bile su ravne nuli."

Prošetao se do meča za titulu na nezapamćen način

Fischer je zatim krajem godine dominantno osvojio i Interzonal pa je prvi put nakon devet godina, a tek treći put uopće, izborio nastup na Turniru kandidata. Ondje mu je na startu protivnik bio Rus Mark Tajmanov, kojega je za taj meč pripremao legendarni Botvinik uz ogroman tim stručnjaka. Ipak, Tajmanov nije imao šanse. Fischer ga je pobijedio s nevjerojatnih 6:0, što je rezultat koji je dotad bio gotovo neviđen u meču takve važnosti.

Tajmanova je posebno iznenadio Fischerov 12. potez u drugom meču. Kada ga je Rus upitao otkud mu ta ideja, odgovorio mu je da ju je vidio u fusnoti u jednom od djela ruskog majstora Aleksandra Nikitina.

"Zapanjujuće je da sam ja, ekspert za sicilijansku obranu, propustio ovu teorijski značajnu ideju mog sunarodnjaka, dok ju je Fischer otkrio u knjizi na tuđem jeziku", u nevjerici je izjavio Tajmanov, koji je u svojoj domovini zbog uvjerljivog poraza dobio status izdajice.

"Bio sam lišen temeljnih građanskih prava. Oduzeta mi je šahovska plaća. Bilo mi je zabranjeno napustiti zemlju, a u medijima sam bio cenzuriran. Vlastima je bilo neobjašnjivo da sovjetski velemajstor može na takav način izgubiti od Amerikanca, a da za to nema političkog objašnjenja. Dvije godine sam bio izopćen iz društva", prisjetio se Tajmanov 30 godina poslije.

Moguće je da je sovjetske vlasti u odluci da Tajmanovu vrate građanska prava smekšala i činjenica da je Fischer nakon toga s identičnih 6:0 pobijedio i Benta Larsena. Zatim je u finalu Turnira kandidata nadigrao i Petrosjana s također vrlo uvjerljivih 6.5:2.5 te izborio meč za titulu svjetskog prvaka.

Američki šahist Robert Byrne o Fischerovoj je dominaciji zapisao: "Do određene mjere sam mogao prihvatiti meč protiv Tajmanova kao kuriozitet i luđačku, čudnu šahovsku pojavu koja se više nikad neće ponoviti. Ali sada sam ostao bez riječi… Stoga ja ne mogu objasniti kako je Bobby mogao, ili kako bi itko mogao, u šest partija zaredom pobijediti takvog genijalca kakav je Bent Larsen."

Fischer je nakon pobjede nad Petrosjanom dosegao Elo rejting od 2785, čime je bio čak 125 bodova iznad drugoplasiranog Borisa Spaskog, njegovog protivnika u nadolazećem meču za titulu. To je najveća razlika u povijesti između prvoplasiranog i drugoplasiranog šahista po Elo rejtingu.

Pregovori za dvoboj sa Spaskim bili su dugotrajni i komplicirani

Spaski je titulu svjetskog prvaka preuzeo tako što je 1969. svladao Petrosjana. Fischer je pak postao prvi šahist nakon Drugog svjetskog rata koji se našao u meču za titulu, a da nije iz Sovjetskog Saveza. To je uvelike zakompliciralo pregovore uoči samog dvoboja pa je malo nedostajalo da se on uopće ne dogodi.

Fischer je u početku inzistirao da se igra u SAD-u te je odbio igrati u SSSR-u. Spaski, s druge strane, nije tražio da se igra u njegovoj domovini, ali nije htio ići u Ameriku. Naposljetku je 15 gradova dalo ponude za domaćinstvo, a najviše je ponudio Beograd, koji je pripremio nagradni fond u iznosu od 152 tisuće dolara. Idući je bio Reykjavik sa 125 tisuća dolara.

Spaski je htio da se igra u glavnom gradu Islanda, dok je Fischer htio Beograd iz dva razloga. Prvi je bio novac, a drugi njegova ljubav prema Jugoslaviji. Na kraju je postignut kompromis i dogovoreno je da će se jedna polovica meča igrati u Beogradu, a druga u Reykjaviku.

Ipak, taj kompromis nije dugo bio na snazi. Fischer je najednom zatražio da sav profit od meča ide igračima jer nije htio da itko zarađuje "na njihovoj grbači". Islanđani su to odbili, a kada su u Jugoslaviji čuli za probleme oko meča, zatražili su polog od 35 tisuća dolara. FIDE to nije prihvatio, a Jugoslavija je povukla kandidaturu. Fischer je na kraju, kako je sam rekao, nevoljko pristao da se cijeli meč održi na Islandu. Dogovor je bio da pobjedniku ide nešto više od 76 tisuća, a gubitniku nešto manje od 47 tisuća dolara.

Meč je trebao početi 1. srpnja, a Spaski i njegova delegacija u Reykjavik su stigli 21. lipnja. Fischeru pak još uvijek nije bilo ni traga. Zatim se javio nekoliko dana prije početka i predložio da igrači dobiju i 30 posto zarade od ulaznica, koja je ukupno iznosila oko 250 tisuća dolara. Islanđani su računali na taj iznos kako bi pokrili troškove organizacije te su odbili taj prijedlog.

Fischer je tako 27. lipnja još uvijek bio u New Yorku, a dan poslije krenuo je na let za Reykjavik. Ipak, kada je vidio ogroman broj novinara ispred aerodroma, odlučio je pobjeći i sakriti se u prijateljevu kuću. Dio ljudi smatrao je da Fischer sve to radi kako bi stvorio nervozu Spaskom, no on je na to odgovorio: "Ne vjerujem u psihologiju. Vjerujem u dobre poteze."

Malo je nedostajalo da se meč ne odigra. Upleo se i Kissinger

Stigao je i prvi dan srpnja, ali Fischer u Reykjavik - nije. Spaski je u tom trenutku mogao odlučiti da neće igrati te se vratiti kući i svoju titulu braniti protiv Petrosjana. Iako bi iz meča s Petrosjanom vrlo vjerojatno izašao kao pobjednik, Spaski je odlučio čekati Fischera. S njim je o svemu razgovarao islandski šahist Fridrik Olafsson, koji je sudjelovao u organizaciji meča.

"Spaski je mislio da ima psihološku prednost. Također je smatrao da će, ako se vrati kući, propustiti šansu postati najveći šahist svijeta. Pitao sam ga utječe li iščekivanje na njega, a on mi je odgovorio: 'Fridriče, nisam dijete.' Ipak, meni se činilo da je sve to na njega utjecalo više nego na Fischera, koji je izgledao kao da ga ništa ne dira", prepričao je Olafsson.

U cijeli organizacijski kaos uključile su se i vlasti. Fischeru je stigao poziv Henryja Kissingera, tadašnjeg Nixonovog savjetnika za sigurnost, koji mu je jasno rekao: "Idi tamo i pobijedi te Ruse." Javio se i britanski milijunaš James Slater te ponudio dodatnih 125 tisuća dolara i Fischeru poručio: "Izađi, kukavico."

Fischer se nakon svega toga ipak pojavio i došao u Rekyjavik 4. srpnja. U međuvremenu je iznio prijedlog da se uopće ne igra za novčanu nagradu, nego iz ljubavi prema šahu, ali odvjetnički tim ga je naveo da se predomisli.

Fischer je prvu partiju izgubio, a na drugoj se nije ni pojavio. Htio je otići iz Reykjavika

Nakon svih odgoda, najiščekivaniji meč za svjetskog prvaka u povijesti šaha mogao je početi 11. srpnja, deset dana kasnije nego što je trebao. U prvoj partiji Spaski je igrao s bijelim figurama te je sve išlo prema sigurnom remiju. Ipak, Fischer je već na samom startu htio pokazati da je bolji igrač pa je odigrao dva riskantna poteza u završnici i zbog njih na kraju izgubio.

Dvoboj Fischera i Spaskog za titulu svjetskog prvaka i prije njegovog početka bio je oglašavan kao "meč stoljeća". Iako nije jedini koji je nosio taj naziv, ovaj meč to je najviše zaslužio. U jeku Hladnog rata masama je serviran filmski scenarij američkog samotnjaka koji je bio sučeljen sa sovjetskim prvakom i golemom mašinerijom iza njega. Nešto kao Rocky protiv Ivana Drage. Interes medija i javnosti bio je veći nego ikad, a prvi put u povijesti jedan šahovski meč mogao se gledati uživo u televizijskom prijenosu.

Takvi dotad šahistima strani uvjeti nisu odgovarali Fischeru. Zahtijevao je da se iz dvorane maknu sve kamere, no organizatori mu nisu udovoljili, a on se odlučio ne pojaviti na drugoj partiji pa je Spaski pobijedio bez borbe i poveo 2:0 u meču koji se igrao do 12.5. Ogorčeni Fischer nakon toga je razmišljao o potpunom povlačenju iz meča. U tom naumu razuvjerio ga je američki velemajstor William Lombardy, koji je bio Fischerov sekundant u Reykjaviku, a vjeruje se da se još jednom u sve upleo i Kissinger.  

S druge strane, Spaski nipošto nije htio pobjeđivati na takav način. Ponudio je Fischeru da treću partiju odigraju u malenoj prostoriji bez prisustva kamera i gledatelja. Vrlo brzo je i sam shvatio da je, pokazujući sportski duh, pogriješio. Izgubio je tu partiju, a osokoljeni Fischer započeo je nezaustavljivi preokret. Neki čak smatraju da je Fischer namjerno isprovocirao ovaj ustupak Spaskog kako bi okrenuo psihološku prednost u meču na svoju stranu.

Krenuo je nezaustavljivi preokret. U jednom trenutku je zapljeskao i Spaski

Spaski nije htio ponoviti pogrešku pa je zatražio da se od četvrte partije ponovo igra na glavnoj pozornici. Fischer je pak i dalje inzistirao da se uklone kamere, a na kraju je udovoljeno zahtjevima i jednog i drugog. Vlasnik TV prava Chester Fox zbog toga je kasnije bezuspješno tužio Fischera. Što se događanja na šahovskoj ploči tiče, povratak na glavnu pozornicu donio je prvi remi. A onda je krenula Fischerova rapsodija.

Od pete do desete partije Fischer je izdominirao Spaskog i ostvario četiri pobjede uz dva remija. Tako je stigao do vodstva od 6.5:3.5. Posebno je bio impresivan Fischerov trijumf u šestoj partiji, kojim je preuzeo prednost u meču.

Fischer je u potpunosti izbacio Spaskog iz takta tako što je tek treći put u karijeri u ozbiljnom meču kao prvi potez odigrao pješaka na c3. Pozicija se pretvorila u odbijeni damin gambit, što je iznenadilo sve (uključujući i Spaskog) jer Fischer u pravilu nikad nije igrao damin gambit te se javno protivio tom otvaranju.

Zatečeni Spaski napravio je nekoliko skupih pogrešaka, a Fischer je igrao savršeno. Toliko savršeno da je nakon meča Spaski ustao i zapljeskao zajedno s publikom. To je zadivilo Fischera, koji je svom suparniku poručio da je "pravi sportaš".

Spaski je crni niz prekinuo pobjedom u 11. partiji, no nakon jednog remija, Fischer je opet uzvratio udarac, i to u najkaotičnijoj partiji cijelog okršaja za svjetsku titulu. Prednost se neprekidno izmjenjivala, griješili su i Fischer i Spaski. Partija je zaustavljena nakon 42. poteza, a nastavila se dan poslije. Danas to zvuči čudno, no prije kompjuterizacije bila je to standardna praksa u šahu.

Fischer je probdio cijelu noć bezuspješno tražeći način kako da dođe do pobjede. Sovjetski tim također je analizirao poziciju i zaključio da se nema za što igrati jer je remi neizbježan. Sutradan je zaista izgledalo da će biti tako jer su od 42. poteza obojica igrala bez greške. Ali u šahu ponekad i jedan krivi potez može biti presudan.

Upravo to se i dogodilo. Spaski je na 69. potezu imao siguran remi, ali je napravio pogrešku poslije koje nije bilo mogućnosti da se spasi. Fischer je nakon pobjede odjurio iz dvorane, a s njim je odjurila i Spaskijeva vjera u pobjedu. Branitelj naslova u nevjerici je ostao sjediti na svom mjestu. Nije mogao pojmiti u kakvoj je poziciji uspio izgubiti.

Napokon svjetski prvak

Uz poprilično komfornu prednost od 8:5, Fischer više nije bio prisiljen pod svaku cijenu loviti pobjede, dok je Spaski izgledao kao da se pomirio s porazom. Sve partije od 14. do 20. završene su remijima pa je Fischeru za konačnu pobjedu nedostajala još samo jedna pobjeda ili dva remija.

Fischer je i u tako poodmakloj fazi meča, u 21. partiji, uspio iznenaditi Spaskog. Učinio je to novitetima u sicilijanskoj obrani te si je do završnice osigurao prednost, a meč je zaustavljen nakon što je Spaski odigrao 41. potez.

Trebao se nastaviti dan poslije, ali Spaski se nije pojavio. Telefonom je dojavio da predaje partiju. Tako je Bobby Fischer 1. rujna 1972. godine ispunio svoj najveći životni cilj - postao je svjetski prvak.

Po povratku u Sjedinjene Američke Države, Fischer je dočekan kao megazvijezda. U New Yorku je proglašen i obilježen Dan Bobbyja Fischera. Sijevale su milijunske ponude za sponzorstva, ali sve ih je odbio. Završio je i na naslovnici časopisa Sports Illustrated uz Marka Spitza, koji se upravo bio vratio s Olimpijskih igara u Munchenu sa sedam zlatnih medalja u plivanju. Dotad je bilo nepojmljivo da jedan šahist dobije takav publicitet u SAD-u.

"Bobby je sve ovo učinio u državi koja gotovo da uopće nema šahovsku kulturu. Ovo je kao da si Eskim u snijegu očisti teniski teren i postane prvak svijeta", opisala je njegova sestra Joan.

S najsjajnijeg mjesta na pozornici povukao se u potpunu anonimnost

Fischer je nakon osvajanja svjetske titule uzeo odmor od šaha, a 1975. godine trebao je braniti naslov protiv Anatolija Karpova, tada 24-godišnjaka i pripadnika nove generacije šahista. No Fischer je još dvije godine prije toga poručio da će nastupiti samo ako se promijeni sustav natjecanja na način da se ispune njegova tri uvjeta. Ona su glasila ovako:

1. Meč se igra dok jedan od igrača ne dođe do 10 pobjeda. Remiji se ne računaju.
2. Broj odigranih partija je neograničen.
3. U slučaju rezultata 9:9, prvak (u ovom slučaju Fischer) zadržava titulu, a nagradni fond ravnomjerno se dijeli.

Takav format nalikovao je onome u kojemu su se igrali prvi priznati mečevi za svjetsku titulu, još krajem 19. stoljeća. Fischer je htio izbjeći situaciju u kojoj jedan od natjecatelja stekne prednost, a zatim isprovocira lagane remije kako bi došao do titule. Nešto slično dogodilo se upravo u njegovom meču sa Spaskim (remiji od 14. do 20. partije), no Fischer je to smatrao uvredom za šah.

FIDE je na svom kongresu 1974. prihvatio prvi Fischerov uvjet, ali ne i ostala dva. Na izvanrednom kongresu godinu kasnije usvojen je i drugi, no treći je odbijen uz tijesnu razliku od 35 glasova protiv i 32 glasa za. Samim tim Fischer je odbio braniti naslov, a Karpov je postao svjetski prvak te će kasnije obilježiti cijelu jednu eru svojim dvobojima protiv Garija Kasparova.

Gdje je nestao čovjek?

Nakon što mu je oduzeta titula, Fischer je utonuo u potpunu anonimnost. Prestao je igrati šah i nije se pojavljivao u medijima. Stanje je to koje je potrajalo 20-ak godina, a prekinula ga je jedino policijska greška u svibnju 1981. godine.

Fischer je tada uhićen u Kaliforniji jer je sličio na čovjeka koji je neposredno prije toga u blizini opljačkao banku. Zbog toga je objavio dokument u kojem je na 14 stranica opisao kako je policija neprimjereno postupala prema njemu te je ustvrdio da je uhićenje bilo namješteno.

Iste godine je proveo četiri mjeseca u domu kanadskog velemajstora Petera Biyiasasa, koji je u jednom kasnijem intervjuu rekao da smatra da Fischer unatoč devetogodišnjoj pauzi nije izgubio na kvaliteti.

"Bio je predobar. Bilo je besmisleno igrati protiv njega. Nije bilo zanimljivo. Gubio sam, a nije mi bilo jasno zašto. Nije da sam napravio ovu ili onu grešku. Bio sam postupno nadigravan, od početka do kraja. Uopće nije uzimao vremena za razmišljanje. Najdepresivnija stvar je da uopće nisam mogao doći iz središnje u završnu fazu. Ne sjećam se nijedne završnice protiv njega. On zaista misli da nema s kim igrati, da nitko nije dostojan igrati protiv njega. Ja sam igrao protiv njega i mogu to potvrditi", izjavio je Biyiasas.  

Vratio se niotkud i pod pokroviteljstvom jugoslavenskog kriminalca organizirao revanš sa Spaskim

Poslije dva desetljeća anonimnosti, vjerojatno ni sam Fischer, a kamoli itko drugi, nije mogao zamisliti da će upravo krenuti najuzbudljivije, najkontroverznije i najupečatljivije razdoblje njegovog života.

Fischeru se 1990. pismom obratila 17-godišnja mađarska šahistkinja i juniorska prvakinja Zita Rajcsanyi, a on joj je odgovorio nakon godinu dana te ju je, nakon što su razmijenili nekoliko pisama, pozvao da dođe kod njega u Los Angeles. Rajcsanyi u 30 godina starijem Fischeru nije tražila životnog partnera, nego šahovskog mentora, no Fischer ju je ubrzo počeo nazivati svojom zaručnicom. Ona je to pak poricala i tvrdila da njih dvoje nisu u ljubavnoj vezi.

Bilo kako bilo, Fischer tada nije živio u financijskom blagostanju, a Rajcsanyi, koja mu je navodno i posuđivala novac, počela ga je nagovarati da se vrati šahu, obećavajući mu da će mu naći sponzora.

Tako se točno 20 godina nakon meča za svjetsku titulu 49-godišnji Fischer pojavio naizgled niotkud s idejom da organizira revanš protiv Borisa Spaskog. Interesa za organizaciju tog meča nije nedostajalo, a najveća ponuda stigla je iz Jugoslavije, koja je te 1992. bila usred agresije na Hrvatsku.

Iza ponude stajao je Jezdimir Vasiljević, poznatiji pod nadimkom Gazda Jezda. Radi se o tadašnjem prijatelju Slobodana Miloševića, a kasnije osuđenom kriminalcu koji se od 1991. do 1993. obogatio zahvaljujući Ponzijevoj shemi kojom je preko štedionice Jugoskandik oštetio 95 tisuća štediša s područja Srbije za, u današnjim razmjerima, 107 milijuna eura.

Vasiljević je za to 2013. osuđen na pet godina zatvora, ali je odmah i pušten jer je toliko godina proveo u pritvoru dok je trajalo suđenje. Iste godine kada je pušten iz pritvora, u Srbiji je ušao u reality-show Farma.

Vasiljević je za revanš Fischera i Spaskog osigurao nagradni fond od pet milijuna dolara, što je do danas ostao najveći nagradni fond za jedan šahovski meč. Pobjedniku je pripalo 3.35 milijuna, a poraženom 1.65. Spaski je na tome bio izuzetno zahvalan Fischeru.

Vjeruje se da je Fischera s Vasiljevićem spojila upravo Rajcsanyi preko mađarskih veza. To je ujedno bila i jedna od zadnjih stvari koje je učinila za njega. U jednom intervjuu tvrdila je da ju je Fischer zaprosio te da se jako razljutio kada je ona to odbila pa su prekinuli kontakt.

Fischerov meč u Jugoslaviji bio je kazneno djelo

Meč se održavao na otoku Svetom Stefanu i u Beogradu unatoč činjenici da je Jugoslavija zbog agresije na Hrvatsku bila pod sankcijama Ujedinjenih naroda. "Ne znam puno o tome. Došao sam ovdje igrati šah i samo to me zanima", rekao je Fischer u kolovozu, mjesec dana prije meča.

Vlasti SAD-a upozorile su Fischera da će, ako nastupi u Jugoslaviji, prekršiti direktivu predsjednika Georgea H. W. Busha te da će na taj način počiniti kazneno djelo. Fischer je na to odgovorio tako što je na prvoj konferenciji za medije uoči meča pljunuo na kopiju Bushove direktive.

Anđelko Bilušić, ranije spomenuti Fischerov prijatelj iz Vinkovaca, rekao je da Fischer nije znao što se događa u Hrvatskoj te da se razočarao kad je čuo da ne može nakon 22 godine posjetiti grad na Bosutu, koji je toliko volio.

"On uopće nije shvaćao što se događa kod nas, ali možda ni oko njega. Naime, nakon što mu je oduzeta titula svjetskog prvaka, smatrao je da je fer od njega da Spaskom pruži revanš. Dvadeset godina poslije, ali da se pravda zadovolji. Tada kao da je živio izvan ovog svijeta i nije primijetio da su ga iskoristili i izmanipulirali, a upravo se cijeli svoj život toga pazio. Razmjere onoga što se događa shvatio je tek kad je tražio da me posjeti u Vinkovcima, a kad mu je objašnjeno da to nije moguće, bio je utučen", izjavio je Bilušić.

Što se samog meča tiče, on nije bio toliko medijski popraćen kao prvi. Jasno, ni toliko kvalitetan, iako je Fischer zatražio da se reklamira kao meč za svjetsku titulu, tvrdeći kako je on i dalje svjetski prvak jer ga nitko nije pobijedio. Fischer je tada bio neaktivan, a Spaski tek 96. igrač svijeta. Do konačne pobjede je došao Fischer sa skorom od 10 pobjeda, 15 remija i pet poraza.

Dio tadašnjih šahovskih zvijezda smatrao je da Fischer koristi zastarjela otvaranja te da bi u njihovoj konkurenciji bio inferioran jer se ne služi računalima, dok su neki vjerovali da bi i dalje bio među deset najboljih šahista. Kasparov, koji je bio aktualni prvak te je 1990. postao prvi šahist koji je prešao rejting od 2800, rekao je: "Bobby igra OK, ništa više. Njegova snaga je možda oko 2600 ili 2650. Između nas ne bi bilo ni blizu."

Do kraja života bježao je od zakona. Bio je sretan zbog terorističkih napada 11. rujna

Po završetku meča u Jugoslaviji, vlasti SAD-a izdale su nalog za Fischerovo uhićenje. On ga je bez većih problema izbjegavao tako što je živio u inozemstvu. Najdulje se zadržao u Mađarskoj i na Filipinima. U Mađarskoj je, između ostalog, jedno vrijeme radio sa sestrama Polgar, uključujući i Judit, koja je par godina prije toga oborila Fischerov rekord najmlađeg velemajstora u povijesti.

Na Filipine je stigao 2000., a u Americi nisu previše marili za njega. No on je ponovo našao način da skrene pozornost na sebe nakon što su se 11. rujna 2001. dogodili teroristički napadi na SAD koji su iza sebe ostavili 2977 žrtava. Fischer se četiri sata poslije javio jednoj filipinskoj radio stanici kako bi poručio da mu je drago što su se napadi dogodili.

"Ovo su sve predivne vijesti. Vrijeme je da dokrajčimo SAD za sva vremena. Bio sam sretan i nisam mogao vjerovati što se događa. Svi ti zločini koje je SAD počinio u svijetu… To samo potvrđuje da vrijedi ona 'sve se vraća, sve se plaća'. Čak i za SAD. Podržavam ovaj postupak. SAD i Izrael godinama ubijaju Palestince. Sad se to vraća SAD-u", rekao je Fischer i pozvao na puč u Americi:

"Nadam se da će vojska preuzeti državu. Oni će zatvoriti sve sinagoge, uhititi sve Židove, pogubiti stotine tisuća židovskih kolovođa."

Uhićen je u Japanu, a spasio ga je Island

Dugih 12 godina nakon što je izdan uhidbeni nalog, Fischer je uhićen 13. srpnja 2004. na aerodromu u blizini Tokija. Japanske vlasti uhitile su ga pod sumnjom da se pokušao ukrcati na avion za Filipine koristeći nevažeću američku putovnicu. Fischer je rekao da se, unatoč nalogu za uhićenje, sve vrijeme služio tom putovnicom, a američke vlasti tvrdile su da mu je putovnica oduzeta u studenom 2003. godine. On, kako je sam rekao, to nije znao.

Fischer je na sve načine pokušavao izbjeći izručenje SAD-u. Dva tjedna nakon uhićenja neuspješno je zatražio njemačko državljanstvo, pozivajući se na činjenicu da mu je otac (barem onaj koji je to bio na papiru) Hans-Gerhardt rođen u Njemačkoj. Bez uspjeha je zatražio i azil u Japanu te se čekalo na odluku hoće li biti izručen SAD-u.

U tim je trenucima Fischer, možda i očajnički, po tko zna koji put iz rukava neočekivano izvukao pobjednički potez. Naime, obratio se Islandu i zatražio da ga prime ondje. Islandske vlasti smatrale su da SAD i Japan nepravedno tretiraju Fischera, a uz to su mu bili zahvalni što je u Reykjaviku odigrao meč sa Spaskim koji je "stavio Island na kartu svijeta".

Stoga su odlučili da će mu osigurati prebivalište u svojoj zemlji, a kako bi omogućili izručenje iz Japana, izdali su mu osobnu iskaznicu. Japanske vlasti odbile su ga izručiti na temelju toga pa je islandski parlament u ožujku 2005. naposljetku jednoglasno izglasao da će Fischeru dati puno državljanstvo.

Poslije osam mjeseci pritvora u Japanu, Fischer se slavodobitno uputio na let za Reykjavik. Na aerodromu je poručio novinarima da nije bio uhićen, nego da su ga oteli tadašnji predsjednik SAD-a George W. Bush i premijer Japana Junichiro Koizumi.

"Oni su ratni zločinci i treba ih objesiti", žestoko je poručio Fischer. "Nemam ništa protiv Japana, ali imate zločinačku vlast. Koizumi je gangster koji radi po naredbama predsjednika Busha. To je sve", dodao je.

Fischer je na Islandu vodio poprilično miran život, daleko od očiju javnosti. U jednom od rijetkih intervjua u kasnijem stadiju života izjavio je da "mrzi šah" jer zna sve o njemu, ističući kako je ključ u memoriranju i pripremi, dok kreativnost nije ni izbliza toliko važna. 

Kako bi pokušao riješiti taj "problem", Fischer je osmislio svoju vrstu šaha poznatu pod nazivom Fischer random ili Chess960. U toj vrsti šaha su figure iza pješaka nasumično raspoređene pa se igrači ne mogu oslanjati na poznavanje teorije. Fischer random proteklih je godina sve popularniji, a 2019. je održano i prvo od dosad dva službena Svjetska prvenstva pod pokroviteljstvom FIDE-a.

Bio je genijalac, ali je bolovao. Nikad nije utvrđeno od čega

Bobby Fischer umro je 17. svibnja 2008., tri godine nakon što je došao na Island, u dobi od 64 godine. Uzrok smrti bilo je zatajenje bubrega koje je nastalo nakon što je odbio liječenje začepljenja mokraćnog sustava. Tako je odlučio jer nije vjerovao liječnicima.

Da im je vjerovao, danas bi bilo lakše napisati tekst o Bobbyju Fischeru. Fischer je nedvojbeno jedan od najvećih šahovskih umova svih vremena, ali cijelo to vrijeme u njemu kao da se krio duboko istraumatizirani dječak koji je postupno preuzimao cijelu Fischerovu ličnost.

Danas je nemoguće sa stopostotnom sigurnošću tvrditi od čega je Fischer bolovao. Psiholozi se uglavnom slažu da je još od rane dobi razvio mentalni poremećaj koji mu nikad nije dijagnosticiran i koji nikad nije liječio. Neki tvrde da je riječ bila o shizofreniji, neki da se radilo o Aspergerovom sindromu, a neki pak smatraju nešto treće.

Možda je i najbolji zaključak dao Lou Cassotta, cijenjeni psiholog kojeg je intervjuirao Fred Waitzkin, autor knjige Searching for Bobby Fischer, po kojoj je snimljen i istoimeni film. On glasi ovako:

"Većim dijelom svog života, Fischer je djelovao u protivljenju prema ostatku svijeta. Ako od njega zatražite da se ponaša na društveno prihvatljiv način, on to instinktivno odbija. On to mora - on se mora oduprijeti svakom pokušaju da ga se socijalizira. Takvim se on poznaje, on definira sebe kao protivnost drugima. Zato se ne obvezuje nijednoj ženi, zato odbija ljude koji su mu najbliži. Boji se intimnosti. Njegovi prijatelji znaju koliko je krhak i zato mu udovoljavaju. Tko god mu kaže nešto što mu ne odgovara, on ga otpiše. Na taj je način stvorio svijet koji mu reflektira što god on želi.

Da je svjesno htio napraviti da bude različit od svih ljudi na svijetu, vjerojatno ne bi mogao napraviti bolji posao. Ali on to radi instinktivno. On sebe poznaje kao osobu koja ide putem kojim nitko drugi ne ide. On je to radio cijeli svoj život. Čak i kad se povukao na svom vrhuncu. Normalna osoba bi u njegovim cipelama iskoristila svoju poziciju tako što bi obranila titulu, pisala knjige, zaradila sav novac koji može. Fischer je, pak, odabrao život osiromašenog samotnjaka.

Moja pretpostavka je da je sve počelo s pitanjem kontrole rano u njegovom životu. Moguće je da se radi o borbi s njegovom majkom. Moguće je da se morao suprotstaviti njenoj moći, inteligenciji, apetitu prema znanosti, njenom židovstvu… kako bi sačuvao svoj identitet. Onda otkrije šah, koji nije cijenjen ni u društvu ni u njegovom domu. Ali on je takav fantastičan igrač da ga učini cijenjenim, čak i modernim. To je nevjerojatno postignuće, ali ako pogledamo povijest njegovog života, neizbježno je da će odabrati nešto što nije prihvaćeno i pokušati učiniti da bude.

Kada napokon dođe na vrh i kada je igra šaha priznata, zašto je napusti? Možda iz istog razloga. Sada svi misle da je u redu biti šahist, a on to ne može podnijeti. Njegova igra je sada mainstream i to mu stvara nelagodu. Stoga se uključuje u nacizam, koji svaki pošteni i normalni Amerikanac smatra užasnim, no on će ga pokušati napraviti cijenjenim. Mora vjerovati da će opet trijumfirati. Mora biti uvjeren da se uključio u nešto važnije od šaha, da će on biti taj koji će razotkriti Židove.

Jasno, šahist Bobby je bio genijalac, ali kao politički mislilac je bio budala. Ali antisemitizam je savršen za njega jer je izgrađen na protivnosti. Nacisti su zločesti dečki ovog svijeta, a Fischer se poistovjećuje s tim. On je bio zločesti dečko koji nikad nije radio ono što su mu govorili."