Dinamo nije momčad

 

U NEČEMU što površnom oku liči na nogometnu igru, Dinamo je prošao norveški Odd. U uzvratu u Norveškoj je bilo 0:0 pa je Dinamo prošao zbog pobjede na Maksimiru 2:1 u prvoj utakmici trećeg pretkola Europske lige. Teško je sjetiti se kada je više vrijedila ona da se "prolazak pamti, a sve ostalo zaboravlja".

 

 

U nedostatku inspiracije za podnaslov koji bi bolje opisao Dinamovo stanje na terenu, odabrao sam jedan vrlo banalan, na liniji onoga kako je Dinamo izgledao na terenu. "Izgradnja" napada u kojem je ekipa jasno podijeljena na zadnju liniju i dva centralna vezna i prednju od 4 igrača koji su izolirani s 30-40 metara brisanog prostora između bila su glavna odlika Dinamove postavke. Norvežani su dobar dio prvog dijela proveli u 4-5-1 bloku s prvim igračem na 40 metara od svog gola, a Dinamo ni u natruhama nije pokazivao da zna kako probiti takvu obranu. Bekovima koji se inače nude kao logično rješenje jer uz bočne pozicije uvijek ima više prostora nije bio omogućen dolazak naprijed, jer su i Soudani i Fernandes učinili sve što mogu da se sakriju od lopte. Kretanje kojem bi se oslobodili i primili loptu ne postoji i dok god Dinamo ne može pronaći jednog od svoja dva najopasnija igrača, osuđen je na impotentnu igru.

 

Akcija koja najbolje opisuje Dinamovu igru je ona otprilike 20 minuta prije kraja susreta. Moro je primio loptu deset metara duboko u suparničkoj polovici poludesno, a koridor prema desnom krilu bio je zatvoren. Ćorić kao iduće logično rješenje okreće leđa i u laganom kasu trči prema lijevoj dijagonali iza dva dodatna suparnička igrača, dok Antolić stoji u liniji s Morom i dvojicom braniča između, umjesto da se par metara povuče bar kao osigurač za kontru. Moro nema rješenja, na silu gura loptu prema Hodžiću, Norvežani izlaze u kontru, a šest Dinamovih igrača ostaje ispred lopte u situaciji u kojoj ih 0:0 vodi dalje, a s 1:0 ispadaju.

 

Ono gdje je Dinamo izgledao donekle dobro bili su kontranapadi. Prva prava šansa tako je sijevnula u 20. minuti, kada je do izražaja došla kvaliteta njegovih krila. Fernandes je na širem prostoru prošao svojeg čuvara, a Soudani sjajno uposlio Hodžića koji nije iskontrolirao loptu do kraja. Takve situacije, u kojima se ponudi prostor, Dinamo će na konto razlike u kvaliteti u ovakvim dvobojima kažnjavati. Ali ne može se samo s tim igrati na europskoj razini, posebno ne kada se obrana igra onako kako je Dinamo to radio.

 

 

 

Može se sada Dinamova igra secirati do najsitnijih taktičkih detalja, ali ova skupina igrača jednostavno nema mentalitet momčadi. U tri navrata pred suparničkim golom puca se u situaciji u kojima su suigrači u boljim pozicijama, u obrani se u presing izlazi strogo na individualnu inicijativu, da bi usamljeni trkač nakon dvije sekunde shvatio da nema pratnju pa odustao. Širenje ruku nakon svake izgubljene lopte, nakon svakog prekida i nakon svake suparničke akcije svjedoči o tome da odgovornost u igri ne postoji. Odnosno, uvijek je na nekom imaginarnom mjestu za koje nitko nije osobno odgovoran, pa kao da jedan drugome prebacuju što baš oni nisu taj napad potegnuli i izvukli situaciju, iako ni sami do kraja nisu sigurni čija je to zadaća. U takvim situacijama, a događaju se i puno boljim momčadima, timski duh je nešto što ih može progurati kroz krizne situacije. Dinamo to nema. Svačija greška je skupocjena i teško nadoknadiva, a utakmica se nakon početnih 20 minuta u pravilu pretvara u alibi scenarij kroničnog izbjegavanja grešaka. A baš se u takvom scenariju – najviše griješi. Jasno je da ova ekipa nije produkt ciljane sportske politike, već silom prilika sklepana momčad od onoga što se nije prodalo, ali neki osnovni osjećaj odgovornosti ili tip koji će zasukati rukave i podići glas u Dinamu ne postoji. Nisu fakini, nisu mangupi, nisu ekipa. 

 

 

Nastavno na to da ovo nije ciljano sastavljena momčad, i uvažavajući takvu činjenicu, Dinamo ima puno problema u selekciji. Ante Ćorić mora shvatiti da se igrač ne postaje ni na društvenim mrežama, ni u dnevnim tiskovinama domaćih piskarala, ni s pet kila viška. Dečko je silno talentiran, i čini se da zaista voli Dinamo, ali njegova igra stagnira već godinu i pol dana. Projekt u kojem je njegovo mjesto zacementirano bez obzira na razinu rada za vrijeme utakmice nikako mu ne ide u korist i Dinamo tu riskira izgubiti stvarno odličnog igrača za budućnost. Armin Hodžić vrlo je dobar golgeter, ali to je igrač koji u igri ne nudi ništa te previše ovisi o suigračima. Možda to neće doći do izražaja jer je Dinamo u pravilu ili predominantan ili premlohav da on bude apostrofiran, ali šikanirani Henriquez je mnogo, mnogo kompletniji igrač.

 

Domagoj Antolić ustalio se kao kapetan i tu je već jako dugo, ali on nije poluga koja može funkcionirati na ovoj razini, osim u savršeno balansiranoj ekipi što Dinamo nije. Njegov trud, volja i zalaganje nikad nisu upitni, ali tromost i konstantno kašnjenje sekundu ili dvije se ne toleriraju na ovoj razini. Domagoj Pavičić najkompletniji je Dinamov veznjak i uvijek iznova doživljava udaljavanja od prvog sastava, bez obzira na to kako konkurencija igrala. Propast velikih sportskih ambicija u Dinamu svela je igrački kadar na razinu na kojoj jednostavno ne postoji pritisak da se igra na visokoj razini kako vam konkurencija ne bi uzela mjesto. Da ne bi sve bilo u turbo depresivnom tonu, Jan Lecjaks izgleda kao puno bolja opcija na lijevom boku, iako je sve to mogao prosuti prodajom prolaza Norvežanima. Zasad je osvježenje ove kronično slabe sezone koja se nastavila svojom monotonijom i slabim predstavama na prošlu.

 

 

 

Unatoč svemu ovome, vjerujem kako Dinamo ima zbilja jako dobre šanse ponovo ući u skupine Europske lige. U poziciji nositelja teško će naići na ekipe koje su kvalitativno bitno iznad njega, a to su susreti i dvoboji u kojima je Dinamo na kraju ipak podosta uspješan. Problemi u ekipi nisu otklonjivi na razini jedne sezone, ili još gore, jednog ljeta/jeseni. Odlazak sportskog direktora, pa i trenera uoči sezone bez ikakve pripremljene zamjene dokaz je neozbiljnosti klupskih struktura. Dinamo nema ideju kakav stil najbolje leži ovom kadru, kako igru podrediti svojim najboljim igračima i kako pravilno selekcionirati ekipu i ponuditi barem po jednog konkurenta na svakoj poziciji. Bilo kakva politika i ideja, bolja je od nikakve. Dinamov nastup protiv Odda nije ljetna anomalija koja se može pripisati početku sezone. Jednaka razina igre, i svih problema koji su joj izvor, traje već barem godinu dana. S tog aspekta, Dinamu je na kocki mnogo više od europske jeseni ako se ne zabavi tim problemom.