DINAMO je jučer pobjedom 1:0 protiv Gorice došao na milimetar od novog naslova prvaka. Čudo bi se moralo dogoditi da Čačićeva momčad u zadnja četiri kola prospe pet bodova prednosti ispred Osijeka i šest ispred Hajduka te da ne iskoristi krah konkurenata koji su i drugu godinu zaredom ostali bez daha kad se lomilo.
U ovoj, za Dinamo najtežoj sezoni u novijoj povijesti, možda je i on mogao u zadnjim kolima ostati bez daha i posustati. Pitanje je kako bi se sve rasplelo da jedan čovjek nije uzeo stvar u svoje ruke i po tko zna koji put povukao ekipu za sobom kad je bilo najvažnije.
Divio sam se Cviti, Mari, Robiju, Luki... U Dinamovoj Hall of Fame je i Ademi
U svojih dvadeset i kusur godina zaraze Dinamom gledao sam u tom dresu velike igrače i velike frajere. Cvita, Mara, Prosinečki, Mujčin, Modrić… Da ne nabrajam dalje. To su bili junaci našeg doba, likovi koje smo doživljavali kao bogove i u čije društvo u "Hall of Fame" Maksimira po svim kriterijima spada i Arijan Ademi.
I to ne od jučer. Odavno, a način na koji je spasio Dinamo u finišu sezone to samo potvrđuje. Baš kao i za Dinamo, za Ademija je ovo bila jedna od najtežih sezona. Ubile su ga ozljede, mučio se s formom, ali kad je gorjelo, Ademi je od nekud izvukao iz sebe ono zbog čega je poseban i riješio Dinamu tri utakmice.
Ključan čovjek u ključnim utakmicama
Na Rujevici protiv Rijeke kreirao je napad za 1:1 i onda je u 86. minuti zabio za pobjedu. Protiv Istre je sudjelovao kod sva tri gola, a kod prvog je odigrao ključnu ulogu kad je presjekao loptu nakon koje je pao gol, da bi u Gorici u 86. minuti zabio za pobjedu.
Taj gol protiv Gorice najbolje pokazuje koliko je Ademi "unutra" kad se lomi i kad odlučuju nijanse. Ono je morao zabiti iz prve, loše je pucao. No toliko je bio koncentriran da je shvatio da bi lopta mogla završiti u stativi, ispratio ju je i zabio iz drugog pokušaja.
Kod toga gola i kod onoga na Rujevici opet je pokazao koliko je dobar iz famoznog drugog plana i kakav ima osjećaj za prostor. Ti golovi izgledaju lagano, ali kod svakog od njih bio je savršeno pozicioniran, a realizirao je u maniri centarfora. I gol protiv Gorice za 1:0 na Maksimiru zabio je iz dodavanja koje je izgledalo izgubljeno, ali za Ademija izgubljene lopte jednostavno ne postoje.
Ademi je suigračima tata
Više od golova i asistencije Dinamu znači njegova pojava na terenu i to će reći svaki Dinamov igrač. Ademi je svima njima tata. Kad je on na terenu, ekipa djeluje puno sigurnije, pa čak i opuštenije. Kad se previše opuste, on je taj koji podigne glas, koji zaurla i koji će se unijeti u facu onome za kojeg smatra da nije u tom trenutku unutra kao što je on. On je Dinamu ono što je Totti bio Romi.
Svoj autoritet u Dinamovoj svlačionici Ademi je gradio godinama i kroz svih ovih 335 utakmica koje je odigrao za maksimirski klub. Treneri koji su s njim radili dok je bio mlađi govorili su da je uvijek imao lidersku crtu, a odanost koju pokazuje prema Dinamu teško će u bliskoj budućnosti netko nadmašiti.
Osjećao da je dužan Dinamu
Nije Ademi imao sreće u karijeri. Ozljede su ga stajale velikog transfera, a karijeru mu je drastično unazadila ona suspenzija zbog dopinga nakon utakmice protiv Arsenala u Ligi prvaka. Izgubio je dvije godine kad je trebao biti u najboljim godinama. Nije igrao, samo je trenirao, a i Dinamo se u tom slučaju ponio gospodski.
Ademi to nije zaboravio. U obitelji i podneblju iz kojeg dolazi obraz i čast su sve. Kad se vratio nogometu, imao je ponude iz najjačih liga, ali smatrao je da je dužan Dinamu i da dug mora vratiti. On je jednostavno takav. Nije želio otići, a mogao je, nego je odigrao ključnu ulogu u najuspješnijem razdoblju Dinama u zadnjih dvadesetak godina.
Prodavali su se brojni igrači, radili su transfere u velike klubove, ali Ademi nije želio ni čuti za odlazak. Možda, kad vrati "dug" i ako bude prilike. U sezoni 2018./2019., kad se pričalo o velikim transferima Petkovića, Livakovića i Oršića, Ademi je osjetio da je prilika možda došla, ali onda je došla kriza s koronavirusom, nogomet je stao, a s njim i transferi.
Ademi je ostao, nije bio razočaran i nastavio je gaziti dalje. Koliko je mogao jer malo koji igrač je imao toliko pehova s ozljedama kao on u zadnje tri godine. Ozljeđivao se sam od sebe, ozljeđivali su ga i protivnici, pa čak i suigrači, poput Mišića ove sezone.
Dinamo bez njega izgubljen
Igrao je pod blokadama, satima je bio na terapijama da bi bio spreman za ključne utakmice poput one u gostima kod Šahtara u Ligi prvaka 2019. godine, a čak i kad nije mogao igrati, putovao je s momčadi na gostovanja. U Beču protiv Rapida je na klupi bio na štakama, urlao i dijelio savjete suigračima, a kasnije je inzistirao da igra kad to nije bilo najpametnije za njegovo zdravlje. I to nije bilo prvi put.
U ovoj Dinamovoj sezoni prepunoj turbulencija strašno je nedostajao. Nije ga bilo u dvije utakmice protiv Sheriffa, propustio je četiri velika derbija protiv Rijeke, Hajduka i Osijeka, a Dinamo nije dobio nijednu od tih utakmica bez njega. Imao je tri ozljede ove sezone, ali nije zbog toga gubio glavu, nego je opet bio prevaga kad je momčadi to bilo najpotrebnije.
Muda, mentalna snaga i odanost
Glava mu je u čitavoj karijeri bila najveći adut. Temperamentan je bio uvijek. Znao se svađati sa sucima i s protivničkim igračima, nekad i na rubu incidenta, ali je isto tako znao kad povući kočnicu. Njemu se u ovako delikatnoj fazi sezone ne može dogoditi da napravi onakvu glupost kao Kalinić i Livaja pa da trećim žutim kartonom znatno umanji šanse svoje ekipe za pobjedu i borbu za naslov.
Nije on slučajno bio u onim šansama protiv Rijeke i Gorice i nije slučajno zabio te golove. Nije slučajno preživio dvije godine suspenzije zbog dopinga i nije se slučajno triput vraćao ove sezone nakon ozljede. Za to su potrebna ogromna muda, mentalna snaga i odanost. A to je ono što krasi legende.