STALNE promjene trenera i špekulacije s novim imenima Dinamova su stvarnost već nekoliko desetljeća. Gotovo da nije bilo trenutka u prethodnih deset godina kada se u tim glasinama nije pojavilo ime Matjaža Keka.
Ovaj put se Kek čini kao izgledniji izbor za novog trenera, ako ga Dinamo uopće bude tražio, nego ikad prije. Njegov mandat na klupi Slovenije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo nije prošao dobro, zamjerio se brojnim navijačima i medijima i čini se kako će tražiti novi izazov u karijeri.
Svi se dobro sjećaju njegove Rijeke koja je prekinula Dinamovu petnaest godina dugu dominaciju. Kek je za HNL okvire elitan trener i Dinamo i on u kombinaciji djeluju kao nezaustavljivi stroj. Ipak, postoji nekoliko jasnih prepreka i problema s kojima bi se on i momčad morali suočiti ako uistinu dođe na Maksimir. Kek u Dinamu ima potencijala biti fantastična priča, ali je i velika kocka.
Dinamo ima isti problem kao i PSG
Prvi problem je onaj s kojim se susreće svaki Dinamov trener. Dinamo u prosjeku zadnje tri godine odigra oko 55 utakmica godišnje u svim natjecanjima, ovisno o tome koliko daleko dođe u Hrvatskom kupu i europskim natjecanjima. Iako se radi o broju susreta koji je usporediv s najboljim klubovima liga Petice, za navijače i širu javnost Dinamo ima premalen broj relevantnih utakmica.
HNL ima 36 kola, ali Dinamo je tu navikao na dominaciju i sigurnu titulu. Sve ispod toga smatra se teškim podbačajem, a nakon svakog izgubljenog boda tjednima traju analize oko toga što je pošlo po krivu. Slična stvar je i u Kupu iako je tamo razumijevanje veće razmjerno tome o koliko se manje bitnom natjecanju radi. Dinamov trener u startu ima oko 40 utakmica u kojima ne može pretjerano dobiti u očima javnosti.
Od sezone 2005./06., prve u Dinamovoj modernoj dominaciji, na Maksimiru se izmijenilo 26 trenera. Od njih 26, samo jedan ni na koji način nije sudjelovao u doprinosu Dinamovoj tituli prvaka - Ivajlo Petev. Kada klub osvoji 15 titula u 16 sezona i promijeni 26 trenera, to je jasan znak da titula prvaka ne znači mnogo ni upravi kluba ni javnosti.
Jedino mjerilo Dinamovog trenera, iz te perspektive, su uspjeh i rezultat u Europi. Nije nimalo čudno da je baš Nenad Bjelica prvi trener nakon Josipa Kužea koji je dobio plebiscitarnu podršku navijača. Od luzerskog europskog Dinama stvorio je respektabilnu i moćnu ekipu koja je u tri posljednje sezone odigrala neke od najboljih sezona u svojoj povijesti.
Sličan problem s kojim će se susresti novi trener Dinama ima i PSG. Svaka pobjeda i naslov u francuskoj ligi smatra se najnormalnijim danom u uredu. Stavimo li na hrpu na kojoj se nalaze domaće utakmice i one protiv europskih liliputanaca koje Dinamo u Europi "mora" proći, dolazimo do brojke od oko 45 utakmica koje Dinamov trener vodi samo da bi "preživio". Ništa u njima ne može dobiti, a može sve izgubiti.
Takav pristup je nepravedan i takav diskurs je sulud, ali je on maksimirska stvarnost. Svaki trener koji tu dolazi mora prihvatiti činjenicu da će mu se suditi na temelju 20% susreta u čitavoj sezoni. Sav rad i napredak u preostalih 80% susreta znači vrlo malo. Matjaž Kek još nikad nije bio u takvoj situaciji.
Kek se nikad u karijeri nije susreo s onim što bi ga čekalo u Dinamu
Matjaž Kek vodio je u karijeri tek tri kluba. S Mariborom je na prijelazu tisućljeća uzeo dvije titule prvaka Slovenije, što ga je i lansiralo među najveća regionalna trenerska imena. Idućih 15 godina bavio se mladim i seniorskom reprezentacijom Slovenije, prije nego što je 2011. godine preuzeo saudijski Al-Ittihad. Njegov zadnji klupski angažman bila je Rijeka iz koje je otišao prije tri godine.
Koliko god bogatu karijeru Kek imao, nikad se dosad nije susreo s onim što ga čeka u Dinamu. Veliki pritisak rezultata u Rijeci nije postojao. S njom je napravio velike stvari, ali je tamo na raspolaganju dobio razvojnu momčad s dobrom skautskom mrežom u kojoj je svaki nastup u Europi i velika pobjeda u HNL-u navijačima bila dovoljna nagrada sama po sebi.
U Saudijskoj Arabiji osvojio je drugo mjesto, ali Al-Ittihad nije bio prvak već 13 sezona. Klima u kojoj treneri iz regije tamo rade neusporediva je s očekivanjima koja ih čekaju ovdje. Jedini klub u kojem je imao donekle sličan rezultatski pritisak bio je Maribor, ali treba napomenuti da je zadnji naslov tamo uzeo prije gotovo 20 godina - 2003. godine. Koliko je nogomet tada bio drugačija igra najbolje govori činjenica da je Kek posljednji put bio prvak Slovenije kada je Joško Gvardiol proslavio svoj prvi rođendan.
Činjenica da se u Mariboru zadržao dvije godine, a u Rijeci pet svjedoči o tome da je dosad uglavnom imao angažmane u stabilnim sredinama. U njima je imao i veliki utjecaj i moć odlučivanja. Dinamo je vrlo stabilna sredina, ali samo do prvog ozbiljnijeg poraza. Klupa reprezentacije Slovenije najveći je pritisak s kojim se Kek dosad u karijeri susreo, ali reprezentativni nogomet je nešto sasvim drugo u odnosu na klupski. Uostalom, Slovenija je reprezentacija treće europske klase kojoj je svaki plasman na veliko natjecanje premija, a izostanak s turnira realnost koju je lako prihvatiti.
Konačno, postavlja se pitanje i toga koliko je Kekov trenerski stil kompatibilan s trenutnim Dinamovim kadrom.
Kek je Bjelica na steroidima. I on i ekipa morali bi raditi velike kompromise da bi uspjeli
Svoju najveću trenersku priču, onu u Rijeci, Kek je ispisao ne samo vrhunskim domaćim i inozemnim rezultatima. On je na Kantridi stvorio kulturu igre kakva se, uz manje ili veće promjene, zadržala i do današnjeg dana. Njegov nogomet bio je fokusiran na kompaktnom i agresivnom obrambenom bloku te brzim izlascima u tranziciju i kratkim, okomitim napadima.
U sezoni 2016./17. Rijeka je uzela naslov tako što je suparnike izdominirala u fizičkom segmentu. Svaka 50-50 lopta završila je u Rijekinom posjedu, a velik broj centaršuteva i ulazaka igrača (prije svih Andrijaševića) iz drugog plana bio je razina energije s kakvim se HNL klubovi dotad nisu susreli i nisu to znali braniti.
Čovjek je biće navike i jako teško mijenja ponašanja, posebno ona koja su se pokazala uspješnima. Kekov nogomet bi u teoriji bio nešto sasvim novo za Dinamo koji je navikao kroz posjed tražiti rješenja i igrati duge napade, uglavnom zbog toga što se konkurencija u HNL-u pred njim povlači. Bjelica je dobar dio europskog uspjeha sagradio na tranzicijskoj i reaktivnoj igri, ali Kekov dum-dum nogomet je Bjeličin nogomet na steroidima.
Dojam je da će trebati puno i vremena i kompromisa kako bi se kadar adaptirao na nove zahtjeve, a trener svoju filozofiju približio onome čime raspolaže. Teško je zamisliti scenarij u kojem će Kek imati puno razumijevanja za Petkovićevu povremenu štednju u fazi obrane. S druge strane, ovaj Dinamo je u napadu puno slabija momčad bez svoje, odnedavno, desetke.
Na kraju, konačan sud o tome je li taj angažman bio pogodak dat će rezultat. S tog aspekta ne treba zaboraviti činjenicu da je Dinamo uoči i tijekom ove sezone ostao bez čak tri nositelja igre. Ta činjenica se prečesto i prelako zanemari čak i u onim konstruktivnim kritikama upućenim Damiru Krznaru koji ima slabiju momčad nego lani. Ovaj kadar je vrlo dobar, ali bez Olma, More, Gavranovića, Jakića, Majera i Gvardiola Dinamo je momčad koju je teže održati europski relevantnom nego prethodnih sezona.
Kek je u Rijeci pokazao da zna izvući ono najbolje iz svlačionice. To mu u Dinamu, koji je i dalje razvojni klub, može biti najsnažniji argument za dolazak. Nema sumnje da će njegovo eventualno ustoličenje biti popraćeno velikom dozom respekta, a možda i euforije od strane Dinamovih navijača. U posljednjih 15 godina na Maksimir nije stiglo veće trenersko ime, a sve se odvija u situaciji u kojoj prevladava javno mišljenje kako je Krznar najslabija karika i kako će novi trener, posebno tog kalibra, riješiti sve Dinamove probleme.
To je realna opcija. Ali barem jednako realna je i ona sasvim suprotna, jer će i za Keka ovo biti nešto sasvim novo. Dinamova klupa je glamurozna i zavodljiva, ali i nevjerojatno teška i nezahvalna, a prvi pred streljački vod uvijek izlazi trener. Za potvrditi tu tezu Kek ne treba ni sjesti na klupu. Dovoljno mu je nazvati bilo kojeg od 25 Krznarovih prethodnika.