"HAJDUKOV RATNI TROFEJ" je dokumentarac kojeg bi "svaki ljubitelj nogometa s ovih prostora trebao pogledati", a posebno se to odnosi na navijače Hajduka i još posebnije, na njegove trenutne igrače i članove uprave. Film je djelo splitskih sportskih novinara - Blaža Duplančića i Alena Orlića, koji su građu prikupljali godinama.
Kup se te godine osvojio na puno vrućem terenu, nego što je to Šubićevac i to protiv najjače Zvezde svih vremena, koja je branila naslov u kupu, već bila prvak Jugoslavije i koja će za tri tjedna postati prvak Europe.
'80. su zagrljeni i u suzama ispratili Tita, '91. su u borbi za njegov trofej jedni drugima jebavali mater po nacionalnoj osnovi
Priča je to o dramatičnim okolnostima pod kojima je Hajduk 8. svibnja 1991. osvojio posljednji Kup maršala Tita (kako se zvalo kup-natjecanje u Jugoslaviji), šest dana nakon što je pokolj 12 hrvatskih policajaca u srpskoj zasjedi u Borovu Selu označio početak rata i raspad države za čiji su posljednji kup igrala dva najbolja i najtrofejnija kluba u njenoj 45 godišnjoj nogometnoj povijesti. Za utakmicu donedavno glavnog nogometnog praznika, prodano je tisuću i pol karata.
Hajdukovci sa crnim florom na rukavu u čast policajcima masakriranima u Borovom selu
Pri intoniranju jugoslavenske himne "Hej Slaveni", svi Hajdukovi igrači su gledali u pod i vidljivo bojkotirali himnu, bolje reći svi osim desnog beka, Mostarca Milija Hadžiabdića, koji je ponosno odslušao s desnicom na srcu. Hajdukovci su u spomen na hrvatske policajce ubijene u Borovu selu nosili crni povez preko ruke, a sama utakmica je i na terenu prošla u mučnoj atmosferi i čestim naguravanjima u kojima su prednjačili Siniša Mihajlović, Dragiša Binić i Igor Štimac, tako da je sudac Adem Fazlagić iz Čapljine imao velikih problema držati meč pod kontrolom. Veliki broj ljudi iz Hrvatske inzistirao je da utakmica bude odgođena, no, tome se oštro usprotivio Nogometni savez Jugoslavije koji je Hajduku prijetio oštrim sankcijama poput zabrane igranja u Europi.
Miše i Mihajlović na terenu kao njihovi sunarodnjaci u njihovom Vukovaru
Da se Juga raspala "baršunastom revolucijom", rekli bismo kako je to bio najprikladniji način da se mirno zaključi era suživota, ali nažalost, kako nas podsjeća film, divlji Mihajlovićevi startovi i Mišino čupanje "Barbikinih" loknica bili su lights verzija onog što je u njihovom rodnom Borovu počinjalo, a još krvaviju i paklenu kulminaciju će na istom mjestu imati kroz koji mjesec.
Ili kako to lijepo pokazuju arhivske snimke razgovora s pripadnicima Torcide nakon njihovog napada na Delije prije prvenstvene utakmice u Splitu '89: "Vladajući bi se morali zapitati što se to promijenilo od '80. do danas", dok se snimka zagrljenih igrača obje momčadi i Poljuda koji pjeva "Druže Tito mi ti se kunemo", pretače u žestoki okršaj Torcide i Delija s razbijenim glavama i šajbama devet godina poslije u splitskoj luci.
Glavne zvijezde filma: Raspojasani Mihajlović i ležerni Bokšić
Razgovorom s ključnim akterima s Hajdukove strane pokrivena je "bila" verzija finala, dok Zvezdinu priču daju tek Prosinečki i Mihajlović. Međutim, Mihajlović je najzahvalniji sugovornik i anegdote s finala sipa kao za kafanskim stolom, bilo da priča kako mu je san bio zaigrati za Hajduk ("Uvek sam više voleo Dalmatince, nego ove druge Hrvate: Znaju da uživaju u životu, ništa ne rade nego samo izdaju kuće leti, imaju more i dobro vino"), dok se nastoji prikazati tolerantnim ("Kako bi ja mogo da imam nešto protiv Hrvata, pa keva mi je Hrvatica!?") ili objašnjava kako su Grgica Kovač i ostali na finalu kupa padali kao koletaralne žrtve privatnog obračuna njega i Štimca ("Lovio sam po terenu Štimca pa sam zakačio ovog drugog momka"). Zvezdin Vukovarac iz miješanog braka otkriva i ružne strane. Tvrdi da mu je Štimac dobacio "Dabogda ti pobili sve u Borovu".
S druge strane, iako su najveću minutažu u filmu dobili Štimac i Bilić, najveća zvijezda Hajduka, kao na terenu, i u dokumentarcu je Alen Bokšić. Nije to bila njegova sezona, zabio je tek šest golova, ali pokazao se kada je bilo najpotrebnije. U finalu Kupa odigrao je veliku utakmicu, postigao fenomenalan gol nakon što je sam razgrnuo cijelu obranu Zvezde, ali će pošteno, kroz zajebantski osmijeh priznati "Balun mi je malo priša priko noge, zato je i bio gol".
Hajduk 1991. i 2011. imaju dosta zajedničkog, ali ovaj današnji bi mogao osvojiti eventualno županijski kup
Mnogo je sličnosti između tadašnjeg i današnjeg Hajduka, a to se jasno vidi kako se u dokumentarcu nižu fragmenti iz tiska, snimke utakmica i rezultati: Posljednje prvenstvo Jugoslavije Hajduk se do svibnja borio za opstanak, momčad je i tada bila sastavljena većinom od nedokazane domaće "dice" uz pokoje dvojbeno pojačanje sa strane (iznimka je provjereni Dragi Setinov), i te sezone Hajduk je nanizao nekoliko trenera (Peruzović, Skoblar, Poklepović), što je opet najbolje opisao Mihajlović prisjećanjem s prvenstvene utakmice mjesec dana poslije finala Kupa, kada mu se Binić pohvalio "Jesi video kako sam nokautirao Skoblara? Ma nije to on, to je Poklepović" odgovorio mu je Mihajlović. Na Binićevo začuđeno "Pa zašto su ga menjali kad su s njim osvojili Kup?", Mihajlović mu odgovara "To ćeš morati njih da pitaš".
Ni tadašnji Hajduk nije imao ni zvijezda ni para, ali je imao taj opjevani dišpet koji mu je očigledno ostao u Beogradu i u prošlom mileniju.
Sastavi momčadi u finalu Kupa Jugoslavije 1991:
Crvena Zvezda
Stojanović; Radinović (Stošić), Belodedić, Najdoski, Marović - Prosinečki, Jugović, Savićević, Mihajlović - Pančev, Binić
Trener: Ljupko Petrović
Hajduk
Mihačić; Hadžiabdić, Štimac, Setinov, Bilić, G. Kovač (Osibov) - Kozniku, Miše (Jeličić), Vučević, Jarni - Bokšić
Trener: Joško Skoblar