Foto: Getty Images / Guliver Image
Index Sport nastavlja sa serijom tekstova o nogometašima koji su svojim djelovanjem zaustavljali ratove, provodili demokraciju, činili prvu liniju oporbe totalitarnim režimima i ostavili iza sebe puno više od onoga što su dali na terenu. O onima koji nisu samo sinkroniziranije udarali loptom od nekog s tribine. O onima koji su ostali ili će ostati zapamćeni najprije kao heroji, a tek onda nogometaši.
>>> 1. nastavak ZAPUCAVAO JE ZICERE PRED HITLEROM I DOKAZAO MU DA NIJE VIŠA RASA. PRONAŠLI SU GA MRTVOG
TEŠKO je reći ponešto o Brazilu 1982., a da ne upadnete u zamku opasnih floskula i izlizanih klišeja. Još je teže nešto napisati o njihovoj igri i svesti čitavo bogatstvo Joge Bonito na ograničeni komad papira ili kompjutorskog ekrana. Najbolje i najljepše na svijetu je upravo ono što ne treba medijatora, prevoditelja ili analitičara.
Doduše, postoji jedan bitni mit koji je potrebno srušiti, a tiče se ove generacije. Neosvajanje Mundijala nije najveća nogometna tragedija u povijesti, nego nešto najljepše što se sportu ikad dogodilo. Taj Selecao se igrao nogometa, prebacivao suparnike sombrerima, proigravao u dubinu petama i bio apsolutni gospodara vremena i prostora na nogometnom travnjaku. Kao da su svojim stilom htjeli podčiniti, učiniti sekundarnim i relativnim koncept rezultata, tog nogometnog diktatora koji toliko često svojim inzistiranjem na formi uništava sadržaj igre. Baš kao što se ta ekipa borila, svjesno ili nesvjesno, protiv autokratskog nogometnog svjetonazora na terenu, njihov kapetan Socrates borio se s puno opasnijim strukturama takvog režima van njega.
Udar '64.
Povijest svake latinoameričke države, koliko god to rasistički zvučalo, poprilično je slična. Kolonijalni identitet sprječavao je da demokratske tekovine u tom dijelu svijeta zažive u punom kapacitetu i profiliraju se kao najprihvatljiviji društveni sistem. Svakodnevni prevrati, bilo vojne hunte, bilo socijalistički nastrojenih revolucionara, izbacivale su manje ili više demokratske vlade gotovo čitavo 20. stoljeće. Brazil se 1964. savršeno uklopio u taj scenarij. Hladni rat je diktirao zbivanja u cijelom svijetu, a realna i imaginarna opasnost od širenja komunizma koštala je glave i položaja brojne političare i civile. Već je brazilski predsjednik češkog podrijetla Juscelino Kubiček (koji je tvorac Brasilie) bio smatran podosta "crvenim“, da bi imenovanje Joaoa Goularta bio konačni okidač – vojska je uz pomoć CIA-e izvršila državni udar i na vlast najveće države na kontinentu stala je vojna hunta.
Za razliku od brojnih drugih režima koji su poprilično otvoreno likvidirali sve nepodobnike, brazilski način iz tog doba bio je puno profinjeniji – skupine koje su obučili britanski, američki i francuski obavještajci, brutalnim su metodama mučenja, otmicama bližih članova obitelji ili čak kastracijom znale kako vaš život učiniti paklom. Tijekom prvih godina vladavine uspješno su zaključali sve komunikacijske kanale i likvidirali bilo kakvu medijsku opoziciju. Vjerojatno su sami sebi aplaudirali na dobrom poslu, ali zaboravili su na jedan segment života, toliko čvrsto utkan u tkivo svakog Brazilca, da ga je nemoguće obuzdati. Zaboravili su na nogomet. I tu na scenu stupa junak ove priče.
Žgoljo sa stilom
Socratesov otac je bio siromašni najamni radnik iz srca brazilske prašume, ali da eruditi i renesansni ljudi ne moraju biti samo bogati ljudi, najbolje je dokazao on. Proučavao je filozofiju i književnost, izgradio kućnu knjižnicu s nekoliko tisuća knjiga i dao sinu ime po mudracu kojeg je najčešće proučavao. Već se tu dalo nazrijeti zrno intelekta koje će njegova sina, iako je bio silno talentiran, učiniti nečim mnogo većim od nogometaša.
Socrates je tako uz nogomet završio studij medicine, a jedna od stavki u ugovoru s Botafogom bila mu je ona da je studij nadređen treninzima koje je nerijetko znao propustiti. Nije, kasnije će se saznati, to uvijek bilo zbog akademskih obaveza – često je uživao u piću više od onog što njegova struka propagira. Iako je bio visok 1.,93 metara, bio je izrazito mršav i zbilja je odavao dojam žgoljavog smotanca prije nego što bi ga vidjeli kako miluje loptu. Koliko je stila bilo u njegovoj igri možda najbolje govori izjava Rivelina, jednog od najvećih brazilskih nogometaša u povijesti i Maradonina idola: „Pele je možda najbolji igrač ikad kada igra licem prema lopti, ali Socrates je najbolji ikad kada joj okrene leđa.“
Peta je postala njegov zaštitni znak, a bilo je nemoguće naći barem jednog čovjeka koji se nije zaljubio u njegov nogomet. Prelazak u Corinthians simbolično će započeti najbitnije razdoblje njegova stvaralaštva. Corinthians je osnovan kao prvi klub za radnike i široke mase u Brazilu, u doba kada se smatralo kako je nogomet privilegija i igra bogatih. S ovog aspekta je logično da baš u takvom klubu pokuša vratiti ljudima nešto što je smatrano privilegijom i igrom bogatih – pravo glasa.
Democracia Corinthiana
Pokret pod nazivom "Demokracija u Corinthiansu“ Socrates je poveo sa suigračima Casagradeom i Wladimirom, uz privolu predsjednika kluba Waldemara Piresa. Ideja je bila stvoriti na razini jednog kluba ono što žele u cijeloj državi, a to je pravo izbora. Jednako pravo glasa imao je Socrates, bilo koji drugi igrač, trener, maser, oružar ili čistač u klubu. Odlučivalo se u tom kružoku baš o svemu, a da to nije nikakvo pretjerivanje dovoljno govori jedan od prvih slučaja izglasavanja neke odluke. Klub je bio na japanskoj turneji, a Casagrade je samo nekoliko dana prije toga upoznao djevojku u koju se zaljubio preko ušiju, toliko da je htio vratiti se u Brazil.
Stvar je bila jasna – pristupilo se glasačkoj proceduri. Iako je imao veliku Socratesovu podršku, oženjeni igrači nisu smatrali kako bi Casagrade trebao imati posebne povlastice i izglasan je njegov ostanak na turneji. Koliko je istinit podatak da se glasalo čak i prilikom putovanja kada i gdje će se stati na WC pauzu, teško je reći, ali ne zvuči nimalo nemoguće. Ipak, kao jednu od svojih najvećih pobjeda Socrates je vidio u izglasavanju ukidanja obavezne karantene dva dana prije utakmice. Umjesto toga, uspio je izlobirati opciju u kojoj su im se krajem tjedna na ručku pridružili arhitekti, pjesnici, operni pjevači, ljudi iz filmske industrije ili iz nekog drugog područja osim nogometnog. Jer, kako je sam priznao, Socratesu je bilo jako dosadno pričati o nogometu.
Smatrao je da je bitnije znati interpretirati Hegela nego elaborirati igru kao prirođen instinkt koji mora objašnjavati uglavnom onima koji ga ne posjeduju. Time se demokratski front proširio na čitav spektar aktivnosti, javnih osoba i utjecajnih zanimanja, što je doprinijelo jačanju svijesti o demokraciji. Iako su bili proglašavani anarhistima i bradatim komunistima, nisu odustajali. Generalski zbor ih je više puta pozvao na sastanak i rekao da to što rade nije pretjerano pametno, ali su uvijek rekli kako se radi samo o nogometu. Toliko je toga bilo nametnuto brazilskom čovjeku, da su oni zauzeli sasvim drugi pristup – nisu čak htjeli nametati ni slobodan izbor, već primjerom pokazati zašto bi ljudi trebali slijediti upravo taj model. Ljudi su se bojali i nisu dugo glasali, nisu bili sigurni hoće li im vojska dozvoliti. Corinthians je samo nastojao istrijebiti taj strah i zamijeniti ga novim, pozitivnim sadržajem.
Njihove poruke bile su subliminalne i rafinirane, a znali su da je bitno to da što više ljudi glasa na najavljenim izborima '82. jer je diktatura mogla pasti samo ako se ujedine svi koji joj se protive. Čak su imali i posebnu ediciju dresova, na kojima je na pozadini bila otisnuta krilatica „Glasujte petnaestog“. Kada su iste godine osvojili prvenstvo države Sao Paolo, izašli su na teren s velikim transparentom „Ganhar ou perder, mas sempre com democracia", što bi u slobodnom prijevodu značilo „Pobijedili ili izgubili, ali uvijek uz demokraciju“. To je ostao Socratesov moto do kraja života.
Tako je rekao pred gotovo dva milijuna ljudi na gradskom trgu kako neće otići u Italiju (za basnoslovni novac koji mu je Fiorentina nudila) ako se u Brazilu održe najavljeni slobodni predsjednički izbori. Izbori se nisu održali, a Socrates je otišao u Italiju u kojoj je izdržao tek godinu dana. Na pitanje talijanskih novinara je li Mazzola ili Rivera najbolji talijanski nogometaš svih vremena, odgovorio im je kako "nema pojma, on je ovdje (Italija) kako bi proučavao filozofa Gramscija". Odrekao se vojne vlasti u Brazilu, ali domovina ga je prejako dozivala pa se već iduće sezone vratio i zagovarao slobodno društvo do kraja svog života.
Svoju ulogu kao čovjeka, pa tek onda nogometaša, najbolje je opisao on sam: "Godine 1964. bio je državni udar. Imao sam 10 godina i vidio sam svojeg oca kako spaljuje knjigu o boljševicima. Tako sam se zainteresirao za politiku. Nogomet je došao sasvim slučajno. Ja sam dijete diktature. Uvijek sam osjećao socijalnu nepravdu u brazilskom društvu i imao sam prijatelje i kolege koji su morali pobjeći. Jedina razlika između nas je ta što sam ja dobar u nogometu. Corinthians je najveća ekipa za koju sam ikada igrao jer je bila više od sporta. Naše političke pobjede bitnije su od nogometnih. Utakmica traje 90 minuta, a život zauvijek.“