ZANIMANJE za NBA svijet potiču promjene. Današnji slobodni igrači zdušno su prigrlili tu ideju, bombardirajući sportske fanove novim mogućnostima i intrigama. Supermomčadi su postale zanimljive ne zbog načina na koji vladaju, nego zbog načina na koji padaju. A na mnogo manjoj i tišoj razini, svaki pojedinačni košarkaš raste i nestaje tijekom sezone i između sezona, uz moć da tijekom tog puta mijenja putanju svoga kluba, za theringer.com piše Rob Mahoney.
Nešto postupno kao što je razvoj igrača ne može donijeti uzbuđenje kao ludilo 1. srpnja, ali može donijeti nešto što je u konačnici više zadovoljavajuće, bogatiju i složeniju priču. Shvatiti kako se igrač razvija znači shvatiti gdje je bio. Nije slučajno da se navijači neke momčadi najviše povezuju s igračima koji se razvijaju pred njihovim očima ili da klubovi mogu drukčije vrednovati igrače koji su stasali u njihovoj sredini.
Postoji određena čarolija u pomisli da će se igrač kojeg poznajete vratiti još bolji. Imajući to na umu, pogledajmo najimpresivnije razvojne priče ove sezone, igrače koji su napravili najviše da poboljšaju svoju igru i promijene svoje izglede dosad tijekom sezone. Ovo je NBA razvojna momčad 2019./2020.
Luka Dončić (Dallas Mavericks)
Dončić se doima glavnim kandidatom za titulu Most Improved Player, što je nevjerojatno s obzirom na to da je već kao novak radio neke zaista nevjerojatne stvari. To nam kazuje da apsurd ne poznaje granice. Uvijek postoji nova razina toga, Giannis Antetokounmpo može početi serijski pogađati trice, James Harden može doći blizu prosjeka od 40 poena po utakmici, a Dončić može u napadu sve napraviti bolje nego prije. Mavericksi su prošle sezone napadački bili ispodprosječni. Ove su sezone najbolji u NBA ligi. Bez upozorenja, Dončić je stigao do prosječno 29,3 poena po utakmici i 61,8 posto šuta. Dončić je najsporiji igrač lige kad je riječ o dojmu da do koša dolazi lako, a sve je to zbog toga što je svoje lažnjake izbrusio tako da može doći gdje god poželi. Dončić je vidno poboljšao svoju kondiciju (što je ograničenje sposobnosti igrača da utječe na igru), ali ovo je izvanredan skok u košarkaškoj pismenosti mlade zvijezde.
Devonte' Graham (Charlotte Hornets)
Kad bi Graham bio u Lakersima ili Knicksima, bio bi proglašen mesijanskom figurom. Budući da igra u Hornetsima, umjesto toga na svakom ga koraku uspoređuju s bivšom zvijezdom Charlottea Kembom Walkerom ili njegovom planiranom zamjenom Terryjem Rozierom. Graham je možda uzurpirao tu poziciju i prije nego što ju je Rozier imao prilike prigrliti. Iako njih dvojica igraju zajedno u Hornetsima, Graham koji u novačkoj sezoni nije ni izgledao poput NBA igrača, sada vodi momčad prema većini razumnih mjerila. Grahamu su trebale samo dvije godine da od izbora druge runde drafta dođe do motora modernog napada. Samo su dvojica igrača ove sezone stvorila više poena svojim asistencijama, a samo je Harden postigao više trica. Teško je precijeniti ovu vrstu transformacije. Graham je potpuno promijenio tijek svoje karijere i nametnuo se baš kao talent kojeg su Hornetsi očajnički tražili.
Pascal Siakam (Toronto Raptors)
Nijedna vještina u košarci nije važnija za pokretljivost igrača kao baratanje loptom. Neki od najboljih šutera lige bili su igrači s klupe. Isto vrijedi i za mnoge najbolje skakače i obrambene igrače. Sposobnost driblinga je ono što igraču omogućava da se razvije od pomoćne snage do startera i od startera do zvijezde. To je mehanizam kojim igrač sve dovodi u mjeru i to je Siakamu omogućilo da postane jedan od najboljih dvosmjernih igrača u ligi. Nije samo ono što Siakam čini ove sezone posebno vrijedno, nego i to koliko toga radi. Najbolja obrana lige već je bila posložena, kao i temelj njegove napadačke igre. Ali Siakam ide još korak dalje. Ne može svaki igrač ostati učinkovit, iako se broj njegovih šuteva udvostručuje iz godine u godinu, a Siakam ima temelj da se nosi s tim. Odlično baratanje loptom nosi ga tamo gdje treba ići, unatoč tome što su promjene njegove uloge promijenile njegov šuterski profil i kuteve otvorene za napad. Toronto se može samo nadati da će se Siakam, koji je izvan terena na neodređeno vrijeme zbog ozljede prepona, što prije vratiti u igru.
Brandon Ingram (New Orleans Pelicans)
Nije se doimalo baš izglednim, ali čini se da je Ingram nadišao wigginsiansko čistilište ispraznog zabijanja koševa. Postoji pravo značenje iza brojki koje ove sezone postiže u New Orleansu, iako su Pelicansi ukupno gledajući bili manjkavi. Ingram najbolje izgleda kad mu se omogući sloboda posjeda lopte, bolje čita igru i distribuira šuteve. To mu je pomoglo da se nosi s najtežim zadacima dosad u karijeri. Zahvaljujući tim promjenama, ovo je ujedno i Ingramova najučinkovitija sezona. Igrač koji je funkcionirao isključivo s poludistance, danas ima najbolji postotak šuta u karijeri za tricu (41 posto), a pritom je gotovo utrostručio broj pokušaja. U božićnoj pobjedi protiv Nuggetsa čak je postigao rekordnih sedam trica. Napadačke ideje trenera Alvina Gentryja ponekad mogu biti malo previše improvizacijske, ali novi i bolji Ingram je najkvalificiraniji u Pelicansima da ih provodi.
Bam Adebayo (Miami Heat)
Bolji poznavatelji lige označili su Adebayoa kao igrača kojeg treba pratiti od početka sezone, ali čak i najgorljiviji pristalice nisu mogli predvidjeti da će 22-godišnjak tako brzo procvjetati kao jedan od najboljih NBA centara. Ove njegove brojke – 15,7 poena, 10,6 skokova, 4,6 asistencija, 1,5 ukradenih lopti i 1,3 blokade po utakmici – vrijedne su razmišljanja o prvoj NBA petorci. Miamijev balansirani napad najbolji je kad se oslanja na Adebayoa kao poveznicu između jedne akcije i sljedeće. Ne radi se samo o hvatanju lopte i dodavanju sljedećem slobodnom igraču, fleksibilnost Adebayoove igre je u tome da može igrati pod košem, kompromitirati obranu ili driblati s potpunim samopouzdanjem. U obrani je Adebayo onaj koji preuzima odgovornost i pokriva pogreške. Njegov rad u ovom trenutku nije samo katalizator za Miami, nego temelj kompletne jednadžbe momčadi.
DRUGA NBA RAZVOJNA MOMČAD
Ben McLemore (Houston Rockets)
U svojoj sedmoj sezoni u NBA ligi, McLemore je konačno prešao s teorijske na stvarnu učinkovitost. Nikad nije bilo teško nagnati NBA momčadi da razmišljaju o McLemoreu kao ideji jer je u kontroliranim i izoliranim uvjetima mogao izgledati baš kao atletski šuter koji se ističe u modernoj košarci. Međutim, u akciji je McLemore često gubio svoje karakteristike i padao između pukotina u posjedu lopte. Radeći s Hardenom, McLemore je dobio strukturu koja mu je trebala i razina njegove igre se poboljšala. Novi i poboljšani McLemore je solidniji, postao je igrač koji je u osam nastupa u početnoj postavi ove sezone prosječno imao 17,4 poena po utakmici i 41 posto šuta za tricu. Houstonu, čini se, naročito trebaju šuteri koji dobro odrađuju svoje uloge. McLemore se prometnuo u igrača koji to može.
Spencer Dinwiddie (Brooklyn Nets)
Dio razloga zbog kojeg se ne stvara veća znatiželja oko kontroverzne ozljede Kyrieja Irvinga je u tome što je Dinwiddie igrao spektakularno u njegovoj odsutnosti. Ovo je četvrta sezona zaredom u kojoj je Dinwiddie poboljšao svoj šuterski učinak i to ne samo po utakmici, kao što se moglo i očekivati u novoj ulozi, nego i po minuti. Suparnici sada, bez Irvinga ili bivšeg igrača Netsa D’Angela Russella na terenu, imaju više razloga nego ikad da čuvaju Dinwiddiea, ali to više i nije važno. Dinwiddie je dovoljno probojan da driblingom izbjegne obranu, dovoljno opasan da natjera suparnika na pogrešku i sve više sposoban voditi napad cijelo vrijeme. Samo devet drugih igrača (10 ako računamo i Irvinga) uspjelo je postići prosjek od 22 poena i šest asistencija ove sezone, a među njima su bivši MVP i All-Stars igrači te neke buduće ligaške zvijezde. Među njima je i Dinwiddie, bivši drugi izbor runde drafta kojeg su dvaput otpuštali, ali se s ruba lige prometnuo u glavnog igrača momčadi koja ide u doigravanje.
Montrezl Harrell (Los Angeles Clippers)
Igranje za najbolje posloženu momčad u njegovoj karijeri nekako je koincidiralo s Harrellovom najproduktivnijom igrom dosad. Možda ćete to pripisati produženom oporavku Paula Georgea na početku sezone, povremenim izostancima Kawhija Leonarda ili drugih igrača u momčadi, ali ništa od toga ne može objasniti važan Harrellov doprinos u utakmicama kad su Clippersi bili kompletni. Kao i veći dio Harrellove karijere, za to nema objašnjenja. Tek 201 cm visoki centar ne bi trebao biti sposoban zaustaviti veće suparnike u zakucavanju, ali Harrell to čini sve češće. Igra licem prema košu i blokade su postale njegovo jako oružje ove sezone, naglašavajući Harrellov spektakularni pick-and-roll. Bilo je razdoblja kad je Harrell teško zakucavao. A danas on rutinski sramoti neke od najboljih obrambenih centara lige, često zahvaljujući vlastitim kreacijama.
Jaylen Brown (Boston Celtics)
Nijedan igrač Bostona nije više patio zbog prošlosezonskog znanstvenog eksperimenta od Browna koji je oscilirao od besposlenog sjedenja na rubu prenatrpanog napada i probijanja u akciju iz vidljive frustracije. Nešto se moralo promijeniti. U konačnici, to je bio Irving, odmak od Irvinga k razigravaču poput Kembe Walkera može se činiti kao mala promjena, ali došlo je i do materijalne transformacije kompletnog napada. Brown je imao najviše koristi, ponajviše zbog toga što se njegova igra dovoljno posložila da dobije priliku. Čak i nakon što je Brown došao do prosjeka od 20 poena po utakmici u prethodnim godinama, bilo je nečeg neobičnog u načinu na koji je došao do toga – dogodilo se nešto ne baš ponovljivo u povezivanju različitih elemenata igre. Ova verzija Browna je staloženija, ali bez potpunog gubitka kvaliteta koje su ga učinile nepredvidljivim. Radi se o zdravom balansu koji je dao odličan učinak, najbolji u karijeri: 20,2 poena, 7 skokova i 2,4 asistencije prosječno po utakmici, što je nadopunilo Brownovu tipično upornu obranu.
Richaun Holmes (Sacramento Kings)
Holmes je uvijek bio igrač posebnih kvaliteta, izražajan, atraktivan i najbolji kad ga se koristi u malim dozama. Njegova igra ove sezone promijenila je tu premisu. Kao i Harrell, Holmes je prošao tranziciju od energičnog igrača do učinkovitog igrača i to u pravo vrijeme, imajući na umu sve veću potrebu Sacramenta za kvalitetnim minutama na centarskoj poziciji. Još ima utakmica u kojima Holmes rano ulazi u probleme s prekršajima, ali njegova je igra uglavnom mirnija nego u prethodnim godinama. Dobro je imati velikog igrača koji je brz na nogama i razumije kad ih i kako treba koristiti. Holmes je na putu da to postane, a već je dovoljno dobar da se nađe u najboljoj obrambenoj postavi Sacramenta. To je velika novost za igrača koji se mučio trčeći između koševa i igrača koji svojim igrama drži Kingse u igri za prvi plasman u doigravanje u 14 godina.
Ovdje treba još spomenuti i sljedeće igrače kao što su Trae Young, Davis Bertans, Luke Kennard, Malcolm Brogdon, Jonathan Isaac, Shai Gilgeous-Alexander, Evan Fournier, Donte DiVincenzo i OG Anunoby.