BRUNO ŠUNDOV po mnogočemu je poseban. S 221 centimetrom najviši je hrvatski košarkaš u povijesti. Prvi je Hrvat koji je u NBA otišao prije nego što je odigrao ijednu seniorsku utakmicu i prvi hrvatski NBA igrač koji nikad nije zaigrao za reprezentaciju. Jedini je košarkaš u povijesti koji je u istoj sezoni igrao srednjoškolsku i NBA košarku.
Povrh svega, neslužbeni je rekorder po raznolikosti karijere, u 20 godina igrao je za 37 klubova u 17 zemalja na svim kontinentima osim Afrike i Australije, nigdje se ne zadržavši više od dvije godine, a završio je karijeru tamo gdje ju i započeo, na splitskim Gripama u KK Splitu, koji mu je nakon izbora na NBA draftu najljepše pretvorio u najteže dane života.
Zbog njega je stradalo staklo na trofejnoj vitrini. Zbog njega je Velimir Perasović dobivao prijetnje otkazom. Zbog njega su se mijenjala pravila na Filipinima. Zbog njega je LeBron James donio kavu i krafne u svlačionicu. Zbog njega je Maccabi postao europski prvak, iako jedva da je zaigrao za taj klub.
U NBA je otišao potpuno nespreman, sa samo 18 godina jer nije imao drugog izbora. U gotovo četiri sata razgovora za Indexov Intervju tjedna pričao je o kaosu koji je nastao nakon što je potpuno neočekivano izabran na draftu i kako uslijed svega nikad nije dobio priliku zaigrati za hrvatsku reprezentaciju.
U Americi je, kaže, ostao predugo i to je jedina stvar koju si zamjera u neusporedivoj karijeri, koja se od NBA rezerve preko lutalice po Europi pretvorila u "košarkaškog avanturista" željnog upoznavanja različitih zemalja i kultura te stvaranja poznanstava za život nakon košarke.
Pokušao ih je iskoristiti za dovođenje sponzora u hrvatsku košarku, ali naši klubovi nisu htjeli njegov novac, što je fantastičan primjer razloga zašto nam je košarka tu gdje jest. Zato posljednjih godina radi s djecom u KK Adriaticu, jedinom košarkaškom klubu u Splitu osim onog s Gripa.
Kako ste se uključili u Adriatic?
Nije to priča otkako sam prestao igrati, nego još od posljednjih nekoliko godina dok sam bio igrač, želio sam ostati u košarci i razmišljao o tome koji je idući korak. Prvi pokušaj mi je bio u Dubaiju, gdje sam igrao zadnje četiri godine, htio sam tamo napraviti akademiju i nastaviti se baviti košarkom. Obitelji je bilo OK tamo, djeca su išla u školu, supruga je imala posao...
Ali u dvije godine nisam uspio biti samoodrživ, da od toga mogu platiti stan i djeci školu, samo da sam na nuli. Raspitivao sam se mogu li dobiti dvoranu, koliko ima djece, gdje su škole... Ideja je bila napraviti akademiju koja će biti samoodrživa u godinu dana, ali nisam mogao do toga doći.
Čudno, s obzirom na percepciju da se tamo razbacuju novcem i da će ulagati u bilo što.
Lokalac je možda tupast, ali zaposli jako inteligentnog čovjeka, koji mu objašnjava ima li nešto smisla ili ne, može li nešto zaraditi od te akademije. I kad mu on kaže da će prve dvije godine vjerojatno biti u minusu, on kaže da neće.
Ja sam tražio da mi da besplatne termine u dvorani dvije godine, dok ne stanem na noge, on kaže OK, ali kad vidi koliko košta ta dvorana, stvar je čiste matematike, biznisa. On bi prihvatio da ima profita od mene, a ja ne mogu izvući ni nulu.
Dvorana s klimom i dva terena košta, a ja se mogu naplatiti samo od članarina, koje bi morale biti 400-500 eura mjesečno da bi mi bilo isplativo. A tko će platiti 500 eura ako drugdje može 80?
U Dubaiju je 80 posto stranaca, a 20 posto lokalaca, koji su ni za što, antitalenti za sport. Ali puno je Europljana, Amerikanaca, ljudi sa svih strana svijeta, tako da djece - potencijalne klijentele - ima. Samo, preskupa bi bila članarina, a bez nje ne mogu doći na nulu. Dvosoban stan u Dubaiju izvan grada, blizu aerodroma, mjesečno je 4000 eura, sa školom 60.000 godišnje, a ja ne mogu akumulirati više od 30.000. A gdje su tu još plaće trenerima, putovanja, dresovi...?
Na početku bih radio samo ja s 20 djece, a za sve preko toga morao bih zapošljavati dodatne trenere, plaćati im vizu, stan, jer tamo nema drugih trenera koje možeš angažirati. Bilo je sto logističkih problema koje u dvije godine nisam uspio riješiti. U te dvije godine pokušaja osnivanja akademije sigurno sam potrošio vrijednost jednog stana u Splitu.
Kod kuće je ipak sve jeftinije.
Da se razumijemo, slično je i tu, ali ovdje sam u svojem stanu i škola je besplatna, tako da je računica znatno drukčija. Zato sam se prihvatio Adriatica, preuzeo ga od Ive Jurčevića, koji je bio predsjednik kluba, a s više od 70 godina još je i trener, to ga vuče, a ja sam preuzeo rukovodstvo.
Ovo mi je treća godina, seniori me ne zanimaju, a filozofija mi je da plasiram igrače koji isplivaju s 15 ili 16 godina. Četvorica su u Americi na koledžu, a nitko od ozbiljnijih ekipa ovdje nije pokazao interes za njih, ni KK Split, ni Kaštela, ni Alkar...
Ali ja sam vidio nešto u njima, sjeo s roditeljima i rekao im da im djeca na osnovu košarke mogu dobiti školarinu na koledžu. U ovom trenutku nisu za seniorsku košarku, ali mogu otići na godinu dana u prep-school na prilagodbu i pripremu za koledž. Trojica su već izborila školarinu na koledžima II. divizije, koja košta 40.000 dolara po godini ili više.
Dakle, netko ih je već prepoznao za dalje. Ta djeca obično se ostavljaju košarke s 18-20 godina, to je realnost ako nisu dovoljno dobri za seniore, a ovako im kupimo još četiri godine, tijekom kojih se školuju i igraju košarku, a onda mogu s 22 godine, umjesto s 18, odlučiti je li košarka za njih ili nije. To je moja filozofija, idem tim smjerom.
Može li klub zaživjeti i na seniorskom nivou?
Cilj je imati svoju dvoranu u kojoj ćemo biti neovisni s terminima i višak termina iznajmljivati drugima te tako stvarati budžet da budemo samoodrživi. Od Grada dobivamo trećinu budžeta, ostalo pokrivamo članarinama i, ako ih netko ne plati, automatski si u minusu.
Budući da košarka nije profitabilna, čime se još bavite?
Živim od turizma i iznajmljivanja. Kupio sam i dva kombija za odlaske na gostovanja jer bi prije ekipu vozio otac nekog djeteta i onda za to tražio da mu sin više igra. Imam tri vozača i tim kombijima radim i transfere svojih gostiju ili gostiju prijatelja od aerodroma, izlete... Iznajmljujem par stanova i to je to, od ljeta živiš.
Vratimo se na početke. Kad ste shvatili da rastete više od vršnjaka i koliko vas je to usmjerilo na košarku?
Na ljeto između osmog razreda i prvog srednje narastao sam 12 centimetara i noga je narasla tri broja. Krenuo sam na košarku dosta kasno, s 14 godina, ali sve se stigne. U četiri godine u mlađim uzrastima nisam nijedan trening propustio, a u KK Splitu su nasreću tada još bili treneri s kojima se radilo.
Dočekao me Zlatan Kalajdžić, stariji trener koji mi je usadio osnove. U kadetima je došao Petar Bezelj, koji je druga vrsta trenera, a onda Nikša Bavčević, koji me modelirao za dalje. Svi znaju da onome tko je prošao Nikšu ne treba vojska. On me pripremio za sve, i dobro i loše, da me ništa ne može iznenaditi.
Pripremio nas je i mentalno i taktički. U juniorima smo imali preko 50 akcija koje smo morali memorirati, a za dvije pozicije 100 jer samo morao znati igrati i peticu i četvorku. Kad me godinu poslije u NBA-u dočekalo 80, bio sam spreman za to.
Cijela ta generacija igrala je po ozbiljnim ligama, Andrija Žižić igrao je u Olympiacosu i Barceloni, Krešimir Lončar imao je dobru karijeru, Subotić je bio u Švedskoj, Henjak i Tomeljak u Grčkoj, neki su bili na koledžima I. divizije... Svi su se nastavili baviti košarkom još barem 5-6 godina.
Možete li usporediti kako se sad radi s klincima u odnosu na tada?
Ne može se usporediti. Nema ni kvalitete igrača niti su takvi entuzijasti, ne žive košarku, pa se moraš prilagoditi njihovim potrebama da im bude zabavno. Jednom sam im rekao da ne bi izdržali dva dana da ih treniram onako kako su mene trenirali.
Rekli su da žele probati, pa ih je u ponedjeljak na treningu bilo 20, u utorak 15, a u srijedu trojica. Vratili su se kad su im prošle upale, a kad sam ih pitao što je bilo, rekli su da im se više sviđa trenirati kao prije.
Mi smo bili skupljali novac da nekom platimo da istuče Nikšu Bavčevića, a danas smo mu svi zahvalni za njegove metode rada, ali danas ih ne možeš implementirati jer bi završio u zatvoru. Mile Karakaš je završio u svim medijima jer ga je netko snimio kako se izderao na igrače na utakmici. Brate dragi...
Mnogi su smatrali da ste prerano otišli u NBA, čak je i Dallas bio jasan da bi vas radije ostavio na razvijanju u Europi još koju godinu. Zašto ste otišli već s 18 godina?
Ja uopće nisam htio ići, to je početak i kraj priče. Otišao sam zbog spleta okolnosti koje su se događale kroz tri mjeseca nakon drafta. Dan nakon drafta krenuo je "shitstorm". Svi su znali da sam prijavljen na draft i mislili kako nema šanse da Šundov prođe.
Ali, ja tada nisam imao potpisan ugovor, iako sam u drugome mjesecu napunio 18 godina, a draft je bio u šestom. Klub je dužan, kad napuniš 18, ponuditi seniorski ugovor, bez obzira kakav, na godinu ili pet, makar za jedan euro. Mene to tada nije ni zanimalo, zanimao me samo prvi sljedeći trening, zanimala me samo košarka.
Jutro poslije bio sam s mladom reprezentacijom i ujutro me na doručku dočekao pljesak. Rekli su mi da sam izabran na draftu. Nisam imao pojma, tada nije bilo mobitela. Izabran sam oko četiri ujutro, a doručak je bio u osam. Rekli su mi da ne idem na trening, nego da moram u klub.
Shvatili su da nemam ugovor i nakon što sam prošao na draftu, tražili su me da ga potpišem. Dobro, ali gdje ste bili jučer ako sam vam toliko drag? I - kreću sranja, kreću prijetnje suspenzijama. Dva, tri dana nakon što sam prošao na draftu bili su mi najgori u životu, umjesto da se veselim.
Htjeli su da potpišem na sedam godina. Ja se nisam žurio, nigdje mi se nije išlo, ali agent je došao da prije potpisivanja dogovorimo s klubom odštetu. I on je smatrao da nisam još spreman, da je najbolje da ostanem još četiri godine i odem s 22. Odlazio bih u Dallas na Ljetnu ligu, u trening-kampove i potpisao kad budem spreman jer im do tada ni ne trebam.
Složili smo se da trebam ostati i dogovorili ugovor da nakon četiri godine imam izlaznu klauzulu za NBA od 1.2 milijuna dolara. Dallas bi platio 800.000, maksimalno koliko je smio, ja preostalih 400.000 na rate. Ali, predsjednik Josip Bilić je rekao da ne može, da hoće milijun i pol.
Na pregovorima su uz mene bili agent, odvjetnik i roditelji. Odvjetnik je pitao koja je najveća odšteta dosad plaćena klubu za igrača. Nisu znali, pa im je on rekao - Toni Kukoč 350.000, Dino Rađa 300.000. Znači, zadržali bi me četiri godine i dobili četiri puta više nego za Kukoča ili Rađu. I nije im bilo dosta. Kažu, milijun i pol ili nikako.
Kad je odvjetnik spomenuo da nemam ugovor i da mogu jednostavno otići bez ikakve odštete, rekli su da će me u tom slučaju suspendirati iz reprezentacije i da nikad neću za nju zaigrati. Željko Jerkov, koji je tada bio direktor ili nešto, ustao je, nadvio se nad moje roditelje i rekao im: "Ako Bruno sad ne potpiše, pobrinut ću se da uništim karijeru vašeg sina."
Otac mi je tad rekao da radim što hoću, ali da bi se on na mom mjestu maknuo odavde. Mater plače, a Jerkov se diže i baca stolicu u vitrinu s trofejima, svo staklo je razbio, psovao, pitao što mislimo tko smo mi, da oni znaju bolje od nas i da potpišem. Nakon toga sam rekao da neću, da nakon ovoga nema nikakve šanse.
Da su mi sve ponudili dan ranije, bio bih sretan ko malo dijete. Volio sam košarku, a u tom trenutku mi se zgadila. Nisam htio potpisati. Dok smo odlazili, Bilić je vikao mojim roditeljima: "Dok sam ja živ, vaš sin neće igrati za reprezentaciju Hrvatske. Uništit ćemo ga."
I stvarno, bio sam triput na pripremama i svaki put otpao kao 13. igrač jer "imamo puno centara". Svaki put bih proveo ljeto s njima i svaki put otpao jer bih bio peti ili šesti centar. Nakon toga sam im rekao da me više ne zovu.
Igrao sam sedam godina u NBA ligi, bio europski prvak s Maccabijem, a nikad nisam odigrao ni službene minute za seniorsku reprezentaciju zbog Josipa Bilića, koji mi je onda prijetio. Poslije je bio predsjednik ABA lige i imao je utjecaj.
Vidjelo se to i kad sam došao u Cibonu. Velimir Perasović me zvao jer mu je trebala četvorka. Imao sam tada najbolju polusezonu karijere u Rigi, bio prvi strijelac i skakač lige, igrao ludilo. Pristao sam, vraćam se kući, ugovor dvije godine za dobar novac, Bože Miličević oduševljen...
Na drugom treningu vidio sam da je Josip Bilić ušetao u dvoranu. Kad je došla utakmica, bio sam 12. igrač. Nekoliko utakmica ništa nisam igrao. Poludio sam jer nema šanse da to prolazim s 28 godina i odlučio otići. Poslije sam saznao da je Bilić uvjetovao Perasoviću - "ili Šundov neće igrati ili ćeš dobiti otkaz".
On je čovjek zbog kojeg mi se dan nakon što sam draftiran zgadila i košarka i KK Split i Gripe. Jednom sam poslije došao pitati mogu li trenirati sat vremena u dvorani dok je prazna pa su mi rekli da se javim upravi. Nakon toga godinama se nisam vratio na Gripe.
Sad mi je jasnije zašto je recimo Nikša Prkačin, koji je Split napustio istog ljeta kad i vi, loše govorio o klubu i ljudima koji su ga vodili.
KK Split je živio u prošlosti, na trostrukom osvajanju europske titule. Ali ljudi ne shvaćaju da je to bio šlag na torti koju su gradili desetak godina. Htjeli mi to priznati ili ne, to je bio plod srpske košarke, srpske filozofije koja i dan-danas funkcionira i ja im zbog toga skidam kapu. Možda poneku godinu kaskaju, ali uvijek se vrate na vrh jer se dogovore i slušaju ljude s najviše iskustva.
A koji je identitet hrvatske košarke? Na koji način mi igramo? Španjolci igraju brzo, Grci igraju tvrdo, Srbi igraju na inteligenciju, Amerikanci na fizikalije i individualnu snagu. A Hrvatska? Mi to nemamo. U prošlosti smo imali nešto dobro što je bilo plod srpske košarke, a nakon toga nemamo ništa.
Zadnja medalja koju je Hrvatska osvojila u konkurenciji od 20 godina naviše bila je moja generacija U-20 reprezentacije, koju je 2001. u Japanu vodio Neven Spahija, a igrali su Mario Stojić, koji je išao u Real Madrid, Zoran Planinić i Dalibor Bagarić, koji su išli u NBA, ja sam već bio tamo, puno igrača je imalo dobre karijere. Nakon toga ništa. Zar to nije žalosno? Nema nas na mapi. Ovog ljeta su gotovo sve mlađe selekcije ispale u B diviziju.
Vratimo se još malo na odlazak iz Splita. Jeste li baš morali ići u NBA ili je bilo drugih opcija?
Nije, bilo je ili Split ili Amerika. A nakon što je Jerkov bacio stolicu u trofeje i prijetio mojim roditeljima, nije bilo više nikakve šanse da se vratim. Ali u Splitu su kasnije izvukli nekakav stipendijski ugovor za koji se ja ne sjećam da sam potpisao, a sudsko vještačenje nije moglo potvrditi da nisam.
Prema tome, nisam mogao igrati nigdje u Europi bez da platim odštetu Splitu. Kad sam se iz NBA lige vratio u Europu, platio sam im 280.000 dolara odštete. Godinama mi se gadilo ući u tu dvoranu, a sve zato što su ljuti na mene jer 1998. nisu dobili odštetu zbog vlastite administrativne aljkavosti.
Kako su u Dallasu reagirali kad ste im javili da dolazite, dok su oni očekivali da ćete ostati u Europi?
Oni su znali za sve što se događalo, znali su da nisam spreman za NBA i željeli da ostanem u Europi, ali to nije bilo moguće. I što će, dali su mi da treniram s njima i da se razvijam. Ali tog je ljeta u NBA ligi bio lockout i sezona je počela tek u veljači 1999.
Do tada nisam mogao igrati nigdje, ni u Europi ni na koledžu, ni u srednjoj školi. Jedina je opcija bila "prep-school", koja je zapravo priprema za fakultet u godini nakon srednje škole. Tako da sam do danas jedini čovjek u povijesti koji je u istoj sezoni igrao srednjoškolsku košarku i NBA jer me Dallas pozvao čim je sezona počela.
Agent mi je, u dogovoru s Dallasom, pronašao tu školu u Bostonu, gdje su "prep-school" natjecanja na najvišoj razini u SAD-u. Tamo sam dobio nekoliko mjeseci jako dobrog treninga, a u školi sam usput naučio jezik.
U Dallasu ste započeli karijeru uz Dirka Nowitzkog, kojeg su također Mavericksi te godine uzeli na draftu. Kakvi ste bili s njim?
On je bio projekt kluba, Dallas je bio nikakav i njega se guralo. Ali on je bio lottery pick, a ja sam bio izabran u drugoj rundi i morao sjediti. Možda je glupo reći, ali u tom trenutku nije bio ništa bolji od mene. Također je bio cijeli isprepadan, nije ništa mogao prvih nekoliko utakmica, ali su ga tjerali.
Don Nelson tražio je da Dirk šutne 25 puta po utakmici, a on je stvarno bio loš prvih 15-ak utakmica, ništa nije mogao pogoditi ni u predsezoni ni na početku sezone, pa bi prestao šutirati i počeo dodavati, a onda bi trener pozvao time-out i podsjetio ga na dogovor. Tako je bilo sve dok nije skupio dovoljno samopouzdanja.
Te je sezone klub kupio Mark Cuban, sve nas okupio, rekao da je milijarder i da može dovesti koga hoće i pitao nas što želimo. Stariji igrači rekli su da najbolje da ništa ne dira jer smo dobri, samo nam treba vremena i netko poput njega tko će to razumjeti. Rekao je: "OK, idemo zajedno raditi."
Zamisli da kupiš klub, a netko ti kaže da ćemo iduće dvije godine biti užas, u trećoj se mogli boriti za play-off, a u četvrtoj za prvih par mjesta na Zapadu i doda ti da će te to koštati 100 milijuna dolara, a on kaže: "Super, odlična ideja." Samo je htio da mu se predstavi razuman plan i koliko će ga sve koštati, a on će napraviti sve da postanu prvaci. I bili su. Za šest godina su ušli u finale, a za 11 postali prvaci.
Kakav je Dirk bio kao rookie?
Velik radnik. U NBA-u treninzi traju po 3-4 sata - prvo individualno teretana, onda ekipni, a nakon toga se još ostane na individualnom radu. Sve je gotovo oko dva, odeš doma, pojedeš nešto i odmoriš, a poslije nemaš što raditi. Zato smo on, ja i Steve Nash svaki dan odlazili u dvoranu od sedam do devet i šutirali.
Znao je zvati svog privatnog trenera, koji je s njim bio cijelu karijeru, da dolazi raditi s njim na takvim treninzima. Ali bilo je tu vrlo malo košarke, više su radili vježbe koje su mu pomagale da izvuče maksimum iz svojeg tijela jer nije bio atleta. To je, naprimjer, s Nikolom Vujčićem radio Joško Vlašić.
Nash mu je jako puno pomogao u karijeri, njih dvojica bili su nerazdvojni i ja s njima te prve dvije godine, stalno smo zajedno bili u izlascima, na večerama, kavama... Nash je znao sa ženama i uvijek ih je namještao Dirku, koji je u tome bio smotan.
Ne čudi me sve što je Dirk postigao jer je velik radnik. Tipični njemački mentalitet, a ima koš, ima šut, sve. Istrpjelo ga se prvih 20-ak utakmica, ali njih dvojica su se razvijali i za nekoliko godina bili glavni. Don i Donnie Nelson uvijek su bili skloni europskim igračima, prvo Nowitzki, sad Dončić...
Kakva ste nova iskustva doživjeli dolaskom u NBA?
Recimo, imaš predavanja, uče te kako razgovarati s novinarima, kako se ponašati u kojem trenutku. Naprimjer, savjetuju ti da nakon poraza ne ideš u noćni izlazak. Na obuci za razgovor s medijima simulira se razgovor u kojem te novinar pokušava isprovocirati, kako da zaobiđeš pitanje i odgovoriš nešto drugo.
U New Yorku, recimo, imaš 20 novinara koji su stalno s ekipom, i na gostovanjima, koji stalno s nekim razgovaraju, nešto čuju i željni su krvi. Nekad ti čak izlože ono što su čuli i traže samo da potvrdiš, nekad te isprovociraju da nešto kažeš.
Naprimjer Austin Croshere u Indiani. Jermaine O'Neal i Reggie Miller su se pobili u svlačionici i negdje je iscurilo. Crosherea su kao dokapetana ispitivali, a on ništa nije htio odgovoriti. Onda su mu rekli da ne mora ništa reći, nego samo pitali je li njegova šutnja pozitivan odgovor. I on je šutio. Sutradan ogroman naslov.
Isiah Thomas, koji je tada bio trener, na sljedećem treningu je rekao da imamo krticu i da mu se javi u ured jer ako ga sam nađe, trejdat će ga istog trena. Croshere je otišao i objasnio mu što se dogodilo i sve je bilo OK.
Kako ste doživljavali rookie dužnosti?
One su normalna stvar, a ako slušaš, na kraju ti svi vrate. Sve ovisi o tome kako ćeš reagirati. Tražit će te svašta, ali dopizdit će im za mjesec dana. Samo te pokušavaju isprovocirati da kažeš "neću", a onda ti se do kraja sezone neće skinuti s grbače. Kod nas je u Dallasu to kratko trajalo. Bilo smo trojica rookieja - ja, Nowitzki i Greg Buckner - i dogovorili smo se da svaki treći dan drugi radi.
To te košta nekih 20 dolara, da doneseš kavu ili krafne, ali pokažeš poštovanje prema starijima. Nije bilo ekstremnih zahtjeva. Nekad ti igrač baci torbu i traži da mu je odneseš u sobu, da te ponizi ispred svih. Prihvatiš to kao zajebanciju, odneseš mu torbu, a on se poslije osjeća krivo pa te odvede na večeru.
Treba samo poslušati i vratit će ti se. Kad bismo izašli van, nikad ne bismo ni taknuli račun. Kupe ti odijelo, tenisice, što god trebaš, ubace te na mjesta na koja ne možeš ući... Recimo, dok sam bio u Bostonu, htio sam s prijateljima slaviti Novu godinu u casinu Mohegan Sun, ali nije bilo mjesta.
To je čuo Vin Baker, baraba i kockar, za par minuta smo nas četvorica imali predsjednički apartman, džabe smještaj, hranu i ulaznice za koncert. Na takav način ti vrate.
Cedric Ceballos me maltretirao, ne samo izvan terena, nego je i na treningu tražio da dodajem samo njemu. Ali to je trajalo mjesec, dva, nakon toga možeš što hoćeš.
S druge strane, imaš primjere kao Jamal Tinsley u Indiani. Kreten se ne tušira. Reggie Miller ga je maltretirao cijelu godinu, dodao u klupski pravilnik da se svi moraju tuširati nakon treninga i utakmica ili plaćaju kazne. Prva kazna 500 dolara, svaka sljedeća se udvostručuje. Tinsley je do kraja sezone došao do skoro pola milijuna dolara kazni jer se sramio skinuti ispred nas. Poslije su mu vratili novac jer se ispostavilo da se ne smije samo tako ubacivati stvari u pravilnik.
Imao je i druge metode, da na centar donese korpu punu lopti i šutira ih nogom na vrh tribina po svim stranama dvorane, kaže mu da ga zove kad ih pokupi, a on ode u svlačionicu. To su ogromne dvorane, treba mu 45 minuta da ih sve pokupi. Onda se Reggie vrati i opet učini isto. I tako triput.
Uz Reggieja u Indiani nije ti trebao trener. On je nekoliko puta istjerao trenera iz dvorane i sam držao trening, a Thomas bi nakon svega samo rekao: "Čuli ste kapetana." Nekad bi nam trener dao slobodan dan, ali Reggie bi rekao "ne" i sam držao trening od sat i pol.
Svaka ekipa je imala jednog takvog igrača. U Dallasu je to bio Finley, u Indiani Reggie, u Bostonu Paul Pierce, u New Yorku je to trebao biti Stephon Marbury, ali tamo je bilo bezvlađe, a u Clevelandu nije bio nitko jer je to bila sezona kad je došao LeBron.
U Dallasu ste prvi put imali suigrača višeg od sebe.
Shawn Bradley! Čuvaš ga, a on za glavu veći od tebe. Ali zato bih ga izvukao na šut i izluđivao ga. Super momak, mormon, ima ženu od metar i pol, digne ju i poljubi pa spusti. Vrhunski lik.
Na ljeto između Dallasa i Indiane igrali ste u Portoriku. Kako je došlo do toga?
Tamo se liga igra preko ljeta. Agent mi je rekao da je dobar novac, lijepo vrijeme, da ću igrati dva mjeseca, da ostanem u formi, taman do početka nove NBA sezone. I bilo mi je dobro, sa mnom je igrao Ayuso, koji je poslije bio u Splitu i Ciboni, igrali smo finale, lijepo iskustvo.
Je li vam to iskustvo pomoglo u kasnijoj fazi karijere da odlučite igrati po egzotičnim zemljama?
Možda i je, da to nije toliko strašno. Ali veći je razlog to što su na Bliskom istoku plaćali duplo više nego što bih mogao dobiti u Europi. Recimo, mogu otići u Mađarsku za 7000 mjesečno ili u Dubai za 20.000. Tamo mi nije garantiran ugovor, ali agent je tražio jednu plaću unaprijed i još dvije nakon eventualnog raskida i to mi je već više nego što mogu dobiti za cijelu sezonu u Mađarskoj. Tako je i bilo. Ja sam zabijao 30 poena uz 15 skokova, ali ekipa je bila užasna i stalno smo gubili, a naravno da je stranac bio kriv.
Tada sam naučio da uvijek trebam potpisivati takve ugovore, da dobijem barem jednu ili dvije ekstra plaće ako me potjeraju bez dobrog razloga, tako je bilo i na Filipinima, u Nikaragvi...
A bilo je takvih slučajeva. Nikad luđa sezona. Počeo sam u Bahreinu, gdje me pozvao srpski trener Dejan Mijatović i dao mi ugovor. Na Novu godinu me klub htio smijeniti jer se navijači bune što su za stranca doveli bijelca i da ne zakucavam dovoljno. A sve smo pobjeđivali. Trener nije mogao vjerovati, križao se s tri prsta. Rekao mi je da odem, da će on izbušiti zamjenu koju dovedu pa da se mogu vratiti kasnije u sezoni.
Onda me bivši pomoćnik Valencije zvao u Nikaragvu, klub je imao neki turnir u Argentini, sve skupa mjesec dana. Dobro sam odigrao taj turnir i dobio ponudu iz Irana na dva mjeseca. I dok sam bio tamo, zove me Mijatović da se vratim u Bahrein. Tako sam promijenio četiri kluba u sezoni i završio u istom klubu u kojem sam je i počeo.
Znaš koliko me bilo briga gdje sam? Kad je već šou... Bilo mi je bitno samo da se naplatim u tih godinu dana. Zato je bilo te egzotike, bio sam već u tridesetima, imao dvoje djece i ženu, moralo se i nju pitati, a tamo se jednostavno moglo puno više zaraditi nego u Europi.
Je li vam žao što se nikad u karijeri nigdje niste skrasili, proveli više od dvije godine na jednom mjestu?
Htio sam ja. Volio bih da se to dogodilo, ali splet okolnosti uvijek je bio takav da nije bilo prilike. Nekad ja nisam opravdao igrački, nekad bi trener dobio otkaz, a novi bi prvo promijenio stranca. Znam da moja karijera nije normalna, ali je moja i ne bih je mijenjao.
Jedino priznajem da bih se ranije vratio u Europu. Da sam otišao nakon 2-3 godine, vjerojatno bih se vratio u Real, Barcelonu, Maccabi jer sam imao 20-21, a ne 25 godina. Tko ti više vjeruje nakon što si pet godina sjedio? Nisam igrao ni za reprezentaciju, praktički sam samo trenirao. A onda se nakon sedam godina teško može opet uhvatiti ritam.
Zato sam savjetovao Anti Žižiću da što prije pobjegne iz Clevelanda i on je ostao godinu previše jer mu je agent obećao da će igrati. A neće, jer navijači žele gledati samo one koji su uspješno prošli, kao što su Kukoč i Rađa, i pitaju se zašto svi nismo takvi.
Nismo, jebiga. Kukoč, Rađa i Tabak najviše su štete napravili nama koji smo došli nakon njih jer su bili toliko savršeni. Kao ekipa osvojili su sve i nitko od nas poslije nije valjao jer nismo bili kao oni.
Kad spominjete Tabaka, on vas je dočekao u Indiani kao suigrač. Koliko vam je značilo imati u ekipi još jednog Hrvata?
Jako. On me naučio sve o plusevima i minusima lige, kako se postaviti prema igračima, treneru, generalnom menadžeru, agentima... Odlazio sam barem jedanput tjedno kod njih na ručak. Objasnio mi je gdje su dobri restorani u kojem gradu, spojio me s našim ljudima u drugim gradovima, bio je pravi šalabahter.
Rekao mi je da ću u većini klubova imati opoziciju od dva, tri igrača. U NBA ligi većina igrača su crnci, a koliko god oni misle da nisu rasisti - jesu. Kad im dođe bijelac, uvijek će provocirati. Tabak mi je rekao da, kad dođem u novu ekipu, ako me budu provocirali, što sam luđi, bit će mi lakše.
Tako je i bilo kad sam došao u Boston i borio se za poziciju s Kendrickom Perkinsom. Kad je krenuo provocirati, sjetio sam se Joze. Prvi konflikt, razdvoje nas. Drugi konflikt, razdvoje nas. Treći konflikt, on mene laktom. Skočio sam, uhvatio ga za grkljan, srušio na pod i nisam puštao.
Nije mi bilo svejedno, pogotovo jer sam bio jedini bijelac u ekipi, ali sjetio sam se Jozinih savjeta, koji mi je rekao da ću tako pokazati zube i da će mi biti bolje. Bio sam na razgovoru s trenerom, GM-om, govorili su da će me kazniti, ali nikad nisu, a ja i Kendrick smo do kraja sezone bili najbolji prijatelji. Isto je bilo i s Kurtom Thomasom u New Yorku.
Tabak mi je odmah na početku u Indiani rekao da će nam biti super sezona jer je Isiah Thomas kralj, on ga je znao jer su zajedno bili u Torontu. Odmah na pripremama Isiah nam je na kalendaru označio pet dana u mjesecu na koje trebamo zajedno izaći piti. Bio je igrač i znao je da mladim ljudima to treba i našao je dane kad je to najprikladnije.
Samo je tražio da prije cijela ekipa ide na večeru da napravi podlogu, da stariji igrači pokriju one s manje novca i tražio je da ne udaramo po žesticama jer one teško padaju, nego da pijemo vino ili pivo. Zamisli, kralj nam radi plan kad ćemo izlaziti. A Tabak se pokraj mene smijulji i govori: "Jesam ti rekao?"
U gradovima za izlaske kao što su New York, Miami, Atlanta, većina klubova uzima hotele izvan grada baš zbog toga, a on nam uzme hotele najbliže dobrim izlascima, da ne moramo ići taksijima. Pazio je da nam sve to omogući ako bismo dan poslije imali slobodno. Tako nas je motivirao, a mi smo ginuli za njega.
Znao je da svi izlaze i da to ne može spriječiti, a tako je imao pod kontrolom kad ćemo to raditi, da ne bude, na primjer, na dane pred utakmicu. Zna se kad se radi, a kad je zajebancija.
Donnie Nelson u Dallasu imao je sličnu praksu. Jedanput mjesečno bi nas okupio na kartanju i namjerno je gubio. Izdvajao bi iz budžeta 200-300 tisuća dolara koje bi zapravo tako podijelio igračima i svi bi bili sretni. Proveli bismo cijeli dan kod njega na roštilju uz bazen, to je bio kao team building.
U Dallasu ste igrali s rookiejem Nowitzkim, a u Clevelandu s rookiejem LeBronom. Poznata je i priča kako ste ga poslali po krafne...
Ne volim to ponavljati jer svi to bez veze stavljaju u naslove, ali da, dogodilo se. Ono što su radili meni kao rookieju, napravio sam i ja njemu, on je poslušao i to je sve. Bio je novi Jordan, potpisao je s Nikeom za 100 milijuna dolara, ali imao je 18 godina i bio rookie, što me briga?
Nitko s njim nije ni razgovarao u svlačionici pa sam mu ja jednom iz zajebancije rekao da mi sutra donese kavu s mlijekom i krafne za sve. Mislio sam da će me otpiliti, ali je rekao OK i sutradan zaista to donio. I novine uza sve to.
Kakav je bio tada, kako se snalazio u tom "hajpu" koji je stvoren oko njega dok je još bio srednjoškolac?
Te prve godine nije se najbolje snalazio, ali s vremenom se snašao. Na prvom treningu trener Silas mu je rekao: "Sine, evo ti lopta, idi i zabavljaj se." Bio je dobar klinac oko kojeg se stvorila neviđena pompa. Uvijek je s njim išlo 4-5 prijatelja i tjelohranitelj, tako je funkcionirao i dobro se osjećao.
Super momak koji voli košarku, ali mislim da je poprimio neke moderne mane pa je od odluke o odlasku u Miami napravio sapunicu i cirkus. Poslije je rekao da to ne bi opet napravio. Bio je povodljiv i lako ga se moglo nagovoriti na takve stvari, ali poslije je naučio kako treba.
Ante Žižić mi je pričao da je tražio od cijele ekipe da dođu kod njega preko ljeta da treniraju u dvorani kod njega doma. Takve su stvari, kako sam čuo, radili Jordan i Kobe i on je to kopirao.
Krajem te sezone ste se prvi put vratili u Europu.
Iz Clevelanda sam prešao u New York, ali s njima sam potpisao samo desetodnevni ugovor jer im se ozlijedio centar, ali tamo je bilo rasulo. Nakon toga sam otišao u Maccabi, gdje sam mogao igrati samo Euroligu. Čim smo je osvojili, odmah sam otišao u Belgiju do kraja sezone kod Nike Bavčevića, mog bivšeg trenera u juniorima.
Kako je bilo igrati s Vujčićem u Maccabiju?
Odlično, imao je dobar status, bio u najboljoj petorci Eurolige. Ali nisam ni tamo puno igrao, oni su već bili uhodani i realno sam im više trebao da dignu kvalitetu treninga. Vujo mi je rekao da su se bili razlijenili, a da sam ja došao željan svega pa su se svi trgnuli jer su se bojali za svoju poziciju, on prvi. Kaže da sam zato puno doprinio toj tituli, iako nisam puno igrao.
Vujo je bio vrhunski igrač, Jokić svog vremena, koji je mogao izvući maksimum iz neatletskog tijela igrajući na inteligenciju. Znali smo se još od kadeta i juniora, tada smo igrali zajedno, a i danas surađujemo jer on ima akademiju.
Zašto ste se uopće vratili u Knickse na još jednu godinu nakon svega?
Imao sam ugovor s njemačkim Oldenburgom na dvije godine i nekoliko dana prije odlaska, krajem ljeta, išao se kupati u Makarsku, kad zvoni telefon - Isiah Thomas. On je tada preuzeo Knickse kao GM i zvao me da mu treba četvorka. Rekao sam mu da sam obećao potpisati u Njemačkoj, a on kaže jebeš to, da se uvijek mogu vratiti u Europu, da dođem na još jednu godinu.
S njim sam imao povijest iz Indiane, gdje je bio trener, a kod njega sam čak nešto i igrao. Rekao mi je da je ekipa nikakva i da ću igrati. Na kraju sam odlučio da Europa može pričekati i da idem u New York na još jednu godinu, ali opet sve isto. Nakon svega mi je nudio novi dvogodišnji ugovor, ali rekao sam da više nema šanse. Otišao sam u Alicante.
Bi li vam bilo lakše opstati u NBA-u da je u to vrijeme postojala Razvojna liga kao danas?
Vjerojatno. Pošalju te na mjesec dana, nije to NBA, ali barem igraš, pa ako se netko ozlijedi, pozovu te. Teško je tamo uspjeti ako nisi izabran u prvoj rundi i nisi u prvom planu, moraju ti se zvijezde posložiti. Obično imaš tri igrača na svakoj poziciji - startere, igrače s klupe i rezerve. Ja sam puno puta bio treći, ali nikad mi se nije otvorilo da igram 15-20 minuta.
Ispada da ste se prerano rodili, što zbog toga, ali prvenstveno zbog stila igre. Danas su visoki igrači koji pogađaju izvana na visokoj cijeni. Sjećam se da ste tijekom karijere govorili da se više vidite kao trojku nego kao centra.
Svi su uvijek htjeli da igram centra jer imam 220 cm, da "zidam" pod košem. Ja tako dam od osam do 10 koševa, ali ako me staviš uz drugog centra, da igram licem prema košu, onda sam na 20. Igrao sam u preko 30 klubova, a samo su dva trenera prepoznala da je to način na koji trebam igrati.
Ramunas Butautas u Rigi me stavio uz centra Ricarda Marsha, nisku peticu koja nema šut, ali je volio "zidati". A ja uz njega licem prema košu, to je bilo nemoguće braniti. Moj forte nikad nije bilo guranje s peticama iste visine i veće kilaže. Drugi je bio Jovica Arsić u bugarskom Lukoilu, koji mi je rekao da nemam što tražiti u reketu, da sam mu korisniji ovako.
Ipak, nameće se pitanje, zašto kroz sve te godine niste naučili igrati centra?
Nisam imao kila. Osim toga, od mladih dana sam igrao licem prema košu. U Splitu su mi u generaciji bili Žižić, Lončar, Poljak, Henjak, svi su igrali centra, ja uvijek četvorku. Mogao sam naučiti igrati centra, da budem kao Zubac, ali to nije moj profil igre. Igrao sam ja peticu, ali tako manje mogu doprinijeti ekipi.
OK, ali ako su samo dva trenera to prepoznala, niste li se trebali prilagoditi?
Ajmo malo o tim trenerima. Od njih 30 tu je toliko prevara, ne samo po egzotičnim zemljama, nego i u ozbiljnim europskim ekipama. Pini Gershon, koji je vodio Maccabi do naslova prvaka Europe, dobar je psiholog, ali veze nema o košarci. Zato je bio pametan i za pomoćnika držao Davida Blatta. Blatt je bio najplaćeniji pomoćni trener u Europi, dvostruko bolje plaćen od Gershona, kojeg više nigdje nije bilo kad mu je on otišao.
Ma najviše sam pogriješio što se nisam ranije vratio u Europu jer nakon toliko godina nisam došao u Europu kao provjereni NBA igrač, nego sam sve morao graditi ispočetka jer sam tako dugo sjedio na klupi. Trebao sam nakon prve dvije godine vidjeti da nema ništa od toga.
U Indiani sam dobio dvogodišnji ugovor, ali trebao sam otići nakon prve. Nakon toga su mi u Bostonu obećali da ću biti u rotaciji odmah iza Antoinea Walkera, igrao sam u predsezoni, a kad je počela sezona, opet klupa. U Clevelandu i New Yorku je bio raspad sistema, a nije bilo nikog da se zauzme za mene.
Onda kad sam došao u Alicante, dvije godine sam igrao leđima jer trener nije znao drukčije. I kad bih zabio dvije trice, on mi kaže da to više ne radim. Jebiga, tradicionalne petice tako ne igraju, a moje tri najjače stvari su šut s poluodstojanja, trice i asistencije. Kad me tjeraš da igram leđima, sve mi to ubiješ.
Pa ipak, tamo ste ostali pune dvije godine, više nego i u jednom klubu.
Ali bila je loša situacija. Prije mog dolaska ušli su u play-off kao osmi, bili senzacija lige, trener Trifonpoch proglašen je trenerom godine i umislio je da je pokupio pamet cijelog svijeta. To je valjda najgori trener kod kojeg sam bio, sve je radio naopako i pali smo na dno, a drugu godinu ispali iz lige. Grad je prelijep, kao Split, ali situacija je bila jako loša i nije mi ostalo dobro iskustvo.
A kako je bilo u Bugarskoj? Tamo ste osvojili jedine trofeje, osim onog s Maccabijem.
Kad me pitaju gdje mi je bilo najbolje, uvijek kažem u Bugarskoj. NBA ne računam, to je nešto drugo. Spojilo se sve - igrali smo dobro, dobra ekipa, dobar trener, dobar smještaj, jeftina država, redovite plaće... Spojile su se sve stavke koje tražiš kao igrač. Tamo sam se najbolje osjećao, trener je bio odličan psiholog, dobro smo igrali i osvojili trofej.
Nekoliko godina poslije vratio se trener Arsić i opet sam otišao tamo, dogovorili smo se sve za dvije minute. I opet smo igrali dobro i osvojili trofej.
Slično mi je bilo samo u Rigi, gdje smo igrali Eurokup i izbacili Zadar, ali klub je do Nove godine bankrotirao. Samo u Lukoilu mi se baš sve poklopilo.
Epizoda u Osječkom sokolu?
Samo da preko ljeta ostanem u formi, zvao me Ivan Tomeljak. Ništa drugo. Krenula je sezona, nisam imao klub, nisam imao gdje trenirati, tamo sam dobio otvoreni ugovor, imali su dobru ekipu i dobru teretanu. Jako dobro iskustvo, nisam dobio ni eura, ali nebitno, ostao sam u formi i nakon dva mjeseca otišao na Filipine.
Na Filipinima je košarka apsolutni broj jedan među sportovima. Kako je bilo igrati u zemlji tako opsjednutom košarkom?
To je NBA u malom, jako organizirana liga, dvorana od 20.000 ljudi, miks FIBA-inih i NBA pravila jer su četvrtine po 12 minuta. Jedno od boljih iskustava. Bili smo ekipa s najmanjim budžetom, a došli do finala. Igrao sam baš dobro i trebao sam se vratiti jer oni imaju tri natjecanja - jedno za samo domaće igrače, jedno sa strancem do dva metra i jedno sa strancem bez ograničenja.
Ja sam igrao samo to treće, a onda sam im, kako mi je trener rekao, sjebao pravila. Htjeli su me vratiti, ali liga je zbog mene promijenila pravilo i stavila ograničenje na 2.15 m.
A nisu oni tako mali kao što ljudi misle. Svakog ljeta okupljaju sve igrače koji imaju ikakve veze s Filipinima, preko oca, babe, prababe... Svaka ekipa tako ima po 4-5 Amerikanaca, uz još jednog stranca. Ja sam bio jedini Europljanin.
Kakav ste status tamo imali, jeste li bili zvijezda?
Svi smo imali vozača koji je sa sobom uvijek nosio 9 mm. Tamo imaš jako luksuzan kvart, a odmah do njega barake i kokoši. Odvojeni su pet metara debelim zidom i žicom na vrhu, moraš proći rampu s naoružanim čuvarom da uđeš. A unutra imaš sve, dućan, šoping-centar, kino, uopće ne moraš izlaziti.
Ali ja sam htio vidjeti još Mall of Asia, koji je bio najveći šoping-centar na svijetu dok nije otvoren veći u Dubaiju. Vozač mi je rekao da ne bi preporučio, ali je pristao. Kad sam izašao iz auta, u pet sekundi se stvorilo 200 ljudi koji su tražili potpis, sliku, nisam mogao nigdje i samo smo sjeli u auto i vratili se. Kaže da se u Mall ide preko tjedna, a ne vikendom.
Nemaš privatnosti, imaš status superzvijezde, svi te prate, ideš na talk-showove na televiziji, NBA đir. Dvorane su bile pune, sve u svemu jedno od boljih iskustava. Nakon toga su me zvali u Južnu Koreju, ali tek od osmog mjeseca, a u Dubaiju je sezona počinjala u šestom pa sam otišao tamo.
U Dubaiju sam odigrao zadnjih nekoliko sezona, znao sam da je kraj, ali želio sam tamo ostati živjeti i osnovati akademiju, a kad nisam uspio, vratio sam se u Split.
U Splitu ste zatvorili krug, završili karijeru u klubu u kojem je sve krenulo.
Bio sam u to vrijeme u Zagrebu i trenirao s Cibonom koju je vodio moj veliki prijatelj Ante Nazor. Split je tražio centra i trener Skelin zvao je Antu da se raspita u kakvom sam stanju, a on me nahvalio. Htio sam obući žuti dres jer nikad nisam igrao za seniore i Nazor je to zapamtio.
Skelin me zvao me i rekao da nemaju novca, ali ako hoću igrati za Split, da mogu, pa što bude. Tako da sam otišao Split, ali odmah ozlijedio mišić, pauzirao mjesec i pol dana. Zaigrao sam na dvije utakmice, ali mislim da nisam ni koša dao.
Kako je bilo vratiti se nakon što ste se 20 godina ranije tako ružno rastali?
Bilo mi je teško zbog onakvog rastanka, to me držalo 15-ak godina, ali nisam toliko zlopamtilo, s vremenom to prođe. Ipak sam tu odrastao, proveo najljepše dane djetinjstva, sve smo osvajali... A ljudi zbog kojih sam otišao više nisu bili tu.
Kao malo dijete, htio sam opet biti dio te priče, to mi je falilo. Kad sam obukao taj dres, znao sam da je gotovo, da se sad mogu ostaviti košarke. Bitno mi je bilo da istrčim na teren, da me spiker predstavi u mom gradu, to mi se nikad nije desilo. Makar s 38 godina, ispunio sam taj cilj zahvaljujući Anti Nazoru. Nisam bio spreman za igrati, ali sam obukao žuti dres.
Dio dogovora s ondašnjim direktorom Mislavom Parlovom bio je da nakon toga ostanem u klubu kao sportski direktor, ali on je otišao nakon mjesec dana jer više nije mogao izdržati. Ja sam u međuvremenu preko svojih kontakata u Njemačkoj dogovorio dva velika sponzora od kojih bi klub dobio milijun i nešto eura za tri godine.
Kad sam to predstavio predsjedniku nadzornog odbora, rekao mi je: "Imamo mi para, ne treba to nama." Zvao sam agenta da otkaže ugovore jer nisam uspio nagovoriti te teletubbiese iz Splita da uzmu milijun eura, nakon što sam mjesec dana u Njemačkoj prodavao priču da se klub vraća na vrh.
S tim smo mogli imati tri Amerikanca i bez problema igrati u Europi, a ovaj meni kaže "ne treba nama to".
Zašto?
Jer bi se mene kao sportskog direktora pitalo za sport, to je bio uvjet. Mene nije zanimala uprava, nego da ja i trener slažemo ekipu. Htio sam da ne igramo ABA ligu, nego samo Europu, da možemo odmah nekog i prodati. Koga ćeš prodati iz ABA lige? Da, u Europi nema garantiranih utakmica, ali ako s takvim budžetom dovedeš 3-4 prava igrača, proći ćeš skupinu.
Poslije toga išao sam u sinjski Alkar, sjeo s gradonačelnicom, predložio da postanem sportski direktor, rekao da mogu dovesti sponzora iz Bugarske ako se klub može zvati Alkar Lukoil, koji će dati isto novca koliko daje grad, a to je bilo skoro 200.000 eura, i da ćemo odmah igrati ABA 2 ligu.
U istom trenu bih mali klub digao na veću razinu. Predsjednik je isto pristao, ali i rekao da mora vidjeti s nadzornim odborom. Onda se njih 11 skupilo, pa kako ovo, pa zašto ono, dok mi jedan od njih nije rekao: "Bruno, čim izađeš kroz ova vrata, mi ćemo te zajebat. Bolje idi i nađi drugi klub." Ne možeš stvarno kod nas ništa napraviti.
Nedavno ste organizirali turnir 3x3 u antičkoj Saloni. Kako je do toga došlo i kako je prošlo?
Košarka nam je u padu i želio bih da je dignemo na bilo koji način i usput oživimo antičku Salonu. Ispunilo je sva moja očekivanja, imali smo turnire u U-12, U-14, U-16 i U-18 kategorijama u kojima se okupilo više od 100 djece, plus 7-8 seniorskih. Vizualan efekt košarke u takvom ambijentu bio je sjajan, bili smo medijski dobro pokriveni, postigli "wow-efekt" i dobro je odjeknulo.
Ovo je bio pilot-projekt i uspio je, u jednom trenutku okupilo se više od 300 ljudi jer sva su finala stavili u sat i pol razmaka. Sve je funkcioniralo na kraju, a bit ćemo pametniji za ubuduće i dogodine može biti samo još bolje. Ništa nije teško kad bit svega ima smisla, a idućih godina bazirat ćemo se samo na djecu.
Već ste objasnili zašto nikad niste zaigrali za hrvatsku reprezentaciju. Jeste li imali prilike zaigrati za neku drugu zemlju?
Jedina seniorska reprezentacija za koju sam igrao bila je - Jemen. Dok sam živio u Dubaiju, održavao se nekakav turnir na kojem je moj prijatelj igrao za Jemen. Petnaestak dana prije turnira otkazao im je stranac pa me pitao da ga zamijenim. Nije to bio nikakav službeni turnir, nego pripreme za nešto. Nisam morao uzeti državljanstvo, mogla su igrati po dva stranca. Pristao sam, igralo se pet utakmica, igrao sam dobro, bio aktivan i ostao u formi.
Kako mislite da vas ljudi pamte kao igrača? Kao najvišeg hrvatskog košarkaša? Neostvareni talent? Svjetskog lutalicu?
Svatko slijedi svoj put, bio ispravan ili ne. Prvi ću priznati da nisam išao normalnim putem, da nije normalno igrati za preko 30 klubova, ali tako se desilo. Nakon tridesete htio sam vidjeti svijeta, upoznati druge kulture, bio sam košarkaški avanturist i ništa mi nije bilo teško.
Mreža ljudi koje sam upoznao po cijelom svijetu danas mi je neprocjenjiva, imam konekcije kojima mogu doći do utjecajnih ljudi da mu saslušaju. Više sam gledao viši cilj, naravno da želiš osvajati trofeje, ali košarka mi je bila alat za ono što me čeka danas-sutra. Nedavno sam otvorio godinu na splitskom sveučilištu Aspira za sportski menadžment i drago mi je što mogu podijeliti svoja iskustva onima koji žele nastaviti školovanje nakon karijere.
Kako me pamte? To je do ljudi. Mislim da sam ostavio nekakav trag, možda ne tako velik kako bi drugi htjeli, ali svačija je karijera drukčija, a ja sam svaku odluku donio sam i miran sam s tim.
Kako vidite današnji NBA u odnosu na vaše vrijeme?
Imam osjećaj da se europske igrače poštuje više nego prije. Onda si morao biti puno bolji od drugih, nisu ti tražili vrline, nego mane, što je mnoge prikovalo na klupu. Jokić je izabran iza mene na draftu, što je suludo, ali njemu nisu gledali mane nego vjerovali da može nešto napraviti i čekali ga.
U njegovom razvoju sve je moglo otići u krivom smjeru zbog jedne odluke menadžmenta, ali vjerovali su u njega, u njegov IQ koji mu je forte. On je imao milijun loših predispozicija za NBA i čist je primjer kako se danas više trpi europske igrače nego u moje vrijeme. Ne moraš biti superatleta da se uklopiš u momčad.
Dončić je isto super primjer. Odlična je stvar za europske igrače danas da dva bucka pokazuju svima kako mogu dominirati NBA-om, što u naše vrijeme nije bio slučaj.
Kako vidite naše igrače u današnjem NBA-u?
Zubac je stereotip petice, centra od kojeg uvijek možeš očekivati double-double. Da je trener ne znam kakav, ne treba puno mudrijati o tome kako ga koristiti. Danas se od centra traži da ima i mid-range i tricu. Svi kažu da sam se prerano rodio jer danas svi žele igrati tako.
Šariću bi u Denveru moglo biti dobro, volio bih da se vrati na razinu na kojoj je bio. Mike Malone bio mi je pomoćni trener, uvijek je volio Europljane. Denver ciljano bira igrače po tome što im mogu dati. U moje vrijeme bilo je malo ekipa koje su igrale tako timski kao Denver, Utah, San Antonio.
Bojan Bogdanović je izletio s kolosijeka, ali ima dovoljno iskustva i individualne kvalitete da se vrati gdje je bio, naš je najbolji igrač i mislim da će naći mjesto pod suncem.
Matkoviću samo želim da ga trener ne vadi nakon dvije greške, da ga istrpi. Svima nam treba da se naviknemo na novi sustav. Nitko nije tamo dospio slučajno, samo ga treba istrpjeti. Mora mu se posložiti, ali danas je to lakše nego u moje vrijeme.
Sve više naših mladih igrača, poput braće Ivišić, ide na američke koledže otkako se tamo smije zarađivati. Koliko je to dobro za njih?
To je velik problem za europsku košarku i ne znam što klubovi mogu napraviti. Ako gledamo iz aspekta igrača, super je ako si ekstratalent koji može odmah doprinijeti u prvoj ligi, ali ako nisi i drugdje ti može biti bolje, kako mu zamjeriti?
Na klubovima je da se prilagode, da mogu igraču od 18 godina dati normalan ugovor, pokazati mu da će se podrediti njegovu razvoju i da će biti plaćen, da neće taj novac dati Amerikancu, nego njega istrpjeti godinu, dvije, a onda ga prodati.
Ali dok politika kontrolira klubove, nema garancije da će neki trener, sportski direktor ili uprava ostati tri godine. Kako možeš napraviti dugoročni projekt za ekstratalenta od 13 godina da mu daš s 18 godina ugovor po cijeni gotovog igrača, a on to još nije? Tko je spreman na tu žrtvu?
Klubovi nisu privatni, ne mogu istrpjeti igrače i generacije po cijenu rezultata. To samo Mega radi, njima je bitna proizvodnja, ali to je privatni klub i privatna filozofija. Ne znam je li ispravna, ali svake godine izbace jednog, dva NBA igrača. To je industrija u kojoj ima rezultata.
Najboljih pet suigrača iz karijere?
To je lako. Steve Nash i Dirk Nowitzki iz Dallasa, Paul Pierce iz Bostona, Reggie Miller iz Indiane i naravno LeBron James u Clevelandu. Svi su oni i oličenje kapetana, a kakav ti je kapetan, takva je i ekipa. U New Yorku je Marbury bio kapetan pa smo bili nikakvi.
Miller je bio kapetan u Indiani, Pierce u Bostonu i sve je štimalo. U Dallasu je to bio Finley, ali vidjelo se da će ova dvojica biti nositelji. LeBron s 18 godina naravno nije bio lider, ali praktički je bio kapetan od prvog dana jer je ekipa bila nikakva i nije imala lidera. Poslije je srastao s tom ulogom.
A pet najdražih?
Definitivno Nikola Vujčić. Zatim Milutin Aleksić, s kojim sam igrao na Cipru, u Rigi i Donjecku, moderni plej koji je mogao igrati sve vanjske pozicije i znao je leđima. Srđan Subotić, s kojim sam proveo cijelu mladost u klubu i reprezentaciji, zajedno smo žarili i palili u svim dobnim kategorijama, bez njega možda ni ne bih postao ovo što jesam.
S Andrijom Žižićem također sam igrao u juniorskim danima, ali lani smo igrali zajedno i u veteranima. Kad igraš s njim, kao da imaš šalabahter, stalno te usmjerava jer zna kamo će tko ići, ima kompjutor u glavi. Sličan tip igrača i košarkaški IQ kao Vujčić, njih dvojica su preteče Jokića i Dončića.
I peti, evo, Berni Hernandez, s kojim sam igrao dvije godine u Alicanteu, plej koji mi je puno pomogao u godinama tranzicije s NBA na europsku košarku. On je dugo igrao španjolsku prvu ligu, s njim sam se puno družio.