Dražen Petrović: 18 godina od pogibije hrvatske košarke

KIŠNOG 7. lipnja 1993. oko 17:30, na autocesti pored Denkendorfa nije poginuo samo najbolji hrvatski sportaš. Na skliskoj cesti, "u šleper njemačkih registarskih oznaka koji je pokušavao izbjeći nalet na osobni automobil u svom traku, pri čemu je vozač tegljača izgubio kontrolu nad vozilom koje je probilo zaštitnu ogradu na sredini autoceste i prepriječilo se preko sva tri traka suprotnog smjera", osim crvenog Golfa koji je velikom brzinom dolazio iz pravca Frankfurta, zabili su se i Šibenka, Cibona i hrvatska košarkaška reprezentacija.

Za razliku od Dražena, koji je poginuo na mjestu, oni čiji je bio simbol i čije ime je pronio i proslavio cijelim svijetom, umirali su i umiru dugo i bolno ili nedostojno vegetiraju. Simbol, mit i još za života veći od života, platio je danak tome što je bio bolji od svih i nedodirljiv: Dok se cijela reprezentacija avionom vraćala s kvalifikacijskog turnira za EP u Wroclawu, gdje je u naizgled nebitnom porazu od Slovenaca stavio 30 koševa, kapetan, Amadeus i Dražen odlučio je da na put kreće autom s djevojkom.

Poginulim sportašima, koji još odu mladi i uspješni, po pravilu se nakon smrti počnu davati natprirodna svojstva, vrijednost im se neizbježno napuše i prenaglašava, tako da na kraju ne bude tek "o mrtvima sve najbolje", nego o "mrtvom još bolje nego što je bio za života". S Draženom to nije slučaj, jer nemoguće je da se više rodi netko tko će sa 15 godina biti priključen prvoj momčadi Šibenke, ne samo zato što tog kluba više nema, nego zato što je tadašnja liga bila nevjerojatno jaka.

Pogotovo se neće dogoditi da onda taj klinjo bez mišića provincijsku momčad dovede do finala europskog kupa i titule prvaka u zemlji olimpijskog košarkaškog pobjednika. Usprkos neizbježnoj prigodničarskoj patetici kojoj svake godine svjedočimo kada ga se na današnji dan prisjećamo, nepobitno je kako Draženovi uspjesi i rekordi 18 godina nakon njegove smrti izgledaju nestvarno.

Na primjer, prvi strijelac ovogodišnje Eurolige Igor Rakočević je do tog naslova došao s prosjekom od 17.2 koša po susretu. U sezoni 1985./86. Dražen je u Kupu prvaka prosječno trpao 37 poena po utakmici. Iste sezone je u jugoslavenskom prvenstvu, a znamo da je tada "teže bilo postati prvak Europe nego Jugoslavije", imao nevjerojatna 43 koša po susretu. Nakon dva Kupa prvaka s Cibonom prelazi u Real, za koji u finalu Kupa pobjednika kupova Casertu uništava sa 62 koša. Toliko je na ovogodišnjem Final Fouru EL valjda bio prosjek koševa jedne cijele momčadi po susretu.

NBA je bio logičan slijed, ali nije to ovaj današnji NBA u kojem osim Nowitzkog i Gasola završavaju poluproizvodi iz cijelog svijeta, pa se Miličića draftira ispred Wadea i Bosha. Tada su tamo bili Dražen, Divac, Schrempf i Marčulionis i to je to! Dražen je igrajući za New Jersey u sezoni 1992./93. bio najbolji šuter iz igre od svih bekova s prosjekom 52 posto. Te, posljednje sezone je u NBA imao prosjek od 22.3 koša po utakmici. Rođeni pobjednik odbio je poziv da na All-star vikend dođe pucati trice (te sezone prosjek 44 posto) i poručio da mu je mjesto u prvoj petorci Istoka.

Spomenuli smo "nebitni" poraz od Slovenije 6. lipnja na kvalifikacijskom turniru za Euro '93. u Wroclawu. Obje reprezentacije su već osigurale nastup na prvenstvu i taj poraz stvarno ništa nije značio. Ostalima možda, ali Draženu nikako. Bio je bijesan na suigrače jer nisu igrali dovoljno dobro i na frankfurtskom aerodromu je samo priopćio Mirku Novoselu da do Zagreba nastavlja autom.

Užasno je bilo ljeta '93., ne samo zbog neimaštine, redova za crni kruh, rata i okupacije pola zemlje, dok smo ostatak dijelili sa stotinama tisuća izbjeglica iz Bosne koje su ostale bez ičega. Koliko Dražen znači i bez čega smo ostali njegovim odlaskom, pokazuje što se na spomen ljeta '93. ne sjetim najprije svega ovog, nego da smo na Euru u Munchenu bez njega osvojili samo broncu.