NJEGOVA gusta, isprepletena kosa bila je skrivena ispod kape koju je uvijek nosio i koja je od tada postala simbol jamajčanskog reggaea u zapadnom svijetu. Preko lijesa je stajala zeleno-crno-zlatna zastava Jamajke, njegove domovine koju je pomogao promovirati. Kad je lijes položen, pokopan je sa stvarima koje su mu najviše značile i imale neku vrijednost u njegovu životu. Njegova crvena Gibson gitara, pupoljak marihuane, Biblija i nogometna lopta. Sve je bilo tu: religija, glazba i nogomet, ključne komponente Boba Marleyja. Odvojeni, ali ipak komplicirano povezani, piše web stranica thesefootballtimes.co.
Čak je i za vrijeme pogreba bila jasna njegova sposobnost da ujedini dvije suprotstavljene snage. Premijer Edward Seaga iz Jamajčanske laburističke stranke održao je govor, dok je vođa opozicije Michael Manley iz Narodne nacionalne stranke govorio iza njega. Bio je 23. svibnja 1981. godine. Tri godine prije toga, na koncertu One Love Peace, Marley je dva ljutita suparnika doveo na scenu i držao ih za ruke.
Nogomet mu je davao jednako zadovoljstvo kao i glazba
Iako su se nakon koncerta sukobi nastavili, ponovno su se našli na pogrebu velikog čovjeka. Seaga je u svom govoru rekao: "Bob Marley nikad nije viđen. On je bio iskustvo koje je ostavilo neizbrisiv trag u svakom susretu." Gledajući snimke Marleyja kako svira, predstava je odavala osjećaj vjerske ekstaze, a Tuff Gong (brend pod kojim je Marley poslovao) kao da je kanalizirao neku silu s drugog svijeta. Njegova su publika bili blaženi sudionici. Bio je gromobran za zaraćene strane, a ipak se činio bestjelesnim pod pritiskom.
Istina, Bob Marley bio je iskustvo. Uglavnom čista radost. Glazba je svakako bila njegova prva ljubav i ono po čemu ćemo ga pamtiti, ali imao je i drugu strast koja mu je davala isto zadovoljstvo kao i prebiranje po gitari i pisanje stihova koji su bili poetska oda životu na Jamajci i protest protiv neharmoničnog društveno-političkog okruženja. Tu je radost pronašao u nogometu.
Gledajući njegove stare fotografije kako igra, osmijehom zrači dok mu oči pomno prate igru. Iako je bilo pomalo iskrivljeno koncentracijom, Marleyjevo lice nikad nije odbacilo dječji izgled koji je bio prepun strahopoštovanja. Kao ikona stila, pobrinuo se da uvijek izgleda kao da je na sceni. Njegov odabir kopački, Adidas Copa Mundial, čini te slike bezvremenskima. U kombinaciji s njegovim pamučnim trenirkama, gotovo uvijek uvučenima u čarape, potpuno se udubio u igru.
Kad bi zaigrao u kratkim hlačama, tanke i mišićave noge otkrivale bi moć koja se nalazila u malom tijelu. One su vodile njegove pokrete loptom i stvarale trenutke neizrecivog talenta koje bi suparnici očekivali od profesionalnog nogometaša, ali ne i od pjevača. Baš kao i u glazbi, činilo se da ga vodi nešto nesvjesno. Njegova je forma postala instinktivna i sirova, baš kao i njegova glazba.
Transcendentalno kretanje omogućavalo mu je da provuče loptu pored suparničkih nogu jednako lako kao što se njegova glazba kretala između plemenskih linija i kulturalnih granica u njegovoj domovini. Iz postojećih dokaza jasno je da Marley nikad nije bio daleko od nogometa te je pauze u koncertnom rasporedu tijekom turneja koristio kako bi igrao improvizirane utakmice s članovima svog benda Wailers. Bilo da se radilo o parkiralištima, benzinskim postajama ili malim travnatim površinama, crno-bijela lopta uvijek je dobivala svoje mjesto
Mnogi su ga smatrali impresivnim suparnikom iako neki tvrde da se više radilo o njegovoj pojavi nego o tehničkim sposobnostima. Trevor Wyatt, britanski distributer Island Recordsa, rado se sjeća njegove pojave na terenu: "Bilo je beznadežno pokušati mu oduzeti loptu. Bob je bio takav, lopta je uvijek dolazila k njemu. Bio je general veznog reda, zvali su ga skiper. Njegova je ekipa igrala poput Brazila." Njegovi su talenti, kao i većina Marleyjeva života, uronjeni u mitologiju. No kako kaže Joseph Campbell: "Mit je mnogo važniji i istinitiji od povijesti. Povijest je tek novinarstvo, a svi znamo koliko je ono pouzdano." Osim njegova talenta na terenu, odnos Tuff Gonga s nogometom bio je mnogo jasniji.
Menadžera je odabrao jer je bio nogometaš
Bilo je to više od običnog interesa. Marley je bio aktivno uključen u nogometni svijet unatoč tome što Jamajka nikad nije uspjela utjecati na globalni nogomet. Radeći stvari uvijek na svoj način, Marley je i menadžera turneje tijekom 70-ih odabrao vodeći se razlozima koji nemaju veze s njegovim iskustvom u poslu. Sa životopisom koji je uključivao igranje u dresu Atlanta Chiefsa iz North American Soccer Leaguea i kasnije u brazilskom Nauticu, Allan Cole se našao na svjetskoj turneji s glazbenom zvijezdom te je čak koautor Marleyjeve pjesme iz 1976. "War". Pojavio se i u tri kvalifikacijske utakmice za Svjetsko prvenstvo za Reggae Boyze pa su ga smatrali jednim od slavnijih igrača na Jamajki. Marley je znao reći da bi volio da je mogao pjevati tako dobro kao što Cole igra nogomet. Potezi lukavog Colea bili su toliko očaravajući da postoji priča kako je jednom uspio prevariti cijeli stadion šaljući masu na tribinama na jednu stranu, a loptu na drugu.
Coleova epizoda u Brazilu također je mogla utjecati na Marleyjev odabir kluba. Kao odani navijač Santosa, Marley je idolizirao Peleov talent. Modelirajući svoj stil djelomice i na brazilskom maestru, svoju je istinu pronašao u nogometu isto koliko i u glazbi te je jednom novinaru rekao: "Želite li me upoznati, morat ćete igrati nogomet protiv mene i Wailersa." Nogomet je bio dio njegove predstave i njegova identiteta.
Jedna od niti koja se provlači kroz Marleyjevu glazbu je ideja ugnjetavanja. U "Redemption Songu" Marley pjeva: "Oslobodite se mentalnog ropstva, nitko osim nas samih ne može osloboditi naš um." Godinama kasnije na francuskoj televiziji Marley je izjavio: "Nogomet je sloboda."
Utakmice je obožavao gledati, ali ne i slušati
Glazba je bila tkanje njegova života, ali nogomet ga je spojio. Njegova glazba, pod jakim utjecajem političkih prilika bremenitog jamajčanskog društva, bila je težak teret i uzimala je svoj danak. Nogomet je bio njegovo sredstvo oslobađanja uma. Grubo prošivene lopte, koje je uvijek nosio sa sobom, također su imale svoju ulogu u njegovim stihovima. Teško bi bilo zamisliti koncizne stihove koji pozivaju na borbu da Marley nije bio u odgovarajućem stanju uma.
Kao i sve što je pjevač dotaknuo, to se moralo odvijati u miru. Tijekom turneja njihov je autobus bio opremljen televizorima tako da on i članovi benda mogu gledati utakmice, ali bez tona. Marley nikad nije volio atmosferu koju su stvarali komentatori. Kakva je to scena morala biti! Bend je čavrljao dok je Marley sjedio fokusiran na utakmicu u kontemplativnoj tišini i uz signal koji se borio za jasnoću.
Što bi se dogodilo da ga je prekrasna nogometna igra pronašla prije glazbe njegove nacije? Marley se toga prisjetio u intervjuu iz 1980. godine: "Glazbu volim više od nogometa. Da sam prije zavolio nogomet, bio bih opasan. Volim glazbu, a tek onda nogomet. Igranje nogometa i pjevanje je opasno zato što nogomet postaje vrlo nasilan. Pjevam o miru, ljubavi i tim stvarima i svašta se može dogoditi. Ako te netko na terenu grubo faulira, to donosi osjećaj rata." Uslijedio je tipično iskren i zarazan smijeh.
Najviše je volio Ardilesa i Maradonu
Njegovu ljubaznost ne treba zamijeniti s nedostatkom uvjerenja. Njegovu je maštu zaokupio strastveni latinoamerički nogomet. Reggae zvijezdu najviše su impresionirali Tottenhamov heroj Osvaldo Ardiles (kasnije trener ondašnje zagrebačke Croatije) i njegov sunarodnjak Diego Maradona.
Iako je Maradona zbog svoje dobi izostavljen iz reprezentacije za Svjetsko prvenstvo 1978., Marley je već bio duboko zaluđen argentinskim nogometom. Te je godine kretao na 52-dnevnu turneju Sjevernom Amerikom i Europom sa svojim albumom "Kaya". Na nezadovoljstvo menadžera, agenata, organizatora i medija, putovanje je bilo planirano prema rasporedu Svjetskog prvenstva. Kod kuće u Kingstonu nogomet je bio svakodnevna praksa. Utakmice su se igrale na dokovima s inženjerima i na prašnjavim cestama Trenchtowna s prodavačima banana. Ako je postojalo nešto što se može dodati, od naranče do prave lopte, Marley bi svojim emotivnim povikom tražio dodavanje.
Prava moć njegova glasa ipak je zasjala u njegovim pjesmama. Nakon prijateljske utakmice Cardiffa i Ajaxa, navijači su se počeli međusobno zadirkivati i moglo se osjetiti neprijateljstvo, sve do majstorskog poteza Cardiffova stadionskog spikera i DJ-a Alija Yassinea. Kako bi smirio fanove, pustio je "Three Little Birds". Bilo je to poput sedativa.
Zauvijek je utjecao na navijače Ajaxa
Pod utjecajem tog trenutka, Ajaxovi navijači i dalje pjevaju tu pjesmu. Mali incident prerastao je u tradiciju. Navijači amsterdamskog kluba prihvatili su poruku tolerancije koju nude stihovi te pjesme. Nada u nogometu možda ne živi dugo, ali dok pjesma traje, Ajaxovi fanovi, bez obzira na formu ili osjećaj, razmišljaju o njenoj multikulturalnoj poruci.
U srpnju 1977. godine Marleyju je dijagnosticiran maligni melanom na nožnom prstu, posljedica nogometne ozljede. Tijekom rutinskog pregleda, otkriveno je da se radi o ozbiljnoj bolesti. Radoholičar Marley planirao je svjetsku turneju za 1980. godinu, upravo je izašao njegov album "Uprising". Svirao je i pred 100.000 ljudi, a njegova je bolest tih godina držana pod kontrolom.
Dublin je upravo počeo otvarati svoja vrata prekomorskim kulturološkim utjecajima, a na stadionu Bohemian Football Cluba, legendarnom Dalymount Parku, Marley je u srpnju te godine održao koncert. Njegov glas pobune dobro je prihvaćen kod irske publike. Iako je bio teško bolestan, plesao je pozornici svojim uobičajenim pokretima, sa svojom slavnom kosom kao partnerom.
Od nogometne ozljede do raka na mozgu
Samo dva mjeseca nakon koncerta, saznao je da se rak proširio na njegov mozak. Zbog vjerskih razloga odbio je amputaciju nožnog prsta, ali je prihvatio alternativnu metodu liječenja raka, temeljenu na prehrambenim ograničenjima, u jednoj njemačkoj klinici. Nakon osam mjeseci borbe s bolešću u Europi, njegovo se stanje pogoršalo i odlučio se vratiti kući na Jamajku. Tijekom leta iz Europe, njegove su vitalne funkcije bile ugrožene i zrakoplov je sletio u Miami, gdje je umro 11. svibnja 1981. godine.
Nogomet je Marleyju bio privlačan zbog kompetitivne crte, a u tim trenucima bliskog natjecanja mogao je pobjeći od zamki vlastite slave. A dvije strane u nogometnoj igri, baš kao i političkom sustavu Jamajke i ratovima bandi u Kingstonu, bile su simbolične. Lopta, kao i gitara, bila je predmet ujedinjenja koji je na kraju doveo dvije suprotstavljene strane do zajedničkog cilja.
Kao dijete je Marley bio poznat kako "bijeli dječak". To što je imao bijelog oca značilo je da mu je koža svjetlija nego u njegovih vršnjaka. Marley je o tome rekao: "Ja nisam na strani bijelog čovjeka, nisam ni na strani crnog čovjeka. Ja sam na Božjoj strani." Marley se uvijek osjećao kao da je u sredini, da spaja ljude. Nogomet je služio kao jedan od načina da to čini, kao i njegova glazba. Baš kao i njegova glazba, nogomet je imao i višu svrhu.
Igranje nogometa bilo je duhovna vježba, mjesto za čišćenje uma. Bilo je to čisto iskustvo koje mu je omogućavalo razgovore s Bogom. Uklanjalo je prepreke i omogućavalo da se njegove misli kristaliziraju. Zato je, zajedno s gitarom, pupoljkom i Biblijom, nogometna lopta bila jedna od zemaljskih stvari koje je Bob Marley ponio sa sobom. To je sve što je ikad imao i sve što mu je ikad zaista trebalo.