U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Ovo je priča o košarkašu koji je unatoč Touretteovu sindromu postao sveučilišna zvijezda i igrao poput Stephena Curryja prije 30 i više godina, ali sve se promijenilo nakon što je netko primijetio da ne stoji tijekom himne. U trenu je od obožavane zvijezde u usponu postao američki državni neprijatelj.
U NBA sezoni 2015./16. Stephen Curry srušio je rekord pogodivši nevjerojatne 402 trice, zabijao je više od 30 poena po utakmici i vodio Golden State Warriorse do najboljeg omjera u povijesti 73-9. Tih su godina njegovi šutevi s 10 metara promijenili način na koji se košarka igra u najjačoj ligi svijeta. Za sve ljubitelje tog sporta Curry je bio nešto dotad neviđeno.
A onda se na Twitteru javio Phil Jackson, legendarni trener koji je vodio Jordanove Bullse do šest i Kobeove Lakerse do pet naslova prvaka. "Nikad niste vidjeli ništa poput Curryja? Podsjeća li vas na Chrisa Jacksona/Mahmouda Abdul-Raufa, koji je imao kratku, ali briljantnu NBA karijeru?"
Većina košarkaškog svijeta se uzjogunila i ismijala Jacksona, koji je u to vrijeme kao užasan generalni menadžer New York Knicksa uvelike izgubio kredibilitet koji je desetljećima gradio kao trener. Kako li mu pada na pamet uspoređivati MVP-a i svima najomiljeniju superzvijezdu s nekim tipom koji se u ligi nije održao ni 10 godina i nikad nije zabijao niti 20 poena u sezoni?
Jackson se morao braniti od napada pa je pojasnio: "Kako komentar o Raufu znači da ga uspoređujem s Curryjem? Brz izbačaj, da. Crossover, da. MVP, ne. Saberite se."
Na njega je uskoro ponovno podsjetio Kaepernick
Bilo je to točno 20 godina nakon skandala nakon kojeg je Mahmoud Abdul-Rauf, rođen kao Chris Jackson, počeo nestajati iz NBA lige, taman kad je ulazio u zenit karijere. Igrom slučaja, nekoliko mjeseci kasnije te 2016. godine američka se sportska javnost ponovno prisjetila Abdul-Raufa i dotičnog skandala kad je nešto slično napravila NFL zvijezda Colin Kaepernick.
Tadašnji quarterback San Francisco 49ersa uoči predsezonske utakmice ostao je sjediti tijekom izvođenja američke himne. Na idućoj utakmici njegov se prosvjed pretvorio u klečanje, a dobro znamo da je posljednjih godina to postala uobičajena i dopuštena praksa za sportaše da izraze svoj stav.
Ali 2016. Kaepernick je svoj prosvjed protiv rasne nepravde, policijske brutalnosti i opresije platio profesionalnom karijerom jer ga nakon isteka ugovora više niti jedan klub nije želio.
Sličnu je sudbinu doživio Abdul-Rauf, jedan od najboljih sveučilišnih igrača u povijesti, koji je mogao dominirati vanjskim šutom dok ga još nitko nije koristio kao ozbiljno oružje te stilom igre i građom zaista podsjećao na Curryja.
Njegova su dostignuća još impresivnija ako se zna da je od djetinjstva imao Touretteov sindrom koji se manifestirao tikovima, čak i za vrijeme utakmica. Ali, ne samo da nije dopustio da ga poremećaj zaustavi, nego mu je čak bio od koristi.
Prekinuo Bullsima iz 1996. niz od 18 pobjeda
Te je sezone 1995./96. igrao najbolju košarku karijere s prosjecima od 19.2 poena, 6.8 asistencija i 39.2% šuta za tricu. Tom su sezonom dominirali Chicago Bullsi, koji su s Philom Jacksonom na klupi ostvarili 72 pobjede uz samo 10 poraza, što je bio rekord koji će srušiti tek spomenuti Curryjevi Warriorsi. A za jedan od tih poraza zaslužan je upravo Abdul-Rauf.
Bullsi su na gostovanje u Denver došli s omjerom 41-3 i nizom od 18 pobjeda, ali nadmorska visina ih je usporila i nisu mogli pratiti živu vatru na terenu kakva je bio Rauf. Zabio im je 32 poena uz četiri trice i odveo Nuggetse do pobjede 105:99.
Kad su se iste momčadi sastale mjesec i pol kasnije u Chicagu, bila je to jedina utakmica Bullsa na kojoj sve oči nisu bile usmjerene na Michaela Jordana, nego baš na Abdul-Raufa. Ne zbog izvedbe iz prethodnog okršaja, nego jer mu je to bila prva utakmica nakon suspenzije zbog sjedenja tijekom himne. Bila mu je to jedna od posljednjih utakmica za Nuggetse, jedna od posljednjih u kojima će biti bitan u NBA svijetu, koji ga je polako istisnuo u zaborav.
Tri sina s tri različita oca. Niti jednog nisu upoznali
Chris Jackson promijenio je ime u Mahmoud Abdul-Rauf 1993., tijekom svoje treće NBA sezone, dvije godine nakon preobraćenja na islam. Rođen je 1969. u Gulfportu u državi Mississippi, na obali Meksičkog zaljeva, samo četiri ulice od plaže.
No, ta lokacija nije bila tako atraktivna kako možda zvuči. U djetinjstvu je na toj plaži gledao kako paradiraju neki čudni ljudi s bijelim kapuljačama. Tri ulice dalje bila je željeznička pruga koja jasno odvaja crnački dio grada od bjelačkog.
Majka Jacqueline rodila je Davida, Chrisa i Omara trojici različitih očeva, od kojih niti jedan nije bio u njihovim životima. Chris svog nikad nije upoznao, iako se odrastajući potajno nadao da će ga pronaći ako postane slavni košarkaš jer će ga ponosni tata htjeti upoznati.
Jacqueline nije imala nikakvo obrazovanje i nije mogla puno činiti da prehrani djecu. Bili su vrlo siromašni, najčešće praznog frižidera i raspadajućeg namještaja. Najstariji brat David je lovio vjeverice i golubove, čistio ih i pripremao.
Liječnik mu je rekao da su tikovi navika koja će proći
Početkom osnovne škole Chris je počeo pokazivati simptome Touretteova sindroma, kojeg ljudi najčešće povezuju s nekontroliranim psovanjem jer je taj oblik "najsmješniji". No, Chrisovi tikovi bili su fizički, nagli trzaji glave ili ruke, pretjerano treptanje... Ponekad bi tijekom napadaja nakratko oglušio na svijet oko sebe, pa tako i na novinare dok mu postavljaju pitanja.
Naravno, sva druga djeca smatrala su ga čudakom pa nije imao prijatelja, svojim bi tikovima često prekidao nastavu, a nije je mogao ni pratiti jer bi svako toliko odlutao... Zato nije ni išao u četvrti razred, a zatim su ga prebacili među djecu s posebnim programom. Bio je ljutit na sebe jer nije znao da ima medicinski poremećaj, liječnici su ga uvjeravali da su ti ispadi samo navika koja će proći.
Molio se kršćanskom bogu da taj pakao prestane, da bude normalno dijete. Nije upalilo, ali kroz vjeru je dobio riječ utjehe. "Netko mi je rekao da ti Bog daje slabost i snagu, ali snagu dobivaš da nadvladaš tu slabost. Ja sam dobio ljubav prema košarci da mi pomogne pronaći balans."
Umjesto prijatelja, imao je košarkašku loptu. Sviđao mu se zvuk i ritam njenog odbijanja o tlo. Volio ju je gledati kako prolazi kroz mrežicu. Volio je fluidnost i kreativnost košarkaške igre, a mogao ju je igrati s drugima ili vježbati sam. Ako nije bilo prijatelja, zamišljao bi ih. I pred njim je uvijek morao biti najbrži mogući imaginarni čuvar, zbog kojeg je poboljšavao brzinu izbačaja.
U školi nije igrao dok ga nije primijetila trenerica ženske ekipe i preporučila Jacqueline da ga dovede na trening. Iako još nije znao pravila, na prvoj utakmici postigao je 24 poena. Njegov šut bio je gotovo nepogrešiv.
Zbog Tourettea je težio savršenstvu
Trener Bert Jenkins imao je pravilo da prije početka treninga svi moraju šutirati dok ne promaše, ali morao ga je ukinuti kad je Jackson pogodio ni više ni manje nego 283 slobodna bacanja zaredom jer druge stvari nikad ne bi došle na red.
Touretteov sindrom Chrisu je na neki način znatno pomogao u košarkaškoj karijeri jer je sa sobom nosio i potrebu za savršenstvom, pa je Chris imao vlastito pravilo da trening ne završi dok ne pogodi 10 šuteva zaredom. Bez da lopta dotakne obruč. Iz pokreta. Ako bi nakon osam ili devet savršenih lopti jedna prošla kroz obruč dodirnuvši ga, kretao je ispočetka. U dvorani je znao ostajati satima, ali nije mu smetalo jer u tim je trenucima pronalazio toliko željeni, neprocjenjivi mir.
Upravo je supruga trenera Jenkinsa predložila Chrisu da posjeti specijalista, koji mu je konačno dijagnosticirao poremećaj kad mu je bilo 17 godina te mu propisao lijekove koji ga neće izliječiti, ali će mu pomoći da se kontrolira. "Laknulo mi je jer sam konačno saznao što imam i da to ima ime. I to prilično moćno ime", rekao je Chris u jednom intervjuu iz sveučilišnih dana.
"Konačno sam znao da nisam lud, mogao sam doći u školu i ponosno reći da imam Tourettea. Do tada sam to pokušavao doživljavati samo kao još jednu naviku, tako su mi rekli. Pokušavao sam ne razmišljati o tome, ali bilo je teško. Ono što inače radim desnom rukom, morao sam raditi lijevom. Svaki dan je bio borba. Pokušavam navigirati između onog što ti um govori i onog što tijelo želi raditi."
"Imam sjajnu fintu glavom"
Ricky Benson, kasniji suigrač na koledžu, imao je mjesto u svlačionici do njegovog, a Jackson bi ga svako malo iz čista mira odalamio po ruci. Još gore je bilo u spavaonici. "Bilo je teško gledati ga kako pokušava zaspati, kao da ga nešto opsjeda, a on se bori za kontrolu nad tijelom", svjedočio je Benson kako Chris u krevetu šakom udara u zid.
Na samom parketu Tourette mu uopće nije smetao, iako je usred igre znao imati tikove glavom, ali tako bi ponekad zavarao protivnike da kreće u jednu stranu, a onda bi jurnuo u drugu. Počeo bi treptati nevjerojatnom brzinom, kao da gubi fokus, a zapravo ga je izoštravao. "Imam sjajnu fintu glavom", šalio se na svoj račun.
U srednjoj školi je dominirao, trener bi ga puštao da igra jedan na jedan, a Jackson bi zabio kad god poželi. To mu je donijelo pozive na kampove za najbolje srednjoškolske košarkaše, a na jednom od njih ga je Michael Jordan izveo na parket i izazvao da ga prođe.
"Dao mi je loptu i rekao mi: 'Pokaži mi najbolje što imaš.' Pomislio sam kako je to jedan od trenutaka koje sam čekao. Stao sam u stav, provukao loptu kroz noge, naslonio se na jednu stranu, prošao ga i položio. Shvatio sam da, ako mogu to učiniti njemu, na dobrom sam tragu", ispričao je Abdul-Rauf.
Već u trećoj utakmici na koledžu zabio je 48 poena. Bio je najbolji bek brucoš u povijesti
Više nije bilo nikakve dvojbe, Chris je čvrsto odlučio postati NBA igrač i tako izbaviti obitelj iz bijede, pomoći majci da dostojanstveno ostari. Ona je bila najvažnija osoba u njegovu životu i zato ga je posebno zaboljelo kad ga je izdala.
Iako je on rano odlučio ići na Sveučilište Louisiana State (LSU), ona je pokušavala to sabotirati i bez njegova znanja krivotvorila potpis na pismima kojima se nudi drugim sveučilištima te demantira da se obećao LSU-u. U suštini, pokušavala ga je prodati najboljem ponuđaču.
No, Chris je ostao odlučan i otišao na LSU, što se pokazalo kao fantastičan potez. Pogotovo jer je većina brucoša koje je sveučilište regrutiralo nije dobila pravo nastupa zbog kontroverzne Propozicije 48 koja je u to vrijeme zahtijevala određene standarde u ocjenama i na testovima.
Tako je Jackson odmah kao brucoš dobio priliku pokazati što zna i već u trećoj utakmici sezone protiv lokalnog rivala Louisiana Techa zabio je 48 poena. Nešto poslije protiv Floride je utrpao 53, a na toj je utakmici trener Dale Brown shvatio da mu mora dati potpuno slobodu.
"U jednom trenutku utakmice dao sam mu znak da samo nastavi šutirati. Ali nakon nekog vremena je prestao i počeo dodavati. Pozvao sam time-out i pitao ga što izvodi, a on mi je rekao da želi razigrati i suigrače te da se čudno osjeća ako samo on šutira", ispričao je Brown o utakmici u kojoj se Jackson zaustavio na 53 poena. "Da nije prestao na tih nekoliko minuta, mogao je zabiti 70."
Bio je to NCAA rekord za brucoša, a nešto kasnije ga je popravio postigavši 55 protiv Ole Missa uz 10 ubačenih trica. Na istoj je utakmici Gerald Glass za protivnike zabio 53, a njihovih zajedničkih 108 poena i danas je rekord konferencije SEC.
Nakon utakmice s Floridom morao se vratiti na teren jer se njeni navijači nisu htjeli razići dok ga ne počaste još jednim ovacijama. U roku od nekoliko tjedana postao je nacionalni superstar, počeli su ga nazivati najboljih bekom brucošem u povijesti, a izašao je i na naslovnici Sports Illustrateda. Pa ipak, nešto nije bilo u redu.
"Počeo sam se plašiti. Pomislio sam kako se sve događa prebrzo, nisam mogao uživati u uspjehu. Mislio sam da će me sad udariti vlak, da je sve ovo predobro da bude istina jer se takve stvari ne događaju ljudima poput mene", priznao je.
Ostao je prizeman, skroman, ako baš hoćete - ponizan. Mediji su tu njegovu karakteristiku nazivali još impresivnijom od brojki koje je postizao, pisali su kako je pristojan u razgovoru sa starijima i duboko religiozan. Stalno je stremio savršenstvu. Jutro nakon loše šuterske izvedbe protiv Kentuckyja probudio je studentskog menadžera da mu da ključeve od dvorane kako bi "popravio što ne valja".
Shaq je mislio da gleda Boga. Djevojčica je zbog njega pobjegla od kuće
Amerika je bila fascinirana samo 185 cm visokim vižljastim klincem koji se nije uklapao u kalup klasičnog razigravača, uloge koju je njegova visina diktirala, nego je prije svega bio nevjerojatan strijelac. Dvorane su posvuda bile krcate, a kad je u Louisianu došao Georgetown s Alonzom Mourningom, u Superdome se nakrcao 54.321 gledatelj, više nego na ijednu utakmicu osnovnog dijela sezone u povijesti.
"Nikad nisam znao kamo će", priznao je Mourning nakon utakmice, koju je LSU dobio 82:80. "Hoće li šutnuti, dodati ili krenuti u prodor? A zatim, u koju stranu? Posvuda je! Daj mu jedan korak i gotovo je. On je najbolji šuter u cijeloj zemlji."
Na toj ga je utakmici prvi put vidio Shaquille O'Neal, koji će mu godinu kasnije postati suigrač. Ni on nije štedio hvalospjeve: "Kad sam ga prvi put vidio kako igra, pitao sam se tko je to. Mislio sam da gledam Boga kako igra košarku."
Poznata je i priča o osmogodišnjoj djevojčici koja je nazvala telefon za pomoć i rekla kako bježi od kuće i želi posjetiti Chrisa Jacksona jer je on jako usrećuje. Savjetnik koji je primio poziv uvjerio ju je da će, ako se vrati kući, Chris za nju dobiti utakmicu. I gle čuda, već na idućem susretu zabio je u zadnjoj sekundi za pobjedu protiv Vanderbilta.
Sezonu je završio s ukupno 965 poena, odnosno prosjekom od 30.2, postavivši nove NCAA rekorde za brucoše. Proglašen je igračem godine u konferenciji SEC i uvršten u All-American, najbolju sveučilišnu petorku godine. Nije se puno promijenilo ni kad je za suigrača dobio Shaqa, najdominantnijeg centra sutrašnjice.
Dobro, prosjek mu je pao s 30.2 na 27.8 poena, ali i dalje je bio apsolutni gazda u momčadi. Shaq je, za usporedbu, postizao 13.9 poena te sezone i bio pomalo ljubomoran na njega, ali ga je izuzetno poštovao. Nisu se družili izvan terena jer su bili dijametralno drukčiji. Shaq je i danas poznat kao pojava "veća od života", dok je Chris bio tihi i povučeni introvert koji je od izlazaka puno više volio ostati u sobi i slušati muziku. S vremenom, i čitati.
Sve je počelo s Malcolmom X
Trener Brown dao mu je autobiografiju Malcolma X, slavnog borca za ljudska prava i aktivista koji je promicao islam među crncima. "Na svoju sramotu, nisam znao tko je to. Ali kad sam počeo čitati, nisam mogao ostaviti tu knjigu. Postao sam fasciniran njim i načinom na koji mu je um funkcionirao, njegovom snagom, čak i među bijelcima. Nikad prije nisam vidio nešto takvo", ispričao je Abdul-Rauf.
Iz njegovih je riječi i misli crpio snagu i za odluku da nakon dvije godine na koledžu ode u profesionalce, što tada nije bilo uobičajeno za igrače koji nisu fizički dominantni. Nije više mogao podnositi da mu majka i braća žive u kućanstvu koje se raspada i morao je početi zarađivati.
Prijavio se na NBA draft 1990., razuvjerio klubove od strahova da će mu Tourette smetati u izvedbama i Denver Nuggetsi izabrali su ga kao trećeg, iza Derricka Colemana i Garyja Paytona, iako su neki kritičari govorili da je prelagan za NBA i da mora ojačati. A on je kilograme ganjao na pogrešan način.
Više je jeo, manje trenirao da ne bi gubio na težini, ali mu se nataložilo previše masnog tkiva i novostečena težina oduzela mu je najjače oružje - brzinu. U tmurnom i hladnom Denveru uskoro je postao depresivan, a fizička nespremnost posebno ga je osakatila u sustavu trenera Paula Westheada, kojem je cilj bio postati prvi trener čija će momčad zabiti 200 poena na utakmici.
Sudbonosne tri stranice Kurana
U takvom suludom ritmu s viškom kilograma Jackson nije mogao biti ono što je zamislio te je psihički sve više tonuo. Nisu pomogli ni suigrači koji su se smijali njegovim tikovima i konstantno ga zajebavali. Počeo je gubiti volju i vjeru, posebno u Bibliju koja nije davala odgovore na njegova pitanja nego samo tražila bezuvjetnu vjeru.
U razgovoru s prijateljem došli su na temu islama, za koji je čuo preko Malcolma X, i odlučili su zajedno početi čitati Kuran. "Počeo sam čitati i već nakon 2-3 stranice pogledao sam ga i rekao mu: 'Ne znam za tebe, ali moja potraga je završila. Bit ću musliman.'"
S preobraćenjem je dobio novu volju i energiju, život mu se promijenio, skinuo je višak kilograma i opet bio ona živa vatra na parketu koja je dvije godine fascinirala svijet sveučilišne košarke. Čak je i prestao piti lijekove za Tourette, koje je oduvijek mrzio.
U trećoj sezoni podigao je prosjeke na 19.2 poena i 4.2 asistencije, proglašen je igračem koji je najviše napredovao te nastupio na natjecanju u zakucavanjima na All-Star utakmici, iako nikad dotad u NBA karijeri nije zakucao. To ne znači da nije mogao, imao je izuzetan odraz i izvodio čudesa na treningu, pa je generalni menadžer Nuggetsa poslao snimku vodstvu lige i uvjerio ih da ga pozovu.
Tog je ljeta prvi put otputovao u Meku, gdje je odabrao muslimansko ime Mahmoud Abdul-Rauf - "elegantni i hvalevrijedni sluga najljubaznijeg". Mnogi u NBA ligi nisu odobravali promjenu, prvenstveno zato što ga nisu razumjeli niti su pokušavali. Najlakše je bilo proglasiti ga teroristom i nastaviti zvati starim imenom samo kako bi ga razljutili.
"Afroamerikanci imaju imena koja nisu njihova, ona su naslijeđe koje dolazi iz ropstva", objašnjavao je Abdul-Rauf, baš kao nekoć njegovi prethodnici Cassius Clay, koji je postao Muhammad Ali, i Lew Alcindor, odavno poznat kao Kareem Abdul-Jabbar.
Preobraćenje nije bilo jednostavno, Mahmoudu je trebalo vremena da počne balansirati između običaja u svojoj novoj religiji i društvenih normi u zapadnom svijetu. Kad ga je majka bivšeg suigrača Bensona srela i htjela zagrliti, zaustavio ju je i rekao joj da je ne smije dirati, ne shvaćajući razliku između religije i bliskoistočnjačke tradicije. Takve situacije mnoge su okrenule protiv njega.
Igrao je košarku karijere, a njegov tihi prosvjed dugo nitko nije primijetio
U sezoni 1994./95. Abdul-Rauf došao je nadomak NBA rekorda. Uvijek je bio vrhunski izvođač slobodnih bacanja, ali te ih je sezone pogodio čak 95.6%, što je bio drugi najbolji učinak u povijesti, nakon bivše zvijezde Rocketsa Calvina Murphyja, koji je 1980./81. imao 95.8%.
Na posljednjoj utakmici sezone Nuggetsi su gostovali baš u Houstonu, a Murphy je sjedio uz parket u iščekivanju hoće li zadržati svoj rekord. Abdul-Rauf imao je dva slobodna bacanja i da je zabio oba, rekord bi pao. Ali drugo je promašio, a Murphy slavodobitno ustao s podignutim rukama. Njegov rekord ostao je sve do 2008./09. kad je Španjolac Jose Calderon za Toronto pogodio čak 98.1% pokušaja s linije.
Dvije sezone poslije Abdul-Rauf ponovno je završio sezonu kao najbolji izvođač slobodnjaka s 93.0%, postizao je 19.2 poena i 6.8 asistencija uz 39.2% šuta za tricu. Phoenixu je zabio 30 uz 20 asistencija, a protiv Ute se zaustavio na 51 poenu. Igrao je košarku karijere, ali se sve u trenutku nepovratno sunovratilo.
Prekipjelo mu je čitajući o američkoj povijesti i upoznavajući se s krvavim zločinima na kojima je njegova domovina izgrađena, od ropstva do opresije, ugnjetavanja i iskorištavanja manjina. Njegov stav prema njoj počeo se drastično mijenjati, shvatio je da ne može više stajati uz ono što njeni simboli predstavljaju.
Njegov tihi bojkot trajao je mjesecima, ali doslovno ga nitko nije primijetio. Dok su ostali igrači stajali s rukom na srcu tijekom izvođenja američke himne, oni bi se na klupi istezao, stavljao bandažu ili se na neki drugi način pripremao za početak. Suigrači su to, naravno primijetili, ali nisu tome pridavali poseban značaj.
Cinkao ga je radijski voditelj
Sezona je već došla do ožujka kad je Joe Williams, voditelj talk showa na radiju u Denveru, ugledao Abdul-Raufa kako sjedi dok dvoranom odjekuje Star Spangled Banner. Sutradan je o tome govorio u svojoj emisiji i odjednom je buknuo skandal koji će u nekoliko dana dosegnuti svjetske razmjere.
Najveće svetinje američkog toksičnog patriotizma su zastava i himna. Tko se dirne u njih, postaje državni neprijatelj. Bijesni slušatelji u čoporima su zvali u emisiji i tražili da se igrača izviždi i izvrijeđa na sljedećoj utakmici, da mu se jasno pokaže da je takvo nepoštovanje prema svetinjama potpuno neprihvatljivo.
Iako su i internet i mobilni telefoni još bili u povojima, Abdul-Rauf je začas postao nacionalna priča broj jedan, debelo izvan sportskih okvira. Na idućem treningu Nuggetsa pojavile su se gomile novih kamera i mikrofona i sve su bile usmjerene samo na jednog čovjeka, koji nije imao pojma o čemu se radi.
Prvo pitanje koje su mu novinari postavili bilo je: "Što misliš o američkoj zastavi?" Mahmoud nije ni pokušavao muljati. Odgovor koji je uslijedio bio je elokventno predavanje o povijesti kao obrazloženje privatnih i religijskih razloga zbog kojih ne može podržavati američke simbole.
Ali to nije dovoljno zanimljivo ni zgusnuto objašnjenje za krvi željnu američku publiku. Mediji su redom prenosili samo isječke njegovih rečenica izvedene iz konteksta, iz naslova su vrištale "tiranija" i "opresija" kao ključne riječi kojima je opisao njihovu ljubljenu domovinu. Nacija je bila bijesna.
Iako je NBA poznata po tome da joj ne može promaknuti ništa što bi joj potencijalno moglo naštetiti imidžu, na Abdul-Raufovo ponašanje tijekom himne nije reagirala dok nije postalo nacionalna vijest s izuzetno negativnim konotacijama. Morala ga je nekako kazniti.
Mnogi NBA igrači su ga podržali, ali ne i muslimanske zvijezde
Izvukla je paragraf iz nekakvog operativnog priručnika, koji uopće nije bio usuglašen s Udrugom igrača, prema kojem "svi igrači i treneri moraju stajati u redu uz dostojanstveno držanje tijekom izvođenja himne". Čelnik lige David Stern osobno mu je uoči utakmice s Orlandom došao objasniti opcije - ili će stajati ili će biti suspendiran bez plaće.
Mahmoud je odbio i pitao smije li se sad otići presvući, ne shvaćajući da je suspenzija već stupila na snagu. Nisu ga pustili niti da bude uz parket i podržava suigrače, bio je potpuno nepoželjan u dvorani.
Reakcije su stizale sa svih strana, svi su imali mišljenje, no imao je iznenađujuće visoku potporu kolega košarkaša, koji su uglavnom smatrali da ima pravo držati se svojih uvjerenja ako to radi mirno i nikom ne smeta. Oni koji su ga bolje poznavali tvrdili su da ne misli ništa loše, samo ono što smatra da je ispravno.
Pomalo iznenađujuće, među kritičarima su se našle dvije najveće muslimanske NBA zvijezde. Hakeem Olajuwon rekao je da bi muslimani trebali poštovati zakone u svakoj zemlji u kojoj žive, a Kareem Abdul-Jabbar ukorio ga je da njegovo ponašanje šteti imidžu muslimana.
I nije bio u krivu. Da glavni akter skandala nije bio Mahmoud Abdul-Rauf, nego Chris Jackson, nacionalna drama ne bi dosegnula ni približnu razinu. Da je bio Michael Jordan, njemu bi sve bilo oprošteno.
Mahmoud je ostao na prekretnici. Religija i uvjerenja bili su mu važniji od košarke i nije želio popustiti. No, mentor u Islamskom centru rekao mu je da može nastaviti svojim putem i nitko mu ne može zamjeriti, ili uzeti drugi pristup i moliti za one koji su ugnjetavani. Imalo mu je smisla, iako se nećkao u nesuvislom strahu da će ga javnost osuditi - jer je pristao na kompromis.
Dogovor je pao. Mahmoud će stajati uz ostale igrače tijekom himne, ali ne s rukom na srcu, nego s dlanovima ispred lica, ukopan u molitvu. Liga mu je vratila 31.000 dolara uskraćenih zbog suspenzije i dopustila mu da zaigra na sljedećoj utakmici u Chicagu.
Gledatelji naoružani zastavicama uvredama Raufu nadglasali su himnu
Nema veze što je na istom parketu bio Michael Jordan, taj tip u tom trenutku nikog nije zanimao. Svi su pogledi bili usmjereni prema beku Nuggetsa koji je dobivao prijetnje smrću, zbog čega su po United Centru bili raspoređeni FBI agenti. Ono što je uslijedilo bio je spektakularni ispad kolektivnog licemjerja.
Naoružani platnima s 50 zvjezdica i 13 bijelo-crvenih pruga, gledatelji su Abdul-Raufa odmah dočekali zaglušujućim hukom kroz koji su se probijale pojedinačne uvrede. Kad je izašao na zagrijavanje, kad bi uzeo loptu, kad bi je šutnuo... A kad je došlo vrijeme za himnu sve je utihnulo. No samo zakratko.
Zatvorenih očiju, s dlanovima ispred lica, Abdul-Rauf je stajao među suigračima dok je pjevačica kretala s "Oh, say can you see". Nisu izdržali. Počela je nekolicina, ali uskoro se priključila gotovo cijela dvorana. Ista ona himna, zbog čijeg nepoštivanja su ga nagazili, više se uopće nije čula od huka, galame, uvreda i prijetnji koje su je nadglasale.
Današnjim rječnikom, reklo bi se da je Abdul-Rauf bio "otkazan". Prije "cancel kulture" u Americi je postojao izraz "blackballed", kojim se može opisati odstranjivanje osobe iz društva ili sabotiranje prilika koje dobiva, a upravo to se dogodilo Mahmoudu. Nuggetsi su shvatili da je, bez obzira na to što je igrao kao rubni All-Star, postao distrakcija koja im ne treba.
Ku Klux Klan mu je spalio kuću
Bernie Bieckerstaff bio je jedan od rijetkih crnaca koji je u to vrijeme imao ne samo posao glavnog trenera, nego i generalnog menadžera NBA momčadi i nije mogao riskirati da ugrozi svoju poziciju te je popustio pritiscima. Na ljeto je razmijenio Abdul-Raufa u Sacramento Kingse.
Iako je momčad bila očajna, tamo je igrao sve manje i sve lošije, da bi mu nakon dvije sezone Kingsi reda radi ponudili znatno smanjeni ugovor, koji je Abdul-Rauf odbio te napustio NBA, potpisavši za Fenerbahče. Europska avantura bila je kratka, nakon samo tri mjeseca izgubio je volju i ostavio se košarke.
Dobio je dijete i želio preseliti obitelj na zemljište u Mississippiju na kojem je dao izgraditi veliku kuću, iako je to u startu bila loša ideja jer je okruženje bilo izrazito rasističko, a on nije bio bilo kakav crnac, nego k tome i musliman koji mrzi zastavu. Nije trebalo dugo da se na njoj počnu pojavljivati grafiti KKK, a uskoro je i spaljena do temelja.
Presudio mu 11. rujna
Godinu i pol nije igrao, ali onda su mu priliku dali Vancouver Grizzliesi, jedna od dvije neameričke momčadi u ligi, kod kojih je bio pričuvni razigravač. No ugovor mu je istekao, Grizzliesi su se na ljeto preselili u Memphis, a prije početka nove sezone u New Yorku su pali tornjevi Svjetskog trgovačkog centra, što je dodatno zakompliciralo život muslimana u SAD-u.
Nije si učinio uslugu prihvativši poziv na intervju za HBO povodom 11. rujna, jer šest sati razgovora u njihovu je programu svedeno na nekoliko isječaka u kojima kaže da nije uvjeren da je za napad odgovoran Osama bin Laden jer trenutačno za to nema dokaza ili da ne može isključiti mogućnost da su Židovi iza svega.
Naravno, time si je potpisao kraj košarkaške karijere u Americi, s 32 godine, iako je zapravo završila u Sacramentu kad mu je bilo 29, a krenula strmoglavo prema dnu kad je prvi put odlučio iskreno odgovarati na pitanja.
"Nisam više u NBA-u jer je problem za njen imidž kad ima igrača koji je voljan govoriti prema svojoj savjesti, čak i kad to nije popularno." Koliko god se njegova istina često razlikovala od uvriježene američke istine, ova je njegova rečenica neosporno dokumentirala njegov nevjerojatni pad od ruba zvijezda do zaborava.
Ono zbog čega je istjeran iz sporta danas je pomodarstvo
Formalno, igrao je još 10 godina, imao epizode u Rusiji, Italiji, Grčkoj, Saudijskoj Arabiji i Japanu. A onda ga je 2016. iz naftalina izvukao slučaj Colina Kaepernicka. Quarterback 49ersa za isti je "zločin" platio istu kaznu i nakon te sezone više nije zaigrao u NFL-u.
Ali ljudi su se bolje upoznali s pričom, likom i djelom Mahmouda Abdul-Raufa. U vrijeme društvenih mreža, kad informacijama i medijskim narativom ne vlada samo nekoliko najvećih kuća, mišljenja o njemu znatno su se razlikovala od onih prije 20 godina. Tada je dobivao prijetnje smrću, a sada isprike.
Godinu kasnije čak se ponovno vratio košarci u novopokrenutoj Big3 ligi u kojoj umirovljeni košarkaši igraju tri na tri. S 54 godine njen je najstariji igrač i kapetan ekipe 3 Headed Monsters.
Dakle, i dalje kao aktivan košarkaš dočekao je revoluciju izazvanu policijskom brutalnošću i rastom pokreta Black Lives Matter koji su rezultirali klečanjem tijekom himni po borilištima diljem Amerike, ali i svijeta. Tihi protest zbog kojeg su Abdul-Rauf prije četvrt stoljeća, a Kaepernick samo nekoliko godina ranije istjerani iz sporta, postao je pomodarstvo.