ZAŠTO je oduzeta titula državnog prvaka Košarkaškom klubu Šibenka 9. i 10. travnja 1983. godine? Kakve su veze s tom utakmicom imali politika, vlast i vladari tadašnje socijalističke Jugoslavije? Što se dogodilo u noći između 9. i 10. travnja 1983. godine dok je Šibenik slavio svoje sportske junake? Što je u tom sportskom natjecanju bilo tako važno da su se oligarsi Jugoslavije odlučili na drakonski obračun u konačnici s jednim košarkaškim sucem i - jednom običnom sportskom dvoranom?
To su pitanja na koja ni iz današnje perspektive i tridesetosmogodišnje distance nije tako jednostavno odgovoriti kao što se na prvi pogled čini
ŠIBENIK, 9.travnja 1983. Dvorana Baldekin, gledatelja oko 3600, majstorica za prvaka Jugoslavije u košarci. Šibenka : Bosna - 83 : 82 (39:50), suci Ilija Matijević iz Zagreba, Rade Petrović iz Beograda, delegat KSJ Aleksandar Oberknežević iz Beograda, početak u 17 sati uz izravni TV prijenos.
KK Šibenka – trener Vlado Đurović: Petrović 40, Zečević, Žurić, Ljubojević 10,Petani, Đurić 4, Damjanić, Macura 13, Marelja 2, Šarić 8, Jarić 4
KK Bosna – trener Svetislav Pešić: Vučević 14, Đurić, Benaček 14, Pajović, Primorac, Radovanović 13, Zrno 1, Varajić 18, Mutapčić, Bilalović, Hadžić 22, Mitrović
Drakonski obračun: Šibenka i Šibenik na udaru moćnika
Priča o tome kako je 1983. godine jedan osamnaestogodišnjak drsko siguran u sebe pogodio oba slobodna bacanja nakon prekršaja dosuđenog u posljednjim sekundama odlučujuće utakmice doigravanja košarkaškog prvenstva države i tako svom gradu donio prvu titulu prvaka u njegovoj povijesti bila bi ono što i jest - lijepa sportska bajka, da je sve ostalo na tome. Ali nije.
Noć nakon utakmice protekla je u neviđenom slavlju, ali je iduće jutro donijelo teško razočaranje. Košarkaški savez Jugoslavije poništio je utakmicu, Šibenki oduzeo titulu i odredio da se treća utakmica doigravanja igra ponovno na neutralnom terenu. Košarkašku sudac Ilija Matijević koji je sudio prekršaj nad Draženom Petrovićem u zadnjoj sekundi igre doživotno je udaljen iz košarke, a kažnjena je i sportska dvorana na Baldekinu. Nju je Košarkaški savez Jugoslavije suspendirao. Na dan kada se odigravala utakmica Natjecateljska komisija KSJ suspendirala je mjerioce vremena u dvorani na Baldekinu te novčano kaznila neke navijače temeljem prijave koju su podnijeli košarkaški klubovi Zadar i Jugoplastika. Među bizarnosti spada i kazna izrečena Šibenskoj narodnoj glazbi koja više nije smjela dolaziti u dvoranu i sudjelovati u navijanju za Šibenku.
Uzbudljiva utakmica čiji su glavni akteri bili sportaši, koji su pošteno nadmetali tko je bolji, i jedan sudac, koji je ponesen emocijama vjerojatno pomislio da je pozvan dirigirati tom plamtećom predstavom u kojoj je na čudesan način sudjelovala i publika, doslovno se preko noći pretvorila u nezapamćenu sportsku dramu i politički skandal čiji uzroci i posljedice još nisu u cijelosti sagledani.
Zašto su dvije sekunde i dva slobodna bacanja nakon prekršaja, o čijem postojanju su zaljubljenici u sport mogli vatreno raspravljati desetljećima, u temeljima uzdrmali tadašnju državu, njene moćnike natjerali da panično mobiliziraju krovne državne institucije, njihove članove prisile da se sastanu u nedjelju ujutro i ponište utakmicu prije nego što su novine uopće uspjele objaviti vijest tko je postao prvak države?
Šibenka je pala s Marsa i svima pomrsila račune
Prema dostupnim podacima, sjećanjima sudionika tih događaja KK Šibenka iz Šibenika te 1983. godine nikako nije smjela postati prvak Jugoslavije. Nakon silnih rasprava i sporenja kao glavni motiv na površini slučaja ostala je tvrdnja da je prvak države morao biti KK Bosna jer je taj klub Bosni i Hercegovini trebao poslužiti kao glavni promidžbeni adut na međunarodnoj sportskoj sceni za Zimske olimpijske igre koje su trebale biti održane u Sarajevu 1984. godine. Čak i ako je to točno, a sve navodi da je zaista moglo biti tako, ostaje otvoreno pitanje zašto se protiv KK Šibenka vodila sustavna kampanja tijekom cijelog prvenstva 1982./1983. godine, puno prije nego što se moglo i pretpostaviti da bi ovaj klub mogao biti jedan od ozbiljnih kandidata za prvaka Jugoslavije? Protiv Šibenke se i godinu dana ranije, tijekom prvenstva 1981./1982., čak od njenog ulaska u prvu košarkašku ligu SFR Jugoslavije 1979. godine, vodio zakulisni sportski rat koji je 1982. godine prerastao u otvorene napade na klub, njegovu upravu i navijače pa i na sam Šibenik i njegove dužnosnike. Danas znamo da to nisu pretpostavke ili subjektivna navijačka teorija urote, nego činjenice te da je ukradena titula bila jedan od prvih u nizu dramatičnih događaja koji su bili uvod u krvavi raspad Jugoslavije 1991. godine.
Meteorski, ali nimalo slučajan, uspon Šibenke prema sportskim tronovima do tada nedokučivim klubovima iz malih gradova te gospodarski polet Šibenika i njegovog gospodarstva (postignut dobrim dijelom upravo na valu slave njegovih košarkaša) postali su trn u oku mnogima već 1980. i 1981. godine. (Ne)sportski jal i ljubomora počeli su cvasti na sve strane. KK Šibenik (Šibenka od 1979. godine), osnovan 1973. godine, bio je gotovo tri desetljeća mlađi od svih izravnih konkurenata. Glavni grad Jugoslavije Beograd imao je tada u prvoj ligi Crvenu zvezdu i Partizana, dva jaka kluba sa snažnom logistikom, utjecajnim lobijima te golemim političkim i financijskim zaleđem, slične klubove (ne samo košarkaške) imali su svi glavni gradovi tadašnjih republika: Zagreb, Sarajevo, Ljubljana, Titograd i Skopje, a tu su bili i klubovi iz jakih regionalnih centara Splita, Zadra i Čačka. Među njima je desetljećima plamtio neprikriveni sportski rat za prestiž, a Šibenka je u sve to pala s Marsa te pomrsila sve njihove račune i računice.
Naravno, bili su ljuti i spremni obračunati se s uljezom drugim sredstvima, ako ga nisu mogli pobijediti u igri između koševa. To stanje, reagirajući na nepravednu odluku da se Šibenki oduzme titula prvaka, precizno je dijagnosticirao Mirko Milković, tadašnji predsjednik Izvršnog odbora KK Šibenka: "Postali smo problem čim je zaprijetila selidba moći iz velikih centara u provinciju. Mi smo poremetili nečija shvaćanja o vječnoj snazi velikih bogova pa su se moćnici osjetili ugroženi".
Dijagnoza stanja jugoslavenske košarke 1983. godine
Crvena zvezda, elitni klub iz Beograda, glavnog grada Jugoslavije, bila je prvo ime jugoslavenske košarke između 1945. i 1955. godine kada je zaredom osvajala sva prvenstva države. Međutim, Zvezda je prije 1983. godine zadnju titulu prvaka osvojila još 1972. godine. Iza nje je bilo jedanaest jalovih godina. Zvezdu je osim toga mučila i činjenica da je Šibenku do razine koju ona više nije mogla dosegnuti podigao upravo njen najbolji igrač Zoran Slavnić kojeg su joj Šibenčani oteli ispred nosa.
Drugi snažni klub iz glavnog grada Jugoslavije Partizan domogao se prve titule prvaka države 1976. godine, dakle tek u 31. godini postojanja. Gradskog rivala Zvezdu zamijenio je na pobjedničkom postolju 1976., 1979. i 1981. godine, ali je onda posustao.
Splitska Jugoplastika, osnovana kao KK Split 1945. godine, titulu prvaka države osvojila je 1971. godine u 26. godini postojanja i onda ponovno tek 1977. godine. Najvažniji košarkaški klub tadašnje SR Hrvatske, zagrebačka Cibona (bivša Lokomotiva), titulu prvaka države osvojila je 1969. godine, zatim 1984. godine, dakle tek nakon što se je pod još nerazjašnjenim okolnostima i sa šibenskog stajališta nesportski i nepošteno domogla Šibenčanina Dražena Petrovića, najboljeg europskog košarkaša.
KK Zadar iz susjednog Zadra, koji se diči sloganom da je Bog stvorio čovika, a Zadar košarku, u tim trenucima je bivši košarkaški div povrijeđene sujete. U Zadru se košarka organizirano igra od 1930. godine, a KK Zadar postoji od 1945. godine. Osvajao je titule prvaka države 1965., 1967., 1968., 1974. i 1975. I iza njega je do 1983. bilo osam sušnih godina. Nakon prvoligaških sezona 1980./1981. i 1981./1982. Zadar je na tablici tek malo ispred novajlije iz Šibenika, a na kraju prvenstva 1982./1983. godine bio je tek šesti, dobrim dijelom zahvaljujući i porazima od Šibenke.
KK Bosna, ponos glavnog grada Bosne i Hercegovine Sarajeva, uzdizao se još sporije i ne baš slavno. Prvenstvo države osvojio je prvi put tek 1978. godine u 33. godini postojanja. Iako je Bosna 1978. i 1979. godine ostvarila najveće uspjehe jugoslavenske košarke do tada - bila je pobjednik Kupa europskih šampiona, finalist Kupa Radivoja Koraća i viceprvak Interkontinentalnog klupskog košarkaškog kupa u Brazilu, a 1980. zasjala kao prvak Jugoslavije, već 1981. i 1982. na prvenstvenoj tablici gleda Šibenki u leđa.
Ljubljanska Olimpija tavori na sredini tablice i čak ispada iz lige. Slično je sa skopskim Rabotničkim koji uredno drži začelje i također ispada iz prve lige. Titogradska Budućnost tek se 1986. godine uzdiže s dna tablice do trećeg mjesta, što je bio i najveći uspjeh tog kluba u povijesti jugoslavenske klupske košarke. Borac iz Čačka, Sloboda iz Tuzle, riječki Kvarner, iako dolaze iz gospodarski neusporedivo jačih gradova od Šibenke, imaju tek epizodne uloge u tada (a to se ne smije previdjeti) objektivno najjačoj europskoj klupskoj košarkaškoj ligi.
Bum-bum Šibenka
Košarkaški klub Šibenik bio je do ulaska u prvu ligu 1979. godine, kada je promijenio ime u KK Šibenka, klub bez nekih značajnijih rezultata, a Šibenik bi bio košarkaški anonimac da se njegovi košarkaši na sebi svojstven simpatičan i borben način nisu nametnuli ljubiteljima košarke još kao drugoligaši.
Sportsku dvoranu u kojoj je moguće igrati modernu košarku Šibenik je dobio tek 1972. godine. Prva javna, malo je reći amaterska, košarkaška utakmica odigrana je u Šibeniku 1947. godine, a prvi šibenski košarkaški klub Meteor pao je u zaborav 1949. ili 1950. godine prije nego što je stigao postići nešto po čemu bi ga se pamtilo.
Dvojica tada najboljih šibenskih košarkaša Branko Gojanović Lasica i Milivoj Boranić Mita otišli su u Zadar jer u Šibeniku nije bilo kluba za koji bi mogli igrati. Šibenska košarka oživljava tek nakon osnivanja Školskog sportskog društva Gimnazijalac u Gimnaziji, ali stvarno izaziva veće zanimanje među mladim Šibenčanima tek 1962. godine kada je taj sport počeo popularizirati gimnazijski profesor Ivica Slipčević. On je šibenskoj mladosti prikazivao filmove o američkoj košarci, organizirao je školska i međuškolska natjecanja pa je taj novi sport postao popularan i proširio se po cijeloj tadašnjoj općini Šibenik.
I što se događa s tim i takvim košarkaškim Šibenikom? Klub 1979. godine ulazi u prvu državnu ligu s ambicijom da ne bude priča od jedne sezone i da ne ispadne iz lige. Klubovi puni zvijezda i velikih imena, koje vode vrhunski treneri, koji su mezimci državnih i političkih moćnika i grupa ne obaziru se baš puno na novajliju iz malog grada. Na Šibenku nitko ne računa kao na ozbiljnog suparnika. Međutim, Šibenka je na kraju prvenstva 1980. godine na solidnom osmom mjestu. Igra brzu, atraktivnu bum-bum košarku koja se sviđa publici. Njeni borbeni košarkaši u žarkim narančastim dresovima postali su miljenici publike pa imaju navijače i na gostovanjima.
Da su bili budni i na oprezu, kao što nisu, veliki klubovi bi već tada shvatili da Šibenka neće igrati samo epizodnu ulogu. Ona doduše nije odmah dosegnula gornja mjesta na prvenstvenoj tablici, ali njeni su kadeti 1980. godine bili prvaci Hrvatske i viceprvaci Jugoslavije. To je trebao biti znak da se u Šibenki radi stručno i sustavno te da Šibenčani misle ozbiljno i na duge staze.
Na kraju prvenstva 1980./1981. to je već vidljivije. Šibenka je, za novajliju u ligi i klub iz malog grada, na više nego solidnom četvrtom mjestu. Mnogi bi se rado vidjeli na njenom mjestu ili ispred nje, ali joj gledaju u leđa. Jugoplastika je predzadnja, Crvena zvezda sedma, Bosna peta. U proljeće 1982. godine, nakon treće sezone u prvoj ligi, Šibenka je peta, a Jugoplastike uopće nema jer je ispala iz prve lige! Košarkaši koje su drugi klubovi otpisali ili im nisu davali priliku da se dokažu u Šibeniku postaju zvijezde. Na Šibenki jaki lome zube i odlaze s terena pognute glave. Žilavi Šibenčani ako i gube, gube nakon velike borbe s košem-dva razlike pa i tada s terena odlaze ispraćeni simpatijama publike. A tu je odjednom i taj malac Dražen Petrović.
Pojava Dražena u tadašnjoj jugoslavenskoj pa i europskoj košarci bila je ravna pojavi Janice Kostelić u svjetskom skijanju. Janica je došla iz zemlje bez skijaške tradicije, koja nije imala ni jednu relevantnu skijašku stazu i doslovno pomela konkurenciju. Slično je bilo i s Draženom Petrovićem. Pojavio se u gradu koji do 1973. godine čak nije imao ni košarkaški klub, a pomeo je svu konkurenciju i postao jednim od najboljih svjetskih košarkaša svih vremena. Šibenkine sportske protivnike iznenadio je i oduševio Draženov talent, a šokirala spoznaja da iza njegovog majstorstva stoji dobro organiziran klub u kome se sustavno i stručno radi s mladima.
Jugoslavenski košarkaški moćnici trgnuli su se iz drijemeža i počeli su shvaćati da Šibenka u jugoslavenskoj košarci nije mali od kužine, nego ozbiljan klub s velikim ali realnim ambicijama. Takvu je Šibenku teško sportski stići i prestići pa je nemoćni moćnici počinju nesportski ometati i zaustavljati.
Sport u raljama politike
Koliko su strahovanja od šibenske košarke i šibenske košarkaške škole bila opravdana, bilo je bjelodano jasno nekoliko tjedana nakon što je Šibenki oduzeta titula seniorskog prvaka države. Tada je naime juniorska ekipa Šibenke nadmoćno osvojila titulu juniorskog prvaka Jugoslavije i potvrdila da uspjeh seniora nije bio plod slučaja i spleta okolnosti.
Buđenje prerasta u paniku. Klub vode ljudi koji nikada nisu bili sportaši niti su se bavili sportom. Za Šibenku igraju šibenska dica i igrači kojima veliki klubovi u kojima su do tada igrali ne daju priliku ili ih ne smatraju dovoljno dobrima da bi bili u njihovim prvim ekipama. Uprava, koja nema ni ured, ni jednog košarkaškog stručnjaka, a klub je u svim elementima posložen kako treba, čak vodi brigu o navijačima. Osim toga, Šibenik ima odlično organiziranu i stručno vođenu sudačku organizaciju. Takva Šibenka izaziva zavist. Oni koji je ne mogu pobijediti na sportskom borilištu, podmeću, šire glasine, panično vraćaju svoje igrače koje su lakonski prepustili Šibenčanima, koriste medije, novac, političare, policiju, provokatore… Šibenka se našla na udaru sportskih moćnika, ali ih je sve bacila u očaj kada je usprkos svemu na kraju prvenstva 1982./1983. osvanula na prvom mjestu.
Ta fabulozna utakmica odigrana je u subotu 9. travnja navečer, a poništena u nedjelju 10. travnja ujutro. Sve što je do sada nabrojeno u ovoj raščlambi moglo je izazvati svakakve pa i dramatične reakcije tadašnjih sportskih i košarkaških foruma, ali nije moglo biti dovoljno važno da natjera najviše državne i partijske dužnosnike SFR Jugoslavije da prisile Predsjedništvo Košarkaškog saveza Jugoslavije da poništi utakmicu. Ili možda jest?
Politika nije bila pozvana da arbitrira u košarkaškom ratu tek u noći između 9. i 10. travnja 1983. godine. Ona je u sportu bila snažno prisutna već gotovo četrdeset godina, ali je krajem osamdesetih i početkom devedesetih sport počeo izmicati nadzoru Partije i njenog birokratskog sustava. Smjer kretanja sporta, suprotan od utopijskih socijalističkih ideala prepisanih od davno upokojenog Sokolskog pokreta, izazvao je strateška previranja u Jugoslaviji. Krajem 1982. i početkom 1983. godine na najvišim se državnim razinama raspravljalo o sportu, a klubaštvo, menadžerstvo i napuštanje amaterizma prokazuju se kao najveći neprijatelji društvenih opredjeljenja i socijalističkog morala.
Neposredni povod za žestoki politički obračun sa zbivanjima u sportu u ožujku 1983. godine bili su incidenti na utakmicama Šibenke i Zadra. Kao jednu od ključnih mjera za obranu ideala sportskog amaterizma i sporta kao poželjnog odgoja mladeži u duhu socijalizma predlagalo se osnivanje Osnovnih organizacija Saveza komunista i Saveza socijalističke omladine u košarkaškim klubovima. To je trebao biti važan adut i u obračunu sa Šibenkom koju vode ljudi od kojih većina nisu članovi Partije. Nije se ostalo samo na riječima. Ivana Medića i Joška Šupu, predsjednika i tajnika Šibenke, na državnoj su razini optužili i kaznili zbog toga što uvode profesionalizam u socijalistički sport. Optužila ih je i osudila ista institucija koja je donijela odluku da se po završetku prvenstva igra doigravanje (play off) koji je čista komercijalna kapitalistička umotvorina.
Zadrani po nalogu svojih lokalnih političara smjenjuju upravu nogometnog kluba i dovode podobne kadrove, a zadarski SSRN traži da se situacija u Šibenki rješava u suradnji sa šibenskim SSRN-om i traži zajedničku eliminaciju problema. U Dubrovniku problem klubaštva i napuštanja socijalističkog ideala sportske masovnosti i amaterizma rješava Općinski komitet SK. Na razini države u sport ulaze policija, SDK i pravosuđe. Na najvišoj državnoj razini pokušava se dokazati da je ligaški sistem natjecanja brana za omasovljavanje sporta i predlaže da sve lige budu ukinute. SSRN donosi sud da je profesionalizam inkompatibilan socijalizmu te zauzima stav da je sport igra, a ne profesija te da organizacija i ustroj sporta moraju biti primjereni vladajućim odnosima u društvu.
Takvi stavovi na najvišim su državnim tijelima bili su donijeti nepuna dva tjedna prije odlučujuće utakmice Šibenka - Bosna, a učenik Centra za usmjereno obrazovanje Dražen Petrović samo dan prije utakmice Šibenka - Crvena zvezda mora kao jedan od izabranih s bine ukrašene jugoslavenskim grbom kao izrazom zajedništva, bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti te odanosti prema liku i djelu druga Tita ponijeti štafetu, a JNA uoči odlučujućih utakmica šalje Nenada Slavicu na odsluženje vojnog roka. Odlučujuće utakmice između Šibenke i Bosne koji slijede nemaju zapravo više nikakve veze sa sportom, a ponajmanje s prepunom dvoranom na Baldekinu i fanatičnim šibenskim navijačima.
Zadar i Jugoplastika doživljavaju Šibenku kao - uljeza
Indikativno je da nakon prve utakmice doigravanja koja je odigrana na Baldekinu ni uprava ni košarkaši Bosne nisu imali primjedbi na ponašanje šibenske publike i na uvjete za igru. Štoviše, košarkaši Bosne izjavljuju da je to bila odlična utakmica u još boljem ambijentu.
Bosna se, dakle, ne žali, ali dan nakon te prve utakmice Natjecateljska komisija Košarkaškog saveza Jugoslavije raspravlja o žalbama, ne Zvezde ili Partizana, nego Zadra i Jugoplastike na šibensku publiku i na uvjete na Baldekinu! Komisija je donijela ocjenu da su Zadar i Jugoplastika, koji su ispali iz završnice doigravanja, u pravu, a atmosferu na Baldekinu ocjenjuje kao štetnu za košarkaški sport. Šibenčane i navijače Šibenke naziva se barbarima iz palanke, a cijeli je Šibenik optužen da širi stravični i tragični terorizam.
Zadar i Jugoplastika uporno su pokušavali diskreditirati Šibenku koja se nametnula kvalitetom i na jugoslavenskoj košarkaškoj sceni zauzela mjesto za koje su oni mislili da pripada njima. Šibenku su doživljavali kao uljeza, a dodatni udar na njihovu sujetu bila je činjenica da su Šibenčani do vrha stigli koristeći igrače koje su oni odbacili ili ih nisu smatrali dovoljno dobrima da igraju u njihovima prvim ekipama.
Uoči treće utakmice doigravanja Natjecateljska komisija je nakon njihovih prijava novčano kaznila neke šibenske navijače i suspendirala šibenske mjeritelje vremena. Ako su Zadar i Jugoplastika bili u pravu, nije li već tada trebalo prekinuti doigravanje pa i poništiti cijelo prvenstvo 1982./1983.?
Politička klima u kojoj je odigrano Košarkaško prvenstvo Jugoslavije 1982./1983., tijekom kojeg se tražila dlaka u jajetu da bi se zaustavile po socijalizam štetne pojave u sportu, bila je napeta do usijanja, a oduzimanja titule prvaka Šibenki bio je samo krešendo te političke tragikomedije.
Napadi nisu bili u tolikoj mjeri upereni izravno protiv KK Šibenku koliko protiv dvorane na Baldekinu, što je bio sinonim za vatrene navijače Šibenke (i svih ostalih šibenskih klubova).
Zanimljivo je da se nad jednim oštrim novinskim napadom na šibenske navijače, neke košarkaše i članove uprave Šibenke nakon utakmice Šibenka - Zadar, pojavio naslov Stop za bojovnike. Bilo je to u siječnju 1983. godine. Riječ bojovnik imala je tada sasvim drukčije značenje od značenja koje je dobila 1991. godine kada se počela ponosno koristiti kao skupni naziv za branitelje Hrvatske. Reći 1983. godine za nekoga da je bojovnik bila je teška i opasna optužba jer se njom neprikriveno aludiralo da se u šibenskom slučaju više ne radi o sportu i navijanju, nego o demonstraciji hrvatskih nacionalnih osjećaja (čitaj: nacionalizma). Naslov Stop za bojovnike bio je otvorena prijetnja, ali i nedvosmislena poruka kako se gleda na strastvene šibenske navijače i, posebno, na njihove crvene kape s izvezenim pleterom.
Sportaši su mislili da sudjeluju u sportskom nadmetanju možda i ne sluteći koliko su njihove pobjede i porazi važni onima koji žele zauzeti što je moguće bolja mjesta prije početka utakmice koja će biti odigrana između 1991. i 1995. godine.
Najava osamostaljenja Hrvatske
Pokušaj zaustavljanja šibenskih bojovnika nije bio nesmotren novinarski gaf. Bila je to pomno osmišljena diverzija koja je trebala uplašiti Šibenčane i natjerati ih da ustuknu. Naravno, ona nije imala više nikakve veze sa sportom. Bio je to pokušaj krpanja jedne od rupa i pukotina na brodu zvanom Jugoslavija koji se počeo opasno raspadati i tonuti. Stjecajem okolnosti jedna od prvih eksplicitnih demonstracija da Hrvatska ne vidi svoju budućnost u Jugoslaviji i da želi samostalnost dogodila se upravo u Šibeniku i zbog Šibenke!
Odluka Predsjedništva Košarkaškog saveza Jugoslavije da poništi utakmicu i oduzme titulu prvaka Šibenki izazvala je nezapamćen val nezadovoljstva i prosvjeda u Šibeniku. Reakcije Šibenčana, navijača i uprave Šibenke bila su (ne)očekivano burne, žestoke i prkosne, ali se činilo da same po sebi nisu bile opasne po jugoslavenski režim.
Bila je to kriva procjena jer je u Šibeniku zapaljen fitilj koji je aktivirao pravu političku bombu: stavove KK Šibenka i svih društveno-političkih organizacija Općine Šibenik koje su složno stale uz svoj grad i klub podržalo je Predsjedništvo Košarkaškog saveza Hrvatske. Ono je zaključilo: Šibenka je prvak Jugoslavije za sezonu 1982./1983. Naslov prvaka Šibenka je izborila sportskim putem u 3. utakmici finala play offa odigranoj 9. travnja 1983. godine.
Predsjedništvo KSH nije stalo na tome, nego je priopćilo još i ovo: Oštro osuđujemo ponašanje predsjednika i Predsjedništva KSJ koji su neposredno nakon utakmice naredili Natjecateljskoj komisiji da riješi žalbu Bosne ne dajući mogućnost da se utvrde sve potrebne činjenice. Predsjedništvo KSH je osudilo kampanju koja se vodi protiv Šibenke i Šibenika te naglasilo da su pojedini članovi Predsjedništva KSJ svojim neodgovornim izjavama potakli sredstva javnog informiranja, košarkaške klubove i sportsku javnost da se konfrontiraju.
Sjednici Predsjedništva KSH koje je donijelo tako oštre i u ono vrijeme gotovo nezamislivo hrabre zaključke bili su nazočni i šibenski politički dužnosnici Dane Sekso, predsjednik Skupštine Općine Šibenik, Jere Slavica, predsjednik Izvršnog vijeća SO Šibenik, i Drago Kovač, predsjednik OK SSRN. Zaključci KSH bili su svojevrsna sportska varijanta 1948. godine kada su Tito i Jugoslavija rekli NE Staljinu i SSSR-u. Sada se zbog nepravde nanesene Šibeniku iz Hrvatske čulo NE Jugoslaviji.
Predsjedništvo KSJ šutke je prešlo preko bunta KSH, ali je reagiralo posredstvom Predsjedništava Sportskog društva Bosna i KK Bosna koja su cijeli problem svela na proglašavanje suca Ilije Matijevića i sportske dvorane na Baldekinu isključivim krivcem te zatražila da se Matijevića trajno udalji iz sporta, a šibenska dvorana kazni suspenzijom. Ali bilo je kasno za takav manevar povlačenja s bojišta.
"Euforiju navijača netko mora obuzdati!"
Prave dimenzije i značaj šibenskih prosvjeda zbog poništene utakmice nisu prošle nezapaženo. Neki komentatori i novinski analitičari shvatili su što se događa. Indikativan je komentar I. Jurišića u kojem on kaže: "Ove stupce posvećujem drugoj vrsti euforije strasti koja je kao stokraki polip ščepala funkcionere lokalnih društveno-političkih organizacija. Zgromi ih, obuzme kao sada šibenske. Shvatljivo je i logično da se predstavnici SFK i SIZ-a za fizičku kulturu Šibenika zajedno s košarkašima bore za pravdu, dokazuju da su igrom zaslužili trofej i titulu prvaka Jugoslavije. Ali čemu zajednička saopćenja Skupštine Općine, Izvršnog vijeća, Općinske konferencije SSRN-a Pogotovo okupljanje navijača i čitanje saopćenja. Mnoštvo Šibenčana (kažu da ih je bilo oko 2500) okupilo se na Poljani maršala Tita gdje su saslušali raport Izvršnog odbora kluba i svih društveno-političkih organizacija te govore Drage Kovača, Dane Seksa i trenera Vlade Đurovića. Okupio ih je plakat zalijepljen preko dana, a potpisan od Kluba navijača Šibenke i što je najgore poziv je osvanuo na oglasnim mjestima znatno prije nego što je dobiveno službeno odobrenje za održavanje takvog skupa. Ovi potezi samo štete Šibenčanima. Euforično ponašanje, takvu vrstu veselja netko ipak mora obuzdati. Jer sve ima svoje granice".
A što su to tako opasno po sustav rekli predstavnici šibenskih društveno političkih organizacija (SSRN, OK SSO, OK SK, SFK, SIZ fizičke kulture i gotovo osam tisuća šibenskih sportaša i sportskih djelatnika) da bi ih netko morao obuzdati? Najteže riječi koje je 10. travnja 1983. godine na Poljani pred masom nezadovoljnih i ogorčenih Šibenčana pročitao Drago Kuvač, predsjednik OK SSRN bile su: "Nitko nema pravo stavljati pod znak pitanja povijesnu časnost i dostojanstvo građana Šibenika. Nitko nema pravo nedemokratski i neodgovorno ove događaje uspoređivati s problemom Obrovca i nekim drugim pitanjima".
Inače, s državne razine šibenske su društveno-političke organizacije i njihovi dužnosnici bile optuživane da istupaju nedemokratski i nesamoupravno. Možda jedina osoba koja je shvatila bit problema i imala hrabrosti to javno reći bio je pravnik Boris Kale, tada vijećnik u SO Šibenik: "Ovakve igre vode na opasan teren. Jer, ako se najplemenitija ljudska aktivnost pretvori u različite špekulacije gdje nas onda može dovesti ekonomika, nacionalne privrede i drugo? Zastanimo malo i razmislimo".
Nad Šibenikom su se dakle u travnju 1983. godine dogodio izravni sudar različitih vizija budućnosti Hrvatske i Jugoslavije čiji se temelji ispod prividne monolitnosti bratstva i jedinstva i hinjenog idolopoklonstva socijalističkim ikonama već uveliko raspadaju. Štoviše, oko sportskih borilišta već su se počeli kopati rovovi za skori rat, raspad Jugoslavije i crtanje granica novih nacionalnih država.
U tom kontekstu slučaj oduzimanja titule državnog prvaka Šibenki ukazuje se kao iznimno važan povijesni događaj, a svi njegovi akteri kao junaci pobjede u jednoj daleko većoj i važnijoj utakmici od one koja se pretvorila u skandal nakon što je Dražen Petrović drsko siguran u sebe pogodio oba slobodna bacanja nakon prekršaja dosuđenog u posljednjim sekundama odlučujuće utakmice doigravanja košarkaškog prvenstva države i tako svom gradu donio prvu titulu prvaka u njegovoj povijesti.
Da je Dražen poslušao predsjedavajućeg Košarkaškog saveza Jugoslavije Vasila Tupurkovskog koji ga je, prema vlastitom priznanju upozoravao da je bolje da promaši drugo slobodno bacanje, bi li sudbina Jugoslavije bila drukčija? Ne bi. Pa i sam Tupurkovski je već imao putovnicu svoje nove samostalne države koja će nastati nakon rušenja Jugoslavije, u kojem je i sam sudjelovao.
* Tekst objavljen u časopisu Volim Šibenik (danas portal mok / volim šibenik) prenosimo uz dopuštenje autora.