NOGOMET u svijetu nacija i nije toliko sporedna stvar.
U seriji tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Odmah ćemo vas razočarati: Modrić nije potomak plemena Hrvata, kao ni Salah antičkih Egipćana.
>GRBOVI, DRESOVI I HIMNE SP-a Rusi nose carskog orla i pjevaju Putinovu himnu
Suprotno prevladavajućem mišljenju, nacija nije drevni ili prirodni fenomen, nego društvena, politička, ekonomska i kulturna konstrukcija nastala ljudskim djelovanjem tijekom 19. i 20. st., kako elita, tako i puka. Najprikladnije ju možda možemo opisati izrazom ''zamišljena zajednica'' koja, svjesna svog postojanja, posjeduje ili traži svoja politička i društvena prava te kontrolu određenog područja.
Upravo je nogometna reprezentacija vrlo važna za konstrukciju nacionalnog identiteta. Osim što oblikuje svijest o pripadnosti i razlikovanju od ''drugih'', jasno odvajajući ''nas'' od ''njih'', zamišljena zajednica sačinjena od milijuna ljudi čini se stvarnijom kada je predstavlja jedanaest osoba s imenom. Istovremeno, boje njene sportske opreme i grb na prsima obično su izvedeni iz elemenata nacionalne zastave ili nacionalnoga grba koji, uz himnu, predstavljaju tri temeljna simbola kojima nacija objavljuje svoj identitet. Tekst koji slijedi nije samo priča o simbolici dresa, grba i himne kao takvih. Stavljajući ih u kontekst vremena u kojem su nastali, nudi se sažeti prikaz povijesti svake nacije i nacionalne države kao konstrukcije modernog doba.
Faraoni koji to nisu
Nadimak egipatske reprezentacije Faraoni ukazuje, naravno, na antički Egipat, jednu od najstarijih država u povijesti koja je u više od 3000 godina ostavila bezbrojne civilizacijske uspjehe te utjecala na razvijanje istih u Aziji i Europi. Međutim, osim zadržanog imena i određenih teritorijalnih granica, antički Egipat nema apsolutno ni političke ni kulturne veze s modernom nacionalnom državom Egipat, niti su suvremeni Egipćani nekakvi krvni srodnici antičkih. ''Faraonski Egipat'' još je u drugoj polovici 1. st. pr. ne. postao dio Rimskog Carstva, unutar kojeg se zadržao sve do arapskog osvajanja sredinom 7. st., kada ujedno i dobiva arapsko ime Misr (ili Masr) koji suvremeni Egipćani danas koriste za svoju državu. Nakon osvajanja, i gradska i seoska kultura prihvatit će elemente arapske kulture. Od tada egipatska povijest postaje dio šireg islamskog svijeta. Iako će zemlja biti pod vrhovnom vlašću strane elite – arapske, kurdske, čerkeske ili osmanske – njen će kulturni milje ostati pretežno arapski.
Mnogi povjesničari datiraju nastanak modernog Egipta od vremena vlasti Muhammeda Ali-paše (1805.-1848.), iako se ne može tvrditi da je Egipat već tada bio nacionalna država. Osmansko Carstvo je uspostavilo vlast nad Egiptom još početkom 16. st. Međutim, krajem 18. st. on pada pod okupaciju Napoleona (1798.-1801.). Svrha francuskog pohoda vezana je za rat protiv Velike Britanije. Shvativši da je napad na sam britanski otok teže izvediv, Napoleon je okupacijom Egipta namjeravao nanijeti trgovinsku štetu Britancima na njihovom putu prema Indiji. Međutim, iako kratkog vijeka, okupacija je bila od velikog značaja za budućnost Egipta na nekoliko načina. Dolazak europske vojske u pratnji znanstvenika i učenjaka povećat će europski zapadnjački utjecaj u zemlji koja je od njega bila izolirana u prethodnim stoljećima pod Mamelucima i osmanskim sultanom. Egipat je ujedno postao i objekt natjecateljske politike Francuske i Engleske, dio tzv. Istočnog pitanja. Napoleonovi učenjaci su imali malo uspjeha u prenošenju zapadnjačke kulture kairskom ulami, njihov značaj se prije svega odnosio na ''otkrivanje'' Egipta Europi. Otkrili su slavni kamen iz Rosette što je sadržavao trojezični natpis koji je omogućio dešifriranje hijeroglifa i tako postavio temelje moderne egiptologije, odnosno povijesti antičkog Egipta o kojoj tadašnja egipatska islamska elita do tada nije znala gotovo ništa.
Nakon odlaska Francuza, Osmanlije su odlučile obnoviti svoju kontrolu nad Egiptom uspostavljajući potkraljevstvo i šaljući okupacijsku vojsku čiji je najučinkovitiji dio bio albanski kontingent. Ubrzo se njihov vojni zapovjednik Muhammad Ali uspeo na položaj paše, zatim i valija (potkralja), te je u konačnici sam sebe proglasio kedivom Egipta i Sudana, nominalno pod vrhovnom vlašću osmanskog sultana. Tijekom svoje vladavine, između ostaloga, uspostavio je centraliziranu državu, osnivao obrazovne institucije pored postojećih tradicionalnih islamskih škola i dao prevoditi europska djela na arapski.
Da nije bilo golubova taj dan...
Glavna briga Francuza i Britanaca, kao najvećih ulagača, bila je briga za siguran prolaz Sueskim kanalom (otvoren 1869.), čija će trgovačka i strateška važnost imati velik utjecaj na budućnost Egipta. Korak dalje u kolonizaciji Egipta Britanci su učinili nakon što je u Kairu na vlast došla vojna grupa pod vodstvom Ahmada Ourabija (1879.-1882.) s jasno izraženim antieuropskim stavom. Vojnom silom Britanci su vratili vlast njima sklonog kedive, a zatim ubrzo proglasili Egipat svojim protektoratom (1882.). Egipat je i poslije 1882. nominalno bio dio Osmanskog Carstva s kedivom na čelu, ali stvarnu je vlast držao britanski konzul. Konačno, britansko-francuski dogovor kod Fašode (1898.), a zatim i stvaranje Antante (1904.), ostavili su Britancima slobodne ruke u Egiptu.
Stihovi današnje egipatske himne nastali su u ranoj fazi nacionalnog pokreta za nezavisnost Egipta od Velike Britanije, čija je vodeća ličnost početkom 20. st. bio Mustafa Kamil Paša (1874.-1908.), vođa al-Hizb al-Watani (Nacionalne stranke). Štoviše, stihovi su izvedeni iz nekih od najslavnijih Kamelovih govora. Što i ne čudi s obzirom na to da je sam autor stihova, Muhammad Yunis al-Qadi, pisao govore za Mustafu. Al-Qadi je također bio i kreator pedesetak djela s političkim konotacijama, pri čemu su mnoga bila nasilna prema Velikoj Britaniji. Također, pojedine teorije navode i kako crvena boja s nacionalne trobojnice – iz koje je izvedena boja dresa – zapravo predstavlja borbu protiv britanske okupacije. Kamelova borba je osnažila nakon incidenta u Dinshawayu (1906.) pri čemu su četiri egipatska seljaka obješena zbog vrijeđanja britanskih časnika prilikom gađanja golubova u njihovom selu. Incident je imao snažan odjek među Egipćanima povećavajući antibritanske osjećaje koji su zatim izrasli u antikolonijalni i nacionalni pokret. Iznenada preminulog Kamila (1908.) na mjestu vođe Nacionalne stranke naslijedio je Muhammad Farid koji će krenuti putem većeg ekstremizma prema Britancima.
Zapad kao uvoznik svega nemoralnog
Njima je, pak, najveća briga bila stabilnost egipatske marionetske vlade pa su krenuli u suzbijanje antibritanskih pokreta te su sve više izravno preuzimali vlast u svoje ruke. Uoči Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) Britanci su svrgnuli kedivu, postavili njegovog ujaka za sultana i uspostavili izravni protektorat nad Egiptom. Ipak, aktivnosti u smjeru nezavisnosti su se nastavile, a sve je kulminiralo revolucijom 1919. godine koja je u konačnici utjecala na stvaranje Kraljevine Egipat (1922.). Novi Egipat je formalno bio ustavna monarhija. Međutim sam ustav je bio iluzoran kao i egipatska nezavisnost s obzirom na to da su prethodno ugovorom sačuvani britanski interesi u zemlji.
Od tridesetih se godina 20. st. radikalizirala opozicija britanskih vlasti, a neuspjeh domaće elite da postigne punu nezavisnost utjecala je na porast nacionalističkih pokreta, poput Misr al-Fataha i Muslimanskog bratstva. Svaka je od tih skupina, pak, imala drugačiji ideološki pogled, različite vizije za budućnost svojih društava i različite teorije i ideje tko sve čini egipatsku naciju. Kako god bilo, sve su dijelile isti cilj. Kao dio taktike otpora europskoj dominaciji, nastojali su preokrenuti sliku koju su o njima davali kolonizatori.
Na tvrdnje Europljana da je Orijent ahistorijski, neciviliziran, protivan znanosti ili spolno nazadan, Egipćani su im se nastojali suprotstaviti predstavljanjem svog naroda kao utjelovitelja duhovnosti i moralne čistoće koju Europljani jednostavno ne posjeduju. Svi su se antikolonijalni smjerovi bavili raspravama o "pravilnoj" ulozi žena, potrebi zabrane dekadentnih europskih utjecaja, poput alkohola i uloge islama u javnom životu. Strani utjecaji na nacionalnu kulturu i identitet smatrali su se pokušajem Zapada da potkopa egipatske nacije.
Buđenje arapskog identiteta
Crveno-bijelo-crna kombinacija reprezentativne sportske opreme izvedena je iz nacionalne trobojnice, koja se nalazi i na grbu reprezentacije. S orlom u sredini, nastala je kao oslobodilačka zastava Egipatske revolucije iz 1952. U njihovoj interpretaciji crvena boja simbolizira revoluciju, bijela mir, crna korumpiranost prethodnog režima, a orao u sredini je islamski simbol povezan s poviješću Egipta te predstavlja Saladina, velikog borca protiv križara koji je vladao ovim područjem u 12. st. Mnogo je teorija o simbolici spomenutih boja, međutim jasno je da one predstavljaju egipatski islamski i arapski identitet. Naime, crnu, bijelu, crvenu i/ili zelenu koriste sve arapske zemlje jer su te boje povezane s prorokom Muhamedom i njegovim nasljednicima, odnosno islamskim dinastijama, zbog čega su tobože postale karizmatične boje prožete božanskom snagom. Međutim, treba naglasiti kako je skup tih boja u jednoj zastavi zapravo izmišljena tradicija povezana s nastankom arapskog nacionalizma i arapskog ustanka protiv osmanske vlasti tijekom Prvog svjetskog rata. Arhetip za novu tradiciju predstavljala je zastava revolucionarne Francuske, samo što su u ovom slučaju njene boje zamijenjene islamskim/arapskim "karizmatičnim" bojama.
U međuratnom razdoblju (1918.-1939.) arapski nacionalni ideolozi su postupno odbacili francusku ideju nacije kao dobrovoljni pristanak stvoren radi očuvanja slobode pojedinaca. Sve je više njihova verzija nacije nalikovala onoj njemačkog volkisch pokreta koji je zastupala i nacistička Njemačka, a koji kaže da je prirodna zajednica povezana krvlju iznad svih potreba pojedinaca. Prema njemu, svaka osoba koja govori arapski je Arap. Iako, s druge strane arapska Afrika je došla puno prije pod kolonijalnu europsku vlast nego arapska Azija. Francuzi su okupirali Alžir i Tunis još u 19. st., kao i Velika Britanija Egipat. U svakom je tamošnjem slučaju nacionalizma postojao otpor stranoj vladavini u obliku lokalnog patriotizma često povezanog s islamom. Do 1930-ih, tek je nekoliko Egipćana sebe vidjelo kao Arape, a ni najraniji arapski nacionalisti nisu uključivali Egipat u svoje vizije jedinstvenog arapskog svijeta. Štoviše, ni egipatska javnost ni političari nisu pokazivali puno zanimanja za arapske poslove općenito.
Egipatski nacionalizam se razvio kao reakcija domaćih ljudi na lokalne prilike. Međutim, nakon 1936. Egipat se upliće u palestinski problem te 1943.-44. igra glavnu ulogu u stvaranju Arapske lige koja se protivila stvaranju židovske države u Palestini. Poslije Drugog svjetskog rata Egipat će sve više biti uključen u palestinsko pitanje te će doživjeti neočekivano težak poraz u prvom Arapsko-izraelskom ratu (1948.-1949.).
Iz antiimperijalističkog u revolucionarni nacionalizam
Arapski nacionalizam je poslije Prvog svjetskog rata imao antiimperijalistički karakter, ali je nakon 1948.[1] prešao na revolucionarni. Iskustvo rata je utjecalo na egipatske prilike tako što je ujedinilo ideološke razlike među Slobodnim časnicima, grupom egipatskih nacionalista unutar oružanih snaga Egipta i Sudana. Proširili su svoju svijest o pripadnosti širem arapskom svijetu poistovjećujući se s problemima arapskih Palestinaca. Godine 1952. pod vodstvom zapovjednika Gamala Nassera srušili su monarhiju i uspostavili revolucionarni režim. Četiri godine kasnije, Egipat je nacionalizirao Sueski kanal i time izazvao nezadovoljstvo Britanaca i Francuza. Ipak, do ratne eskalacije nije došlo zbog uplitanja SAD-a, SSSR-a i UN-a.
Naserizam je spojio revolucionarni nacionalizam s osobnim kultom Gamala Nassera (vl. 1956.-1970.) koji je postigao velik prestiž u arapskom svijetu nakon pobjedonosne epizode oko Sueskog kanala 1956. Iako je Nasser dao primat arapskom karakteru, s vremenom se egipatski nacionalizam predstavljao i kao muslimanski ili afro-azijski ili afrički, ovisno o trenutnim prilikama i svrsi koju se željelo postići. Upravo je takva dvosmislenost omogućavala Nasseru i Egiptu da sebe zamisli kao svojevrsni most arapskog nacionalizma između Azije i Afrike i njihovog snažnijeg saveza.
Zanimljivo, Slobodni časnici nisu službeno promijenili dotadašnju egipatsku nacionalnu zastavu (tri bijele zvijezde na zelenoj podlozi). Trikolorka je postala službena tek nakon što je 1958. Egipat ušao u zajedničku državu sa Sirijom u Ujedinjenu Arapsku Republiku. Umjesto orla su se tada u sredini našle zelene zvijezde što su bile predstavljale te dvije ujedinjene zemlje. Ipak, odnos Nassera i Ba'tha (vladajuće sirijske stranke) se pretvorio u borbu za dominacijom u taboru arapskog nacionalizma. U ovom neravnopravnom nadmetanju Egipat je tretirao Siriju kao loše vođenu koloniju. Iako se UAR raspala 1961. godine, Nasser se nije mogao simbolično odvojiti od panarapske ideje te ukinuti i zastavu i ime države. Tako će u Egiptu tek osnivanjem Konfederacije arapskih republika (Libija, Egipat, Sirija) 1971. godine UAR biti i konačno zaboravljen.
Današnja himna Bilady, laki hubbi wa fu'adi ("Domovino, imaš moju ljubav i moje srce") službeno je prihvaćena tek 1979. u kontekstu izgrađivanja boljih odnosa s Izraelom, s obzirom na to da je bila manje militaristička od svoje prethodnice. Nakon Nasserove smrti, novi je egipatski predsjednik Anwar el Sadat (1970.-81.) promijenio hladnoratovsku stranu, od SSSR-a postao je skloniji SAD-u., najpouzdanijem savezniku Izraela. Egipat je posljednji put u ratu protiv Izraela sudjelovao 1973. Uz posredovanje SAD-a, Izrael je vratio cijeli Sinajski poluotok Egiptu u zamjenu za priznanje izraelske države (1978.). S druge strane, tim potezom Sadat je dobio oštru osudu arapskog svijeta. Ubili su ga njegovi vojnici 1981.
O AUTORU:
Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda.
Literatura
Reem Aboul El Fadl, ''Early pan-Arabism in Egypt's July revolution: the Free Officers' political formationand policy-making, 1946–54'', Nations and Nationalism 21 (2), 2015, 289–308.
Martin Kramer. 1993. “Arab Nationalism: Mistaken Identity.” Daedalus 122 (3): 171-206.
Nicola Pratt, '' Identity, Culture and Democratization: The Case of Egypt''. New Political Science, Volume 27, Number 1, March 2005. 73-90
Elie Podeh, ''The symbolism of the Arab flag in modern Arab states: between commonality and uniqueness'. Nations and Nationalism 17 (2), 2011, 419–442.
Ari Tamura, ''Ethnic consciousness and its transformation in the course of nation-building : the Muslim and Copt in Egypt, 1906-1919''. Muslim World, 75, br.2, 1985, 102-114
''Arab-israeli war'', https://www.britannica.com/event/Arab-Israeli-wars
''Bilady, Bilady, Bilady'', https://en.wikipedia.org/wiki/Bilady,_Bilady,_Bilady
''Egypt'', https://www.britannica.com/place/Egypt
''Egypt: European intervetion'', https://www.britannica.com/place/Egypt/Renewed-European-intervention-1879-82
''Egypt: Muhammed Ali and his successors'', https://www.britannica.com/place/Egypt/Muhammad-Ali-and-his-successors-1805-82
''Egypt flag'', http://egyptflag.facts.co/egyptflagof/egyptflag.php
'Egypt – Ottoman administration'', https://www.britannica.com/place/Egypt/Ottoman-administration
''Egypt: WWI and indenpendence'', https://www.britannica.com/place/Egypt/World-War-I-and-independence
'' Muhammad Tawfiq Pasha'', https://www.britannica.com/biography/Muhammad-Tawfiq-Pasha
''Mustafa Kamil Pasha'', https://en.wikipedia.org/wiki/Mustafa_Kamil_Pasha
'' Younis Al-Qadi, forgotten author of the Egyptian national anthem'',
http://egyptiandetails.blogspot.hr/2013/03/m-younis-al-qadi-forgotten-author-of.html