FINSKA IMA SAMO NJEGA Najvećeg nogometaša u povijesti stvorio im je maser

FINSKA, zemlja tisuću jezera, socijalistička je utopija, kažu upućeni. Finci su narod kojima ne treba puno da bi bili zadovoljni. Zabačena na krajnjem sjeveru Europe, Finska je zemlja o kojoj znamo jako malo. Navodno imaju najkvalitetniji životni standard. A priče o galonima alkohola kojima taj neobičan narod krati duge zimske noći i liječi depresiju urbani su mit. Kažu upućeni. Sve one legende o Fincima koji vikendom odlaze negdje na švedsko otvoreno more ubijati se od lokanja najobičnija su glupost. Imaju pijanaca, nije da im toga nedostaje, ali ništa više i ništa manje od bilo koje druge zemlje. 

 

Finci su sportska nacija. Uvijek su i bili. Na Olimpijskim igrama do sada su osvojili 464 medalje. Na ljetnim Igrama 302, na zimskim 162.

 

 

Najuspješniji su u atletici, automobilističkim sportovima, skijaškim skokovima i hokeju. U parku olimpijskog muzeja u Lausannei postavljene su samo četiri statue velikana koji su zadužili sport i olimpizam. Jedna je statua Pierre de Coubertina, osnivača modernih Olimpijskih igara. Drugi je kip mitske ''češke lokomotive'', Emila Zatopeka. Svoje mjesto među tim veličinama našao je i naš Dražen Petrović. A četvrti je Paavo Nurmi, legendarni dugoprugaš i valjda najslavniji Finac svih vremena. 

 

Gledajući povijest finskog sporta - od Nurmija pa do ''letećeg policajca'' Lasse Virena, od ludog genijalca Mattija Nykänena do Janea Ahonena, od Kimija Räikkönena do Juhe Kankkunena - upada u oko da su Finci izuzetno nadareni za individualne sportove, dok ih u loptačkima nema nigdje. OK, hokej je kolektivni sport, no on se igra pakom, a ne loptom, zar ne?

 

Na posljednjem Eurobasketu vidjeli smo da su Finci naučili igrati košarku, da će mali Lauri Markkanen biti svjetska klasa, ako sve bude kako treba, ali to bi nekako bilo to. Skandinavci su izmislili rukomet, a Finci ga, eto, ne igraju. Cijeli svijet živi za nogomet, u Finskoj za njega ne mare. Kvalifikacije za SP igraju još od 1938. i nikad se nisu plasirali na završni turnir. Po tom kriteriju od Finske je gori samo Luksemburg, koji se na svjetsku smotru uzaludno pokušava plasirati od 1934.

 

Ipak, unatoč kroničnoj kolektivnoj nogometnoj apatiji, Finska je dala jednog od najboljih nogometaša svog vremena - Jarija Litmanena.

 

U svojoj fantastičnoj knjizi o nogometu (i ne samo o nogometu) ''Samo bogovi mogu obećati'', Božo Koprivica piše esej o Eusebiju.

 

''Nekako je u redu da se Pele rodio u Brazilu. Tamo su prije njega igrali Leonidas , Ademir i Julinho; ili da se Best rodio na Otoku, tamo su igrali i Mathews, Finney i Blanchflower; ili da se Puškaš rodio u Mađarskoj, to je tradicija Šarošija, Špica i Žengelera; u redu je i da se Maradona rodio u Argentini, još kako su prije njega igrali Di Stefano, Sivori, Angelillo… Ali u Mozambiku nitko nikad nije igrao tako dobro prije, ali ni poslije Eusebija. Eusebio da Silva Fereira bio je sam sebi predak'', piše Koprivica o ''crnom biseru iz Mozambika'', čiji kip stoji tik do stadiona Benfice.

 

I Jari Litmanen je sam sebi bio predak jer u Finskoj nitko nikad toliko dobro nije igrao prije, ali ni poslije tog čudesnog igrača kojeg su vječno krasili neki mir na licu i antičko bljedilo.

 

 

Priča o Jariju Litmanenu nije bajka o ''ružnom pačetu'', tužnom i neshvaćenom dječaku koji se uhvatio nogometa jer se nije mogao pronaći u sportovima koje su igrali njegovi vršnjaci. Litmanen nije bio ni čudak koji je igrao nogomet samo zato što je želio biti drugačiji. Njemu se nogomet nije dogodio slučajno, nikako, njemu je taj sport bio zapisan u genetski kod.

 

Nogomet mu je bio suđen. Od njega nije mogao uteći. Otac Olavi bio je solidan nogometaš. Cijelu je karijeru igrao u Reipasu, a pet puta je nastupio i za izabranu vrstu Finske. Majka Alice također je bila nogometašica Reipasa i finske reprezentacije. Logično je bilo i da mali Jari odjene dres kluba iz Lahtija.

 

 

Sa šest godina Jari je počeo trenirati nogomet u rodnom gradu, a sa 16 već je igrao za prvu momčad Reipasa. Već je tada bilo jasno da je Lahti premalen za igrača takvog talenta i 1991. Jari odlazi u glavni grad Finske. U Helsinkiju je igrao samo jednu sezonu, i to kako, a onda prelazi u MYPA. Ključan trenutak njegove karijere dogodio se u finalu Kupa Finske protiv momčadi Jaroa. Jari će i danas reći da je to najbolja utakmica koju je odigrao u životu. I dok je Jari na terenu vodio svoju momčad do naslova, na tribinama je sjedio skaut Ajaxa koji je u svoj notes zapisao: ''Ako mene pitate, ovaj momak je igračina.''

 

To je bilo dovoljno Louisu van Gaalu i Jari nije čak sezonu u MYPA-u čak nije odradio do kraja. Za smiješnih 14 tisuća eura Finac dolazi u Ajax. U proljeće te 1992. Ajax je osvojio Kup Uefa, ali Bergkamp, Jonk, Winter i Roy, ključni igrači pobjede protiv Torina, ubrzo odlaze i Van Gaal je momčad morao stvarati iz početka. Većina trenera očajavala bi kad bi im se tako naglo raspala trofejna ekipa, ali Van Gaal je znao kakav potencijal ima u klubu – dragulje koje je upravo on brusio i znao je točno koliko vrijede i što mogu.

 

Prvi dani u Amsterdamu za Litmanena nisu bili jednostavni. Čak i najmanja životna promjena za mladog čovjeka mora biti stresna, a kad pri tome preselite iz industrijske četvrti Kouvola u jedan od najbogatijih europskih gradova i u jedan od najvećih klubova na svijetu, potrebno je vrijeme.

Veći dio svoje prve godine u Amsterdamu Litmanen je proveo među rezervama. Njegovu najdražu poziciju – onu desetke – odmah iza napadača čvrsto je držao Dennis Bergkamp, vođa momčadi i jedan od posljednjih aristokrata nogometne igre.

 

Ni Van Gaal u početku nije baš bio nešto suviše impresioniran mladim Fincem. Dojam je bio da se Jari prepao veličine kluba i trofejnog okruženja Ajaxa i tko zna što bi bilo da se Bergkamp nije ozlijedio. Ključna uloga u renesansi Litmanenove karijere ne pripada Van Gaalu, nego klupskom fizioterapeutu. 

 

"Nogomet je timski sport, a članovi tima stoga ovise jedni o drugima. Kad sam pričao nizozemskim novinarima da sam uveo obavezni team-building, da s igračima i svim zaposlenima u klubu pričam o taktici i nerijetko prihvaćam njihove sugestije te da pazim kakve ocijene igrači u školi imaju, smijali su mi se", objasnio je Van Gaal svoju filozofiju u knjizi ''Coaching Philosophies of Louis van Gaal and Ajax'', autorskog dvojca Hennyja Kormelinka i Tjeuea Seeverensa.

 

Klupski liječnik uvjerio je Van Gaala kako je Finac igrač koji može popuniti rupu nastalu ozljedom ledenog Nizozemca, a kako je Bergkamp odmah potom prodan Interu, Litmanen je zauzeo njegovo mjesto i počeo je pisati jednu od najljepših nogometnih priča devedesetih.

 

Van Gaalov Ajax predstavljao je zadnji simbol romantičnog nogometa prije nego što je on u međuvremenu postao talac globalnih korporacija, televizijskih kuća, selfie-navijača i Instagram nogometaša, bogatih tajkuna i svega onoga odbojnog što mnoge ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu čini nostalgičnima za vremenima kad to nije bilo tako. Ta je momčad za mnoge ljubitelje nogometa najbolja klupska ekipa svih vremena, a njen je tihi vođa bio Jari Litmanen.

 

Litmanen je bio poveznica svih linija u momčadi i njezin detonator. Nevjerojatni ''box to box'' igrač, kakav je bio, uništavao je protivnike uglavnom zato što nije imao jasno definiranu poziciju. Litmanen je zabijao, kreirao, pomagao obrani, trčao i uništavao protivničke napade, bio je Van Gaalov omiljeni ''švicarski nožić'', a lukavi Nizozemac znao je da mu je baš Jari najopasnije oružje i sustav igre gradio je na njemu. Jari nikad nije želio biti lider, ali suigrači su ga takvim smatrali jer ih je činio boljim igračima nego što su to objektivno bili.

 

Nakon što je Ajax 1995. – uvjerljivo i dominantno kao nikad nitko prije, ali ni poslije -  pokorio Europu, Van Gaal, hladni Nizozemac, inače nesklon odavanju počasti bilo kome od svojih igrača, jasno je kazao da je Litmanen bio najzaslužniji za titulu.

 

Godine 1994. Ajax je osvojio prvi naslov u Nizozemskoj nakon pune četiri godine, a do naslova su došli impresivno – bez poraza u cijeloj sezoni, zabivši 106 golova u 34 susreta. Van Gaal je od svojih igrača, redom klinaca, stvorio zvijeri koje nisu poznavale sažaljenje i svoje su protivnike uništavale bez milosti. Litmanen je s 26 golova bio najbolji strijelac lige, a iste je sezone proglašen za najboljeg igrača i Nizozemskoj.

 

 

Koliko je Finac značio za momčad Ajaxa najbolje pokazuje slučaj s EP-a 1996. u Engleskoj. Nizozemska je na Euro u Engleskoj došla kao jedan od prvih favorita za naslov. Guus Hiddink u tom je trenutku imao strašnu momčad sastavljenu od igrača Ajaxa koji je posljednje dvije godine harao Europom, a pojačanje Kopljanicima u misiji osvajanja naslova prvaka bili su i Dennis Bergkamp, Phillip Cocu, Jaap Stam i Jordi Cruyff.

 

Međutim, puno toga bilo je trulo u nizozemskoj svlačionici. Nakon poraza od Francuske u četvrtfinalu, sve ono što se zbog mira u kući prešućivalo i krilo, napokon je isplivalo. Nizozemski mediji pisali su o rasnoj podjeli u reprezentaciji i klanovima u momčadi stvorenima na temelju boje kože, a kao šlag na tortu stigla je i čuvena fotografija Guusa Dubbelmana koja prikazuje nizozemske igrače usred ručka u kampu u Engleskoj. Na fotografiji je jasno vidljivo kako crni igrači sjede odvojeni od bijelih, a Guus Hiddink bijesni na fotografa, znajući kakva će biti reakcija javnosti kad nacija to vidi.

 

Crni igrači žalili su se da ih Hiddink ne sluša, da je priklonjen bijelim igračima, bunili su se da im u kampu ne služe surinamsku hranu, a vođa ''crnog klana'' Edgar Davids, kojem diplomacija nikad nije bila jača strana, iziritiran činjenicom da mu Hiddink minutažu daje "na kapaljku", nakon utakmice sa Švicarskom javno je poručio izborniku da prestane viriti iz šupka Dannyja Blinda i ostalih bijelih igrača.

 

Youri Mulder, tadašnji igrač Schalkea i bijelac, poslije je dao svoje viđenje cijelog slučaja. U razgovoru je priznao da je bilo nekih trzavica na relaciji bijeli – crni igrači, no da je očajna atmosfera u kampu Tulipana zapravo bila savršeno pogođena oluja raznoraznih optužbi, ljubomore, kulturoloških razlika i loših slučajnosti, a najmanje rasizma.

 

 

''Kad smo došli u Englesku prvi nemiri počeli su zbog spora Davidsa, Kluiverta, Seedorfa i Reizigera te Ajaxa oko njihovih plaća. Tek nakon toga je uslijedio onaj incident s Hiddinkom, a sve je kulminiralo kad je javnost vidjela spornu fotografiju koja prikazuje navodnu rasnu podjelu'', rekao je tadašnji reprezentativac Oranja, pa je pojasnio neke stvari iz svog kuta viđenja:

 

''Crni igrači uglavnom su se držali skupa. Nakon što smo u majstorici za Euro u Liverpoolu izbacili Irsku 2:0, u televizijskom intervjuu Davids, Kluivert, Seedorf i mislim Reiziger, rekli su kako su najjači jedino zajedno. Bilo je to malo čudno, no oni su tada bili mladi momci koji su igrali zajedno i u Ajaxu i logično je bilo da su se držali skupa. Iskreno, nisam u tome vidio ništa sporno. Također, još jedna stvar koja je podijelila momčad jako je važna, a nema veze s rasizmom. Naime, u reprezentaciji je tada bila jaka grupa igrača koja je s Ajaxom osvojila naslov prvaka Europe. U momčadi Ajaxa igrao je Finac Jari Litmanen, dok je njegovu poziciju u reprezentaciji igrao Dennis Bergkamp. Igrači Ajaxa kritizirali su Dennisa jer nije znao igrati poput Jarija, od šesnaesterca do šesnaesterca. A oni nisu znali igrati bez Litmanena.''

 

Takav je igrač bio Litmanen Jari.

 

 

Van Gaal je 1997. preuzeo Barcelonu, a 1999. na Camp Nou, s još nekoliko igrača iz Ajaxa, dolazi i Jari Litmanen. 

 

Ipak, to više nije bilo to. Nova sredina, novi običaji. Premda je igrao u momčadi u kojoj je bilo gotovo pola Nizozemaca, sve igrača koje je poznavao u dušu, način i koncepcija igre u Barceloni bili su posve drugačiji nego u Ajaxu i Finac, nenaviknut da se igra ne prilagođava njemu, u Kataloniji je doživio fijasko. I brojne ozljede utjecale su na to.

 

''Doveli smo fantastičnog igrača, svjetsku klasu. Jari je na Anfield došao s golemom reputacijom i uvjeren sam da će ovaj posao biti jedan od najvažnijih u povijesti kluba'', 2001. je izjavio tadašnji trener Liverpoola Gérard Houllier.

 

Nakon samo godinu dana i s mizernih pet golova na kontu Litmanen je napustio Anfield i vratio se u svoj Amsterdam. Tamo gdje je bilo sve po njegovom. Kraj je bio na vidiku, ali više i nije bilo važno. Jari je svoju bajku ispričao.

 

Nakon još jednog odlaska iz Amsterdama, Litmanen je sedam godina lutao po Europi i vucarao se od Švedske preko Njemačke do Engleske. Igrao je još u Lahtiju, Hansi, Malmou i Fulhamu. Godine 2008. ponovno se vraća u Lahti, s kojim osvaja treće mjesto u ligi i odvodi finski klub u Europsku ligu. U travnju 2011., s 40 godina na leđima, vratio se u Helsinki s kojim je osvojio dvostruku krunu za kraj jedne čudesne karijere.

 

 

Litmanen je rekorder po broju odigranih utakmica i po broju postignutih golova za reprezentaciju Finske. Jedini je nogometaš u povijesti koji je za reprezentaciju igrao kroz četiri desetljeća.

Za reprezentaciju je debitirao 22. listopada 1989. protiv Trinidada i Tobaga. Kapetan reprezentacije bio je od 1996. do 2008., a svoju stotu utakmicu u najdražem dresu odigrao je protiv Južne Koreje 25. siječnja 2006. Protiv San Marina 17. studenog 2010., sa skoro 40 godina na leđima, posljednji je put odjenuo finski dres, a nakon što je na toj utakmici zabio iz penala (8:0), postao je najstariji strijelac u povijesti finske reprezentacije. Za reprezentaciju je u periodu od 1987. do 2010. nastupio 137 puta i pritom je zabio 32 gola. Nikad nije zaigrao na nekom velikom natjecanju, a cijeli život dao je reprezentaciji Finske. Uostalom, zar je to važno? Igrao je za svoju zemlju. Kad se podvuče crta, samo je to i bitno. 

 

Danas radi u Finskoj kao stručni komentator. Kažu da je odličan. Ako je s mikrofonom i upola dobar kao što je bio s loptom, žao mi je što ne znam finski.