"HULIGANI maleni mi smo vojska prava, svakog dana raste nam ispod karirane kapice usijana glava..."
Sačuvaj nas Bože lažnog moraliziranja, stoga ovdje neće biti riječi kako više ljudi od divljaka "ne mogu sa djecom na utakmicu", niti ćemo mjeriti slavonske kvadratne kilometre koji bi se mogli razminirati od štete nastale razbijanjem retrovizora na automobilima braće Mamić. Nećemo ni cviliti nad lošim imidžem Hrvatske i ostalih navijača, za koji je zaslužna "šačica primitivaca".
Progovoriti ćemo o mnogo ozbiljnijem problemu: krizi identiteta hrvatskih huligana.
Naši mafijaši žele izgledati kao srpski pa nosaju lančuge debela dva prsta, a klinci glumeći jedne i druge pištolje nazivaju "utokama". Hrvatski reperi bi htjeli biti opasniji od najvećeg ubojice iz South Centrala ili Bedford-Stuyvesanta, mada je najveće sranje koje su u životu napravili povraćanje na ekskurziji u Lloret del Maru.
Grotesknost i tragikomičnost kompleksa manje vrijednosti i manijakalnog oponašanja starijih i stranih uzora ne dolazi do izražaja samo na tratini austrijske provincije, gdje "čuvari zagrebačke časti" gađaju patke kamenjem i šutaju policijske pse, ona se manifestira i u ovdašnjim minimalistički opremljenim uredima banaka i osiguravajućih društava, na zaslonima lcd ekrana, gdje se u želji da se što bolje glumi austrijski gazda, koriste neki novi komunikacijski kodovi.
Kao što u mailu kojeg vam šalje tip ili cura s kojima ste išli u razred sada stoji potpis "chief application asisstant consultant", a životopis se naziva "si-vi", tako su i naši navijači zdušno preuzeli obrasce ponašanja, odijevanja i izraze braće sa Otoka, ne shvaćajući da Jure sa Kmana ili Jura sa Folke nikad neće biti Zeberdee, nego samo smiješna kopija lika ionako vrijednog žaljenja.
U BBC-jevim dokumentarcima su gledali i na internetu čitali kako Headhuntersi pagerima dogovaraju tuče na neutralnom teritoriju ili kako Nizozemci to rade na odmorištima autoputeva, pa naravno da će onda naši, vođeni uzorima pokušati glumiti isto, ali avaj, ni traga "nakaznom glamuru" njihovih uzora, jer hrvatske dogovorene tuče se odigravaju kod birtije "Naprid bili" u kliškom kamenjaru, a ne u nekom zajebanom kvartu blizu Millwallovog stadiona.
Naši navijači na cjelodnevno drndanje na jedino gostovanje vrijedno spomena idu nakon cjelonoćne šihte u Ledu ili cjelonoćnog opijanja u "Poljičkoj", a ne poslije noći ludog seksa sa mulatkinjom u nekom posh klubu, pa je utoliko komičnija njihova opsjednutost brandiranom casual odjećom, Burberry kapicama, Fred Perry vestama, Stone Island značkama i Lacosta obućom, ali i razumljivija želja da se idolima približe na jedini dostupan način: kolcem i lancem i to sada i odmah, jer što ako Domžale ili Budućnost zabiju u posljednoj minuti, pa da se na dokazivanje u Europi mora čekati još godinu dana.
Gledajući scene iz austrijske provincije, koju je iz tisućljetnog drijemeža trgnula bojazan o neostvarenju jednako trajnog sna o prezimljavanju u Europi, s nostalgijom se prisjetimo onih iz obližnjeg Graza 1992 kada je Zagreb protiv Teke igrao za europsku rukometnu titulu.
Tada se nitko iz redova brojnih hrvatskih trupa nije razmetao A.C.A.B uzvicima, Aquascutum hlačicama, jurišima na policajce sa isukanim remenjem i razbijanjem lončanica sa cvijećem: svi su bili zabavljeni nečim puno bližim nama i u svakom slučaju originalnijim; temeljitim pelješenjem samoposluga. Zato, ostavimo te stranjske uvezene spike, brije i đireve i vratimo se iskonu iz ratnih dana. Budimo kroativni.
Zvonko Alač