PRIJE točno godinu dana snimke iz Hrvatske obišle su svijet. Veličanstven uspjeh nogometne reprezentacije i srebro na SP-u bili su konačna potvrda najbolje generacije koju je Hrvatska imala. Danas, godinu dana kasnije, kada sjednete u omiljeni kafić, događaj možete komentirati iz dvije perspektive. Možete se sjećati emocija i ključnih trenutaka u okršajima s Argentinom, Danskom ili Engleskom, pričati gdje ste točno bili i što ste radili prošlog ljeta. S druge strane, možete pomalo razočarano komentirati tužnu istinu - osim emocija, taj uspjeh nije hrvatskom nogometu donio ništa.
Slučajan uspjeh
Bizarno je da reprezentacija dolazi iz primarno turističke zemlje, koja je igrala u finalu SP-a, a da se zemlja nije u potpunosti izbrendirala u tom smjeru. Umjesto da se u Zagrebu i turističkim središtima gostima omogući, a reklamom i "natjera", da sa sobom ponesu uspomenu na nogometnu zemlju i da se u Hrvatsku privuku novi gosti, najbliže što smo tome došli su Modrićevi dresovi s tržnice za 80 kuna. Ogledni je to primjer grozne marketinške aktivnosti nacionalnog saveza koji najveće prihode crpi iz centrale u UEFA-i i FIFA-i te izgleda apsolutno nezainteresirano za stvaranje zanimljivog proizvoda. Marketinški potencijal koji je hrvatska reprezentacija imala bio je najbolja šansa u povijesti za promociju zemlje, ali to je bilo previše za očekivati u bilo kojem segmentu društva. Puno je lakše organizirati egzotične utakmice i turneje po svijetu u ime promocije reprezentacije, a ustvari prilično anonimnih HNL igrača, da bi se na račun Saveza u čarter trpali prijatelji i prijateljice članova Izvršnog odbora.
Dva ključna problema: nema pobjeda, nema zamjena za ključne igrače
U godinu dana nakon velikog finala protiv Francuske, hrvatska reprezentacija odigrala je 10 utakmica. Pobijedila je četiri protivnika (Jordan, Španjolska, Azerbajdžan, Wales), remizirala je s Engleskom i Portugalom te doživjela poraze od Španjolske (najveći u povijesti), Engleske, Mađarske i Tunisa. Ispala je iz elitne skupine Lige nacija, a ni u novi kvalifikacijski ciklus nije krenula bajno, iako i dalje kontrolu plasmana drži čvrsto u svojim rukama. Pad je prilično očekivan zbog emocionalnog pražnjenja, isto se dogodilo i nakon bronce '98. i Eura '08. kada smo odigrali turnir na razini prvaka. Ali sada je priča puno ozbiljnija. S jedne strane, Hrvatska ni u Rusiji u nokaut-fazi nije pobijedila nikoga. Produžetak protiv Engleske te penali protiv Danske i Rusije upotpunjuju jedan pomalo bizaran podatak.
Iako je na SP-u u Rusiji ostvarila najveći uspjeh u svojoj povijesti, Hrvatska od početka kvalifikacija za taj SP nikad nije bilježila slabije rezultate u kontinuitetu: 18 pobjeda, 10 remija i 10 poraza najslabiji su niz od osamostaljenja. Oproštajem Subašića i Mandžukića potvrdilo se da na tim pozicijama nemamo veliku dubinu te tek treba naći zamjene dvojici igrača bez kojih je dosad bilo nemoguće zamisliti reprezentaciju. Modrić i Rakitić, dvije najveće zvijezde i nositelji igre, stariji su godinu dana i vjerojatno igraju svoj posljednji reprezentativni ciklus. Hrvatska ima na tim pozicijama hrpu talenata, ali oni su ili zapeli u razvoju (Kovačić), ili su nedovoljno isprobani u reprezentaciji (Rog, Vlašić, Krovinović, Pašalić), ili su dio generacije koja tek treba igrački stasati (Majer, Moro, Pavičić), ili su već prilično etablirani kao neostvareni talenti (Ćorić, Balić).
Hrvatska sigurno ima potencijal, ali pitanje je koliko je spremna na biološki pad tako bitnih karika. Dalić sve češće pokazuje da mu nedostaje sluha za taj problem. I to nas vjerojatno neće koštati plasmana na Euro u ovakvom formatu, ali može odgoditi prijeko potrebnu smjenu generacija, što će zakočiti razvoj novog kadra i sustava koji bi trebala iznijeti nova generacija.
Domaća liga i dalje je samo na kozmetičkom tretmanu
Konačno, koliko god lijepo bilo živjeti svake dvije godine u uvjerenju da su prekrasne utakmice i ambijenti na reprezentativnim natjecanjima stvarna slika hrvatskog nogometa, istina ne može biti dalje od toga. Sudačka postava koja je godinama generirala atmosferu nepovjerenja u domaćem nogometu, i dalje je ostala pod patronatom vrhuške Saveza. Većina klubova i dalje životari, Savez ne zna i ne želi putem TV prava, osiguravanja jednakih početnih uvjeta na tržištu te boljom komunikacijom s navijačima realizirati svoj proizvod i učiniti ga zanimljivim sponzorima, čija lova jedino može pružiti šansu za daljnji rast. Oni koji su godinama reprezentaciju shvaćali kao izlog za prodaju igrača, i dalje su izravno ili neizravno u glavnim polugama hrvatske nogometne vlasti.
I to je, nažalost, dobro poznato društvo od kojeg zazire većina ciljane publike koja bi u normalnijim okolnostima predstavljala prosječnog HNL potrošača. Na ključne pozicije u Savezu i dalje se dolazi po stranačkom ključu, a Savezom se upravlja isključivo njihovim interesom - HNS nije izgradio nove nogometne centre ni kampove, a Šuker i ekipa će premije od SP-a radije uložiti u vlastiti džep nego u nacionalni stadion. Ukratko, HNS nije napravio baš ništa po pitanju privlačenja navijača i sponzora, izgradnje kulture dijaloga i čišćenja svojih redova od dužnosnika i sudaca koji su godinama priječili domaći nogomet da prodiše. Reprezentacija je unatoč njima, a ne uz njihovu pomoć, uzela svjetsko srebro. Nama su ostale samo lijepe uspomene.