SINOĆNJI dvoboj na stadionu Santiago Bernabeu (1:1) najavljivao se tjednima, a mnoge je u konačnom ishodu ostavio razočaranima. Ono što nam utakmica ova dva protivnika nije donijela je eksplozivan nogomet i konačan ishod. Barem za ovo drugo ćemo se morati strpjeti još tjedan dana. Obje ekipe su se u svojim postavkama odlučile ne odstupati od prokušanih recepata. Ono što možemo smatrati najzanimljivijim je da je najveći koncepcijski rizik zapravo napravio domaći strateg.
Carlo Ancelotti jasno je prepoznao zone i načine napada protivnika pa se odlučio braniti svoje bokove na potpuno različite načine. Sasvim je jasno da je na desnoj strani morao osigurati pomoć Daniju Carvajalu, koji se morao nositi s najboljim driblerom u protivničkoj momčadi.
Ostaviti svog desnog beka na širokom prostoru s Jackom Grealishem bilo bi pogubno za domaću momčad. Zato je Fede Valverde u gotovo svakoj situaciji bio drugi igrač u blizini lopte, kad god bi ona bila na lijevom boku protivnika.
Vinicius je Realov X faktor
Domaćini su se odlučili za mnogo jasniji koncepcijski rizik. Ostavljali su dosta dubok prostor za ulazak s krila, gdje je široke koridore većinom pokrivao samo Eduardo Camavinga. Imao je pomoć Kroosa i Modrića koji su se rotirali u bloku, ali njihova zadaća je bila puno usmjerenija na sredinu terena.
Realu je odgovaralo ostavljati mladog i motoričnog igrača samog na boku i zatvarati dodavanja prema užoj obrani. Sve to je imalo za svrhu iskoristiti prostor koji John Stones oslobađa svojim ulaskom u veznu liniju za direktnu tranziciju.
Da bi do tranzicije došlo, Vinicius je morao za sebe vezati Kylea Walkera i ostajati visoko te koristiti svoju brzinu i dribling za brze akcije po lijevoj strani. Iskorištavanje njegovih najboljih karakteristika bio je prvi i osnovni cilj domaće momčadi. Upravo tako su dolazili do najboljih šansi te u krajnjoj liniji zabili i pogodak krajem prvog poluvremena.
Da je njegovo stajanje visoko koncept, a ne manjak odgovornosti, bilo je jasno po postignutom golu. Ancelotti ga je do kraja prvog dijela odmah povukao dublje u zonu kako bi zadržao stabilnost momčadi.
City je koristio protivničke zone rizika
City je gotovo čitavu utakmicu igrao svoju igru. Stezao je obruč oko protivničkog kaznenog prostora i pokušavao ući u završnicu koja bi im omogućila laku realizaciju. Do tog momenta nije došlo tijekom utakmice "samo" zato što je Real bio izuzetno uspješan i discipliniran u branjenju zona na koje su bili fokusirani.
Uz sve nabrojano, da bi se domaća momčad mogla tako braniti, prostor u kojem su dopuštali najviše dodavanja bio je oko 10 do 15 metara od svog kaznenog prostora. I to ih je koštalo pogotka. Da, bila je riječ o izvrsnoj individualnoj akciji, ali i dalje je do nje došlo iz zone koja je bila koliko-toliko otvorena.
Kad podvučemo crtu pod prvih 90 minuta polufinala ovih protivnika, sasvim je jasno da nitko od njih nije imao cilj riješiti sve u jednoj utakmici. Rizici, kojih je bilo ponešto, bili su strogo kontrolirani, a čvrst sustav igre i disciplina glavne odlike planova s obje strane.
Manjak eksplozije je znak zrelosti
Pošto više nema pravila gola u gostima, teško je očekivati neki juriš u Manchesteru za sedam dana. Uzevši u obzir sve nabrojano, zanimljivo je primijetiti da su se uloge dvaju stratega ponešto zamijenile u odnosu na očekivanja.
Domaći trener se odlučio na, doduše minimalne, promjene i prilagodbe u svom standardnom sustavu, a Pep Guardiola nije kemijao, već se držao ustaljenog rasporeda momčadi. Publika možda nije uživala u eksploziji nogometa, taktički sladokusci nisu vidjeli puno novoga, ali za to su više kriva očekivanja nego realnost.
Real je momčad koja vas neće oduševiti finesama, već egzekucijom, a City je izgleda shvatio da snaga bez kontrole ne znači apsolutno ništa. I to je ono najbolje što ove dvije momčadi trenutno mogu dati. Domaćini svoju stabilnost, a gosti zrelost koja im je godinama nedostajala.