POBJEDNIČKA kultura nije floskula koju možete čuti kako trešti s TV ekrana. To je nagrada za godine uloženog rada u uredima, teretanama, proučavanju gradiva te na kraju na terenu. Teško ju je dosegnuti, treba je uzgajati i kad je vidite negdje na obzoru, zgrabiti bez obzira na sve i ne ispuštati iz ruku. Svojom jučerašnjom odlukom da se zahvale na suradnji Valdasu Dambrauskasu Hajdukova ju je uprava prodala za Judine škude u najbližoj zalagaonici.
Strast koja nas okružuje
Gledamo nogomet cijeli život i često nam je to više od samog sporta. Kulturološki je unesen u naše vene od djetinjstva. Znamo o povijesti igre ili momčadima koje nas okružuju izrazito mnogo. Povezujemo igrače s karakteristikama mitskih bića i svaki dan igru unosimo u organizam skoro poput hrane jer nam je taj podražaj nužan kako bismo se psihički hranili i doživljavali neku vrstu sportske ekstaze.
Pišem u množini jer se ovo ne odnosi na pojedince, nego na čitavo društvo. Nogomet je socijalni fenomen u većini svijeta. I zato nam je kao pojedincima u tom društvu teško to mitsko preliti u statistike i analize tih statistika. Dijagrami kretanja?
Očekivani golovi? Snimanje treninga dronom? Laktati? Te i sto drugih izmišljotina samo uzimaju nogometu dušu jer on je igra koja puni tu istu dušu. Ovakav pogled na nogomet doveden je do ekstrema u nekim dijelovima svijeta ili društava. Svoj mali lokalni ekstrem ima i u Splitu, koji balun utjelovljen u Hajduku doživljava kao hram svemu što čini zajednicu.
Ta strast se manifestira u mnogočemu i pomaže raznim aspektima jednog kluba da raste, ali ona je za izgradnju igre na terenu već desetljećima nedovoljna. Može se pojaviti u učlanjivanju u klub ili skupljanju novca za neke projekte, ali netko je treba kanalizirati u poslovne i profesionalne odluke koje će klubu donijeti prosperitet.
Kako zalijevaš, tako će i rasti
Kad date ono što smatrate najvrjednijim u ruke profesionalcima, od njih očekujete da tome dodaju neku vrijednost i od toga stvore barem nešto malo više. Bilo bi licemjerno tvrditi da je brend Hajduka usahnuo u rukama Lukše Jakobušića.
Otkad je sadašnji predsjednik preuzeo najvrjedniji eksponat života Dalmacije u svoje ruke, postojao je određeni napredak. Postavili su se (možda malo previsoki) ciljevi, ali konačno je došlo do jasnog usmjerenja.
Bar naoko se činilo da u sveopćem mulju poslovnih zbivanja koja nas okružuju postoji jedna mala oaza, u kojoj se ljudi trude kroz čisti rad i ulaganja stvoriti nešto što će rasti. I koliko se god sve rečeno činilo nepotrebno patetičnim, otići ću i korak dalje.
Sav taj kvalitetan rad na imenu Hajduka, sve to vrtlarenje da se uzgoji i unaprijedi najbolji eksponat koji imate u svom vrtu, kulminirao je dovođenjem Valdasa Dambrauskasa. Bilo je pokušaja da se neki strani modeli koji su uspješni drugdje proguraju i na vrućem jugu, ali to nije funkcioniralo.
Valdas je bio lik koji je već radio zanimljive stvari sa sportskim direktorom Nikoličiusom u Gorici i činilo se da litvanski tandem može izgraditi veću budućnost nečemu već velikom.
Kultura
Neću vas sada pokušati uvjeriti u Valdasovu vrijednost rezultatima, trofejima i golovima iako duboko vjerujem da bi to moralo biti dovoljno da se istakne ono što on jest. Sve što je postigao u svom trajanju na klupi Hajduka trebalo bi biti nepobitan dokaz njegove vrijednosti kao trenera i njegove održivosti na radnom mjestu koje je imao do jučer.
Naime, sve to ste čuli i pročitali i prožvakali kao najžilaviju cipelu koju kuhaju na stranicama Alana Forda. Sve je to suho, nedvosmisleno i ne može se pobiti ni na koji način osim ezoteričnim izjavama o energiji i momentumu ili nečem trećem te vrste.
No ni to nije pobijanje, već je samo skrivanje iza velikih riječi i bavljenje bedastoćama ili pizdarijama, kako vam drago. Ono za što je Hajduku trebao Litvanac nisu samo bodovi i koji kup ili jedno prvenstvo pa da netko stavi kvačicu na neki cilj. Klub ga je trebao za mnogo više, za nešto poput onoga za što je (samo) potencijal imao Siniša Oreščanin.
Trebao ga je da uspostavi kulturu igre i kulturu pobjeđivanja. Trebao ga je da ga kroz svoju stručnost, a i povremena lutanja, provede kroz dolinu suza i izgradi kulturu na terenu. Ne samo kulturu igre koja će odisati njegovim stilom već i kulturu pobjeđivanja.
Kroz iskustva i podražaje koji su neugodni, protivnike koji su skoro pa nepobjedivi, male utakmice na kojima su rasuti bodovi. I tako svaku utakmicu iznova dok Hajduk ne izađe očeličen svim onim što je proživio. I ne bi bio prvi koji je prošao tu pokoru, ali bi iz nje izašao definiran kako sustavom igre, tako i načinom svladavanja prepreka.
Izdaja
A da bi jedan kvalitetan trener to postigao na igralištu i kroz špalir utakmica, trebao je podršku uprave - kad mu ide kao prema dugoročnom planu cijelu polusezonu ili kad mu ne ide sedam ili deset utakmica.
Trebao je javnu, nedvosmislenu i otvorenu podršku svaki dan. I kad se izgubi utakmica. I kad se igralo loše. Zaštitu od javnosti i karantenu podrške u koju se može skloniti s igračima i raditi. Svaki dan i svaki sat. To je trebao biti cilj Lukše Jakobušića i ljudi koji rade s njim.
Ne zato što su papci ili beskičmenjaci, nego upravo jer bi time pokazali da su dovoljno jaki da na sebe i svoju organizaciju preuzmu teret i omoguće treneru da radi. Svaki dan i svaki sat. Za ovog trenera kojeg su imali, trebali su staviti što god imaju na raspolaganju direktno na panj jer je on imao potencijal vratiti stostruko.
A što su učinili? Nisu mu dali ni gram podrške koju je zaslužio, skrivali su se iza floskula propisanih u planovima kako bi zaštitili sami sebe i svoje kratkoročne ciljeve. I onda na kraju okrenuli pilu naopako.
Lukša Jakobušić je rekao da mora dati Hajduku šansu da nadiđe stigmu vječno drugog i bar probati biti prvi. Stavio je jeftine jednogodišnje ciljeve ispred dugoročnog interesa momčadi kako bi obranio svoju petoljetku.
Svojim je rukama uzeo, iščupao, zgazio i zapalio sve ono što se zakleo graditi i uzgajati. Ne u jednom danu, već samim time što je radije branio svoj komad papira nego ono što je možda mogao imati.