HAJDUK je na rasprodanom Poljudu slavio 1:0 protiv Dinama u 15. kolu SuperSport HNL-a. Tako se odvojio na vrhu s tri boda prednosti ispred Rijeke i velikih sedam bodova ispred Dinama. Ima se još igrati jako puno nogometa i ova pobjeda ne znači da je Hajduk postao favorit da na kraju sezone osvoji dugo čekanu titulu. Samo budale zanemaruju Rijeku desetu sezonu zaredom, a favorit je i dalje Dinamo, koji će se s vremenom stabilizirati. Sve smo to već vidjeli prošle sezone, a to nije bio prvi put.
Dinamo ima najbolju momčad, najviše kvalitete i mentalitet koji će ih izvući iz ove situacije, posebno kada prestane igrati Ligu prvaka i sav fokus prebaci na prvenstvo. Na Poljud je došao osakaćen ozljedama, što je faktor koji se ne smije zanemariti, ali ozljede su sastavni dio nogometa. Hajduk je u prošlosti isto igrao derbije u kojima ne bi na raspolaganju imao nekoliko ključnih igrača, ali teško se sjetiti da je izgledao ovako nemoćno kao što je Dinamo sinoć izgledao na Poljudu.
Bijeli su slavili potpuno zasluženo i na njihovoj pobjedi nema ni najmanje mrlje. Ograničili su Dinamo na jedan opasniji udarac izvana i u napadačkoj fazi stvorili sasvim dovoljno opasnosti da uzmu pobjedu u derbiju. Iako jedna pobjeda u ovoj fazi ne lomi prvenstvo, Hajduk si je sinoć kupio šansu da sanja. Nije se postavio kukavički, nije se zadovoljavao remijem i nagrađen je velikom pobjedom.
Gledali smo grozan nogomet
Bio je to po mnogo stvari tipičan derbi na koji su nas Hajduk i Dinamo godinama navikli, a to znači da smo gledali grozan nogomet. Ovaj put to nije bilo samo zbog taktičkih postavki oba trenera i većeg fokusa na to da se gol ne primi više nego da ga se zabije. Bilo je toliko mnogo tehničkih pogrešaka u stvarima koje su nogometna abeceda, poput dodavanja i primanja lopte, da je neutralnom promatraču moglo biti samo mučno.
Poljudska bura nije pomogla u tome, ali nije bila presudan faktor, kao što je to Nenad Bjelica isticao na press-konferenciji tražeći nekakav dodatni alibi kojim bi objasnio zašto smo u drugom poluvremenu gledali najgori Dinamo u derbiju, možda ikada. Osim dugih lopti na Arbera Hoxhu, s kojima su ga gosti izbacivali u situacije jedan na jedan protiv Šimuna Hrgovića, od Dinama nismo vidjeli apsolutno ništa. Taj problem je eliminiran na poluvremenu ulaskom Darija Melnjaka i Dinamo je potpuno ugašen.
S druge strane, u prvom poluvremenu nismo puno vidjeli ni od Hajduka. Igra Bijelih svodila se na pokušaj izolacije Stipe Biuka, koji je zadavao velike muke Stefanu Ristovskom, ali na kraju bez konkretnog učinka. Premalo igrača Hajduk je imao u završnici da bi iskoristio nekoliko situacija koje je Biuk svojim prodorima stvorio. Gennaro Gattuso nije odustao od svojih zamisli gdje na desnoj strani beka igra ljevak, a krilo igra netko tko to uopće nije i ponovno su se vidjele sve mane takve ideje. Hajduk je u prvom poluvremenu izašao uspješno jednom po desnoj strani i zapravo bio prilično sterilan.
Više nije slučajno, Gattuso je majstor za derbije
Iako sama postavka igre nije bila funkcionalna, Gattusu treba odati priznanje jer je na poluvremenu reagirao. Uvođenjem Melnjaka pokrenuo je priču u dobrom smjeru za Hajduk. I dalje je imao ljevaka na desnom beku, ali Melnjakova navika da odlazi visoko i puni međuprostor oslobodila je puno prostora. Dinamo se više nije mogao fokusirati samo na zatvaranje lijeve strane. Hajdukova posljednja linija se u drugom poluvremenu podignula barem deset metara više, prebačen je fokus igre na Dinamovu polovicu i tako se pred vratima Dinama silom prilika stvaralo sve više situacija.
Gattusu treba odati priznanje i zato što se definitivno nije zadovoljio remijem. Hajduk je aktivno tražio gol koji bi mu donio pobjedu, a svi potezi koje je Gattuso vukao s klupe bili su usmjereni tom cilju. "Najprije ćemo ih začepiti, a onda odčepiti!" riječi su legendarnog pokojnog Stanka Poklepovića, koji je tako najavio derbi odigran u ožujku 2015. godine. Gattuso je napravio točno to. Ugasio je sve potencijalne snage Dinama, računao na energetski pad Modrih i vjerovao da će njegova momčad na račun fizičke spremnosti i mirnoće zabiti pogodak vrijedan pobjede.
Za svoj plan i pristup, nagrađen je, a još jednom je demonstrirao da je majstor za derbije. U pet ovosezonskih susreta protiv Dinama, Rijeke i Osijeka, uzeo je tri pobjede i dva remija. U četiri od pet utakmica nije primio gol. Na Poljudu je slavio u oba derbija protiv Osijeka i Dinama. Uzorak je već dovoljno velik da ne možemo govoriti o slučajnosti, a ne možemo baš govoriti o slučajnosti ni kod Dinama koji ima samo jednu pobjedu u šest derbija ove sezone, i to na gostovanju protiv Osijeka prije gotovo četiri mjeseca golom u 96. minuti utakmice.
Jedan od najbizarnijih derbija
Kao što je već navedeno, bio je to po mnogočemu tipičan derbi, ali istovremeno potpuno bizaran zbog obrnutih uloga oba kluba. Sve je počelo i prije same utakmice kada su u medijima počele izlaziti informacije "iz hodnika Maksimira" o tome kako su suci ove sezone strašno puno pomogli Hajduku. Nastavljeno je objavom navodnih poruka suca Tonija Dadića (koji je, inače, teško oštetio Hajduk protiv Istre), a vrhunac bizarluka bio je kada su gostujući navijači uoči utakmice skandirali "HNS pe*eri, nogomet ste sj*bali", dok im je Poljud zviždao. Tako nešto prije bilo je nezamislivo jer je obično Hajduk taj koji pokušava raditi pritisak na suce i HNS, dok se Dinamo ponaša "gospodski". Ovaj put nije bilo tako, ni blizu.
Obrnute uloge smo vidjeli i na terenu. Nogomet je bio loš, ali uobičajeno je za derbije na Poljudu da Dinamo bude miran, preda loptu Hajduku koji ne zna što bi s njom i čeka priliku da ohladi uzavrelu atmosferu. Ovaj put Dinamo je bio taj koji nije znao kako ugroziti Hajduk, a nervoza Modrih bila je očita. Uobičajeno je da Hajduk ide nadoknaditi razliku u kvaliteti agresijom i povremeno pregrubim startovima, ali ovaj put su igrači Dinama bili ti koji su imali nekoliko baš ružnih startova, koji su kulminirali crvenim kartonom Marka Roga. To je bio prvi crveni karton Dinama protiv Hajduka u zadnje četiri godine.
Uobičajeno je da Hajduk poseže za rješenjima poput uvođenja stopera u napad kako bi na silu nešto isprovocirali, ali to je sinoć bio potez Bjelice koji je iz naftalina izvukao Dinu Perića nakon godinu dana bez igre. Uobičajeno je i da Bjelicu vidimo jako nervoznog, ali sinoć smo ga vidjeli samo pokislog i svjesnog da mu momčad ni na koji način nije uspijevala nešto napraviti na terenu.
Uobičajeno je da Hajduk ostvari rezultat na račun Marka Livaje, koji je sinoć jako puno radio, ali mu ništa nije uspijevalo. Hajduk je svejedno uspio doći do pobjede bez njegovog opipljivog učinka. U svemu tom kaosu i bizarnostima, Hajduk je bio mirniji, stabilniji i zasluženo je došao do pobjede koju mora potvrditi protiv Gorice, inače ona ne znači gotovo ništa. Ovako znači nadu, a ona je ponekad sasvim dovoljna.