NEKADAŠNJI hrvatski reprezentativac Danijel Pranjić nedavno je nastavio aktivnu igračku karijeru u 44. godini. Preselio se u Rumunjsku, gdje je registriran u klubu iz četvrte lige ACS AXI Adunații-Copăceni. Ima 58 nastupa za Hrvatsku, a u karijeri je, osim za Bayern, igrao za Osijek, Dinamo, Heerenveen, Sporting, Koper, Panathinaikos, Anorthosis, Celtu Vigo te ciparske klubove Ayiju i Omoniju Psevdu.
Za reprezentaciju je debitirao 2004. godine, a igrao je na tri velika natjecanja - europskim prvenstvima 2008. i 2012. te Svjetskom prvenstvu 2014. godine. Dinamo ga je 2005. godine prodao u Heerenveen za oko pola milijuna eura. U Nizozemskoj se proslavio i osvojio prvi i jedini trofej u povijesti kluba - kup 2009. godine. Uslijedile su tri sezone u Bayernu, u kojima je osvojio duplu krunu i dvaput igrao u finalu Lige prvaka.
Igračku karijeru završio je 2021. godine te postao trener na Cipru. Vodio je zatim hrvatske klubove Trnje i Dubravu te Slobodu iz Tuzle i GOŠK Gabelu u Premijer ligi Bosne i Hercegovine. S njim smo razgovarali o neobičnom angažmanu u Rumunjskoj, ali i dotaknuli se najvažnijih događaja u njegovoj karijeri.
Vratili ste se aktivnom nogometu u 44. godini u Rumunjskoj. Kako je došlo do toga?
Sa suprugom sam odlučio preseliti se u Rumunjsku jer u trenerskom poslu ne znaš koliko ćeš biti vezan za jedno mjesto. Živimo u Bukureštu i imam nešto slobodnog vremena, pa igram malonogometnu ligu. Tu je dosta prijatelja s kojima sam dijelio nogometne terene.
Zamolio me jedan od njih da dođem na prijateljsku utakmicu i pristao sam. Nisam znao da se za to moram i registrirati. Ali učinio sam to, došao sam na utakmicu. Želim ostati fizički aktivan. Ne znam hoću li igrati i koliko. Može se dogoditi da sutra dobijem trenerski angažman, pa neću moći igrati. Više je to druženje s prijateljima, nije pokušaj povratka nogometnoj karijeri.
Rumunjski mediji vrlo su zainteresirani za taj Vaš potez.
Malonogometnu ligu igramo u Rumunjskoj. Na visokoj je razini i igram je već dulje vrijeme. A u velikom nogometu ću odigrati sigurno par utakmica. Zanima me na kojoj sam razini. Nisam ga igrao već 4-5 godina. Bit će zanimljivo vidjeti mogu li trčati 10-15 minuta ili ne mogu. Nevjerojatno mi je da je taj moj "transfer" prenijela svaka televizija u Rumunjskoj.
Popraćeno je kao da su napravili najveći transfer u povijesti. Nevjerojatno. Ipak imam 43 godine. Ljudima je to valjda zanimljivo, a napravilo mi je nevjerojatan PR. Imam već bezbroj poziva za intervjue, ali vas sam ugurao jer ste ipak iz Hrvatske, a to mi je prioritet. Spojio sam ugodno s korisnim.
Trajno ste se preselili s obitelji u Bukurešt ili samo privremeno?
Supruga mi je pola Rumunjka, pola Cipranka. Upoznali smo se na Cipru, gdje sam igrao. Sad smo odlučili preseliti se u Bukurešt jer se bavim trenerskim poslom. Sad sam bio dva-tri mjeseca u Bosni. Koferi su uvijek spremni. Gledali smo malo kamo bismo. Supruga je htjela otvoriti svoj biznis.
Ali ovo je isto privremeno. Mogli bismo se za dvije-tri godine vratiti u Hrvatsku ili na Cipar. Zasad smo tu, lijepo nam je. Bukurešt je fenomenalan grad iako ima problem s prometom. Ogromne su gužve i odlazak u centar grada zna biti nezgodan. Djeca nam tu idu u vrtić i ja ću biti tu dok ne nađem trenerski angažman.
Bavite li se ičim osim nogometom u slobodno vrijeme?
Najviše se bavim svojom djecom, haha. Ali u slobodno vrijeme volim igrati PlayStation, tenis i pogledati dobar film. Pročitam i pokoju dobru knjigu.
Kako biste opisali svoju trenersku karijeru dosad?
Teška i zanimljiva. Neki će ljudi možda reći da nisam za taj posao. Ali tako su mi se karte posložile. Kad sam ulazio u posao, nisam mislio da ću biti trener deset godina. Na Cipru sam bio trener-igrač i to mi se svidjelo, igrači su dobro reagirali na ono što sam radio.
Upisao sam za trenera na Akademiji HNS-a, još uvijek pohađam, trenutno sam na UEFA Pro, imam tu licencu, dobili smo privremenu. Imam sreću da mi predaju izvrsni profesori Boris Kubla, Tomislav Gričar i Zdravko Marić, stvarno su za svaku pohvalu.
Moram reći da je moja odluka bila da krenem iz tih nižih liga iz razloga što je to totalno drugi sport, igrati nogomet i voditi ekipu kao trener je nebo i zemlja. Stvarno je jako težak, stresan posao, ali ja još uvijek uživam u tome.
Postavio sam si cilj da želim pokušati biti bolji trener nego što sam bio igrač. Naravno da će to biti jako teško, ali nije neostvarivo. Uvijek u nogometu treba malo sreće, da se poklope neke stvari. Meni se u ovom trenutku ne poklapaju, ali vidjet ćemo za godinu-dvije.
Sljedeći korak mora biti dobar, moram odabrati dobar klub za svoju trenersku karijeru i treba mi pozitivan rezultat. Ovo sad što sam bio u Bosni... Neću reći da sam pogriješio jer Sloboda i GOŠK su bili predodređeni za ispadanje iz lige. Bio tamo Danijel Pranjić ili Mourinho, nitko ih ne bi spasio.
Došao sam kao veliko ime i sve mi se gledalo pod povećalom. Puno sam naučio i ne bih mijenjao svoje iskustvo jer ima dosta pozitivnog i dosta negativnog. Naučio sam stvari koje vjerojatno više nikad ne bih ponovio.
Bosanska liga... Ma da mi netko iz Zrinjskog sad dođe, vjerojatno bih ga odbio, iz milijun razloga. Ne zato što je Zrinjski loš klub, nego zato što liga ima dosta stvari koje nemaju veze s nogometom. Naučio sam svoje lekcije. Ali opet, kad pitate moje bivše igrače, mislim da neće nijedan reći da moj način rada nije bio dobar.
Rastanak s Dubravom 2021. godine nije bio lijep. Optužili su Vas naknadno da ste gurali pojedine igrače. Kako danas gledate na te izjave?
Svaka priča ima dvije strane. Da ne ulazim duboko, kad sam došao u klub, rekao sam da ću odlučivati tko će igrati. I dandanas, gdje god da dođem, to je ono prvo što tražim. Znači, ja sam gazda na terenu, ja odlučujem i nitko ne može promijeniti moje mišljenje.
Možda je to krivo, možda je ispravno, ali ja sam trener i ja odlučujem o tome tko će igrati u prvih jedanaest. Ja s tom djecom i s tim igračima živim od 0 do 24 i znam najbolje koji igrač može odgovoriti na zahtjeve koje stavljam pred njih.
To su bili neki uvjeti, a sad se tu svašta izdogađalo. To znamo mi u klubu, zna predsjednik, znam ja i ta priča je završena. Ja njima želim sve najbolje u budućnosti. Oni su tražili da igra jedan igrač kojeg ja nisam htio staviti.
Zvuči kao situacija koju je nedavno doživio Željko Sopić, kad nije htio staviti Stevena Juncaja da igra.
Da, slična je situacija bila, ako ne i ista. Svaka čast gospodinu Sopiću koji je u klubu kao što je Rijeka napravio tako nešto. Jako puno je trenera i jako malo klubova i svi su oni povezani.
Zato je teško povući ovakav potez. Svatko ima svoju stranu priče. Možda mi je sad jako teško doći do angažmana u Hrvatskoj, pogotovo u prvoj ligi. Zato moram ići sa strane. To valjda tako mora biti.
Tijekom karijere ste uvijek bili izravni i iskreni. Govorili ste ono što mislite, makar to imalo negativne posljedice.
Poštujem svačije mišljenje i cijenim ga, ali treba respektirati i sebe. Držim se svog stava ako za njega imam argumente. Tako me otac odgojio i tako se ponašam. Mislim da je nogomet najljepša igra na svijetu. Kad sam bio mali, učili smo se fair-playu, poštenju. Uvijek je morao igrati najbolji.
Ali vidio sam dosta nepravde u kadetima i juniorima. Nisam igrao kad sam trebao igrati. Ti igrači koji su igrali umjesto mene sad nisu nigdje, a ja sam napravio dobru karijeru. Borim se protiv nepoštenja. Znamo da je nogomet biznis, ali mora postojati granica. Na terenu mora biti 11 najboljih. Trener odlučuje, iako nekad može i pogriješiti.
Jedna takva nepravda dogodila Vam se s Trnjem krajem sezone 2021./2022. Trebali ste izravno ući u višu ligu, a onda je HNS odlučio da će se igrati play-off. Igrači su tad već bili na raspustu, ljetovanju, nije se treniralo. Reagirali ste javnom kritikom Saveza.
Završili smo sezonu treći na ljestvici i trebali smo izravno proći u višu ligu. Pokušao sam iskoristiti svoje ime da skrenem pažnju na to što se dogodilo. Borili smo se i živjeli za plasman u višu ligu. Opet je na kraju pravda pobijedila i plasirali smo se u tom trenutku.
Smatrate li da Vas je kritiziranje HNS-a koštalo u nastavku karijere?
Ne znam je li me koštalo. Odigrao sam 58 utakmica za Hrvatsku, dao sam puno za reprezentaciju i ona je puno dala meni. Te osjećaje ni za što ne bih mijenjao. Igrao sam oproštajnu utakmicu. Pozvao sam jako puno ljudi koji su došli, a nitko se nije pojavio iz HNS-a. Mislim da su mogli poslati nekoga, bilo koga.
Ne zbog mene, već zbog djeteta kojem smo odlučili pomoći jer je utakmica bila humanitarna. Ima li tu nešto, ne znam. Morate pitati njih. Uvijek navijam za Hrvatsku i ona je u mom srcu. Kad igra, nema većih navijača od nas koji smo igrali za Hrvatsku. Nogomet je danas biznis i ljudi koji vode klubove i organizacije imaju drugačije poglede.
Pozvali ste Šimunića i Sulejmanija na oproštajnu utakmicu prije dvije godine. Zanimljiv bi to bio dvoboj, ali nije se dogodio.
U medijima se potencirao taj dvoboj. Joe me nazvao i ispričao se. Sulejmani mi se od tad nije javio. Promijenio je broj, htio sam ga zvati. Taj Šimunićev prekršaj, o kojem se pričalo i pričat će se, nije bio sa zlom namjerom. Svatko od nas bi ga napravio, a vjerujem da bi tako postupili i igrači reprezentacije Srbije da je situacija bila obrnuta, da je netko naš tako izašao u kontru.
Za Sulejmanija ste govorili i prije da ste vidjeli u njemu izniman talent dok je igrao s Vama u Heerenveenu. Možete li nam pojasniti tu izjavu, koliko je dobar bio?
On je s 18 godina stigao u Heerenveen, a ja sam tad bio već dokapetan, u nekim utakmicama i kapetan. Odrastao je sa mnom, dosta smo se družili, jeli zajedno, išli na utakmice... Vidio sam nevjerojatan talent koji je bio predodređen za nešto veliko.
Odigrao je vrhunsku sezonu i stigla je ponuda Ajaxa, ali vidio sam da nije spreman za taj korak. Bio je još dijete, razigran. Trebala mu je još godina-dvije nogometa koji njemu odgovara. Heerenveen mu je odgovarao, bila je to mala sredina u kojoj nisi imao gdje izaći i nisi imao vremena za gluposti.
Amsterdam je velik grad i znao sam da će ga tamo progutati društvo i očekivanja. Ajax je enorman klub koji priznaje samo titulu. Odmah je dobio broj 10, bio je najskuplji transfer u tom trenutku, očekivanja su bila ogromna i nije se najbolje snašao. Nije napravio ono što sam mislio. Po meni je bio igrač za Real Madrid.
Rekli ste da ćete napisati knjigu o događajima na Cipru. Jeste li već počeli?
Nisam još, nemam vremena. Kratka mi je karijera, a imam materijala za knjigu o radu na Cipru i još jednu o treniranju u Bosni i Hercegovini. Ostavimo to još malo. Bilo bi zanimljivo ljudima vidjeti kako to sve funkcionira i koliko je posao nogometaša i trenera zapravo prljav. Svašta vidiš i svašta doživiš.
Svakakvih priča bilo je o Vašem iskustvu na Cipru. Jedna od njih je da ste kao trener morali ulagati svoj novac u klub Omonia Psevda, koji je bio u financijskim problemima.
Pa ne bih baš tako rekao. Mediji su to malo prenapuhali. Od muhe se napravio slon. Bilo je to doba korone. U klub iz malog grada doveo sam sedam igrača iz Hrvatske. U početku je to izgledalo okej, bili smo prvi na tablici nakon četiri kola.
U jednom trenu su krenuli problemi. Aris, koji je sad uspješan klub, pobijedio nas je u petom kolu, ne znaju ni sami kako. Bila je pozitivna priča samo na početku. Kad su krenuli problemi, navijači su skupljali novac da pomognu klubu.
U jednom trenu su me pitali da uložim u klub, ali rekao sam da me to ne zanima. Jedino što mogu je odreći se svog ugovora i raditi besplatno. Počeli su onda ukidati igračima honorare i to je otišlo jako daleko. Završilo je ružno. Priča je to iz koje puno naučiš i nije ugodna. Bilo, prošlo, ne ponovilo se.
Radili ste i kao sukomentator na televiziji na Europskom prvenstvu 2021. godine. Kako ste doživjeli taj posao i je li Vam netko zamjerio nekakav komentar?
Iskreno, s kim god sam razgovarao, nije mi prigovorio. Ali moram reći da je taj posao ponekad neugodan, pogotovo za nas bivše nogometaše. Moraš komentirati svoje bivše suigrače. Jako je teško ako se odigra loše, pa moraš nekoga kritizirati i dati loše mišljenje. Nije mi se svidio posao. Ali isto je to pozitivno iskustvo, vidio sam nogomet iz druge perspektive. Kratko je trajalo i mislim da ne bih više na takvo što pristao.
Kako ste se osjećali u studiju? Jeste li imali tremu?
Nikad nisam imao tremu, bio sam opušten jer imam puno iskustva s medijima. Govorio sam uvijek ono što mislim i kako sam vidio utakmicu. Nekome se svidjelo, nekome ne, ali to je tako u svakom poslu.
Vaša karijera prava je inspirativna priča. Niste imali nikakvo zaleđe, krenuli ste iz malog kluba i dogurali do najviše moguće razine. Kako danas gledate na svoje početke?
Prije rata je moja obitelj živjela u Doboju, u Bosni i Hercegovini. Kad je počeo rat, moj otac je bio u logoru, išli smo u razmjenu. Preselili smo se u Slavoniju, u Donje Predrijevo, selo pored Orahovice. Moj pokojni djed imao je tu kuću. Počeo sam igrati u Papuku iz Orahovice. Nikad nisam igrao za Našice, iako se može naći taj podatak na internetu.
U jednom sam trenu bio na probi u Hajduku iz Splita, ali nisu me ostavili zbog visine. Rekli su da ću biti nizak, pa nisu odlučili ostaviti me. Bio sam u Varteksu, ali oni mi nisu mogli naći mjesto u školi. Onda me pokojni gospodin Ivan Lukačević uzeo k sebi. Živio sam kod njega u stanu dvije godine. Došao sam u Osijek, bio sam dijete sa sela.
Osijek je bio za mene velegrad. Išao sam u ekonomsku školu i trenirao za kadete i juniore. Nisam znao hoću li uspjeti. Bilo je tu puno nepravde. Više puta sam mislio da zaslužujem igrati, a treneru igraju neki drugi igrači. Kad sam završio s igranjem za juniore, Osijek me se htio riješiti, ali trener Goran Popović rekao je da moram potpisati ugovor.
Bio je to za mene da ne kažem smiješan ugovor, ali mi je u tom trenu svaki dinar dobro došao. Odmah su me poslali na posudbu u Grafičar, gdje sam bio najbolji igrač. Vratio sam se u Osijek, ali nikakve šanse nije bilo da uđem u sastav. Nakon toga sam završio na posudbi u Belišću, i tamo sam bio najbolji igrač.
Srećom, bila je smjena generacija u Osijeku, pa sam upao u momčad. Igrali smo prijateljsku utakmicu protiv Mađara, gdje mi je trener Milan Đuričić dao šansu na lijevoj strani u sustavu 3-5-2. Nisam se nadao da ću igrati, ali zabio sam gol na toj utakmici i asistirao. Pobijedili smo 4:1 ili 4:0. Nakon toga je sve krenulo nabolje za mene.
Je li Vam bolje bilo igrati na beku, krilu ili u sredini? Treneri su Vas koristili na raznim pozicijama.
Igrao sam na svim pozicijama. Bio sam igrač koji je mogao odgovoriti svim zahtjevima, gdje god me trener stavio. Nisam visok, ali znam dobro čitati igru i postaviti se. Pokušavao sam sakriti svoje mane. Igrao sam čak i stopera.
Najbolje sam se snalazio na lijevoj strani na ofenzivnoj poziciji, na kojoj sam igrao u Heerenveenu. Volio sam imati slobodu da krenem prema naprijed. Mogao sam pomoći u fazi obrane ako je trebalo. Bio sam odgovoran igrač. Najviše me pamte kao lijevog bočnog jer sam to igrao u reprezentaciji. Danas je jako malo igrača koji mogu pokriti više pozicija.
Nakon Osijeka došli ste u Dinamo, a interesirao se i Hajduk, odnosno Igor Štimac?
Bilo je to nakon Europskog prvenstva 2004. godine. Mario Lučić i ja išli smo s reprezentacijom kao dva mlađa igrača, ali nismo igrali. Igor Štimac mi je prišao s pričom koja meni nije odgovarala. Danas sam jako dobar s njim, ali mislim da je u tom trenutku napravio krivi potez.
Govorim o načinu na koji mi je prišao. Vratio sam se onda u Osijek, a moj menadžer Antun Novalić bio je u zatvoru. On je zvao Zdravka Mamića i brzo smo dogovorili moj prelazak u Dinamo.
Bili ste kratko u Dinamu prije transfera u Nizozemsku?
Odigrao sam samo jednu sezonu, bila je to rezultatski najlošija sezona u povijesti kluba. Žao mi je jer smo imali dobru ekipu, ali se u tom trenu milijun stvari loše posložilo. Ja sam igrao tu sezonu okej. Nismo djelovali dobro kao cjelina. Na kraju sezone jedini transfer je bio moj. Ali to je bio kikiriki za Dinamo. Mamić je izjavio da je taj novac pomogao klubu da preživi u tom trenutku.
Govorimo o svoti od 500 tisuća eura i transferu u Heerenveen, koji nije bio u vrhu nizozemske lige.
Dok sam bio u Dinamu, igrali smo protiv Heerenveena i moj kum Ivan Bošnjak i ja smo im dali golove. Na kraju je završilo 2:2 i nismo uspjeli prezimiti u Europi. Moj transfer je tad spasio klub, ali Dinamo je ogroman klub. Situacija je tad bila teška. Drago mi je da sam tad bio u Dinamu.
U Heerenveenu ste igrali ofenzivnije i zabili više od 40 golova. Osvojili ste i kup, jedini trofej u povijesti kluba.
Tako je. Iz ove perspektive takav rezultat graniči s nemogućim. U nizozemskoj ligi imaš Ajax, PSV, Utrecht, Feyenoord, AZ... Heerenveen je uvijek bio tu negdje, u prvih šest do osam ekipa, iako u zadnje vrijeme ne mogu ni to uhvatiti.
U to vrijeme se AZ jako dignuo i osvojio naslov prvaka s Van Gaalom, koji je kasnije mene doveo u Bayern. Heerenveen je fantastičan klub za mlade igrače. Tamo mi se sve poklopilo. Ljudi su me fantastično prihvatili, tamo se i danas osjećam kao dio obitelji.
Rekao sam u prvom intervjuu da sam došao osvojiti trofej. Mislili su da sam lud, ljudi su se križali kad su to čuli. Moja zadnja utakmica za Heerenveen bilo je finale kupa, u kojem smo pobijedili Twente. Donio sam trofej kući i sljedeći dan potpisao za Bayern.
Dakle, od tud poveznica Vas i Van Gaala.
Da, on je bio u AZ-u, znao je sve o meni. Oni su bili prvaci u sezoni 2008./2009., a Van Gaal je potpisao za Bayern mjesec dana prije kraja prvenstva. Sjećam se da su bili veliki naslovi u novinama. Kad je završio kup, menadžer mi je rekao da je Bayern poslao ponudu, da sam prvi na listi Van Gaalovih želja. Bilo je problema između klubova, ali na kraju sam uspio završiti u Bayernu.
Nije Vas Heerenveen htio pustiti?
Oni su mene htjeli pustiti, ali su tražili malo više nego što je Bayern davao. Bayern je davao 7 milijuna, a ovi su tražili 7.7 milijuna. Nisu uspjeli naći zajednički jezik. Potpisao sam već ugovor i prošao liječnički pa otišao na odmor dok klubovi ne riješe posao između sebe. Onda su do mene došle negativne informacije s obje strane.
Bio je taj zadnji sastanak u Münchenu, gdje je delegacija Heerenveena došla. Predsjednik Bayerna bio je Uli Hoeness, a moj je menadžer čekao u drugoj sobi dok su oni sastančili. Javljao mi je kako se kreću pregovori.
U jednom je trenutku Uli izletio van crven i htio prekinuti sve pregovore. Menadžer mi je rekao da je sve gotovo i da je Uli jako ljut. Ovi ne spuštaju, Uli ne da više. Onda sam rekao da ću sam nadoplatiti što treba i tako je to završilo.
Koliko Vam je značilo što je Ivica Olić bio u Bayernu u isto vrijeme kad i Vi?
Ola je potpisao malo prije mene, njega je doveo Jurgen Klinsmann, koji je uskoro dobio otkaz. Družili smo se svaki dan. Puno mi je značilo imati nekog svog u velikom klubu.
Meni je Heerenveen možda i najdraži klub za koji sam igrao, ali Bayern je bio ogroman iskorak u karijeri i istinski velik klub. Bio je to vrh Mount Everesta. Prolazili smo Ola i ja sve dobre i loše stvari zajedno. Povezali smo se za cijeli život.
Van Gaal je perfekcionist, trener koji voli imati sve pod kontrolom. Kako Vam je odgovarao takav trenerski stil?
Meni je. Uvijek mi je bila najvažnija ekipa. Što trener kaže, za mene je to zakon. On zna zašto je donio neku odluku. Ali u nogometu imaš svakakvih glava. Kad dođeš u niže lige, isto vidiš koja su to ega i način razmišljanja. Treba to sve povezati u cjelinu, nije lako. Van Gaal je imao problem velikih zvijezda. Htio je da bude uvijek sve po njegovom.
Ribery je bio problem. Nije funkcionirao u takvom sistemu. Van Gaal ga je tjerao da igra desetku, a da ja igram lijevo. Ribery je htio igrati lijevo, pa je mene spuštao u vezu ili na bočnog. Prvu godinu je sve funkcioniralo. Osvojili smo prvenstvo i kup i igrali finale Lige prvaka. Iako, i tad je već bilo iskrica, pogotovo između njih dvojice.
Teško je raditi s Van Gaalom. On od igrača traži maksimum i van terena. Ti moraš biti na doručku ujutro točno na vrijeme. Ne smiješ biti pospan, moraš sjediti mirno kao da si vojnik. Nekima je to teško izdržati i druge sezone je počelo pucati. Nismo ništa osvojili, došlo je do smjene i nakon njega je stigao Jupp Heynckes.
Kako je bilo igrati finale Lige prvaka?
Kao nogometaš ili trener uvijek imaš nekakav cilj na početku sezone i onda naporno radiš kako bi mu se približio. Tko nije igrao nogomet, ne zna koja su to odricanja da dođeš do puta koji si zacrtao na početku sezone. U Bayernu je normalno osvojiti duplu krunu. Mi smo to napravili, a izazov je uvijek Liga prvaka.
Ona je kruna svega. Kad smo osvojili prvenstvo i kup, bili smo uvjereni da ćemo osvojiti sve. Inter s Mourinhom je bio jako nezgodan. Znali su igrati na rezultat. Bili smo bolji od njih, ali nismo bili konkretni. Uspjeli su zatvoriti sve naše kvalitete.
Eto'o je igrao desnog bočnog. Oni su imali nevjerojatan blok ispred svog gola. Nismo to uspjeli probiti i Milito nam je zabio dva gola iz kontre. Osvojili smo prvenstvo i kup, ali ostao je žal za Ligom prvaka.
Došli smo u Rim, ali nismo vidjeli papu. Bio sam u finalu Lige prvaka, što je nevjerojatno, ali kad izgubiš, želiš samo ići doma leći i gadi ti se nogomet. Još u tom trenu nije bilo tako puno Hrvata kao danas koji su osvojili Ligu prvaka i igrali u finalima.
Kako ste se nosili s pritiskom medija i javnosti koji je uvijek prisutan u Bayernu? Igrači i trener uvijek su na meti, čak i ako se pobjeđuje, a ne igra baš dobro.
Moglo bi se to usporediti s Dinamom u Hrvatskoj. Novinari su svugdje isti i ja razumijem njihov posao. Naravno da se traži senzacija pa da ljudi čitaju. Ljudi vole nešto negativno. Danas čitamo samo o ratovima i tragedijama. Ne znam jesmo li svi takvi.
Novinari gledaju na članak kao ja na utakmicu, pokušavaju to što bolje odraditi. Ako sam ja dobar materijal za članak, opet sam nekome pomogao. Uvijek me zanimalo samo ono što trener misli o mojoj igri, ostalo me nije zanimalo. Da je, ne bih napravio ovo što sam napravio u karijeri.
Pisalo se dosta o potencijalnom transferu iz Bayerna u Everton na ljeto 2012. godine. Je li to bila istina ili samo trač?
Bila je to istina. Bio sam na treningu kad mi je došao Heynckes i odveo me u svlačionicu. Rekao mi je da ne izlazim van da se ne bih ozlijedio. Klubovi su se dogovorili i nakon nekih pola sata sve je propalo. Do mene je došla verzija priče da je moj menadžer tražio previše novca. Ne znam pravu istinu, ali bilo je jako blizu.
Nakon Bayerna igrali ste za Sporting i Panathinaikos. Tamo ste dočekani kao velika zvijezda.
Kad dolazite iz Bayerna, ogromna je to stvar za bilo koji klub. Sad sam u Rumunjskoj, imam 43 godine, igram amaterski. Da otvorite novine i portale, rekli biste - došao Messi. Moram reći da je Sporting ogroman klub. Imaju sve - od stadiona do trening-kampa. Uvjeti su vrhunski, jako blizu razine Bayerna.
Žao mi je što nisam tamo bio pravi. Nisam se baš osjećao ugodno u Portugalu, pa sam otišao na posudbu nakon šest mjeseci. Otišao sam u Celtu. Bila je to godina za zaborav. Nisam igrao dobar nogomet. Ali nakon toga mi se dogodio Panathinaikos. Trener me htio, ali postojao je problem. U Sportingu sam imao dobar ugovor, a Panathinaikos je bio u financijskoj krizi.
Nisu mogli pokriti ni pola mog ugovora. Sporting me se htio riješiti, pa sam potpisao na kraju raskid ugovora i otišao u Grčku. A što se tiče dočeka... U Sportingu se nije ni znalo da dolazim sve do zadnjeg trenutka.
Kad su navijači to doznali, u sekundi se skupilo puno ljudi na stadionu. Također, u Panathinaikosu sam sjajno dočekan i, kad god dođem u Grčku, vidi se da taj sjajan odnos postoji i danas. Tamo sam igrao jako dobar nogomet.
Kako to da ste baš u Panathinaikosu oživjeli karijeru?
Pa opet sam igrao u veznoj liniji, više prema naprijed. Bio sam svoj na svome. Marcus Berg i ja nosili smo taj klub, koji je bio u velikoj krizi. Odigrali smo jako dobru sezonu, iako su neka predviđanja bila čak i da bismo mogli ispasti iz lige. Osvojili smo drugo mjesto i kup, što je bio u tom trenutku velik podvig.
Kako ste završili u Kopru 2016. godine?
Proveo sam tamo godinu dana. Nakon Panathinaikosa sam htio završiti karijeru. Bio sam bez kluba tri ili četiri mjeseca. Trenirao sam, ali nisam odlučio za koga ću potpisati. U Kopru je tad imao neku funkciju Andy Bara. On me zvao da dođem pogledati jednu utakmicu. Odmah sam znao što smjera.
Izašao sam iz auta, on me odmah ogrnuo šalom Kopra. Rekao sam mu: "Čekaj, polako." Prošla je utakmica i sjeli smo i razgovarali. Andy Bara ima nevjerojatne pregovaračke sposobnosti. On će te uvjerit da je Koper Barcelona. Kad sam vidio lijep stadion i mali, sređeni grad, uvjerio me da potpišem za Koper.
Imali smo dobru ekipu i mogli smo biti prvaci da smo bili malo pametniji. No klub je izbačen iz lige zbog financijskih problema i gurnut u najniži rang. Nakon toga sam otišao na Cipar.
U reprezentaciji ste imali jedan, recimo, incident. Niste htjeli Slavenu Biliću pružiti ruku nakon prijateljske utakmice s Irskom 2011. godine. Kako danas gledate na taj događaj?
Nisam dao tad Slavenu Biliću ruku, a ni njegovom tadašnjem pomoćniku Aljoši Asanoviću. Danas smo mi dobri, nema tu zle krvi. Ali u tom trenutku nam se tako dogodilo. Slaven i ja znamo razloge. Bila je to moja treća godina u Bayernu i ispao sam iz momčadi kad je došao trener Jupp Heynckes.
Slaven je došao u München i pričao sa mnom i Olićem o toj prijateljskoj utakmici s Irskom. Rekao je da će nas zvati, a ja sam mu odgovorio da je bolje da me ne zove u reprezentaciju ako neću igrati. U tom slučaju bio bih ostao trenirati s Bayernom i pokušao se kroz trening nametnuti Heynckesu i dobiti veću minutažu.
Bilo je u interesu reprezentacije da ostanem u Bayernu i da igram. Bilić je rekao da ću igrati sigurno jedno poluvrijeme i pozvao me u reprezentaciju. Ja sam 90 minuta presjedio na klupi. Nisam se ni išao zagrijavati.
Ali ja sam tu napravio grešku. Trener je glavni i on mora odlučiti. Izgubio sam kontrolu, zacrnilo mi se pred očima. Kasnije sam se ispričao. Poklopilo mi se nekoliko loših stvari. Pokajao sam se. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa.
Nekad nije lako biti nogometaš i proživljavati ovo sve. Kad god neki igrač napravi možda nepromišljen potez, mi ne znamo što on proživljava. Treba čuti drugu stranu priče i pokušati razumjeti. Treba izgladiti odnose razgovorom. Mi smo to uspjeli i nema između nas zle krvi. Priznajem da sam pogriješio.
Generacija iz 2008. godine bila je jako dobra. Što joj je nedostajalo za veći iskorak osim, naravno, malo sreće?
Mislim da je ono što smo mi odigrali 2008. godine najbolji nogomet koji je Hrvatska ikad igrala. Bili smo dominantni na terenu. Nije to bilo provlačenje. Pobijedili smo Njemačku, pa onda i Poljsku s drugom ekipom, nisu nam ni zapucali na gol. Bili smo bolji od Turske 120 minuta.
Osjetili smo da smo moćni toliko da idemo do kraja. Dogodila nam se neka sekunda nepažnje. Joe Šimunić i Robert Kovač nisu izgubili nijedan duel cijelu utakmicu protiv Turske. Onda ta duga lopta Rustua na kraju... Možda je sudbina tako htjela. Zaustavili smo se u osmini finala. Išli bismo na Njemačku u četvrtfinalu, koja nas se bojala jer smo je dobili u skupini. Bili smo spremni otići do kraja.
Ali vratilo nam se sve to u Rusiji. Sve smo prošli na penale. Moraš nekad puno izgubiti da bi postao pobjednik. Taj nas poraz od Turske nije ubio, nego nas je ojačao. Luka Modrić i Ivan Rakitić su prošli te penale i znali su kako reagirati u Rusiji. Hrvatska je od 1996. godine uvijek imala dobru reprezentaciju, ali uvijek nam je malo nedostajalo.
Sad smo došli na tu razinu da nas se svi boje. Bojali su nas se i prije, ali bismo u tim teškim utakmicama prije izvukli deblji kraj. Sad se znamo nositi s pritiskom. Nadam se da će se to nastaviti u budućnosti. Moram reći da Zlatko Dalić stvarno radi vrhunski posao s ovom generacijom. Modrić još uvijek vuče ovu ekipu.
Kad misliš da ne može više, on nađe snagu i odigra vrhunske utakmice. Ne znam kako. On je naš daleko najbolji igrač u povijesti. Moramo mu skinuti kapu i biti sretni što živimo u njegovom vremenu. Svi smo mi gradili hrvatsku reprezentaciju, samo je ova generacija pokupila vrhnje.
Vaš se status u reprezentaciji mijenjao, jedno vrijeme se činilo da ste otpisani, no Niko Kovač Vas je vratio u početni sastav taman pred Svjetsko prvenstvo u Brazilu.
Moj stil igre uklapa se u Nikinu filozofiju. On voli odgovorne igrače koji će napraviti ono što on kaže. Ja sam bio takav igrač. Kad je postao izbornik, zvao me i pitao hoću li se vratiti. Odgovorio sam mu da sam za Hrvatsku uvijek tu. Vratio sam se u kvalifikacijskim utakmicama protiv Islanda.
Prošli smo i odigrao sam dobro. Mislim da smo Niku Kovača prebrzo potrošili kao trenera. Ima nevjerojatne liderske sposobnosti. Niko je trener sličan Van Gaalu. Perfekcionist je, a našem podneblju to ne paše. Gledajte sad Hajduk, koji je dobio u Gattusu isto takvog trenera, koji voli disciplinu iznad svega.
I onda su mu se ljudi divili. Trebali smo našem čovjeku dati malo više vremena i povjerenja. Niko Kovač je vrhunski trener, ne bi inače vodio Bayern, Monaco ili Borussiju Dortmund. Cijenjen je u zemljama koje vole njegov stil. S nestrpljenjem čekam vidjeti što će napraviti u svojoj karijeri. Stvarno nevjerojatan lik. U ovom trenu on je naš najbolji trener.
Izjavili ste 2012. godine da nećete igrati za Hrvatsku dok je Sammir u reprezentaciji. Ali ne zbog Sammira, već zbog načina na koji se ta reprezentacija vodi. Što se zapravo dogodilo?
Igor Štimac bio je tad izbornik i on je zvao Sammira. Danas kao trener mislim da je komunikacija fantastično oružje za trenera. Kad nešto iskomuniciraš kao trener, moraš se toga držati. Ako me nazoveš i kažeš mi da računaš na mene i onda me na sljedećih pet okupljanja nema ni u pretpozivu, onda nešto ne štima.
Igrao sam tad za Bayern i Sporting, velike klubove. Odlučio sam onda da neću više igrati za reprezentaciju. Oprostio sam se, a kasnije me Niko Kovač vratio. Možda sam ja pogriješio, možda smo Štimac i ja pogriješili. Gubitnik je bila samo reprezentacija. Jednostavno sam vidio da se ne računa na mene i objavio sam kraj u reprezentaciji.
Nakon Nike Kovača stigao je Ante Čačić, koji Vas također nije pozvao. Je li to bilo razočaranje?
Bilo je. Sad će ispasti da sam ja bio problem u reprezentaciji, ali tako nije bilo. Kad je došao gospodin Ante Čačić, meni su odmah svi rekli: "Pranja, to je to što se tebe tiče. Kako god igrao u klubu, u reprezentaciju upada Pivarić." Prihvatio sam to, ali sam tražio od Čačića da me pozove na Europsko prvenstvo kako bih se oprostio od reprezentacije.
Ali on je odlučio da mu ne trebam, iako se Pivarić ozlijedio. Uletio je Strinić umjesto njega. Čačić je kao trener odlučio da mu ne trebam, iako smo postigli nekakav dogovor. Imao sam status i htio se s poštovanjem oprostiti od reprezentacije.
Opet ne bih ništa mijenjao. Za Hrvatsku sam ponosno odigrao svaku utakmicu i moja obitelj je ponosna za mene. Ako sam za što kriv, i ovim putem se ispričavam izbornicima. No mislim da je ipak krivnja na svima nama.
Izjavili ste i da ste drugi najbolji lijevi bek u povijesti reprezentacije nakon Roberta Jarnija. Stojite li još iza te izjave?
Neću biti skroman. Postao sam trener i volio bih imati igrača kao što sam ja bio. Cijeli život sam skroman, ali uvijek kažem da je Jarni broj 1, a nakon njega ja.
Koja Vam je lekcija najvrjednija iz karijere?
Svim igračima bih savjetovao - prespavajte pa onda odlučite. Kad se dogodi nešto loše, prespavaj, razmisli, pa onda odluči što je najbolje za tebe. Strpljenje je uvijek pametnije od brzopletosti. Nekad kažeš nešto što ne bi trebao. Bolje nekad nešto i progutati. Svi igrači moraju znati da je uvijek trener u pravu.
Pratite li SHNL i što mislite tko će biti prvak?
Žao mi je što nam je u ligi puno stranih trenera. Ne vjeruje se našim ljudima. A ne vidim da su ti stranci donijeli nešto novo. Imamo veliku bazu dobrih trenera i igrača. Mario Kovačević, Mario Carević i Nikola Šafarić treneri su koji rade sjajne stvari u našoj ligi. Samo im je trebalo dati priliku.
Imam osjećaj da ćemo dati Valentini Miletić otkaz pa da ćemo dovesti Dilettu iz Italije. Moramo cijeniti svoju struku. Akademija HNS-a je za svaku pohvalu. Vrhunski se radi i jako puno dobrih trenera se školuje. Moramo imati prepoznatljiv stil nogometa. Cannavaro je bio velik igrač, bili su Vedran Ćorluka i Ivica Olić, bio sam i ja.
Zašto ne daju našim ljudima priliku da se izgrade tu i da ostanu pet-deset godina? Cannavaro i Gattuso će brzo otići i onda moraš sve iznova graditi. Jedini stranac koji je nešto super donio je Gonzalo Garcia. Protivnim se takvoj politici u ligi, da nam je pola trenera iz Italije. Što mi onda krivo radimo i zašto se ne vjeruje našim ljudima?
Dinamo je imao jako dobre trenere Sergeja Jakirovića i Igora Bišćana, koje su jako brzo potrošili. Pogledajte Rijeku, u kojoj se radi sjajan posao. Rijeka prodaje igrače i još uvijek je tu. Fruk je vrhunski mladi igrač i napravit će velik transfer. Đalović za mene nije stranac, on je naš. Polaže na Akademiji HNS-a i preuzeo je naš stil nogometa.
Mislim da bi se trebalo dati više prilika i našim igračima. Vidjeli ste kako je mali (Jakov) Pranjić, fantastično prezime ima, otišao u Zrinjski iz Jaruna. Nemoguće da ga nitko nije vidio. Kad pogledaš utakmicu na Jarunu, vidiš da on odskače. Ne bi trebao ići u Bosnu. Imamo puno talenta i samo trebamo malo više vjerovati našim ljudima.