HAJDUK je poražen u Gorici (3:1) nakon što je odigrao očajnu utakmicu i propustio bitne bodove u lovu na drugo mjesto i Ligu prvaka. Gorica je jednostavnim planom igre u potpunosti nadigrala blijedi Hajduk.
Mnogi će zazivati Tudorov odlazak, ali Hajduk nema izbora
U iduća tri kola igraju s Osijekom, Dinamom i Rijekom te su u vrlo nezavidnoj situaciji. Prilika za popravni ispit je sve manje, ali ono što je bitnije - Hajduk je sve lošiji. Tudor nema ideju kako pobijediti suparnika ni pripremiti utakmicu, a jedino lošije od igre Hajdukovih igrača je govor tijela koji odaje izgubljenost.
Sada će se opravdano povesti rasprava o Tudorovoj ostavci, ali godine lutanja u Hajduku učinile su te rasprave besmislenim. Hajduk mora ostati s Tudorom do kraja. Promjena trenera u ovom trenutku nema nikakvog smisla, niti je opravdano pretpostaviti da bi mogla dovesti do željenog rezultata.
Hajduku bi tako na naplatu moglo stići višegodišnje lutanje u sportskoj politici. Svakog trenera u kojeg su "imali beskrajno povjerenje" nasljeđivao je stilski i ideološki bitno drugačiji stručnjak i proces kreiranja momčadi i sustava svakih nekoliko mjeseci na Poljudu kreće od nule. U takvom ambijentu ne može postojati kontinuitet igara ni rezultata, a panične smjene uslijed navijačkog pritiska samo zatvaraju sliku o Hajdukovu beskonačnom danu.
Za sve grozno što vidite od Hajduka na terenu kriva je najprije Uprava Marina Brbića i oni koji su je birali, a tek onda Tudor i ostale stručne službe.
Promjena formacije ne donosi ništa ako postoji samo na papiru
Tudor je od početka svog mandata na Hajdukovoj klupi uporno i tvrdoglavo forsirao 3-5-2 sustav. Radio je to čak i onda kada su mu suspenzije i ozljede nužno nalagale promjenu sustava, kao protiv Varaždina. Tudor je barem trojicu igrača na toj utakmici stavio izvan pozicije na kojoj mogu dati najviše i Varaždin ih je razbio na Poljudu.
Protiv Gorice, Hajduk je konačno krenuo s četiri igrača u zadnjoj liniji. I dok su mnogi navijači odahnuli zbog takve promjene, pokazalo se da je promjena formalne naravi i da nije donijela prilagodbu na nedostatke iz prethodnih utakmica.
Prednja linija je u obrani bila izrazito nekoordinirana. Jakoliš, Eduok i Brnić iskakali su u pritisak samoinicijativno i bez ikakve podrške. To je Gorici olakšalo izgradnju napada iz zadnje linije, a Hajduku je konstantno nedostajala okomita kompaktnost u obrani. Ostatak momčadi nije se uspio prilagoditi na činjenicu da veći dio utakmice igraju bez tri igrača u fazi obrane. Ne zbog nedostatka volje i radne etike, nego zbog totalne konfuzije oko dodijeljenih zadataka i uloga.
Bilo je nevjerojatno s kojom lakoćom Gorica kontrolira susret. Bez agresivnog pritiska i s razvodnjenim blokom, Hajduk je svakom suparničkom igraču omogućio puno vremena na lopti. Hajduk je i u prethodnim utakmicama znao izgledati loše, ali teško je sjetiti se kada je zadnji put dozvolio suparniku da mu uzme i sakrije loptu u višeminutnim dionicama u kojima nemaju nikakve šanse doći do nje.
Hajduk je igrao bez Caktaša, Hamze, Dimitrova i Jaira. To su sve odreda ključni igrači, ali činjenica da igrači iz drugog plana nisu u ritmu kako bi barem donekle kompenzirali te izostanke ponovno je krivica onog tko vodi momčad. Ali da se ne lažemo, Hajduk djeluje podjednako loše bez obzira na to ima li četiri ili nula izostanaka.
Hajduk na ničijoj zemlji
Ako je momčad mlitava i nedefinirana u obrani, obično je barem jednako loša u napadu. Izgubljenost Hajdukovih igrača i uloga u kojima su se našli najbolje se može vidjeti u onim trenucima kada su imali loptu.
Jradi i Čuić su čitavu utakmicu proveli na razdaljini na kojoj su se mogli uhvatiti za ruke i nije im trebalo posvećivati posebnu pozornost - uspješno su jedan drugom zatvarali prostor. Na to su se nadovezivali Jakoliš i Juranović koji su prečesto i prerano s desne strane ulazili u sredinu terena stvarajući dodatnu gužvu. Nejašmić, svjestan da bi svojom kretnjom prema suparničkom golu samo pogoršao situaciju, utakmicu je proveo isključen iz igre na ničijoj zemlji.
Geometrija Hajdukove igre bila je užasna. Sami su sebe ostavili bez opcija u posjedu sa zagušenom sredinom terena. Prostor koji se otvorio na krilu uslijed toga bilo je teško iskoristiti. Prvi razlog bio je taj što veznjaci nisu mogli doći do lopte i brzo promijeniti stranu. Drugi razlog bio je što Hajduk u Brniću i Jakolišu nema igrače koji mogu driblingom stvoriti višak kad im se otvori prostor. I suludo je očekivati da će preko njih lomiti suparničke obrane.
Jednostavna i brutalno efikasna Gorica
Gorica je u svim segmentima nadigrala Hajduk i još jednom dokazala da ih jedno ili dva smislena pojačanja dijele od toga da se priključe gornjoj četvorci u borbi za europske pozicije.
Defenzivno su bili kompaktni, ali najveći dio posla napravili su gustim blokom u sredini terena. Time je onemogućeno Nejašmiću, Jradiju i Čuiću da mijenjaju strane i time daju Hajduku zraka u posjedu. Jradi je igrač koji driblingom i fizičkim predispozicijama može biti itekako opasan u igri 1 na 1, ali pravovremeni izlasci Babeca i Kalika ostavili su ga bez konkretnijeg učinka.
Plan u napadu bio je jednostavan. Tražili su okomite lopte na Ndiayea koji je služio kao mantinela za Lovrića, Suka i Hamada koji su otvarali prostor u širini terena i napadali iz drugog plana.
Nejašmić je u fazi obrane ostajao puno dublje postavljen u odnosu na druga dva vezna igrača, pa su mu bočni igrači i stoperi morali pomagati. Međutim, svaka takva intervencija i pomaganje djelovali su kao panično spašavanje situacije, a ne kao jasni mehanizmi osiguranja i pomaganja u obrani.
Gorica je sjajno koristila nedostatak koordinacije gostiju kod takvih pomaganja i preuzimanja. Agresivnim ulascima iz drugog plana lako su osvajali druge lopte nakon duela Ndiayea i stopera, a onda su imali već nekoliko opcija za završnicu. Uvijek su bili sekundu ispred suparnika - Hajduk bi shvatio gdje je opasnost tek kad je već puknuo višak, obično na lijevom krilu preko Lovrića.
Hajduk je na kraju mogao puno gore proći, baš kao i na svakoj utakmici otkad je nastavljeno prvenstvo. Do kraja prvenstva ostala im je tek jedna "lakša" utakmica, ona u Zaprešiću u posljednjem kolu. Prije toga ih čekaju derbiji s Osijekom, Dinamom i Rijekom. Igra ne obećava ništa bolje od ovog što smo gledali zadnjih nekoliko susreta.
Dobra vijest je da lošije od ovog ne ide. Svaka iduća utakmica može biti samo jednako loša. Možda im to pomogne u psihološkoj pripremi za kraj sezone, s obzirom na to da su onu taktičku već izgubili. Činjenica da navijači od njih očekuju sve manje, kao i oni sami od sebe, možda im pomogne da se oslobode i pokažu nešto. Treba imati na umu da ni Osijek ne briljira, a Rijeka i Dinamo su u najvećoj krizi od početka prvenstva.
Hajduk i dalje može biti drugi. Ali dugo nije bio ovako bezličan, bezvoljan i bezvezan. Njegova igra je totalna nula.