U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst o Dragoslavu Šekularcu, jednom od najboljih nogometaša s ovih prostora i drugoj Zvezdina zvezdi, koji je prije nekoliko dana preminuo u Beogradu u 82. godini života. Šekularac je u svoje vrijeme bio jedan od najvećih driblera i čarobnjaka s loptom. Ono što su desetljećima kasnije bili Maradona ili Ronaldinho, u 60-ima je bio Šeki. Umjetnik, virtuoz i nogometni genij. Bio je neizostavni reprezentativac Jugoslavije za koju je odigrao 41 utakmicu, a koliko je značio Crvenoj zvezdi najbolje govori podatak da je popularni Šeki bio jedna od pet Zvezdinih zvezda.
Listopad 1974.: Šekularac u Beogradu! Bila je to novinska vijest sredinom listopada, kad se "nemogući Šeki" iznenada pojavio u glavnom gradu. Kod kuće, među svojima, u svojoj Crvenoj zvezdi, u svojoj "Madeiri", na Marakani.
Bila je to vijest kao znak startera u atletskoj utrci! Novinari su pojurili! Nema valjda lista koji nije objavio kraći ili duži razgovor sa Šekularcem, koji ga nije zapitao kada će se vratiti u Beograd, kada će napustiti Kolumbiju u kojoj već nekoliko godina živi od nogometa.
Šeki se već vratio u Bogotu, s čvrstom namjerom da se sljedeće godine vrati ovamo i da više nikad i nikud ne ode. Je li to moguće? Treba li povjerovati da će se početi stvarati nova Šekijeva slava, trenerska slava - hoćemo li kroz koju godinu na nogometnom terenu gledati nove Šekularce, tako željene i očekivane u ovom nogometnom dobu kada sve više snaga nadvladava maštu?
Prvi zimski kaput - od Zvezde
Neka se ne zamjeri autoru ovog teksta što će prizvati u pomoć osobno sjećanje na Drugu mušku gimnaziju u Beogradu. Na dane kada je Dragoslav Šekularac pikao loptu u dvorištu škole s ostalim klincima. Još tada, svi smo znali da će Šeki postati veliki nogometaš. Kada ga je čika Mitke odveo u Zvezdu, Šekijev san počeo se ostvarivati.
Njegova slava, školska slava i slava koju je već stekao u jednom kraju Beograda, nevjerojatno brzo se proširila. Prvo na cijeli grad i sve one ljubitelje nogometa koji su dolazili na utakmice. U to vrijeme televizija je bila u povojima i tko je želio vidjeti Šekularca morao je doći na stadion.
I dolazili su: ne samo Zvezdaši, nego i najljući protivnici: partizanovci, hajdukovci, dinamovci, navijači svih mogućih timova, pa čak i oni koji za nogomet nisu naročito marili. Dolazili su vidjeti nogometno čudo, mladića koji zna "pojesti" loptu, koji protivničke igrače dovodi do očajanja, koji pred nekoliko desetina tisuća ljudi izvodi bravure kao u cirkusu.
Koje su to riječi kojima čovjek može opisati Šekularčevu vještinu?
Žongler? Mađioničar? Ekvilibrist?
Nogometni bog. Čarobnjak. Duh.
- Idem gledati Šekularca - govorilo se onda. Nije pitalo koji se klubovi sastaju. Bilo je važno da igra Šeki. A ako igra, dolazilo je najmanje desetak tisuća ljudi više na stadion! Čiste pare za organizatora!
Koliko je od tih para vidio sam Šekularac?
- Volio bih da jednom dođe neka "savezna komisija" da mi prevrne cijeli stan i sve džepove, pa da sve iznesu u javnost, da se jednom vidi tko sam. Naročito zbog onih koji misle da mi u jastuku šute milijuni! - govorio je Šekularac.
I to su novine pisale.
Mnogi mu nisu vjerovali. Mislili su da Šeki bogato naplaćuje svoje nogometno znanje, mislili su da i blagajnike dribla isto onako kao i protivnike na terenu.
A nije bilo baš tako. Šeki jednostavno nije bio dijete sreće. Dok su drugi za dolazak u novi klub dobivali lijepe svote, stanove i druge privilegije, Šekularac nije. Njemu Zvezda nije bila novi klub.
- Od Crvene zvezde sam dobio prvi zimski kaput. Nešto kasnije, kad smo trebali otići na neku svečanost, i kravatu. Mi smo u svoje vrijeme dobivali po dvije besplatne ulaznice za utakmicu, a moji roditelji su kupovali po dvadeset-trideset za prijatelje, poznanike, kolege s posla. Da bi me došli gledati na terenu.
Žongliranje loptom i izjavama
Što čovjek može reći za Šekija ako se povede riječ o skromnosti? Kad zna da je taj nogometni čarobnjak davao izjave dostojne jednog Salvadora Dalija. Najuobraženiji, najbezobrazniji, najhvalisaviji! Tako se govorilo, tako se prepričavalo, tako se i pisalo.
Ali, svako tko je bolje poznavao Šekularca, zna da je sva Šekijeva neskromnost bila beskrajno simpatična, da je ta njegova hvalisavost bila, prije svega, dobrim dijelom opravdana. Šeki je uživao nervirati protivnike, dok igraju, uživao je davati izjave i na taj način također nervirati sve one koji ga nisu voljeli. Ili koji su mu zavidjeli. On nikome nije zavidio.
A Šeki je bio nešto sasvim suprotno. Na terenu se uvijek moglo vidjeti da je on zaista najbolji, na utakmicama je dokazivao da je zaista sposoban učiniti sve. I zašto ne bi žonglirao izjavama kad je znao žonglirati i s loptom?
Šeki je imao običaj ponedjeljkom doći u dvorište Pete beogradske gimnazije na Tašmajdanu i, budući da toga dana nema trening u Zvezdi, igra nogomet s onima koji su se tu zatekli. I, vjerujte, nikad mu nije palo na pamet "vrtjeti" protivnike onako kao na pravim utakmicama. Nikad nije ni pokušavao driblati nekog neukog đačića do besvijesti iako mu to ne bi predstavljalo ni najmanji problem.
Tu, na tom betonsko-asfaltnom terenu školskog dvorišta, igrao je onaj pravi, prirodni Šeki, koji nikoga ne želi poniziti. Ne trebam ni govoriti da se na takvim "utakmicama" u gimnaziji okupljala cijela škola, da je Šeki i tu imao publiku zbog koje je, uostalom, i bio to što je bio.
Znao je Šekularac okupiti cijelo društvo i u kafani, pa platiti: kome piće, kome večeru. Nije štedio ni za druge, ni za sebe. Nije pio, ni pušio, ali je volio karte.
- Nitko mi ne vjeruje, a to me nervira, da ja ponekad od majke posudim 5.000 dinara! Nije mi stalo što će tko misliti o meni, jer smatram da sam ispravan u svakom pogledu. Nikad nisam pomišljao ucjenjivati klub. Pola milijuna dinara je najveća svota koju sam u životu primio, i to od jedne tvornice duhana. Od nogometa, Zvezde, i reprezentacije imam oko 150.000 mjesečno. I lijepo, fenomenalno, živim.
Govorio je to Šeki 1964. kada je bio u jeku slave, na vrhuncu moći. Kada su mu strani menadžeri nudili basnoslovne svote za potpis ugovora, za odlazak u inozemstvo.
Da bi se cijenile njegove riječi, treba znati da je dvije godine ranije, na Svjetskom prvenstvu u Čileu pošle Šekijeve igre protiv Urugvaja, jedan menadžer ponudio 50.000 dolara.
- Vi Šekija ne možete kupiti - rekao je tada. - A mislio sam da ću, kad dobijem neku takvu ponudu otići iz mjesta, kao što su jedan i jedan dva!
Sutradan se isti menadžer pojavio s novom ponudom: 300.000 dolara. Mislio je da se Šeki uvrijedio prvom malom sumom. Naravno, opet je odbijen.
- Nikad ne bih napustio Jugoslaviju, kad bi mi osigurali mjesečni prihod od 100.000 dinara - rekao je tada Šekularac. - Ali, nogometna slava je kratka. Što poslije?
Oproštajna utakmica
Sve nedaće Šekijeve bile su posljedica jedne nepromišljene geste, trenutka kad je Šekularac na utakmici protiv Radničkog u Nišu zamahnuo i udario suca Tumbasa i kada je kažnjen s osamnaest mjeseci neigranja. Tada su oni koji su odmjeravali kaznu sabrali sve sitnije i krupnije grijehe Dragoslava Šekularca, tada su mu valjda uzeli za zlo i sve izjave i sva hvalisanja.
- Bio je to presudni trenutak moje karijere. Osamnaest golova u mojoj mreži! Osamnaest mjeseci neigranja!
Poslije zabrane, došla je vojska, pa se nadovezala ozljeda kičme, pa noge, pa bolovanja, nova odsustva sa zelenog polja. Vrijeme Šekularca prolazilo je u nepovrat. Pojavili su se novi asovi. Nitko kao Šeki, ali ipak bili su to poletarci željni slave, bar polovine slave koju je Šeki uživao.
I Šeki je odlučio otići u inozemstvo. Ponudu iz njemačkog grada Karlsruhea prihvatio je za 50.000 dolara. Duša mu je ostala u Zvezdi i "Madeiri", a on je trčao po terenima Europe, prkosio i sebi i drugima, i godinama i zamoru. Ali je i dalje zadivljavao publiku, rjeđe nego ranije, istina...
- Slava je prolazna - uvijek je govorio Šeki, ali je bio beskrajno sretan što mu je Crvena zvezda priredila oproštajnu utakmicu u Beogradu, protiv argentinskog Racinga, klupskog prvaka sveta.
Te noći igrao je kao u najboljim danima. Kao da se sva njegova snaga, sve njegovo znanje sakupilo u tih devedeset minuta. Reflektori su obasjali stadion s četiri strane, a s terena je sijao - Šeki.
Bio je beskrajno sretan kada mu je još Miljan Miljanić obećao da će se za njega naći posao u Zvezdi kad se vrati iz Kolumbije. Šeki je tamo već nekoliko godina. Prvo je igrao, sada je trener. Ponekad obuče dres, ali prošla su ta vremena kada je na terenu mogao sve. Godine su učinile svoje, Šeki je već veteran. Igra mali nogomet, sada putuje po svetu s nekoliko biser-kolega. Atrakcija su svuda gdje se pojave.
Ovih dana, kad je bio u Beogradu, saznali smo da u Bogoti ostaje do lipnja 1975. Onda, dolazi konačno u Zvezdu, u klub u kojem je odrastao kao nogometaš:
- Negdje u svibnju trebao bi odigrati posljednju oproštajnu utakmicu. Bit će to u Beogradu, na Marakani. Dovest ću najveće svjetske asove: Pelea, Eusebija, Di Stefana. Bit će to spektakl kakav Šeki zaslužuje.
Kaže da je u Zvezdi vodio razgovore i o nastavku karijere. Trenerske. One koju je uvijek priželjkivao:
- Pokušat ću završiti trenersku školu i voditi grupu od dvadesetak mladića. To je moja šansa...
Hoće li tako i biti - tko zna.
Ali, ako Šeki zaista sljedećeg svibnja dođe odigrati oproštajnu utakmicu, na stadion će doći sto tisuća ljudi! Svaki pravi ljubitelj nogometa, onog divnog atraktivnog nogometa, koji se ne igra iz računice, doći će da vidi nogometne genijalce. Doći će vidjeti Šekija ...