U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Dok su svjetskim boksom dominirali Amerikanci između dva svjetska rata, iz Njemačke im je došao Max Schmeling i prebio njihova junaka Joea Louisa te mu nanio prvi poraz. Hitler ga je obožavao dok je njime mogao dokazivati arijevsku nadmoć, sve dok u revanšu nije doživio težak poraz od Crnog bombardera.
U ZORU 20. svibnja 1941. godine bivši svjetski boksački prvak u teškoj kategoriji stajao je na vratima transportnog zrakoplova Junkers Ju-52 i spremao se za skok. Ispod sebe vidio je padobrane svojih suboraca iz 3. pukovnije njemačke 7. desantne divizije, kao i žestoku vatru novozelandskih i grčkih branitelja aerodroma u blizini Chanije na Kreti. Trenutak kasnije i sam se morao baciti u taj pakleni ponor.
Bila je to njegova prva i posljednja borbena misija u životu. Njemački padobranci pretrpjeli su teške gubitke pokušavajući osvojiti mediteranski otok. Do kraja tog dana gotovo polovina od 10.000 padobranaca pod zapovjedništvom generala Kurta Studenta našla se na popisu poginulih, nestalih i ranjenih. Među njima je bio i legendarni 35-godišnji njemački boksač Max Schmeling.
Reuters prenio vijest o njegovoj pogibiji
Deset dana kasnije Reuters je emitirao tužnu vijest: Schmeling je poginuo u borbama na Kreti. Kroz deset godina koje su prethodile njegovom pogibeljnom skoku, Max je postao svjetski prvak u teškoj kategoriji, boksao na rasprodanim stadionima u Americi, rušio europsku i američku konkurenciju, postao je milijunaš, oženio se popularnom češkom glumicom, družio se s Marlene Dietrich, Douglasom Fairbanksom i Bertoltom Brechtom, ispijao čaj s Adolfom Hitlerom uz kamin Kancelarije Reicha u berlinskoj ulici Wilhelmstrasse i razmjenjivao pisma s Franklinom D. Rooseveltom.
Međutim, Reuters je pogriješio. Max Schmeling, ponajbolji europski boksač prve polovice 20. stoljeća, spustio se padobranom ravno u vinograd i pritom ozlijedio koljeno i kralježnicu. Dva dana ležao je sam, teško pokretan i povremeno u nesvjestici, slušajući žestoke borbe za Kretu (koju su do 1. lipnja ipak osvojile njemačke i talijanske postrojbe), sve dok ga njegovi suborci nisu pronašli. Odmah je prebačen na liječenje u njemačku vojnu bolnicu u Ateni.
Schmelingova je kompetitivna boksačka karijera u tom trenutku praktički bila završena, ali životna iskušenja zapravo su tek počinjala. Trebalo je preživjeti Drugi svjetski rat, izdržati prijezir nacističkih glavešina, pretrpjeti gubitak gotovo kompletne imovine i ušteđevine te u poraću tijekom denacifikacije dokazivati da nije bio ni simpatizer ni pripadnik nacističkog režima.
Kako je kasnije napisao u autobiografiji, ono što je 40-ih godina doživio, obilježilo ga je više nego svi uspjesi u boksačkom ringu u prethodnom desetljeću: "Postignuće koje nije privuklo posebnu pažnju javnosti vjerojatno je moj najveći uspjeh. Kad sam nakon boksačke karijere ostao bez svega, uspio sam krenuti iznova. Time sam sebi dokazao da sam više od uspješnog boksača i to me čini ponosnim."
Zaljubio se u boks gledajući Jacka Dempseyja
Maximilian Schmeling rođen je 28. rujna 1905. u selu Klein Luckow na sjeveroistoku Njemačke. Njegov otac bio je pomorac, a majka je radila u pošti. Ubrzo nakon Maxova rođenja Schmelingovi su se preselili u Hamburg. U osnovnoj školi nije bio posebno nadaren učenik, ali volio je sport i maštao o nogometnoj karijeri. O boksu tada još nije znao mnogo, i to iz jednostavnog razloga - plemenita vještina u carskoj Njemačkoj bila je zabranjena.
Odrastao je u stanu na petom katu zgrade u Hasselbrookstrasseu, u radničkoj četvrti Hamburga. Bilo je to vrijeme turbulentnih političkih i društvenih promjena. Prvi svjetski rat izazvao je krizu, car Wilhelm II. je morao abdicirati i proglašena je Weimarska Republika. Mali Max gledao je kako se hamburškim ulicama po povratku sa zapadnog fronta kreću nezadovoljni njemački vojnici.
Kad bi dolazio kući sa svojih putovanja, otac je Maxu pričao o boksačkim mečevima, ali budući šampion boksom se zarazio u kinu. Presudan je bio film o meču svjetskih prvaka u teškoj i poluteškoj kategoriji, Amerikanca Jacka Dempseyja i Francuza Georgesa Carpentiera, iz 1921. godine.
Schmeling ga je oduševljeno gledao svake večeri kroz tjedan dana. Ubrzo je kupio svoje prve boksačke rukavice. Budući da nije imao novca za nove, nabavio je rabljene i počeo trenirati.
Boks je prvih godina nakon rata počeo izlaziti iz ilegale, a promovirali su ga njemački vojnici koji su se vratili iz zarobljeništva u Engleskoj i Francuskoj te britanske okupacijske vlasti u njemačkom Porajnju. Tamo su osnovani prvi klubovi i Max je odlučio krenuti boksačkim putem. Njegova obitelj se protivila, ali ljubav prema boksu i želja za napredovanjem su prevladale i jedne večeri krenuo je "drvenom klasom" za Düsseldorf. Unajmio je podstanarsku sobicu i preživljavao radeći teške fizičke poslove.
Još kao tinejdžer pristupio je Mülheimer Boxclubu. Budući da još nije bilo stručnih trenera, stariji boksači podučavali su mlađe. Ali Schmeling je bio zadovoljan, slijedio je svoj san. Tijesnom bodovnom odlukom izgubio je svoju prvu amatersku borbu protiv Willyja Louisa, kojeg je kasnije pobijedio kao profesionalac. Ubrzo se probio u finale ekipnog prvenstva Njemačke u Chemnitzu i privukao pažnju boksačkih menadžera.
U srpnju 1924. prišao mu je sitni poduzetnik iz Kölna Hugo Abels i ponudio mu da postane profesionalac. Maxu je bilo tek 19 godina i još uvijek je bio boksački početnik, ali Abels ga je uspio nagovoriti rekavši mu da se njegov idol Dempsey profesionalizirao u istoj dobi. Tako je boks postao njegovo zanimanje, koje mu je u sljedećih 15 godina donijelo svjetsku slavu i bogatstvo te ga odvelo na mjesta o kojima je skromni dječak iz pomeranskog sela mogao samo sanjati.
U početku je zarađivao 100 maraka po meču
Potpuno se posvetio boksačkom pozivu. Naporno je trenirao, živio spartanski i disciplinirano, ustajao i lijegao rano, izbjegavao cigarete i alkohol te držao strogu dijetu. Istini za volju, u to vrijeme ionako si ništa bolje i nije mogao priuštiti.
"Godine između 20. i 30. rođendana ne pripadaju nama, predanim sportašima. Za onih desetak prvih borbi, kojih se nitko neće sjećati, morao sam dati najbolje godine svog života", napisao je kasnije u svojoj autobiografiji.
Već 2. kolovoza 1924. u Düsseldorfu prvi put ušao je u ring kao profesionalac i tehničkim nokautom u 6. rundi pobijedio izvjesnog Hansa Czappa. Isječak iz lokalnih novina o svome nastupu poslao je roditeljima u Hamburg. Do prosinca iste godine imao je deset mečeva, ali već u listopadu pretrpio je i prvi poraz. Izgubio je prekidom u 4. rundi od Maxa Dieckmanna, tada vjerojatno najboljeg njemačkog poluteškaša.
Međutim, u to doba porazi u profesionalnom boksu nisu se smatrali tako tragičnima kao danas, možda zato što se kudikamo češće boksalo. Schmeling je bio zadovoljan, zarađivao je 100 do 200 maraka po nastupu, nešto manje od prosječne radničke plaće u Njemačkoj.
Dvaput boksao s izbornikom reprezentacije NDH
Zanimljivo je da se budući svjetski prvak krajem 1924. i početkom 1925. dvaput ogledao s tamnoputim Amerikancem Jimmyjem Lyggettom, koji je potkraj 30-ih godina u Zagrebu trenirao hrvatske boksačke velikane Zlatka Hrbića i Tomislava Krizmanića te čak bio imenovan boksačkim izbornikom Nezavisne Države Hrvatske. Lyggett je prvo izgubio diskvalifikacijom, da bi u uzvratu u berlinskom Sportpalastu nakon osam rundi izvukao neodlučeni ishod.
U ljeto 1925. Schmeling je dobio još jedan snažan boksački poticaj. Njegov uzor Jack Dempsey doputovao je u Europu na medeni mjesec sa svojom drugom suprugom Estelle Taylor i u Kölnu odradio tri ekshibicijska meča u dvije runde. Jedan od suparnika bio je i mladi Max.
Idućeg dana održana je svečana večera u čast slavnog gosta, na kojoj je Dempsey prišao Schmelingu i rekao mu da će jednog dana postati šampion. Godinama kasnije, kad su Jack i Max već bili prijatelji i družili se u New Yorku, njemački profesionalac je podsjetio američkog teškaša na njegove riječi u Kölnu, da bi mu ovaj odgovorio: "Pa to sam rekao svim mladim boksačima s kojima sam razgovarao na toj večeri!"
Iste godine Schmeling je raskinuo suradnju s Abelsom, koji je zapao u dugove i pronevjerio skromnu ušteđevinu svog mladog štićenika. Uskoro mu je prišao berlinski boksački entuzijast Max Machon, koji mu je s vremenom postao menadžer pa trener, a u konačnici i prijatelj. Schmeling se tako s jednim koferom, u koji je stala kompletna njegova imovina, u ljeto 1926. preselio u Berlin.
Nagradno putovanje u London i Pariz
Već 24. kolovoza osvojio je titulu njemačkog prvaka u poluteškoj kategoriji, prvi važniji pojas u karijeri. Pred 4000 navijača za samo 30 sekundi nokautirao je Maxa Dieckmanna i zaradio 1500 maraka. Napokon je postao financijski neovisan, navijači su ga počeli prepoznavati i novine pisati o njemu. Bio je posebno ponosan na činjenicu da je mogao poslati nešto novca svojoj majci Amandi i sestri Edith u Hamburg. Otac je u međuvremenu umro.
U sljedećih 10 mjeseci imao je 10 borbi i postigao isto toliko pobjeda. Deseta borba bila je za europski naslov protiv Belgijanca Fernanda Delargea. Schmeling ga je nokautirao u 14. rundi i postao prvi njemački boksač s europskom titulom. S jedva 79 kilograma i dalje se borio u poluteškoj kategoriji.
Menadžer i trener Machon odlučio ga je nagraditi putovanjem u Pariz i London. Prvi put je vidio dvije najveće europske metropole, prvi put je izbliza vidio europsku aristokraciju, bogate industrijalce, moćne političare, slavne filmske zvijezde. Društvena elita privlačila ga je isto koliko i boksački ring. U sljedećim godinama otvorila su mu se vrata berlinskog visokog društva. Postao je rado viđen gost u umjetničkim i intelektualnim krugovima.
Bilo je to doba kad je kontinentalna Europa počela otkrivati sport i napuštati puritanski svjetonazor o ljudskom tijelu, a uspješni, popularni i markantni boksač najbolje je utjelovljavao nove trendove i entuzijazam prema tjelesnoj aktivnosti u slobodno vrijeme.
Berlin je u drugoj polovini 20-ih godina bio grad goleme energije, prepun života i želje za napretkom. Neposredno prije gospodarske krize njemačko društvo snažno je grabilo naprijed. Teška ratna vremena uglavnom su zaboravljena i na svakom koraku mogao se primijetiti procvat umjetnosti, poduzetništva i kozmopolitskog duha.
U društvu berlinskih umjetnika i intelektualaca
Max je bio skromnog podrijetla i obrazovanja te nije mogao slijediti konverzaciju berlinskih intelektualaca kao što su bili kipar Rudolf Belling, pisac Heinrich Mann, slikar George Grosz, glumica Marlene Dietrich, redatelj Ernst Lubitsch te novinar i satiričar Kurt Tucholsky, osim kada bi se razgovaralo o boksu, ali bio je odlučan učiti i razvijati se kao osoba, a ne samo kao boksač. Počeo je čitati njemačke književne klasike, odlaziti u galerije i muzeje te pratiti filmske i kazališne premijere.
Jednom je prilikom obišao izložbu Picassovih slika u Berlinu i vlasnik galerije savjetovao mu je da počne skupljati djela slavnog španjolskog umjetnika.
"Picassova djela tada su koštala nekoliko tisuća maraka, mogao sam si to bez problema priuštiti, ali nije me zanimalo. Danas bi te slike vrijedile milijune. No, ionako bi sve to propalo s mojom kućom u Pomeraniji", prisjetio se kasnije Schmeling, koji je postajao sve popularniji i imućniji.
Do 1928. godine zbog Maxovih mečeva u Berlinu su se odgađale kazališne premijere. Bili su to sportski događaji godine u gradu. Pomalo opčinjen i zaokupljen probojem u visoko društvo, zanemario je treninge i u meču protiv Engleza Gypsyja Danielsa prvi put izgubio klasičnim nokautom.
Međutim, nešto ranije pretrpio je kudikamo teži udarac, veliku obiteljsku tragediju. Budući da je već počeo solidno zarađivati (za prvu obranu europskog naslova dobio je 20.000 maraka), kupio je Harley-Davidson s prikolicom te s majkom i tada 14-godišnjom sestrom krenuo na vožnju po okolici. Izgubivši kontrolu nad motociklom u zavoju, završio je u jarku. Max i majka nisu bili ozlijeđeni i brzo su se pridigli, ali Edith je udarila glavom u kamen i tragično izgubila život.
Samo 10 dana kasnije ponovno je morao u ring. Ubrzo je zauvijek napustio polutešku kategoriju i postao teškaš. Postao je njemački prvak u najtežoj diviziji i odmah su počele pristizati ponude iz Amerike. Slavni boksački promotor Tex Rickard želio ga je u srpnju 1928. vidjeti na undercardu dvoboja za svjetski teškaški naslov između Genea Tunneyja i Toma Heeneyja. A Maxu je bilo jasno da je proboj do svjetskog vrha moguć jedino preko Atlantika.
"Jedino se u Americi može zaraditi prava lova"
Schmeling, njegov tadašnji menadžer Arthur Bülow i trener Machon krenuli su brodom iz Cuxhavena za New York. "Sine, idemo iskušati sreću u Americi. Jedino tamo se može zaraditi prava lova!" rekao je Bülow ambicioznom njemačkom teškašu.
No, u New York su gotovo svakog tjedna stizali europski boksači željni afirmacije i uglavnom su se vraćali bez titula i pobjeda. Tada još ništa nije ukazivalo da će Schmeling proći bolje od ostalih. Budući da Bülow nije uspio sklopiti dogovor s Rickardom, Max je s tribina Yankee Stadiuma u Bronxu gledao kako Tunney pobjeđuje i zauvijek napušta boks.
Shvatio je da mora pronaći licenciranog američkog menadžera da bio uspio u Americi. Bülow nije imao dobre veze s druge strane Atlantika, neaktivan i inertan čekao je da mu ponude same pokucaju na vrata. Preko jednog američkog kolege došao je u kontakt s Joeom Jacobsom, rođenim Amerikancem, ali podrijetlom mađarskim Židovom, koji je govorio mješavinom engleskog i mađarskog, kao da je dan prije sišao s broda na Ellis Islandu. No, bio je vraški dobar pregovarač i trgovac.
"Gospodine Jacobs, možete li mi osigurati meč u Americi?" pitao ga je Schmeling.
"Ništa lakše, ako hoćeš, sutra možeš u ring", odgovorio je spremno Jacobs.
Meč u Madison Square Gardenu za 1000 dolara
Osjetivši što se sprema, Bülow se iznenada probudio i nakon osam mjeseci stanke uspio dogovoriti meč u njujorškom Madison Square Gardenu. Ali za plaću od samo 1000 dolara! Max je bio razočaran, nije mogao vjerovati da je Bülow tako loše pregovarao u njegovo ime. Nezadovoljstvo je bilo i veće kad je u američkim boksačkim krugovima saznao da je 40 posto, koliko je Bülow uzimao od njegove zarade, bilo prilično mnogo prema američkim standardima.
Schmeling nije imao izbora, morao je boksati, ali odnos s Bülowom je zahladio. U studenom 1928. pobijedio je nokautom u svom prvom nastupu u američkim ringovima i do kraja godine potpisao ugovor s Jacobsom. Spretni menadžer odmah je prionuo na posao i počeo stvarati Schmelingov imidž u Americi. Od posjeta školama i crkvama do ureda gradonačelnika i večera s biznismenima, Max je kružio američkom istočnom obalom kao da je u predizbornoj kampanji. I već 1929. Jacobs mu je organizirao četiri meča u SAD-u.
Johnny Risco bio je prvi Schmelingov ozbiljniji suparnik u Americi. Boksalo se pred prepunim tribinama Madison Square Gardena. Tada su se prvi put ulaznice za njegov meč preprodavale na crnom tržištu. Risco je bio na glasu kao beskompromisan i uporan borac, ali Max ga je srušio tri puta, a iskusni Amerikanac neočekivano je odustao u devetoj rundi. Publika je bila oduševljena, a novinari impresionirani. Max je postao netko i nešto u američkim ringovima. Njujorčani su ga počeli prepoznavati i zaustavljati na ulici, a takvo što nije mu se događalo čak ni u Berlinu.
Dobre pregovaračke vještine menadžera Jacobsa
Bilo je vrijeme za povratak kući, i to punih džepova (zaradio je 25.000 dolara). Max je tijekom putovanja brodom u Njemačku odlučio da će karijeru nastaviti u Americi. Čim su prošli tri milje od američke obale, što je bila granica do koje je vrijedila prohibicija, Jacobs je naručio šampanjac. Schmeling se sljedećih mjeseci prepustio odmoru i putovanju Europom.
Već sredinom 1929. godine Jacobs je javio da je uspio dogovoriti eliminacijski meč za poziciju prvog izazivača za svjetski naslov u teškoj kategoriji. Max je morao pobijediti Španjolca Paolina Uzducuna. Jacobs je opravdao reputaciju vještog menadžera. U roku od 48 sati Max i Machon bili su na putu za Ameriku.
Meč protiv Uzducuna održan je 27. lipnja 1929. na Yankee Stadiumu pred 40.000 gledatelja, što je nevjerojatan podatak budući da se radilo o dvojici stranih boksača. Dvoboj je potrajao 15 rundi i prvi put je izravno prenošen na njemačkom radiju. Schmeling je izborio uvjerljivu bodovnu pobjedu, bio je bolji u 11 rundi. Uzducunu su pripale samo dvije, a preostale dvije su bodovane neodlučeno.
Po povratku u Njemačku Max je počeo primjećivati promjene. Gospodarska kriza počela je nagrizati njemačko društvo, siromaštvo je postalo vidljivo u svakodnevici građana. A svaka ekonomska kriza obično vodi u političku. Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka (NSDAP), koja je na parlamentarnim izborima 1928. osvojila zanemarivih 2.6 posto glasova, uskoro će pod vodstvom karizmatičnog i fanatičnog lidera Adolfa Hitlera postati vodeća politička snaga.
Protiv američkog Litvanca za svjetski naslov
Međutim, Schmeling tada nije imao previše vremena razmišljati o društvenoj klimi svoje domovine, trebalo se pripremati za meč protiv opasnog Jacka Sharkeyja. Gotovo pune dvije godine otkako se Gene Tunney u srpnju 1928. umirovio, svjetski naslov u teškoj kategoriji bio je slobodan. Maxa je 12. lipnja 1930. čekala borba karijere. Bio je to i događaj godine u New Yorku.
Sharkey je pred medijima igrao na kartu američkog patriotizma rekavši da neće dopustiti da svjetska titula napusti Ameriku. S druge strane, iako je rođen u SAD-u i smatrao se Amerikancem, Sharkey je bio litvanskog podrijetla i zapravo se zvao Juozas Povilas Žukauskas.
Treba reći da je Sharkey bolje ušao u meč. Bio je agresivniji i bodovno je vodio kad je u četvrtoj rundi vjerojatno nenamjerno udario svog njemačkog suparnika ispod pojasa, točno u genitalije.
"Odmah sam se srušio u agoniji. Cijelim tijelom presjekla me strašna bol. Pokušao sam ustati, ali jednostavno sam bio paraliziran. Negdje u daljini čuo sam suca kako odbrojava. Kad je došao do šest, začuo sam gong za kraj runde", rekao je Schmeling.
Nakon kraćeg oklijevanja i konzultacija s bodovnim sucima, ringovni sudac Jim Crowley diskvalificirao je Sharkeyja zbog nepropisnog udarca. Prvi put u povijesti boksa borba za svjetski naslov odlučena je diskvalifikacijom jednog suparnika. Dok je publika protestirala, polusvjesnog Maxa iznosili su iz ringa. Prethodni svjetski prvak Tunney podržao je sudačku odluku, kao i većina nazočnih novinara. Čak ni Sharkey nije protestirao.
Kruna i novac, ali ne i slava
Schmeling je postao svjetski prvak, dobio je krunu i novac (177.000 dolara), ali ne i slavu. Njemačka javnost dočekala ga je mlako i sumnjičavo, smatralo se da nije osvojio svjetsku titulu na pravi način. Ni on sam nije bio oduševljen: "Gadi mi se takva pobjeda."
Prošlo je više od godinu dana prije nego što je Schmeling ponovno ušao u ring. Imao je dovoljno novca i vremena za opuštanje i zabavu, često u ženskom društvu. U tom smislu sudbonosnim se pokazao njegov odlazak u kino kako bi pogledao film Die vom Rummelplatz, u kojem je glavnu ulogu igrala češka glumica Anny Ondra (pravim imenom Anna Ondráková). Kći austrougarskog pukovnika, tri godine starija od Maxa, već je bila europska zvijezda, uspješna i slavna, među ostalim i zbog uloga u filmovima Alfreda Hitchcocka.
Schmeling je shvatio da je Anny njegova susjeda u Sachsenplatzu u Berlinu - često je ispred svog prozora viđao njen plavi Cadillac - pa je počeo smišljati kako upoznati zgodnu plavušu. Anny je odbila prvi poziv na piće, da bi 14 dana kasnije ipak pristala. Vrlo brzo postali su nerazdvojni i zajedno kupili ladanjsku kuću s bazenom u Saarow-Pieskowu, oko 80 kilometara jugoistočno od Berlina.
U ljeto 1931. Schmeling je saznao da u Clevelandu mora braniti svjetski naslov protiv iskusnog Amerikanca Williama Younga Striblinga, koji je do tada imao više od 200 mečeva. Max je odlučio odraditi pripreme u Miamiju, gdje je jednog dana pozvan na zabavu u domu Ala Caponea u Miami Beachu.
U SAD-u je još uvijek bilo vrijeme prohibicije, ali Caponeova kuća bila je puna vina, viskija i šampanjca. Schmeling je proveo večer u ugodnom razgovoru s Caponeovom suprugom i njegovim suradnicima, ali poznatog mafijaša nije upoznao jer je on upravo tog dana uhićen zbog utaje poreza.
Posljednji mjeseci Weimarske Republike
U meču protiv Striblinga, koji je bio blagi favorit na kladionicama, nije se dogodilo iznenađenje. Izazivač je do pete runde imao inicijativu, a onda je Schmeling krenuo u napad. U 15. rundi srušio je svog suparnika snažnim lijevim krošeom. Na molbu Striblingova oca ringovni sudac prekinuo je borbu 20 sekundi prije kraja posljednje runde.
"Već od 11. runde svima je bilo jasno da je Stribling poražen. Unatoč nokdaunu u 15. rundi, tvrdio je da sudac nije trebao prekinuti meč i da je mogao izdržati do kraja. Stribling, međutim, nije bio u stanju prebroditi oluju jer je bio ošamućen i počeo je teturati. Još jedan Schmelingov udarac mogao je imati ozbiljne posljedice", stoji u izvještaju Associated Pressa.
Zanimljivo, u Striblingovih više od 250 profesionalnih mečeva prekidom ga je pobijedio jedino Schmeling.
Dok je Weimarska Republika ulazila u posljednju godinu svog postojanja, a na ulicama njemačkih gradova bjesnili su sukobi nacističkih smeđekošuljaša i komunista, Schmeling je iščekivao sljedećeg izazivača. U uži izbor ušli su Sharkey, talijanski teškaš Primo Carnera, koji će kasnije postati svjetski prvak, ili Mickey Walker, bivši svjetski prvak u srednjoj kategoriji. Na kraju su američki boksački dužnosnici zaključili da je Sharkey zaslužio još jednu priliku, uvelike zbog kontroverznog ishoda prvog dvoboja protiv Schmelinga.
Tijekom priprema za meč, zakazan za 21. lipnja 1932. godine, svjetskog prvaka u okolici New Yorka posjetio je tamošnji guverner i kandidat Demokratske stranke za američkog predsjednika Franklin D. Roosevelt. Schmeling nije znao da je budući predsjednik cijelo polugodište pohađao osnovnu školu u Dresdenu, pa se iznenadio njegovim pozdravom na tečnom njemačkom: "Wir wollen Deutsch miteinander reden." Nakon ugodnog druženja tog popodneva nastavili su komunicirati pismima, a Roosevelt mu je na odlasku rekao: "Ja sam Amerikanac, ali ipak ti želim svu sreću u meču protiv Sharkeyja."
"Pokradeni smo, pokradeni smo!"
Za ovu borbu sagrađen je stadion Madison Square Garden Bowl sa 72.000 mjesta (da se izbjegne skupi najam Yankee Stadiuma). Ovaj put Sharkey nije bio favorit na kladionicama i krenuo je u meč opreznije. Dobio je neke runde, ali kompletnu drugu polovicu meča Schmeling je bio dominantan. Uvjeren da je pobijedio i dobro raspoložen, očekivao je sudačku odluku, koja je glasila: pobjednik na bodove i novi svjetski prvak je - Jack Sharkey.
Jacobs je zgrabio spikerov mikrofon i nasred ringa vikao: "Pokradeni smo, pokradeni smo!" Odluka je zaista bila vrlo dvojbena jer Sharkey je bio u defenzivi gotovo svih 15 rundi. Ni bodovni suci nisu bili jedinstveni, jedan je vidio uvjerljivu pobjedu izazivača, drugi uvjerljivu pobjedu branitelja naslova, a treći je runde tijesno bodovao za Sharkeyja (8-7). Od 25 novinskih i radijskih izvjestitelja koji su sjedili uz ring, čak 23 smatrala su da je Schmeling pobijedio.
S obzirom na okolnosti svoje pobjede, Sharkey je bio korektan i odmah je pristao na treći meč, ali menadžer Jacobs je ovaj put pogriješio i vjerojatno lišio svog štićenika prilike da ponovno postane svjetski prvak. Schmelingu se nudilo 12 posto prihoda od ulaznica, što je bilo uobičajeno za izazivača u to vrijeme (toliko je dobio i Sharkey u drugom meču), ali Jacobs nije prihvatio i dogovor je propao.
Čim se iskrcao u Njemačkoj, Ondra je nazvala Schmelinga sva u suzama. Berlinski tabloidi su otkrili njihovu vezu i sve objavili. Iste večeri Max ju je zaprosio.
U siječnju 1933. ostarjeli njemački predsjednik Paul von Hindenburg imenovao je Hitlera kancelarom i tako je započelo novo doba u njemačkoj i svjetskoj povijesti. Schmeling u svojoj autobiografiji tvrdi da je malotko u tome prepoznao povijesni trenutak. Napokon, u prethodnih godinu i pol Njemačka je imala čak tri kancelara, zašto bi Hitler potrajao duže?
Već u travnju iste godine Max je pozvan na ručak u Kancelariju Reicha u Wilhelmstrasseu. Tamo su ga dočekali Hitler, ministar propagande Joseph Goebbels, predsjednik Reichstaga Hermann Göring i gotovo kompletna njemačka vlada.
Prvi susret s Hitlerom, Goebbelsom i Göringom
"Bio je niži nego što sam ga zamišljao. I što je zanimljivo, ponašao se sasvim normalno, nije bilo ni traga one agitacije i intenziteta kojima je istupao u javnosti. Djelovao je opušteno i šarmantno i odisao je samopouzdanjem", opisao je Schmeling svoj prvi susret s Hitlerom.
Druženje je potrajalo 20 minuta, u razgovor su se povremeno uključivali Göring i Goebbels, a na odlasku mu je Hitler rekao: "Čujem da uskoro ponovno putujete u Ameriku. Recite tamo svima koje bude zanimalo da je Njemačka posvećena miru. I, naravno, svakako se javite bude li Vam išta trebalo od mene."
Schmeling je smatrao da ga je Hitler pozvao na upoznavanje i razgovor upravo zbog toga - da prenese njegovu poruku u Ameriku. Znao je da će Max uoči meča protiv svog američkog imenjaka Baera razgovarati s desecima novinara. Prema vlastitom priznanju, Schmelingu je laskalo što ga je Hitler osobno primio jer dotad u svojoj domovini nije doživio ni približno sličnu počast. Predsjednika Hindenburga sport uopće nije zanimao i u privatnim audijencijama primao je samo njemačku aristokraciju.
Nema sumnje da je Schmeling, kao i milijuni njegovih sunarodnjaka, dopustio da ga Hitler zavede. Kako je sam kasnije priznao, Hitlerovim dolaskom na vlast počele su se događati neke pozitivne promjene: nezaposlenost je opala, u javnosti se osjetio određeni val optimizma i vjere u budućnost, nestalo je uličnog nasilja. Međutim, uskoro su počeli nestajati i Maxovi prijatelji iz svijeta umjetnosti. Jedan po jedan napuštali su Berlin, u početku su svojevoljno odlazili u emigraciju, ali ubrzo su ih nacisti deportirali u logore.
"Max, ovo nije bio poraz, ovo je bila katastrofa"
U meču protiv budućeg svjetskog prvaka Maxa Baera u lipnju 1933. u New Yorku Schmeling je boksao slabo. Loše se kretao, a zbog manjka inicijative trener Machon stalno ga je u stankama između rundi morao poticati da bude agresivniji. Nakon što ga je Baer srušio u 10. rundi, Schmeling je teturao po ringu i sudac je morao prekinuti borbu. "Max, ovo nije bio poraz, ovo je bila katastrofa", rekao mu je Machon. Schmeling je priznao da mu je to bio najteži poraz u karijeri.
Kriza se nastavila i 1934. godine bodovnim porazom od prosječnog Stevea Hamasa. Schmeling je postao depresivan, izgubio je samopouzdanje i počeo je brinuti da više nikad neće pronaći vrhunsku formu.
U srpnju 1933. oženio se Ondrom. Bili su mladi, popularni, uspješni u svojim zanimanjima i imućni. Postali su najglamurozniji njemački par i imali su vrlo sretan i skladan brak sve do Annyne smrti 1987. Hitler im je za svadbeni poklon poslao drvo japanskog javora koje su zasadili u dvorištu svoje kuće u okolici Berlina. Međutim, Führer im je u roku od nekoliko godina svojim odlukama otežao živote i doveo egzistenciju u pitanje.
Sredinom 1934. Hitler je ponovno primio Schmelinga i Anny, koji su ovaj put upoznali i njegovu ljubavnicu (a nepuna dva dana prije zajedničke smrti i suprugu) Evu Braun. "Ta mlada i zgodna žena sa šarmantnim osmijehom stalno je bila pomalo u pozadini, ali unatoč skromnosti, činilo se da s Hitlerom razgovara vrlo otvoreno i intimno", napisao je Max u autobiografiji.
Nakon Drugog svjetskog rata američki obavještajci pronašli su 22 stranice intimnog dnevnika Eve Braun, iz kojih proizlazi da je Hitlerova partnerica 30-ih godina bila zaljubljena u Schmelinga i ljubomorna na Anny Ondru.
"Voljela bih da barem tjedan dana ne čujem ništa o njemu. Zašto moram prolaziti kroz sve ovo? Zašto me vrag ne odnese!? Da ga barem nikad nisam ugledala! Čekala sam tri sata ispred Ritz-Carltona da ga vidim i morala sam gledati kako Ondri kupuje cvijeće i poziva je na večeru", napisala je Braun 16. ožujka 1935.
Rekordne 102.000 gledatelja u Hamburgu
Dvije krizne godine Schmelingove karijere napokon su okončane u kolovozu 1934. U prvom meču pred domaćom publikom nakon punih šest godina, Max je tehničkim nokautom u devetoj rundi pobijedio sunarodnjaka Waltera Neusela. Na stadionu za spidvej u Hamburgu okupile su se 102.000 gledatelja, što je i danas najveća posjećenost zabilježena u boksu izvan Amerike.
No, neposredno nakon sljedećeg meča protiv Stevea Hamasa, ponovno u Hamburgu, menadžer Jacobs opet je uvalio Schmelinga u nevolje. Nakon njegove pobjede nokautom gledatelji u Hanseatenhalleu počeli su spontano pjevati njemačku himnu Deutschlandlied s rukama uzdignutim u fašistički pozdrav. Ni Schmeling nije bio iznimka. A onda je mađarski Židov Jacobs ušao u ring, namignuo Maxu i na nekoliko sekundi također podigao ruku s cigarom među prstima. Kamere su ga uhvatile.
Nacisti su to shvatili kao izrugivanje i provokaciju. Nekoliko dana kasnije njemački ministar sporta tražio je od Schmelinga da prekine poslovnu suradnju s Jacobsom. Max je odlučio potražiti zaštitu od samog Hitlera, koji ga je primio odmah sljedećeg dana.
Dok su pili čaj u Kancelariji Reicha, Hitler je ćaskao s Anny o njenom rodnom Pragu i ignorirao Maxove pokušaje da pokrene razgovor o Jacobsu. Max je shvatio poruku - od Hitlera ne treba očekivati popustljivost prema Židovima.
Mit o nepobjedivosti Joea Louisa
U međuvremenu se situacija sa svjetskom teškaškom titulom zakomplicirala i pojas je u kratkom razdoblju promijenio nekoliko ruku. Prvo je Carnera nokautirao Sharkeyja, onda je Baer srušio Carneru, da bi se u lipnju 1935. potpuno neočekivano naslova dočepao autsajder James Braddock, čija je životna priča postala poznata nakon biografske drame Cinderella Man iz 2005. s Russellom Croweom i Renée Zellweger u glavnim ulogama.
Međutim, s druge strane Atlantika počeo se stvarati mit o nepobjedivosti 22-godišnjeg Joea Louisa, koji je do tada već bio pomeo Baera, Carneru i Uzducuna. Postigavši 24 pobjede zaredom, Crni bombarder također je grabio prema svjetskom naslovu i brzo je pristao na borbu sa Schmelingom. Pobjednik će potom izazvati svjetskog prvaka Braddocka.
Schmeling je respektabilnom i dotad neporaženom suparniku pristupio vrlo studiozno. Nabavio je sve snimke Louisovih mečeva i počeo ih proučavati do najsitnijih detalja ne bi li pronašao slabu točku. Ovako je Schmeling opisao što je otkrio: "Svaki put kad bi Louis bacio kratki lijevi kroše, uslijedilo bi nesvjesno spuštanje lijeve ruke. Tada je lijeva strana Louisova lica bila otvorena za suparnikovu desnicu."
Dvoboj je održan 18. lipnja 1936. na Yankee Stadiumu pred 60.000 gledatelja na tribinama. Iako su kladionice za pobjedu Crnog bombardera nudile samo 10 centi na uplaćeni dolar, Schmelingova stara berlinska prijateljica Marlene Dietrich, tada već holivudska zvijezda, lakonski je američkim novinarima rekla: "Max će nokautirati Louisa."
Taktika - desnicom u Louisovu bradu
Louis je počeo pomalo oprezno, a potom krenuo u juriš. Schmeling je glatko izgubio prve tri runde, no potom je prvi put uspio pogoditi desnicom Louisovu bradu, baš kao što je planirao. Joe je uspio sakriti svoje iznenađenje, ali je kasnije priznao da je jedva podnio taj udarac. U četvrtoj rundi meč se preokrenuo. Max je dobio na samopouzdanju i ulazio u suparnikove udarce. Savršeno je pogodio Louisovu bradu i bacio ga u nokdaun. Na tribinama se dogodila eksplozija emocija, uzbuđenja i iznenađenja.
Louis se brzo pridigao, odlučan nastaviti borbu, no bio je vidno zbunjen, uzdrman i ranjiv. Nije ni čudo jer se dotad nije našao na podu ringa. Od pete runde Louis je počeo uzmicati, a Max juriti naprijed. Crni bombarder preživljavao je od runde do runde, trpio teške udarce, ali nije padao. A onda je u 12. rundi, već potpuno iscrpljen i slomljen, spustio ruke.
Louisov prazan pogled bio je Schmelingu znak da treba krenuti po pobjedu. Silovitim desnim krošeom bacio je suparnika na konopce, a onda se Louis sam srušio. Sučevo brojanje proveo je ležeći u polusvjesnom stanju. Dok je Schmeling slavio iznenađujuću pobjedu, Louisa su praktički iznosili iz ringa.
"Jednostavno ga nisam mogao pogoditi. Nije bilo šanse. Schmeling je plesao oko mene i onda odjednom nestao", uspio je Louis izgovoriti tek pola sata nakon meča, očito još uvijek nesvjestan što se točno dogodilo.
Bilo je to vjerojatno najveće boksačko iznenađenje u prvoj polovici 20. stoljeća i vrhunac Schmelingove karijere - prvi i jedini pobijedio je Louisa u vrijeme kad se mislilo da je nepobjediv.
U njujorškim četvrtima Bronxu i Harlemu te večeri su izbili neredi, stotine su ozlijeđene, razbijeni su automobili i izlozi. Maxov auto jedva je stigao do hotela na Manhattanu. New York Times je pisao da je u Chicagu bilo još gore. Louisov poraz teško je odjeknuo u crnačkoj Americi, mnogi su to shvatili kao vlastiti poraz i gubitak časti.
Pozdrav posljednjeg njemačkog cara
S druge strane, Schmelingu je bilo nemoguće spriječiti da se njegove pobjede iskoriste za propagandu nacionalsocijalizma. I inače su njegovi mečevi protiv suparnika iz demokratskih nacija bili sve više politizirani, ali nokautiravši Louisa kao da je samo učvrstio Hitlerove fantazije o arijevskoj superiornosti.
Schmeling se u Njemačku vraćao cepelinom Hindenburg. Leteći nisko iznad Doorna u Nizozemskoj vidio je figuru kako maše. Iz nizozemskog izgnanstva pozdravljao ga je posljednji njemački car Wilhelm II.
Naravno, dočekan je kao nacionalni heroj i odmah je morao u audijenciju kod Hitlera. "Schmeling, jeste li čitali što sam napisao o edukacijskoj važnosti boksa u Mein Kampfu? Boks je pravi muški sport. Boks bi trebalo uključiti u kurikulum javnih škola", rekao je Führer i zatražio da mu priča o meču, svaki detalj ga je zanimao, a onda mu je Schmeling rekao da je iz Amerike donio i filmski zapis kompletnog meča.
Hitler je potom odlučio da će se film prikazivati kao dokumentarac u kinima širom Reicha pod naslovom Pobjeda Maxa Schmelinga - pobjeda Njemačke. Maxu je godila ovakva pažnja vladajuće vrhuške, kao i sve beneficije koje je donosila. Nikad se nije odvažio javno i otvoreno suprotstaviti nacistima i pojavljivao se na masovnim stranačkim okupljanjima NSDAP-a u Nürnbergu, čak i kad su proganjali njegove židovske prijatelje ili doveli do bankrota filmsku kompaniju njegove supruge. No, treba reći da je uvijek držao distancu, nije pristao učlaniti se u NSDAP, što mu je omogućilo da propast nacističkog režima dočeka uglavnom čista obraza.
"Istina je samo jedna, svi smo znali za logore"
"Ne, zaista nisam bio javni protivnik režima. Nacisti su me pokušali iskoristiti, ali i ja sam koristio naciste da pomognem drugim ljudima u nevolji. Možda nesvjesno zavaravajući sami sebe, mnogi su nakon rata tvrdili da o svemu tome nisu ništa znali. Istina je samo jedna, svi smo znali. Nije bila tajna da su u Njemačkoj postojali koncentracijski logori", napisao je kasnije Schmeling.
Desetljećima nakon rata otkrivena je Schmelingova uloga u spašavanju dvojice židovskih dječaka tijekom Kristalne noći, početka otvorenog pogroma njemačkih Židova u noći s 9. na 10. studenog 1938.
"Max Schmeling skrivao je mog brata Wernera i mene četiri dana u svom hotelskom apartmanu u Berlinu. Poznavao je našeg oca i pristao nas je zaštititi od nacista koji su za Kristalne noći po ulicama napadali Židove. Na recepciji je rekao da je bolestan i da nikoga ne puštaju u njegov apartman.
Nakon četiri dana odvezao nas je na sigurno. Da su nas nacistički militanti otkrili, nitko od nas ne bi se dobro proveo", ispričao je Henry Lewin medijima 1989. godine te dodao: "Max nije htio da ikome govorim o ovome. Sve ove godine čuvao sam tajnu. Max je skroman i neće mu se svidjeti što ovo govorim, ali htio sam da ljudi znaju kakav je on zapravo čovjek."
Percepcija predstavnika nacističkog režima u boksačkom ringu bitno je naštetila Schmelingovoj karijeri. Naklonost američke publike njemačkom teškašu počela je kopnjeti nakon Hitlerova dolaska na vlast i našao se u nemogućoj situaciji da kao istaknuta javna osoba istodobno mora osigurati suživot u dvije potpuno suprotstavljene ideologije.
Gubitnik dobio priliku boksati za naslov
U konačnici ga je to koštalo nove prilike da se bori za svjetski naslov. Iako je kao pobjednik eliminacijskog meča protiv Louisa trebao boksati protiv Braddocka, američki boksački dužnosnici nisu željeli riskirati da svjetska titula završi u nacističkoj Njemačkoj. Sabotirali su Schmelinga i protiv Braddocka poslali gubitnika Louisa, koji ga je nokautirao u osmoj rundi i postao prvak.
No, Crni bombarder je korektno izjavio: "Ne mogu se smatrati šampionom dok ne pobijedim Schmelinga." Američka javnost je podržala revanš jer u lipnju 1938. to se više nije percipiralo kao boksački dvoboj, nego kao borba dobra i zla, demokracije i diktature, Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke. Joe i Max tako su postali simboli dvaju neprijateljskih svjetonazora. Bili su zarobljeni u priči koja je uvelike nadilazila sportsko natjecanje, a nisu imali izbora nego šutke igrati svoje uloge.
"Bio sam pod strašnim teretom, u tom ringu predstavljao sam kompletnu Ameriku. Čak su i južnjački rasisti, isti oni koji su u to doba još uvijek linčovali crnce, navijali za mene i očekivali da nokautiram nacističku Njemačku. Imao sam i svoje osobne razloge da pobijedim Schmelinga, a sad je još i cijela nacija ovisila o meni", napisao je Louis u svojoj autobiografiji.
Borba za naslov svjetskog prvaka između Schmelinga i Louisa održana je pred 70.000 gledatelja na stadionu Yankeesa, a više od 100 milijuna ljudi širom svijeta pratilo je radijski prijenos. Schmeling ovaj put nije imao nikakve šanse. Crni bombarder boksao je savršeno i pobijedio nokautom nakon samo 124 sekunde. Pritom je Max triput bio u nokdaunu. "Schmeling je potonuo poput Titanica", pisali su američki mediji.
Povratak u Njemačku na nosilima
Schmeling je završio u bolnici, gdje su mu dijagnosticirana dva slomljena kralješka. Iz vozila hitne pomoći mogao je vidjeti kako u Harlemu deseci tisuća na ulicama slave Louisovu pobjedu. Morao je ostati na liječenju puna dva tjedna i na kraju se na nosilima vratio u Njemačku. Ovaj put nije bilo dobrodošlice, nije bilo čajanke kod Hitlera, u njemačkim medijima prestalo se spominjati njegovo ime. Porazom od crnca osramotio je arijevsku rasu.
U intervjuu iz 1975. Schmeling nije izrazio preveliko žaljenje zbog poraza: "Gledajući unatrag, gotovo sam sretan što sam izgubio tu borbu. Zamislite da sam se u Njemačku vratio s pobjedom. Nisam želio imati ništa s nacistima, ali dali bi mi orden i učinili me nacionalnim herojem. Nakon rata možda bi me zbog toga smatrali ratnim zločincem."
Schmeling i Louis ostali su u dobrim odnosima. Kad je Max 1954. ponovno došao u SAD, naišao je na hladan prijem. Mnogi mu nisu mogli oprostiti druženja s Hitlerom. Čak mu je i njegov boksački idol Jack Dempsey okrenuo leđa i odbio ga ugostiti u svom njujorškom restoranu. Ali Louis ga je dočekao kao prijatelja, a Schmeling mu to nije zaboravio. Financijski je pomagao svog bivšeg suparnika i njegovu obitelj, a 1981. nosio je Louisov lijes do posljednjeg počivališta.
Nakon godinu dana stanke, u srpnju 1939. Schmeling je ponovno osvojio naslov prvaka Europe u teškoj kategoriji. Meč protiv sunarodnjaka Adolfa Heusera u Stuttgartu bio je Maxov posljednji nastup prije Drugog svjetskog rata i zadnji koji je nešto značio u natjecateljskom smislu.
Mobiliziran u padobrance s 34 godine
Prethodne godine prodao je sa suprugom Anny kuću u okolici Berlina i za 3.5 milijuna maraka (danas oko 35 milijuna eura) kupio imanje Ponickel u Zapadnoj Pomeraniji, u današnjoj Poljskoj, misleći da će tamo imati mira. Dok su 1. rujna 1939. pored njegova imanja u smjeru Poljske prolazile kolone njemačkih kamiona i tenkova, Schmeling još nije slutio da će uskoro i njega pozvati na regrutaciju.
S 34 godine bio je bitno stariji od tadašnje mobilizacijske dobi, ali s obzirom na to da se od njega više nisu mogla očekivati vrhunska boksačka postignuća, mogao je poslužiti u propagandne svrhe. A moguće je i da su mu Goebbels i Hitler odlučili "ponuditi" priliku da herojski pogine kako bi se iskupio za poraz od Louisa.
U ljeto 1940. Schmeling je pozvan na obuku za padobranca u Luftwaffeu. Oko njega su bili golobradi mladići i bio je uvjeren da neće završiti u borbi. Zašto bi itko riskirao pogibiju tako slavnog sportaša? Bila je to zabluda. U noći na 20. svibnja 1941. s bitno mlađim suborcima morao se ukrcati u jedan od Junkersovih zrakoplova koji su krenuli u desant na Kretu.
Goebbelsova osveta zbog intervjua američkom novinaru
Zbog ozljeda koje je zadobio u akciji Schmeling je odlikovan Željenim križem 2. reda i dobio je čin narednika. Kasnije je trajno proglašen nesposobnim za vojnu službu, ali prije toga jedva je izbjegao kazneni progon, a možda i smrtnu kaznu. Naime, u lipnju 1941. godine, dok je još ležao u atenskoj bolnici, razgovarao je s američkim novinarom Billom Flanneryjem iz International News Servicea.
Znajući da to neće dobro odjeknuti kod nacističke vrhuške, Max je dijelio komplimente britanskim i grčkim braniteljima Krete, a na pitanje o eventualnom ratu između Njemačke i SAD-a odgovorio je da bi to za njega bila velika nesreća jer Ameriku doživljava kao svoju drugu domovinu. Intervju je dobio široki publicitet i izazvao pomutnju u inozemstvu i u Njemačkoj.
"Schmeling je dao najdjetinjastiji mogući intervju; tako to valjda izgleda kad se boksači bave politikom. Trebao bi se boriti umjesto da se izležava u Ateni i priča gluposti. Na Kreti se pokazao kao jadna kukavica, a mi smo ga još i odlikovali", zapisao je u svom dnevniku ministar propagande Goebbels i odmah pokrenuo postupak protiv Maxa zbog veleizdaje.
Međutim, Schmeling je i dalje bio pripadnik Wehrmachta i moglo ga se izvesti samo pred vojni sud. Budući da je javnost iz takvih postupaka bila isključena, Goebbels ga nije mogao iskoristiti za svoje propagandne kampanje, pa je izgubio interes i Schmeling se izvukao bez kazne. No, vlasti su mu zabranile da boksa, osim ako je kompletan prihod upućen u ratne svrhe, što njemu nije padalo na pamet.
Do kraja rata Schmeling je obilazio njemačke trupe na frontu, ali i posjećivao savezničke ratne zarobljenike. Bio je svjestan da ga Wehrmacht koristi kako bi pokazao navodno humani tretman neprijatelja i čini se da je pokušao pomoći koliko su mu okolnosti dopuštale. Navodno je neke američke zarobljenike spasio od strijeljanja nakon što su uhvaćeni u pokušaju bijega.
Obogatio se na Coca-Coli
Početkom 1945. godine Crvena armija stigla je nadomak Ponickela i Schmeling je zauvijek napustio svoje imanje. Ostao je bez svih svojih trofeja i boksačkih uspomena, ali i bez gotovo kompletne imovine i ušteđevine jer je reichsmarka potpuno obezvrijeđena. Kraj rata dočekao je u Kielu, a potom je sa suprugom pronašao utočište u Hamburgu.
Tamo je kupio malu kuću i pokušao ju je proširiti bez građevinske dozvole, pa ga je britanska okupacijska uprava osudila na tri mjeseca zatvora. Potom je pokušao osnovati izdavačku kuću s Axelom Springerom (kasnije njemačkim medijskim magnatom) kao partnerom, ali vlasti su to spriječile zato što su ga smatrale eksponentom nacističkog režima.
Tada su se Schmeling i Anny našli u teškoj financijskoj situaciji i Max se odlučio vratiti jedinom zanimanju u kojem je bio zaista uspješan. Uspio je dobiti takozvani Persilschein, denacifikacijski certifikat u šali nazvan po deterdžentu za pranje rublja, te ishoditi boksačku licencu.
U rujnu 1947. ponovno je ušao u ring nakon osam godina pauze i pred 40.000 gledatelja u Frankfurtu pobijedio na bodove. Bile su mu već 42 godine i više nije bio ni sjena nekadašnjeg šampiona. U sljedećih godinu dana imao je ukupno pet mečeva, od kojih je dva izgubio.
Ali, uspio se financijski oporaviti i preko svojih starih boksačkih poznanstava u Americi dobiti licencu za punjenje i distribuciju Coca-Cole na sjeveru Njemačke. Posao je s vremenom procvjetao i Schmeling se ponovno obogatio. Umro je u Wenzendorfu u okolici Hamburga 2005. godine, sedam mjeseci prije 100. rođendana.