NEVJEROJATNA priča obitelji Kostelić već godinama intrigira holivudske producente. Hank Hoffman, scenarist iz filmskog studija Millenium, dvaput je dolazio u Zagreb kako bi upoznao Kosteliće i razgovarao s njima o predlošku za igrani film u kojem bi glavni protagonist, naravno, bio vizionar koji je u zemlju bez relevantne skijaške staze i ostalih resursa potrebnih za vrhunsko skijanje donio deset olimpijskih medalja i četiri velika kristalna globusa.
Legendarni Ante Kostelić Gips nedavno je u 82. godini otišao u mirovinu, a nitko od njegovih najbližih ne može ga zamisliti u ulozi penzionera.
"Nemam pojma kako će to izgledati. Evo ga tu, kopa po nekim statistikama i bavi se izdavaštvom", priča nam Ivica Kostelić, kojeg smo ulovili tijekom kratkotrajnog boravka u Zagrebu.
Iako aktivno ne skija već četiri godine, za Ivicu je mirovina također zastrašujući pojam. Putuje sa skijaškom reprezentacijom i priprema se za kvalifikacije za Olimpijske igre 2024. godine - u off shore jedrenju.
Nazvali smo tragom informacije da Amerikanci čekaju kraj pandemije kako bi nastavili s izradom scenarija za igrani film o njegovoj obitelji.
"Priča je počela s pokojnim Brankom Lustigom, nakon američke premijere dokumentarca Gnothi Seauton koji je radio Bruno Kovačević. Hoffman je boravio kod nas, razgovarali smo o filmu, ali onda je sve stalo. Ne znam kada će se stvoriti uvjeti da nastavimo s pričom, ali bilo bi lijepo vidjeti tatin život u formi holivudskog filma. Doduše, ne znam tko bi ga mogao glumiti", kaže Ivica.
Ono što znamo jest da su Amerikanci odavno fascinirani Gipsovim metodama. Jednom su upali u njegov apartman u St. Moritzu i zamolili da im na papiru doslovce nacrta svoju tajnu.
"Mi smo bili sustav. Tata, Janica i ja. Morali smo pobijediti sustave koji su imali sve"
"Predsjednik američkog skijaškog saveza tražio je da im Gips u apartmanu održi predavanje o razvoju i metodama treninga koje bi oni mogli implementirati. Tata im je zaista organizirao predavanje u našem apartmanu. Oni su sjedili i zapisivali. Gips je izračunao da ćemo ja i Janica biti vrhunski skijaši vjerojatno i prije našeg rođenja. Znao je da djeca od 12. do 14. godine mogu napraviti apsolutno sve, da je to razdoblje kada su najizdržljiviji. Vjerujem da se cijela naša karijera naslanja na treninge koje smo odradili u toj dobi, tu smo dobili prednost koju kasnije ne možeš nadoknaditi", objasnio je Ivica i nastavio:
"Teško je očekivati da nekom producentu Amerikancu objasnim kakav je naš scenarij, on to neće razumjeti, u pogledu nacionalne komponente. Razumjet će, međutim, onu ljudsku. On zna da Austrijanci imaju sve, a mi nismo imali ništa. Znate, jedan Hirscher nikada ne može Austriji značiti onoliko koliko je Janica značila za Hrvatsku."
O Gipsovoj pobjedi protiv sustava smo dugo razgovarali i tijekom intervjua na Sljemenu, nakon što je Ivica odradio zadnju utrku u karijeri.
"Mi smo bili sustav. Ja, Janica, Gips i nekoliko ljudi oko nas, mi smo morali ponijeti svu težinu. Nismo imali nikoga tko će se potrgati za nas. Osim što nismo imali sustav, mi smo morali pobijediti i druge sustave. Imao sam problema s leđima prije jedne utrke, a stari je banuo na press konferenciju i pitao: Znate li zašto Ivicu bole leđa? Zato što na leđima nosi 40 Austrijanaca i 30 Švicaraca... Oni popune sve kvote, primjerice 11 kvota u spustu, 12 u slalomu, no to sve nisu ista imena, samo je nekoliko fiksnih. Kada se sve to zbroji, da, imali smo golemu težinu na našim leđima. Janica i ja", objašnjavao nam je.
Početkom 90-ih prošli su najteži period.
"Sjećam se svega jako dobro. Uvijek smo s pola svijesti bili kod kuće, bio je rat. S drugom polovicom svijesti smo trenirali. Nismo imali novca i snalazili smo se. Negdje do 1997. spavali smo vani, ali mislim da se broj takvih noći smanjio nakon 1993. godine. Nismo spavali u šatoru, to su mitovi. Janica je najčešće spavala u automobilu, a ja i otac u šumi. Napravili bismo sklonište, ali nismo imali šatore. Uglavnom su to bile šume u Austriji, rijetko u Hrvatskoj, kada bi pao snijeg. Austrija ili Slovenija. U Sloveniji smo imali ljude koji su razumjeli našu situaciju i pomogli nas. Dali bi nam smještaj za bagatelu, to su bili većinom tatini davni prijatelji iz skijaških dana. Ne znam jesu li tada vjerovali u nas, ali nije ni bitno. Važno je koliko nam je to tada značilo", ispričao je Ivica.
"Iz Nagana ga je nazvao pijani funkcioner, rekao mu je da je mala zaostala samo 17 sekundi"
Od spavanja u automobilu Janica je dogurala do neviđenog podviga na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju 2002. godine, gdje je osvojila tri zlatne i jednu srebrnu medalju. Postala je senzacija, a svijet je tada počeo otkrivati njezinu priču. No malo tko i danas zna što su ona, Ivica i Gips prošli da bi se popeli na olimpijsko postolje.
"Imala je 16 godina kada je krenula na Igre u Nagano. Bio je to strašno težak period za nas jer sam ja polomio križne ligamente, a i tata strgao, pa smo obojica bili doma. Janica je krenula na put, nije imala ni kombinezon. Posudila ga je od skijašice iz Bosne i Hercegovine. Tada smo se prvi put razdvojili. Bilo nam je jako teško, posebno tati koji se nije mogao ni micati, imao je prijelom noge. Strašno ga je pogodilo kada ga je iz Nagana nazvao nekakav pijani funkcioner i rekao: Dobro je, zaostala ti je mala samo 17 sekundi. Gips je razbijao glavu, razmišljao je gdje je napravila toliko veliku grešku. Ispostavilo se da je zaostala 1.7 sekundi. Srce mu je tada bilo na mjestu", prisjetio se Ivica.
Na holivudskom platnu bi bilo zanimljivo vidjeti i situaciju koja se dogodila skoro deset godina kasnije u Schladmingu.
"Imao sam problema sa skijama, iako to nitko osim novinara nije vjerovao. Haklao sam sedam puta u jednoj sezoni. Pazi, ne sjećam se jesam li haklao sedam puta u sedam godina, a kamoli u sezoni. Starom je tada puk'o film. Bili smo u Schladmingu, čekali smo noćnu utrku, a stari i ja smo ujutro sjeli u automobil i upali u tvornicu. Predstavili smo se portiru i kazali da želimo razgovarati s nekim tko je zadužen za utrke. Čovjek je blenuo u nas. Nazvao je nekog na telefon, sav zbunjen, i kazao da ispred njega stoje Kostelići. Imali smo sreće jer se u tvornici slučajno našao šef trkačkog pogona, Švicarac. Sve smo dogovorili", ispričao nam je Ivica.
Bezbroj je sličnih trenutaka u Gipsovoj karijeri koje će poslužiti kao inspiracija američkim filmašima, ali direktor Hrvatskog skijaškog saveza Vedran Pavlek, koji je uz Kosteliće proveo pola života, kaže nam da ništa nije bilo toliko emotivno kao doček Janice u Zagrebu.
"Nikad nisam vidio Gipsa u takvom stanju, to je bilo nestvarno, nezapamćeno, sve dok naši nogometaši nisu ušli u finale Svjetskog prvenstva u Rusiji. I sve je to bio plod Gipsove vizije koja je pomogla i u stvaranju skijaškog saveza Hrvatske. Mi smo zemlja koja ima dva skijališta, a do pojave Kostelića nismo znali što je kontinuitet rezultata. Danas u Zagrebu imamo Svjetski kup, a Kostelići su pomogli u razvoju ostalim hrvatskim skijašima, tako da imamo i kontinuitet. Teško mi je govoriti o Gipsu, ne sjećam se odluke koju sam donio bez njega. I ne znam kako će on u penziji... Vjerojatno će krenuti trenirati svoje unuke", kroz suze nam je kazao Pavlek.