HRVATSKA rukometna reprezentacija u petak od 20:30 otvara SP u Švedskoj i Poljskoj utakmicom protiv jakog Egipta. Bit će dvoboj koji puno toga može odrediti što se tiče ambicija reprezentacije koju vodi izbornik Hrvoje Horvat.
U grupi su još autsajderi SAD i Maroko, a prve tri reprezentacije idu u drugi krug, gdje se križaju sa skupinom H, u kojoj je glavni favorit prvak svijeta Danska. U četvrtfinale će ići dvije najbolje ekipe iz drugog dijela tako da Hrvatska nema pravo na kiks u prvoj fazi natjecanja. Nakon Egipta protivnik joj je ekipa SAD-a. Amerikanci su na papiru najslabija momčad skupine.
Do sada su igrali na pet svjetskih prvenstava i najbolji plasman im je triput 16. mjesto od 16 reprezentacija (1964., 1970., 1974.). Odigrali su ukupno 19 utakmica i upisali su 19 poraza.
Hrvatska je na SP-u 2001. zauzela slabašno deveto mjesto. Generacija Metličića, Balića i zlatnih Portugalaca tada se tek bila stvarala, no ipak je na tom prvenstvu upisala najuvjerljiviju pobjedu u povijesti. S golemih 41:12 stradala je reprezentacija SAD-a.
Punih 20 godina Amerikanaca nije bilo na rukometnim mundijalima, praktički nisu ni postojali na rukometnoj mapi svijeta, ali lani su se uspjeli izboriti za nastup na svjetskoj smotri. No na rukometnom Mundijalu nisu zaigrali jer se nekoliko igrača zarazilo koronavirusom i morali su odustati.
Metkovac u dresu SAD-a
Ipak, dvije godine kasnije opet su se plasirali na SP, a jedan od rivala bit će im Hrvatska. Amerikanci ne gaje iluziju da mogu naškoditi Hrvatskoj i Egiptu, ali vjeruju da se mogu potući s Marokancima i kao treći otići u drugi krug i tako ostvariti povijesni plasman za državu u kojoj je rukomet čisti amaterizam.
Tako nam bar kaže Domagoj Sršen, Metkovac rođen u New Yorku koji nastupa za reprezentaciju SAD-a. Životna priča američkog rukometaša izuzetno je zanimljiva. Ovaj 32-godišnji pivot ima zavidnu karijeru. Igrao je za Zagreb, s kojim je osvojio SEHA ligu, zatim za bjeloruski Meškov i njemački Hannover.
Sršen se rodio new Yorku, gdje je živio do pete godine. Dva je puta nastupio za mladu reprezentaciju Hrvatske, a kako kasnije nije dobivao pozive, odlučio se za reprezentaciju zemlje u kojoj je rođen. Zanimljivo, u kontakt s Američkim rukometnim savezom došao preko prijave na internetu prije 12 godina.
Sa Sršenom smo razgovarali o mogućnostima američke reprezentacije na SP-u. Pričao nam je kako Amerikanci doživljavaju ovaj sport, otkrio koji su mu ciljevi u nastavku karijere i koliko mu smeta podcjenjivanje rukometa u američkoj sportskoj javnosti.
Prije dvije godine, nažalost, morali ste zbog koronavirusa odustati pred sam početak natjecanja. Kakva je sad situacija s koronom s obzirom na to da je covid-protokol prilično rigorozan?
Sve je u redu. Testiramo se stalno i svi smo negativni. Tako da ćemo ovaj put sigurno igrati i moram vam priznati, sanjam da prvenstvo krene.
Kakva su očekivanja reprezentacije SAD-a od ovog turnira?
Ne letimo, nismo u oblacima, čvrsto smo na zemlji. Znamo da je praktički nemoguće da pobijedimo Hrvatsku ili Maroko, druga je to dimenzija, ali vjerujemo da s Marokom možemo igrati. Nismo loša ekipa. Tri godine smo skupa, jako se dobro poznajemo. Imamo nekoliko jako dobrih igrača koji igraju u Norveškoj, Danskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Mađarskoj...
Istina, u pitanju su druge ili treće lige, ali sve su to momci koji su rođeni, poput mene, u Europi i koji rukomet igraju otkako znaju za sebe. Vidjet ćete, iznenadit ćemo na ovom prvenstvu. Nemojte se čuditi dogodi li se takvo nešto.
Tko su najveće zvijezde u ekipi?
Svakako srednji vanjski Ian Hueter, koji igra u Njemačkoj. Ian baš odskače od cijele ekipe. Zatim tu je Alex Chan, koji je stalno među najboljim strijelcima u drugoj španjolskoj ligi. Ne smijem zaboraviti ni Ianova brata Patricka. Odličan pivot. Gary Heins, koji igra u Njemačkoj, fenomenalan je, dečko skače ''pet metara'' u zrak. Ni ja nisam za baciti s obzirom na iskustvo. Ma, vidjet ćete, dobra smo ekipa.
Realno, najveća zvijezda vam je izbornik Robert Hedin, član zlatne švedske generacije iz devedesetih, popularnih Bengan Boysa, koji su osvojili sve osim olimpijskog zlata kad ih je u finalu zaustavila Hrvatska u Atlanti 1996.
Istina, Robert je najzvučnije ime. Sjajno nas je posložio, selektirao, učinio to da izgledamo kao prava momčad. Ipak, koliko god on bio bitan, igrači su najbitniji, oni su ti koji na parketu igraju.
Poznavajući stil legendarnog izbornika Švedske Bengta Johanssona, vjerojatno igrate obranu 6-0?
Tako je, iako nešto pokušavamo i s 5-1. Međutim, obranu 5-1 treba dugo učiti tako da ćemo uglavnom biti u 6-0.
Rukomet je dvoranski sport, atraktivan je, brz, igra se na snagu, rezultat se u čas može promijeniti. Dakle, sve ono što Amerikanci vole. Zašto rukomet u Americi nikad nije zaživio?
Iskreno, nemam pojma. Amerikanci su fokusirani na svoja četiri sporta i što se tiče toga jako su konzervativni. I ako nogomet tamo nije totalno prošao, onda što očekivati od rukometa? No, tko zna, ako u budućnosti napravimo neki dobar rezultat, možda ga uspijemo popularizirati. To bi bilo lijepo.
Bivši NFL igrač Jay Cutler podigao je lani buru izjavom da bi SAD s LeBronom osvojio zlato u rukometu, a u vrlo popularnoj ESPN-ovoj emisiji Highly Questionable bivši igrač američkog nogometa Domonique Foxworth ustvrdio je da je riječ o sportu za one koji nisu uspjeli u nogometu, američkom nogometu ili košarci. Kako gledate na te izjave?
To su gluposti i smatram da ljudi koji su izgovarali te rečenice nisu nimalo korektni. Ne kažem da smo sila u rukometu, ali u reprezentaciji igraju sve momci koji su, poput mene, rođeni u Europi i tamo su naučili igrati rukomet.
Dakle, od malih nogu u rukama nam je rukometna lopta i sprdati se na ovakav način je u najmanju ruku nekorektno. To je kao da mi kažemo da ćemo ih pobijediti u košarci. Baš bih volio vidjeti te koji to govore kako bi nas pobijedili.
Da sad ulicama New Yorka ili bilo kojeg drugog američkog grada prođu Nikola Karabatić, Ivano Balić, Mikkel Hansen ili Stefan Kretzschmar, bi li ih itko prepoznao?
Nisam siguran. Možda eventualno Karabatića, ali ni to ne mogu garantirati.
Olimpijske igre će se u Los Angelesu održati 2028., a prema pisanjima američkih medija te izjavama vodećih ljudi iz američkog rukometa, cilj je čak i medalja. Koliko je to realno?
Daleko je to od realnosti. No Amerikance nemojte nikad podcjenjivati. Kad u sportu oni nešto žele napraviti, onda to i naprave. Prije deset godina, kad sam tek došao u reprezentaciju, to nije ličilo ni na što. Nikakve organizacije nije bilo, nikakvog plana ni cilja.
Bilo je nas tri, četiri igrača koji smo igrali rukomet u Europi i to je manje-više bilo to. Sad je priča posve drugačije, ovo sad izgleda jako dobro. Promjene su možda spore, ali tu su i to me veseli. Evo, čak će neke utakmice sa SP-a i ESPN prenositi, pa će nas netko valjda i gledati.
Imali ste solidnu karijeru u Europi. Koji su Vam ciljevi?
Plan mi je odigrati još ovaj SP i tako ostvariti san te prestati igrati. No, kako je u Hrvatskoj SP za dvije godine, a bio bi mi san kod kuće igrati jedno ovakvo natjecanje, tko zna, možda se predomislim. Vidjet ćemo.
Kako ćete se osjećati kad za par dana budete na SP-u u rukometu igrali protiv Hrvatske?
Kad se izvlačio ždrijeb skupina, prijateljima sam rekao da sto posto izvlačimo Hrvatsku. Nevjerojatno, ali to se dogodilo. Imao sam osjećaj. Jedva čekam čuti i hrvatsku i američku himnu.
Hoćete li pjevati obje?
Neću. Samo američku. Ipak sam reprezentativac SAD-a.