U 28. GODINI je Mateo, ili jednostavno Teo kako ga zovu njegovi Riječani, dočekao vrhunac karijere s pozivom Line Červara da se pridruži hrvatskoj reprezentaciji uoči turnira Četiri nacije u Grazu. Iz anonimnosti je izronio direktno na svjetsku scenu i sam je priznao da se ponekad morao uštipnuti kako bi se uvjerio da sve nije samo lijepi san.
No, Červar je za njega imao prilično stvaran zadatak, povjerio mu je ulogu prvog lijevog krila momčadi koja puca na zlato. Hrvatin je imao je loših trenutaka; prigovarali su mu zbog par promašenih zicera i obrambenih propusta, ispitivali linije po kojima je odjednom preskočio Gorana Šprema i Ljubu Vukića, ali kada se sve zbroji najupadnija činjenica kaže da se - proslavio. Tko je mogao pretpostaviti da će jednoga dana u Rijeci biti priređen doček njemu u čast, onako kako su se jednog dana dočekivali Sulić i Džomba?
U razgovoru za Novi list novopečeni reprezentativac progovorio je o svojoj karijeri, rukometnim počecima i desetljeću provedenom o siromašnom riječkom Zametu odakle je preselio na veliku scenu, među Červarove "osiguravatelje".
"Da mi je netko predočio ovakav scenarij, prozvao bih ga luđakom. No, ipak se dogodilo a ja sam neizmjerno sretan zbog svega. I zahvalan Bogu i izborniku Lini Červaru koji je u meni prepoznao reprezentativnu vrijednost i ukazao mi povjerenje. O svojim igrama na SP-u reći ću da uvijek može bolje. Iznenada sam uletio iz jedne male u svemirsku dimenziju i dakako da nisam dao maksimum. Ali u tom trenutku dao sam sve od sebe. Ima još vremena da dokazivanje"
"Bio je predivan osjećaj igrati pred našim ljudima, pred prepunim tribinama. Oko nas su se događale samo pozitivne stvari i ljudi su bili u euforiji, od djece do najstarijeg čovjeka. Fascinirala me ta pozitivna atmosfera.", izrefererirao je u dahu, prisjećajući se i najboljeg što je Hrvatska dala na prvenstvu, prvog poluvremena protiv Španjolske.
"Svi su vidjeli zlato oko vrata"
Kao što izbornik žali za nekim potezima, a jedan od njih je što je Hrvatinu uskratio radost startanja u finalu svih finala, igrači ipak žale za zlatom, koliko god srebrni sjaj bio jak.
"Istina, kaže se da nisi osvojio srebro nego izgubio zlato. Pogotovo kod nas, svi su već vidjeli zlatnu medalju oko vrata.", otkrio je još jedan u nizu potencijalnih razloga za poraz od Francuske.
S njim će se složiti i Džomba, još jedan Riječanin, koji je uzrok hrvatskog sloma u finalu pronašao u samouvjerenosti i unaprijed prisvojenom zlatu.
"Još uvijek ne vjerujem kako se sve otvorilo"
Hrvatin je nastavio Džombinim putem, iz Rijeke do Zagreba, jednog dana možda i do inozemstva ukoliko se promijene trendovi. Rijeka je hrvatskom i svjetskom rukometu dala Sulića i Matoševića koji su, doduše, puno ranije od Hrvatina zakoračili u duboko.
"Još uvijek ne mogu vjerovati kako mi se sve otvorilo. Išao sam iz utakmice u utakmicu i kada se samo sjetim prvog poziva Line Červara i kada vidim kako je sve to završilo, ma nisam mogao poželjeti više. Izborio sam mjesto među prvih sedam, odigrao puno utakmica, puno vremena proveo sam na terenu. Strašna stvar i nitko sretniji od mene. Znam je da je velika razlika igrati u Zametu i na svjetskoj sceni, oko mene su redom bili veliki igrači. Ne može se uspoređivati, ali igranje u Zametu ima svoj gušt. Bilo mi je predivno", izbjeći će razgovor u konkurenciji u Červarovoj vrsti koju je s(p)retno preskočio.
Sve do finala, kada je u startnoj postavi osvanuo Goran Šprem.
"Žao mi je što nisam igrao u finalu, to je normalno. Ali nema veze, u reprezentaciji je 21 igrač i svi zaslužuju priliku. Nije bitno tko je na terenu, već samo da se pobjeđuje."
Već sutra Hrvatin će se sa Zagrebašima otisnuti put Poreča, na pripreme za nastavak sezone.
"U Zagreb idem stvarno teška srca. Zamet će uvijek biti moj klub, sve se dogodilo nekako prebrzo. Pred mene su stavljeni uvjeti i kada sam sve zbrojio i posavjetovao sa sa svojima, ispostavilo se da bih išao protiv sebe da nisam prihvatio poziv Zagreba. Najvažnije mi je da budem zdrav i da uvijek pružim sve od sebe, za ostalo ćemo lako."
C.D.
Foto: Pixsell