PRED hrvatskom nogometnom reprezentacijom su tri ključna dvoboja u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2022. Gostovanja u Rusiji i Slovačkoj te domaći ogled sa Slovenijom Hrvatska dočekuje u velikim problemima.
Iza Eura je ostao gorak okus. Osim slabog izdanja, nekoliko igrača je izrazilo nezadovoljstvo stanjem reprezentacije i izbornikovim odlukama, a neki od njih, poput Ante Rebića, zatvorili su si vrata nacionalne selekcije barem na neko vrijeme. Uz to, Hrvatska u najteži ciklus kvalifikacija ulazi bez Luke Modrića koji se ozlijedio. Dobre vijesti su da je Dalić osvježio popis. Na njemu se, kao i na onom koji je objavio Igor Bišćan, pojavilo nekoliko novih imena koja su u kratkom vremenu pokazala ogroman napredak.
S obzirom na igrače koje ima na raspolaganju, ali i s obzirom na potencijale na duži period, mnogi navijači smatraju da bi Hrvatska trebala početi igrati u 3-5-2 formaciji. Nju sve češće koriste i vrhunski klubovi te je u posljednjih nekoliko godina doživjela svojevrsnu renesansu. Od 24 reprezentacije s prošlog Europskog prvenstva, njih čak 18 ju je koristilo kao prvu ili drugu opciju. Hrvatska sad ima pravi kadar za to i tako može izvući maksimum iz nekih igrača. Ovo je u teoriji idealna postava za ovu generaciju iz barem tri razloga.
Hrvatska slaže novu obranu. U njoj dominira sasvim novi profil igrača
Jedan od najvećih problema Hrvatske u proteklih nekoliko godina je prva faza napada. Par Lovren-Vida je na vrhuncu forme bio fizički izuzetno moćan, dominantan u skoku i dovoljno brz da omogući reprezentaciji da visoko drži zadnju liniju, ali je premalo davao u fazi izgradnje napada. Već neko vrijeme se javlja ogromna potreba za svježom krvlju u tom dijelu ekipe i počeli su stasati stoperi koji su sasvim drugačijeg profila.
Duje Ćaleta-Car i Joško Gvardiol su prototipi modernih stopera za koje je sposobnost slanja dugih lopti, kojima se prebacuje težište igre na suprotnu stranu, i sposobnog pogađanja teških okomitih pasova, koji razbijaju protivničke linije, postala jednako važna odlika kao i one koje se tradicionalno vežu uz stopere. Ćaleta-Car se u tom pogledu već dokazao i na reprezentativnom i na klupskim nivou. Gvardiol je sve utakmice na Europskom prvenstvu odigrao na lijevom beku, ali je po talentu, mogućnosti razvoja i brzini učenja budućnost ove reprezentacije.
Grafika: Sofascore za IndexSport
Modrić, Brozović i Kovačić su se dosad morali spuštati stoperima u krilo kako bi preuzeli loptu i započeli napad. Zbog toga su često bili previše udaljeni od prednjeg dijela ekipe pa su hrvatski redovi ostali nepovezani. Uz stopere koji su kvalitetniji u iznošenju lopte, veznjake bi se rasteretilo kreacije u neaktivnim zonama i mogli bi igrati u zoni koja je 15-ak metara bliža suparničkom golu. Time bi bili bolje povezani s napadačima, ali bi se i sami češće mogli uključivati u samu završnicu. Napad se u modernom nogometu bazira na uspješnom iskorištavanju međuprostora, a igra s trojicom u zadnjoj liniji omogućava bočnim stoperima da dijagonalnim loptama gađaju upravo tu zonu. Najbolji svjetski klubovi se već godinama uzdaju u sposobnost stopera da pronađu veznjake između suparničkih linija. Važnost stopera koji mogu voditi prvu fazu igre će biti još veća jednom kada se Modrić oprosti.
Ofenzivni potencijal bekova
Jako dugo je reprezentaciji najslabija točka bila pozicija lijevog beka. Danas se ta vremena čine jako dalekima s obzirom na to da Hrvatska ima Bornu Barišića, Bornu Sosu i Domagoja Bradarića uz još nekoliko igrača koji mogu pokrpati tu poziciju poput Joška Gvardiola. Sada je veći problem suprotna strana. No i tamo se Juranović pokazao kao solidna opcija i baš je kao desni bek u formaciji 3-5-2 igrao u Legiji pa mu takva uloga ne predstavlja novost. Osim toga, u Bayernu polako stasa i Stanišić i ostaje nada kako će struka HNS-a shvatiti da je besmisleno prvotimca Bayerna držati u mladoj reprezentaciji. Naravno, ne treba otpisati ni Vrsaljka koji će biti tu ako se ikad do kraja oporavi od svih ozljeda.
Najupečatljivija je kod hrvatskih bekova njihova moć u napadu. Sosa je na poziciji lijevog beka u Stuttgartovih 3-5-2 postao ofenzivno jedan od najučinkovitijih bekova liga Petice. Ima sjajan centaršut, odličan osjećaj za kombinatoriku i može biti jako vrijedna opcija imati takvog beka u završnici napada.
Grafika: Sofascore za IndexSport
Tu su i drugi igrači. Bradarić u Lilleu igra premalo ili nimalo, ali je ofenzivno jako opasan i djeluje kao krilo zarobljeno u tijelu i statusu beka. Obojica su igrači koji trebaju puno slobode za odlaske naprijed kako bi dali najbolje od sebe, a to im formacija s tri stopera omogućava u puno većoj mjeri nego ona sa samo dva stopera. Barišić nema toliki ofenzivni potencijal, ali može vrlo dobro odraditi posao u oba pravca. Postoji puno mogućnosti za kombiniranje. Protiv suparnika određenog profila najbolje rješenje možda bi bio Perišić, koji je većinu šampionske Interove sezone odigrao baš na toj poziciji. Opcija i talenta u tom pogledu ima i više nego dovoljno.
Dalić je svemu dao šanse, osim najlogičnijem rješenju
Konačno, ova formacija je bitna i zbog dinamike u napadu. U posljednje tri godine Dalić je puno eksperimentirao. Pri tome je uglavnom imao unaprijed zacrtanih 11 ili 12 igrača koje je na silu pokušavao ugurati na teren, nerijetko na potpuno neprirodne pozicije. Kramarića je gurao na devetku iako ju u klubu ne igra gotovo nikad. S druge strane, najčešće rješenje bio je Petković čije je zdravstveno stanje često upitno, a stil igre takav da ne može u kontinuitetu igrati vrhunski nogomet 90 minuta. Na Euru je Dalić došao u situaciju da na devetku gura Rebića u najneuspješnijem pokusu čitavog mandata na klupi reprezentacije. Budimira gotovo nije ni koristio, a na ovo okupljanje nije pozvao ni Petkovića ni Rebića.
Činjenica je da Hrvatska nema devetku i golgetera u najstrožem smislu te riječi. Budimir je igrač koji dominira u zraku i meta je dugih lopti suigrača u Osasuni. Petković se voli spuštati po loptu, igrati leđima okrenut golu i razigravati suigrače. Kramarić u Hoffenheimu ulazi u završnicu s pozicije desetke, osmice ili krila. S tog aspekta je pomalo nelogično da ih Dalić nije nijednom upario kao napadački dvojac. Štoviše, od Rusije je Hrvatska samo triput zaigrala u formaciji s dva napadača. Osim prijateljske utakmice protiv Tunisa, Hrvatska je tako igrala doma protiv Švedske i u gostima protiv Francuske u Ligi nacija, što su joj bile i dvije najbolje utakmice u tom natjecanju.
Potencijalna postava za sljedeće tri utakmice
Formacija s dva napadača nudi nekoliko rješenja za aktualne probleme reprezentacije. Jedno je od njih i pitanje Kramarića kojeg je u zadnje tri godine Dalić seljakao po terenu i nije mu našao pravu ulogu. Uz drugog napadača, posebno ako se radi o nekom fizički dominantnom koji prima prvu loptu poput Petkovića, Kramarić bi imao dovoljno slobode u igri i šansu da češće ulazi u zadnju trećinu terena, gdje može najviše pružiti.
Osim toga, Hrvatska s Petkovićem na poziciji usamljene devetke često ostaje bez dovoljno igrača u završnici jer se on duboko izvlači po loptu. Ovako bi uz sebe mogao imati još barem jednog napadača koji može napadati prostor koji se otvori iza njegovih leđa. Koliko su njegove kvalitete iskoristive u formaciji 3-5-2, najbolje svjedoče dvije utakmice. Jedna je razbijanje Atalante na Maksimiru, kada je Oršić iz drugog plana zabio tri komada koristeći Petkovićevo navlačenje obrane i igranje mantinele. Druga je jučerašnja utakmica u Osijeku u kojoj je za partnere u napadu Jurića i Jakića, koji je uvijek ulazio u završnicu, otvarao ogromne rupe u obrani Osijeka. Naravno, u mogućim kombinacijama su i svi ostali ofenzivci, ovisno o tome protiv koga se igra i kakva se utakmica očekuje.
Potencijalna postava za budućnost
S obzirom na profil igrača u reprezentaciji, ali i trend u svjetskom nogometu u kojem sve više ekipa koristi formaciju 3-5-2, ona je neminovna budućnost Hrvatske. Na Daliću je da shvati da može biti i njena vrlo uspješna sadašnjost.