ISPOD RADARA, daleko od objektiva kamera i novinara, prije nešto manje od tri tjedna u bazenu na zagrebačkim Utrinama održano je Otvoreno prvenstvo Hrvatske u ronjenju na dah.
Ništa posebno, rekli bi neutralni promatrači, osim što je tamo jedna posebna djevojka napravila nešto jako posebno. Zagrepčanka Mirela Kardašević porušila je svjetske rekorde. U disciplini “dinamika sa stereo perajama” iznimno simpatična 32-godišnja Mirela preronila je 226, a u disciplini bez peraja čak 179 metara. Najbolji dio - ronjenjem se bavi tek dvije godine.
Stanovnici zagrebačkog kvarta Špansko vjerojatno ni ne znaju da u njihovom susjedstvu živi svjetska prvakinja u dinamici s perajama, svjetska viceprvakinja u dinamici s monoperajom, brončana s EP-a u disciplini “constant no fins” i disciplini “Jump blue” te dvostruka svjetska rekorderka.
Postavila je i treći rekord, ali je on u međuvremenu pao
“Zaronila sam i na 65 metara dubine bez peraja što je također bio svjetski rekord, ali je on u međuvremenu srušen. No ove godine ću ga pokušati uhvatiti”, kaže samozatajna i pomalo sramežljiva Mirela dok ispijamo kavu u njezinom Španskom.
“Ronjenjem sam se počela baviti nakon osam godina pauze bavljenja sportom. Cijeli život sam plivala, ali sam morala prestati. U međuvremenu sam rodila dva sina, ali mi je sport nedostajao pa sam se odlučila nečime baviti kad sam navršila 30. Kako sam uvijek bila oko bazena, zainteresirala sam se za ronjenje i tako je sve počelo”, kaže samohrana majka Mirela.
Dok se većina ljudi sportom bavi iz određene ljubavi prema istom, ona je u dubine krenula iz potpuno drugog razloga.
“Dubina mi je, uz visinu, bila najveći strah. Užasno sam se bojala onog crnila i morske tame i odlučila sam se s time suočiti. Mislim da je to najbolji način da prevladate neki strah. No kad sam zaronila malo dublje, shvatila sam da tamo nema ničega toliko strašnog. Prirodno je da se mi ljudi bojimo nečega čemu ne pripadamo, ali vjerujte mi, tamo dolje je sasvim u redu”, kaže na prvi pogled krhka Zagrepčanka.
No pod vodom je čvršća od većine nas. Osim što bez ikakvih pomagala preroni tri i pol bazena, odnosno skoro dva nogometna igrališta, fascinantna Zagrepčanka natječe se i u disciplini zadržavanja daha.
“Mi to zovemo statikom i u toj disciplini bez zraka mogu izdržati oko sedam i pol minuta. No najviše uživam u klasičnom ronjenju, u dubinu i u dužinu”, kaže.
Iako ronjenje djeluje kao relativno jednostavan sport, kao i u većini njih riječ je o iznimno teškoj i napornoj tehnici.
Misli ne smiju odlutati
“Kad zaronite, prestanete razmišljati o bilo čemu izvan vode i to je ljepota ovog sporta. Morate se u potpunosti usredotočiti na svoje tijelo, tehniku i disanje. Misli vam ne smiju odlutati jer bi to moglo biti opasno i tu je vrlo važan mentalni trening koji postižem raznim vježbama i meditacijom. Sami kapacitet pluća i ono klasično ‘e, koliko možeš držati dah?’ nije toliko presudno koliko ekonomičnost potrošnje energije i mišića i puno drugih faktora. Morate pratiti signale koje vam tijelo šalje i morate biti svjesni kad ste došli do granice”, objašnjava nam svjetska rekorderka.
Svatko, kaže, može zaroniti na 20, 30 metara dubine, no ispod te granice postoji svijet koji obični smrtnici ne poznaju.
“Kad prođete granicu od 20 metara, tijelo prestaje biti plovno i počinje samo tonuti. Mi ronioci to zovemo ‘free fall’ i to je najljepši dio ronjenja u dubinu. Morate to doživjeti da biste shvatili što vam pričam jer tu slobodu ne možete nigdje drugdje osjetiti. Tijelo samo tone i to je vrlo blizu bestežinskom stanju. To je naš svemir. Naravno, koliko god uživaš, moraš i dalje paziti na ono što radiš. Možeš upasti u stanje hipoksije što može biti opasno. Počneš se osjećati malo pijano, sve ti je prekrasno i ne osjećaš ništa. Tu je ključan mentalni trening koji sam spominjala. No mi nikad ne ronimo sami već oko sebe imamo puno ljudi i ako doživimo blackout, oni će nas izvući”, kaže Mirela.
Ono što je posebno zanimljivo kod ronjenja je da dobna granica praktički ne postoji.
“Dapače, što si stariji to si zreliji u donošenju ključnih odluka u dubini. Ima ronioca koji su stariji od 60 godina. Ovo je sport kojim se možeš baviti cijeli život”, kaže.
Sinovi koji imaju sedam i osam godina bave se najviše tenisom. Ronjenje ih za sada ne zanima, iako prate mamina natjecanja.
“Gledaju prijenos i malo se zabrinu kad me vide u toj tami, ali sam im objasnila da to nije opasno i da mi se ništa ne može dogoditi.”
Ništa?
“Ako se ispravno trenira i roni u kontroliranim uvjetima, ronjenje nije opasno. Ali ako idete sami na zaron, onda se može dogoditi svašta i to nikome ne bih preporučila. Ljudi, ne ronite preduboko sami nego uz pratnju!”, upozorava.
Ronjenje u problemima kao i brojni drugi sportovi u Hrvatskoj
Njezin sport je, kao i niz “malih” sportova, u Hrvatskoj na marginama. Vjerojatno nitko ne zna da je hrvatska reprezentacija jedna od najcjenjenijih u svijetu.
“Prošle godine smo sa Svjetskog prvenstva donijeli osam medalja, ali to nije nigdje pisalo jer je bilo vrijeme nogometnog Svjetskog prvenstva. Reprezentacija je jako dobra i na jako dobrom glasu. Nažalost, ljudi ne znaju koliko nas cijene izvan Hrvatske. Neki novac dobijemo ako osvojimo svjetsko ili europsko zlato, ali to je u usporedbi s drugim sportovima u Hrvatskoj zanemarivo. Recimo, Goran Čolak je jedan od najboljih na svijetu u ovom sportu. Znao je osvajati po nekoliko medalja na velikim natjecanjima, a nagradu za najboljeg sportaša Hrvatske dobio bi netko tko je osvojio srebro u nekom, pod navodnicima, važnijem sportu. No tako je to kod nas. Možda se nešto promijeni ako ronjenje postane olimpijski sport za što se borimo”, kaže Kardašević.
Ista je priča i s financijama. Samo komplet peraja i ronilačko odijelo stoje oko 1600 eura. Ronilački savez pokriva putovanja na natjecanja, ali pripreme i sve ostale troškove Mirela i njezini kolege iz reprezentacije snose sami.
“U Italiji, Francuskoj i Rusiji ronioci mogu od svojeg sporta živjeti i zarađivati. Ja, na sreću, imam sponzora koji mi pokriva opremu, ali imam stalni posao izvan sporta bez kojeg ne bih mogla. Svi tražimo sponzore, ali ih je jako teško naći”, kaže Mirela koja je studirala u Americi.
Unatoč svim problemima, nema namjeru stati, iako je osvojila praktički sve.
“Super je to kad si svjetski prvak, ali ja sam skromna i idem dalje. Naravno da je dobar osjećaj kad si u nečemu najbolji na svijetu, ali mene to samo tjera da budem još bolja. Mislim da ću i nakon profesionalne karijere ostati u ovom sportu i pokušati ga popularizirati”, zaključila je Zagrepčanka.
Kako će ta karijera završiti, znaju samo dubine s kojima se susreću samo tipovi poput Mirele. I stalno pomiču granice kojima mi ostali ne bismo imali hrabrosti ni prići. Ako je za dvije godine osvojila sve što je osvojila, samo pretpostavite što je još pred njom. A onda će netko valjda prepoznati njezine i rezultate njezinih kolega iz reprezentacije.
Do tada, mirno more Mirela.