OSTALO je samo nekoliko dana do prvog izazova hrvatske reprezentacije na Euru, kada će istrčati na Wembley protiv Engleza. Zlatko Dalić ima puno taktičkih i kadrovskih problema, koji se protežu još od Svjetskog prvenstva, ali jedna stvar se jako ističe.
Hrvatska jako loše brani prekide. Štoviše, u ovom trenutku je najgora reprezentacija koja će igrati na Europskom prvenstvu po tom kriteriju. Dozvoljava puno udaraca i prima puno golova te je za očekivati da će njeni suparnici na Euru poseban naglasak u napadu staviti na kornere i slobodne udarce. Na velikim turnirima detalji rade razliku, a prekidi često odlučuju utakmice. Zbog toga izbornik mora u idućim danima posvetiti posebnu pozornost upravo tom segmentu igre.
Prekidi su ključ velikih turnira. To je na svojoj koži najbolje osjetio Brazil
Prekidi i u klupskom nogometu predstavljaju fazu igre kojoj se posvećuje jako puno detalja. Ekipe rade iscrpne analize suparničkih izvođača i skakača kako bi prilagodili svoju obranu. Isto tako, pokušavaju detektirati slabe točke u suparničkom bloku, koje napadaju s viškom igrača. Prekidi su jako dugo u javnosti, ali i struci bili smatrani običnim nusproizvodom igre, a ne segmentom kojem se treba pridati posebna pozornost.
Takva percepcija doživjela je veliku promjenu nakon finala Svjetskog prvenstva 1998. godine u Francuskoj. Domaćin je razbio Ronaldov Brazil s 3:0, a junak je bio Zinedine Zidane, koji je dvaput zabio glavom nakon kornera. Francuski izbornik Aime Jacquet nakon utakmice je rekao: "Pažljivo smo gledali kako stoje na prekidima tijekom cijelog turnira. Znali smo da moramo s par igrača odvući braniče, a onda snažno napasti iz drugog plana, to su loše branili, ali ih nitko dosad nije kaznio golovima."
Koliko su prekidi bitni u novijoj povijesti je pokazalo i Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Tijekom turnira smo detaljno analizirali golove iz prekida u Rusiji, a rezultati su bili zapanjujući. Nakon grupne faze čak je 39 % golova palo iz penala, slobodnih udaraca i kornera. Na kraju turnira je bilo 15 reprezentacija koje su barem polovicu svojih golova dale iz prekida. Naravno, bitnu ulogu odigralo je i uvođenje VAR-a, koji je braničima smanjio mogućnost neprimjetnog fauliranja napadača kod skoka, povećao je broj penala i prekršaja u opasnim zonama.
Međutim, orijentacija na prekide nije ključna samo zbog VAR-a. Reprezentacije, za razliku od klubova, nemaju na raspolaganju puno vremena za uigravanje kompleksnijih napadačkih sustava, pa se okreću uvježbavanju standardiziranih situacija. Povećanjem Eura na 24 reprezentacije došlo je i do djelomičnog razvodnjavanja kvalitete, pa na turniru sada postoji veći broj reprezentacija koje će protiv jačih suparnika svoju šansu tražiti upravo na prekidima. Činjenica da su prekidi jako bitni je loša vijest za Hrvatsku.
Porazna statistika hrvatske reprezentacije: brani prekide gore nego sve ekipe na Euru
U dijelu teksta koji se bavi time koliko Hrvatska loše brani prekide potrebno je naglasiti dvije stvari. Prva je da se bavi samo slobodnim udarcima, kornerima i direktnim ubacivanjima iz auta te da u statistiku ne ulaze penali dosuđeni nakon akcije iz otvorene igre. Druga je da ova analiza ima jedan metodološki nedostatak. Za precizirati koliko neka reprezentacija loše brani prekide nije dovoljno vidjeti koliko često prima golove iz tih situacija.
U teoriji ekipa A koja brani 20 prekida po utakmici i prima dva gola bolje brani prekide nego ekipa B koja brani 3 prekida po utakmici i prima jedan gol. Još bi detaljniju sliku dala analiza koliko često suparnik šutira nakon kornera/slobodnog udarca, ali takva vrsta napredne statistike u nogometu još uvijek nije dostupna. Ipak su i ovakve, "sirovije" brojke sasvim solidan indikator. A one su za Hrvatsku porazne.
*Navedeni penal odnosi se na situaciju gdje je hrvatski branič faulirao suparnika tijekom kornera.
S obzirom na to da je Hrvatska od Svjetskog prvenstva u Rusiji odigrala 29 utakmica, u prosjeku dobiva gol iz prekida jednom u dvije utakmice. Tim tempom bi u grupnoj fazi primila jedan ili dva gola tako, što bi ju moglo koštati prolaska grupe. A s obzirom na važnost prekida na velikim turnirima, gotovo je nemoguće takvom statistikom doći daleko. Analiza suparničkih reprezentacija i njihove efikasnosti na prekidima također ukazuje na ogromnu potrebu za oprezom.
Češka i Škotska jedva čekaju prekid. Hrvatska na to mora biti spremna
Kada se pogledaju brojke hrvatskih suparnika u grupi, može se vidjeti da su dvije momčadi natprosječno dobre u napadačkim prekidima.
Grafika: Sofascore za IndexSport
Škotska i Češka svaki četvrti gol daju iz prekida. Kod Engleza je taj postotak osjetno manji, ali on se može objasniti stilom igre. Jako njeguju posjed, imaju najviše šuteva i golova unutar 16 metara, zbog čega imaju nešto manje prekida od drugih vrhunskih ekipa. Također, velik dio golova su zabili iz otvorene igre u laganim utakmicama, koje su pobijedili s tri ili četiri gola razlike. Hrvatska je, za usporedbu, tri od svojih 26 golova u tom periodu dala iz prekida, odnosno 11.5%.
I Škotska i Češka spadaju među top pet ekipa na prvenstvu po broju zračnih duela na susretu, što je solidan indikator toga da im je skok igra vrlo "prirodna". U zadnjoj trećini terena često iniciraju prekršaj ili korner ako nemaju čist pas, a skok napadaju s puno igrača. Nemaju jako razrađene mehanizme igre u otvorenoj igri i za očekivati je da će protiv Hrvatske dobrim dijelom inzistirati na standardiziranim situacijama.
Dalić i Stožer imaju sasvim dovoljno vremena za snimiti i analizirati suparničko ponašanje kod prekida. Pravo je pitanje zašto je Hrvatska u čitavom ovom periodu toliko loša.
Visina nije problem, nego organizacija
Na intuitivnoj razini bi se poteškoća u branjenju prekida mogla objasniti nedostatkom visine. No, to ovdje nije slučaj. Kada uzmemo najčešću jedanaestorku iz prethodnog kvalifikacijskog ciklusa, Hrvatska je najviša reprezentacija u skupini. Štoviše, od Engleske i Škotske je osjetno viša.
Tu treba napomenuti da se prekidi gotovo nikad ne napadaju sa svih jedanaest igrača. Kada uzmemo u obzir one najviše igrače, koji imaju 185+ centimetara i koji dolaze na skok, Hrvatska također stoji dobro. Ima pet takvih igrača, kao i Češka, dok Škotska i Engleska imaju po jednog visokog igrača manje.
Ako problem nije u fizičkim predispozicijama (kao što je to bilo, naprimjer, Pepovoj Barceloni), onda je problem u taktici. Osim loše komunikacije, Hrvatska ima još nekoliko problema.
Prva je Dominik Livaković. Dinamov golman izvrstan je u većini segmenata, ali su mu izlasci na visoke lopte možda i najslabiji dio igre. Kada ekipa nema dominantnog golmana, koji kupi sve lopte unutar svojih 6-7 metara, tada se čitava ekipa mora povući dva koraka unazad kako bi mu pomogla u toj zoni najbliže golu. Činjenica da je točno pola golova nakon kornera (4) Hrvatska primila iz drugog ili trećeg udarca govori o tome da i nakon obrane prvog udarca ima velikih problema s raščišćavanjem situacije i izlaskom iz šesnaesterca.
Drugi problem je organizacijski. Hrvatska je prečesto u posljednje dvije godine prekide branila striktnim markiranjem napadača. Pritom se pazilo na to da mu branič parira visinom, ali ne i brzinom. Ako suparnik ima dobrog skakača, koji je brz, nije isto hoće li ga čuvati viši i brži igrač, poput Perišića, ili viši i sporiji igrač, poput Petkovića. Jedan korak dovoljan je napadaču da stvori pozicijsku prednost kod skoka i ostavi svog čuvara na ničijoj zemlji.
Hrvatska ima mnogo problema, ali za većinu nema vremena da se isprave do početka turnira. Za prekide ima vremena i oni bi trebali biti u fokusu Zlatka Dalića i njegovog Stožera. Bez obzira na slabije igre, Hrvatska je i dalje osjetno kvalitetnija momčad od Škotske i Češke, koje će vrlo vjerojatno na prekidima tražiti svoju šansu. Ako Hrvatska to uspije anulirati, odradila je pola posla i uvelike si povećala vjerojatnost da prođe skupinu i ode što je dalje moguće.